Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1569/2020-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica Tihana Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja A. D. iz L., OIB: …, zastupan po opunomoćeniku Ž. D., odvjetniku iz P., protiv tuženika S. I. vl. obrta G., P., OIB:…, zastupan po opunomoćeniku D. M., odvjetniku iz P., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pn-37/2017-28 od 10. srpnja 2020., 23. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pn-37/2017-28 od 10. srpnja 2020.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, plati iznos od 54.886,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. srpnja 2020., pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 9.312,50 kuna, u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje na taj iznos teku od 10. srpnja 2020. godine pa do isplate

2. Protiv citirane presude pravodobno se žali tuženik, pobijajući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP), predlažući ovom sudu pobijanu presudu preinačiti.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

6. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP –a. Također, na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud je pravilnoprimijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja spram tuženika za isplatu iznosa od 54.886,00 kuna koji je potreban da bi se sa tuženikove fasade otklonili nedostatci.

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

- kako su stranke zaključile ugovor o izvođenju građevinskih radova prema kojem je tužitelj naručio, a tuženik se obvezao izvesti građevinske radove na obiteljskoj kući naručitelja na izradi vanjske fasade za iznos od 99.000,00;

- kako je tuženik izveo većinu ugovorenih radova te za iste ispostavio račun na iznos od 99.000,00 kuna;

- kako je tužitelj ispostavljeni račun podmirio;

- kako je tužitelj desetak dana nakon što je tuženik napustio gradilište na fasadi utvrdio nedostatke;

- kako je tužitelj o uočenim nedostatcima bez odgode (članka 604. ZOO-a) obavijestio tužitelja i proizvođača ugrađenog materijala;

- kako je povodom upućene reklamacije proizvođač ugrađenog materijala uputio svojeg ovlaštenog djelatnika da izvrši pregled objekta;

- kako je ovlašteni djelatnik proizvođača ugrađenog materijala utvrdio da bi uzrok nedostataka bilo neadekvatno izvođenje radova;

- kako je tuženik obećao otloniti utvrđene nedostatke, ali to nije učinio;

- kako iz provedenog građevinskog vještačenja proizlazi da bi vrijednost radova i materijala potrebnih za sanaciju nedostataka na fasadi iznosila 54.886,00 kuna;

- kako nedostatak nije otklonjen.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te obvezao tuženika na plaćanje iznosa od 54.880,00 kuna.

10. Naime, sud smatra kako je tuženik, povredom ugovornih obveza, temeljme odredbe članka 608. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO), u obvezi naknaditi tužitelju štetu koja se ogleda u visini troškova potrebnih za sanaciju.

11. Odredbom članka 510. stavka 1. ZOO-a, propisano je kako se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

12. Prema odredbi članka 608. stavka 1. ZOO-a naručitelj koji je uredno obavijestio izvođača da obavljeno djelo ima neki nedostatak može zahtijevati od njega da nedostatak otkloni, i za to mu odrediti primjeren rok, a prema stavku 2. istog članka ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog toga. Nadalje, odredba stavka 3. istog članka navodi da ako uklanjanje nedostatka zahtijeva pretjerane troškove, izvođač može odbiti da ga izvrši, ali u tom slučaju naručitelju pripada, po njegovu izboru, pravo na sniženje naknade ili raskid ugovora te pravo na naknadu štete.

13. Nadalje, odredbom članka 610. stavka 1. ZOO-a, propisano je kako kad obavljeni posao ima nedostatak zbog kojega djelo nije neuporabljivo, odnosno kad posao nije obavljen u suprotnosti s izričitim uvjetima ugovora, naručitelj dužan dopustiti izvođaču da nedostatak otkloni. Stavak 2. istog članka navodi kako naručitelj može odrediti izvođaču primjeren rok za otklanjanje nedostataka. Nadalje, stavak 3. određuje da ako izvođač ne otkloni nedostatak do isteka toga roka, naručitelj može, po svom izboru, otkloniti nedostatak na račun izvođača ili sniziti naknadu, ili raskinuti ugovor, dok se u slučaju neznatnog nedostatka, naručitelj ne može koristiti pravom na raskid ugovora (stavak 4. istog članka). Zaključno, stavak 5. navodi kako naručitelj u svakom slučaju ima pravo i na naknadu štete.

14. Slijedom navedenog, naručitelj koji je uredno obavijestio izvođača o uočenim nedostatcima može od izvođača zahtijevati otklanjanje nedostatka, a ako izvođač nedostatak ne otkloni (ili ga odbije otkloniti), može otkloniti nedostatak na račun izvođača, tražiti sniženje naknade ili raskinuti ugovor (osim u slučaju neznatnog neostataka). Također, naručitelj ima pravo na naknadu štete koju zbog nedostatka trpi.

15. U ovom konkretnom predmetu tužitelj od tuženika ne zahtjeva otklanjanje nedostatka već zahtjeva naknadu štete zbog materijalnog nedostatka stvari, a pri tom smatra kako mu je nastala šteta u vidu iznosa od 54.880,00 kuna, koji iznos je potreban za saniranje nedostatka stvari. Dakle, tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da mu je tuženik nestručnim i nesavjesno izvedenim radovima na fasadi objekta prouzročio štetu koja se sastoji od potrebe sanacije fasade njegovog objekta.

16. Valja kazati i to kako uklanjanje nedostataka nije samo obveza, nego i pravo izvođača jer kad obavljeni posao ima nedostatak zbog kojeg djelo nije neuporabljivo, odnosno kad posao nije obavljen u suprotnosti sa izričitim uvjetima ugovora, naručitelj je dužan dopustiti izvođaču da nedostatak ukloni.

17. Upravo navedeno tuženik u žalbi i ističe. Smatra kako naručitelj ne može od njega tražiti isplatu novca u vrijednosti radova koje treba izvesti da bi stvar bila dovedena u stanje bez nedostatka, već može zahtijevati sniženje naknade, raskid ugovora, otklanjanje nedostatka te otklanjanje nedostatka na račun izvođača. Također, žalitelj ukazuje i to kako se naknada štete na koju naručitelj ima pravo prema odredbama članka 608. stavka 2. i članka 610. stavka 5. ZOO-a ne ogleda u visini troškova potrebnih za sanaciju već bi ista predstavljala štetu koju naručitelj, uslijed stvari s nedostatkom trpi na svojoj imovini.

18. Jezičnim tumačenjem citiranih odredbi ZOO-a proizlazi kako naručitelj koji je dobio djelo sa nedostatkom može raskinuti ugovor (osim zbog neznatnog nedostatka), tražiti sniženje naknade, dopustiti izvođaču otklanjanje nedostatka ili otkloniti nedostatak te od izvođača zahtijevati naknadu nastalog troška. Međutim, isto tako proizlazi kako ne može od izvođača zahtijevati naknadu iznosa koji je potreban za saniranje nedostatka djela/stvari. Naknada štete koja je propisana odredbama članka 603., 608. i 610. ZOO-a, odnosi se na indirektnu štetu, odnosno onu štetu koju naručitelj, zbog stvari/djela sa nedostatkom, trpi na svojoj imovini. Primjerice šteta koju naručitelj trpi jer se zbog nedostatka nije mogao služiti svojom stvari pa je morao uzeti tuđu u najam i platiti određeni iznos najamnine. Međutim, iz činjeničnog supstrata je vidljivo kako tužitelj od tuženika ne potražuje indirektnu štetu, već smatra da mu se šteta ogleda u visini od 54.886,00 kuna, koji iznos je potreban za sanaciju stvari.

19. U ovom konkretnom predmetu, budući da je ugovor izvršen, ne može doći do raskida ugovora, a s obzirom da je tužitelj ugovorenu cijenu u potpunosti isplatio, on ne može niti tražiti smanjenje naknade. Također, iz držanja tuženika, jasno je kako neće dragovoljno otkloniti nastale nedostatke. Stoga, tužitelju na raspolaganju ostaje jedino mogućnost otklanjanja nedostatka na račun tuženika.

20. Valja kazati kako tuženikovo pravo na otklanjanje nedostatka na stvari, predstavlja legitimno očekivanje koje je, prema dugogodišnjoj, konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava, tužiteljeva imovinu te jedno od prava zaštićenih člankom 1. protokola broj 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("MU" 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10; dalje u tekstu: Konvencija). Međutim i tuženikovo pravo na otklanjanje nedostatka na stvari predstavlja njegovo legitimno očekivanje te time njegovu imovinu zaštićenu Konvencijom. Stoga je za zaključiti kako u ovom konkretnom predmetu dolazi do sukoba dvaju imovinskih prava stranaka i to prava tužitelja na otklanjanje nedostatka na stvari te tuženika čije je pravo da nedostatak na stvari otkloni

21. Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju 7. studenoga 1997. i ona je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, po pravnoj snazi iznad hrvatskih zakona. Članak 1. Protokola 1. pod naslovom Zaštita vlasništva glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjeni zakone koje smatra potrebnim da bi uredila uporabu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni. U prvoj rečenici stavka 1. članka 1. Protokola 1. sadržano je osnovno pravilo o mirnom uživanju vlasništva i tom se odredbom jamči mirno uživanje vlasništva. Odstupanja od zabrane povrede uživanja vlasništva, nabrojena u navedenom tekstu odredbe, a da bi se mogla opravdati, moraju biti primjerena i proporcionalna cilju koji se mjerom želi postići, u skladu s općim načelima europskog prava, i načelom razmjernosti.

22. U privatnopravnim odnosima, mehanizmi „vaganja“ suprotstavljenih interesa u pravilu su već osigurani kroz domaće zakonodavstvo tj. kroz postupke koje privatnim osobama stoje na raspolaganju kako bi zaštitile svoja prava. Zbog toga u većini slučajeva nije nužno od strane suda provoditi test razmjernosti, već je dovoljno da je postupak popraćen prikladnim postupovnim jamstvima te da primjena mjerodavnog prava nije bila proizvoljna (arbitrarna), odnosno očigledno nerazumna. Međutim, prema mišljenju ovog suda, u ovom konkretnom predmetu potrebno je provesti test razmjernosti kojim će se odgovoriti na sljedeća pitanja: da li je zadiranje u imovinska prava zakonito (utemeljeno na relevantnim domaćim propisima određene kvalitete), da li je usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te da li se njime osobi u čija se prava zadire nameće prekomjerni individualni teret (odnosno ako postoji razuman odnos razmjernosti između legitimnog cilja koji se želi postići i stupnja zadiranja u imovinska prava pojedinca o kojem je riječ).

23. Nesumnjivo, miješanje u imovinska prava stranaka je zakonito i usmjereno na postizanje legitimnog cilja. Međutim, obvezivanje tužitelja da najprije otkloni nedostatak na stvari pa tek potom od tuženika zahtjeva naknadu nastalog troška, u situaciji kada je tužitelj potrošač, kada je u rokovima i na način propisan odredbama ZOO-a tuženiku prijavio postojanje nedostataka, kada mu za otklanjnje nedostatka bio potreban iznos od 54.886,00 kuna, kada je tuženik (obrtnik) nedostatke obećao otkloniti, te kada tuženik nedostatke nije otklonio do zaključenja glavne rasprave, prema pravnom shvaćanju ovog suda, za tužitelja predstavlja prekomjerni individualni teret koji nije u razmjernosti legitimnog cilja koji se želi postići i stupnja zadiranja u prava stranaka, te slijedom navedenoga zaključuje kako je tužiteljevo imovinsko pravo pretežnije.

24. Za istaknuti je još i to kako se ne može smatrati da je pravo zajamčeno Konvencijom u dovoljnoj mjeri zaštićeno samim postojanjem zakonskog normativng rješenja, nego to pravo mora biti djelotvorno zaštićeno i u postupcima, odnosno mora postojati simbioza prava i postupaka za ostvarivanja tih prava.

25. Stoga je, u ovom konkretnom slučaju, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primjenjeno.

26. Odluka o trošku pravilno je i zakonito donesena primjenom odredbi članka154. stavka 1. i članka155. ZPP-a.

27. Valjalo je stoga, sukladno odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjski presudu.

U Splitu 23. veljače 2022.

Sudac:

Miho Mratović, v. r.