Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: 22 Gž-188/2022-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o., V., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima D. J. i M. M., odvjetnicima u B., protiv tuženika P. T. iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. Č., odvjetniku u P., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika D. J. d.o.o. u stečaju, P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku u R., radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju- Rovigno broj Ps-13/2021-43 od 30. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 23. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno broj Ps-13/2021-43 od 30. prosinca 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku predati tužitelju u miran i nesmetan posjed, slobodan od stvari i osoba, stan u R., 5. suvlasnički udio 60/1978 dijela koji je povezan s posebnim dijelom zgrade - stan u prizemlju pov. 54,38 m[2] , dijelom okućnice pov. 52,18 m kao pripatka zgrade i spremištem u podrumu pov. 5,94 m[2] , koji se nalazi u zgradi izrađenoj na kč. br. 4105/Z k.o. R., kuća i dvorište ukupne pov. 3018 m[2] zk. ul. 8381.

1.1. Rješenjem je odbijen prijedlog umješača za prekid postupka do okončanja parnice broj P-342/2020 (točka I. izreke). Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 7.000,00 kn (točka II. izreke).

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; u daljnjem tekstu: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP), s prijedlogom da se odluka preinači, podredno ukine.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je neosnovana.

3. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženik preda u posjed nekretninu pobliže opisanu u izreci pobijane presude.

3.1. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je dokazana aktivna i pasivna legitimacija pri čemu da nije osnovan prigovor prava na dom.

3.2. Pritom se taj sud pozvao na odredbe članka 161., članka 162. stavak 1. i članka 163. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15; u daljnjem tekstu: ZV).

3.3. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

3.4. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8 ZPP pa je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

4. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao stan u R., 5. suvlasnički udio 60/1978 dijela koji je povezan s posebnim dijelom zgrade - stan u prizemlju površine 54,38 m[2] , dijelom okućnice površine 52,18 m kao pripatka zgrade i spremištem u podrumu površine 5,94 m[2] , koji se nalazi u zgradi izrađenoj na kč. br. 4105/Z k.o. R., kuća i dvorište ukupne površine 3018 m[2] Z.U. 8381; i da je predmetna uknjižba provedena 23. srpnja 2020.;

- da je tužitelj svoju aktivnu legitimaciju prije uknjižbe prava vlasništva temeljio kao predmnijevani vlasnik na Ugovoru o utvrđenju i diobi zajedničke imovine sklopljenim dana 3. srpnja 2010. između tužitelja i umješača (u daljnjem tekstu: Ugovor o diobi) prema kojemu je tužitelju pripao prijeporni stan;

- da su parnične stranke i to tužitelj kao najmodavac a tuženik kao najmoprimac, dana 22. listopada 2015. sklopile Ugovor o najmu predmetnog stana (u daljnjem tekstu: Ugovor I.) koji je sporazumno raskinut dana 1. siječnja 2016. zbog prijenosa prava na iznajmljivanje na I. A. j.d.o.o.;

- da su I. A. j.d.o.o. kao najmodavac i tuženik kao najmoprimac glede iste nekretnine sklopili Ugovor o najmu dana 1. siječnja 2016. (u daljnjem tekstu: Ugovor II.) koji su sporazumno raskinuli dana 1. svibnja 2016.;

- da su umješač kao najmodavac i tuženik kao najmoprimac glede iste nekretnine sklopili Ugovor o najmu dana 30. svibnja 2016. (u daljnjem tekstu: Ugovor III.) kojega je umješač otkazao tuženiku dopisom od 28. veljače 2020.;

- da tuženik nikome ne plaća najamninu za predmetni stan a redovito ni režijske troškove za isti;

- da tuženik ima prijavljeno prebivalište u Vukovaru na adresi kuće vlasništvo njegova oca (koji da živi kod kćerke u R.);

- da tuženik boravi u stanu zajedno sa suprugom i dvoje djece.

5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe i da je tuženik pasivno legitimiran jer istoga drži u posjedu bez valjane pravne osnove.

6. U ovoj pravnoj stvari pravom vlasničkom ili reivindikacijskom tužbom vlasnik neposjednik - tužitelj od nevlasnika posjednika - tuženika, zahtijeva predaju u posjed stvari na kojoj ima pravo vlasništva. Tužitelj je u parnici povodom vindikacijske tužbe lasnik koji ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona v

preda svoj posjed te stvari (članak 161. stavak 1. ZV) te je dužan dokazati svoje pravo vlasništva na stvari, da se stvar koju traži nalazi u posjedu tuženika i identitet stvari (članak 162. stavak 1. ZV).

6.1. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi dana 23. srpnja 2020. i to nakon ishođenja tabularne izjave pravomoćnom presudom broj P-499/16 (dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 26. rujna 2016.) iz koje činjenice proizlazi zaključak da je isti tek od tog dana aktivno legitimiran pozivom na odredbu članka 161. stavak 1. i članka 162. stavak 1. ZV.

6.2. S druge strane, prema odredbi članka 166. stavak 1. ZV, onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju i stavak 4. da predmnjevani vlasnik treba, umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temelju kojih se predmnjeva njegovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva prema posjedniku stvari iz stavka 1. i 2. ovoga članka; inače se na vlasničku tužbu predmnjevanoga vlasnika, na prigovore posjednika, kao i na pravni položaj koji ima pošteni odnosno nepošteni posjednik kad je dužan predati stvar vlasniku, na odgovarajući način primjenjuje ono što i za pravu vlasničku tužbu, ako nije drugo određeno zakonom niti je u suprotnosti s pravnom naravi tužbe predmnjevanoga vlasnika.

6.3. Svoju legitimaciju, u trenutku podnošenja tužbe, tužitelj je kao predmnijevani vlasnik utemeljio na Ugovoru o diobi te se i izričito u tužbi pozvao na odredbu članka 166. stavak 1. ZV, pa se tako do dana uknjižbe prava vlasništva tužba tužitelja ima smatrati vlasničkom tužbom predmnijevanoga vlasnika a nakon toga pravom vlasničkom tužbom. Pravne posljedice u odnosu na tuženika su iste jer je tvrdnja tužitelja da tuženik nema valjani pravni temelj posjedovanja nekretnine ostala ista.

6.4. Okolnost da se između umješača u svojstvu tužitelja i tužitelja u svojstvu tuženika vodi pred Trgovačkim sudom u Rijeci parnični postupak pod br. P-342/2020 radi utvrđenja ništetnim Ugovora o diobi (u kojemu je dana 12. veljače 2021. donesena prvostupanjska odluka kojom je tužbeni zahtjev odbijen) pravilno sud prvog stupnja nije smatrao opravdanjem za prekidom postupka u ovoj pravnoj stvari.

6.5. Naime, zbog parničnog postupka vođenim između tužitelja u svojstvu tužitelja i umješača u svojstvu tuženika pred Trgovačkim sudom u Rijecu pod brojem P-499/16 radi izdavanja tabularne isprave, kao i zbog parničnog postupka vođenim između umješača u svojstvu tužitelja i tužitelja u svojstvu tuženika pred Trgovačkim sudom u Pazinu pod brojem P-1647/15 (kasnije P-55/2020) radi predaje u posjed i predmetne nekretnine, bio je određen prekid postupka rješenjem od 23. ožujka 2017. Utvrđeno je da u obje navedene parnice umješač nije uspio u postupku.

6.6. Prema stajalištu u odluci Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetu Brletić protiv Hrvatske od 16. siječnja 2014. (Zahtjev broj 42009/10) dva sklopa postupka, čak i pod pretpostavkom da nisu istovjetni odnosno da se ne radi o istovjetnim tužbenim zahtjevima prema mjerodavnom domaćem pravu, ali koji obuhvaćaju iste stranke i odnose se na iste pravne odnose i iste okolnosti, spadaju pod isti materijalni opseg te bi ponovno raspravljanje ugrozilo načelo vladavine prava i pravne sigurnosti iz članka 6. stavak 1. Konvencije za („Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija). Takvo stajalište iznio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-3902/2015 od 4. listopada 2017.

6.7. Uloga ESLJP je utvrditi jedinstveni minimalni stupanj zaštite ljudskih prava, što podrazumijeva da je tumačenje dano u jednom predmetu jednako primjenjivo u svim sličnim predmetima a kako to proizlazi iz odredbe članka 32. Konvencije pa se tako i domaći sudovi u svojim odlukama toga trebaju pridržavati i odgovorni su za sukladnost svoje sudske prakse s konvencijskim standardima.

6.8. Pritom valja naglasiti da nije svaka eventualna nedosljednost u sudskoj praksi, sama po sebi protivna Konvenciji ali u konkretnom slučaju iz tužbe u predmetu broj P-499/16 (list 89. do 93. spisa) proizlazi da je pravni temelj za izdavanje tabularne isprave upravo Ugovor o diobi i da je tuženik (ovdje umješač) u odgovoru na tužbu (list 101. do 102. spisa) osporavao pravnu valjanost Ugovora o diobi što da je sud raspravio i dana 17. ožujka 2017. donio presudu kojom je u obrazloženju jasno izrazio stav da je Ugovor o diobi valjan (list 118. do 120. spisa) što je potvrdio i Visoki trgovački sud u presudi broj Pž-6252/2017-2 od 19. prosinca 2019. (list 136. do 139. spisa). Osim toga, iz Izvješća stečajnog upravitelja u stečajnom postupku nad umješačem (list 146. do 152. spisa) jasno proizlazi da je primitkom te drugostupanjske odluke umješač dopisom od 28. veljače 2020. otkazao tuženiku Ugovor III. i da prijeporna nekretnina nije ušla u stečajnu masu dužnika - umješača kao i da je tužitelj kao izlučni vjerovnik dokazao vlasništvo iste.

6.9. Iz naprijed navedenog proizlazi da je pravilno prvostupanjski sud odbio prijedlog za prekidom postupka jer doista sve navedene parnice spadaju pod isti materijalni opseg te bi ponovno raspravljanje, prema uvjerenju ovog drugostupanjskog suda, ugrozilo načelo vladavine prava i pravne sigurnosti iz članka 6. stavak 1. Konvencije. Time je u potpunosti razjašnjena aktivna legitimacija tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

7. Prema odredbi članka 163. stavak 1. ZV posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed). U navedenom smislu tuženik se brani isticanjem prigovora prava na dom o čemu je sud prvog stupnja valjano proveo test razmjernosti.

7.1 Naime, odredbom članka 8. Konvencije određeno je u stavku 1. da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Nadalje, odredbom članka 34. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav) propisano je pravo na nepovredivost doma kao jedno od temeljnih ljudskih prava i sloboda.

7.2. Zaštita prava na dom nije apsolutna i ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije, materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u tzv. testu razmjernosti, obzirom da na strani suprotstavljenoj prigovoru - tužitelju, postoji njegov interes iz osnove prava vlasništva zaštićenog Ustavom (članak 48. Ustava), pri čemu je na onome koji je istakao prigovor prava na dom - tuženiku, teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njegovog doma i da je došlo do miješanja u njegovo pravo na dom, dok je u odnosu na pitanja je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na tužitelju (tako se navodi i u Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova Republike Hrvatske od dana 16. i 17. rujna 2015. (http://www.vsrh.hr/custompages/static/HRV/files/Zakljucci/VSRH_GO_Su_246- 2015_2015-09-17.pdf).

7.3 Konvencijsko pravo na zaštitu doma ima primarno javnopravno značenje. Ono štiti posjednika „doma“ od svakog protupravnog zadiranja bilo kojeg javnopravnog tijela, ali kada se radi o zaštiti prava vlasništva kao ovdje, pravne osobe koja nije u vezi s javnopravnim sredstvima i interesima, a koje je zaštićeno i člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju, radi se o dva privatna interesa koja oba uživaju konvencijsku i ustavnu zaštitu (u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-46/2007 navodi se da je pravo vlasništva prevagnulo nad pravom podnositeljice na poštovanje njezina doma, jer je potonje pravo u potpunosti sprječavalo vlasnika da se služi spornim prostorijama).

7.4. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tuženik s obitelji stupio u posjed stana temeljem Ugovora I. dakle, 2015. godine te je boravio u istom temeljem Ugovora II. i III. te da se i u prethodnom razdoblju nalazio u najamnom odnosu glede druge nekretnine dok je tužba na iseljenje podnesena 2016. godine, pa doista nije bilo ni vremena a ni razloga da tuženik predmetni stan smatra svojim domom niti je mogao imati legitimna očekivanja kada je sklapao ugovore o najmu na određeno vrijeme da će uspostaviti trajnu i neraskidivu vezu s predmetnim stanom.

7.5. Iseljenje bi načelno, nedvojbeno predstavljalo miješanje u pravo na mirno uživanje doma, ali isto bi težilo legitimnom cilju u situaciji ako bi se provelo radi predaje stana vlasniku ali tuženik ovdje nije ni nositelj stanarskog prava, ni prava doživotnog plodouživanja, ni prava na zaštićeni najam, ni nekog drugog prava na predmetnoj nekretnini već je sklopio ugovor o najmu na određeno vrijeme slijedom čega je od početka znao da to nije i da ne može ni biti njegov dom. Isto je miješanje načelno, i nužno kako bi vlasnik mogao slobodno ostvarivati svoja vlasnička prava u punom opsegu.

7.6. Stoga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da tuženik nije nositelj prava na dom i da je u konkretnom slučaju prevagnuo vlasnički interes tužitelja nad interesom posjednika - tuženika koji koristi nekretninu, koja se ne može smatrati njegovim domom, bez valjane pravne osnove te se dodatno prednjem upućuje na razloge iznesene u obrazloženju pobijane odluke.

8. Konačno, nepravilno tuženik smatra da je tužitelj preinačio tužbu time što je dodatno precizirao oznaku nekretnine sukladno provedenom etažiranju zgrade pa su svi žalbeni navodi glede nedopuštenosti preinake irelevantni.

8.1. S druge strane, jedna od važnijih izmjena u ZID ZPP je i novi stavak 2. članka 190. ZPP prema kojemu iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

8.2. Okolnosti konkretnog slučaja su ono o čemu sud mora voditi računa kada odlučuje o dopuštenosti objektivne preinake tužbe, a u ovom sporu ako bi se preciziranje oznake nekretnine i smatralo preinakom, ista bi bila opravdana zbog naknadno provedenog etažiranja zgrade pa u toj situaciji i ne bi bilo krivnje tužitelja. Time su otklonjeni i prigovori glede identiteta nekretnine.

9. U odnosu na ostale žalbene navode pa tako i da tuženik ne plaća najamninu jer je tužitelj ne želi primiti, za odgovoriti je da je tuženiku otkazan ugovor o najmu (ni za vrijeme trajanja ugovora nije sve platio) a ako je već tuženik smatrao da su stranke u ugovornom odnosu mogao je iznose najamnine uplatiti na depozit suda. Također, tvrdnja da je izvršio ulaganja u stan u smislu opremanja istog namještajem ne opravdava njegove protuargumente tužbenom traženju jer te stvari on može odnijeti sa sobom a i iste se vremenom amortiziraju. Konačno, u odnosu na sudsku praksu ESLJP na koju se tuženik poziva, za odgovoriti je da ista nije primjenjiva jer se ovdje radi o zaštiti privatnih interesa a tuženik nije u položaju u kojemu su bili Bjedov, Ćosić i Terlević kako je to naprijed već iznijeto (isti nije ni nositelj stanarskog prava, ni prava doživotnog plodouživanja, ni prava na zaštićeni najam, ni nekog drugog prava na predmetnoj nekretnini, a ni prava na dom).

10. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

11. Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP i jer je isti pravilno obračunat. Već je supra obrazloženo o aktivnoj legitimaciji tužitelja pa ne stoje navodi tuženika da tužitelju ne pripadaju troškovi postupka za vrijeme dok isti nije bio uknjižen kao vlasnik nekretnine.

12. Stoga je, a kako ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tuženika valjalo odbiti te potvrditi presudu i rješenje u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP.

13. Kako tuženik nije uspio u žalbi, to istom nije dosuđen trošak žalbenog postupka, temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP.

Split, 23. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražan Penjak, v. r.