REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 4/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Alpha Baumanagement d.o.o., OIB 91453301285, Zagreb, Turinina 4, koga zastupa Mladen Sučević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Sučević i partneri j.t.d., Zagreb, protiv 1. tuženika Bauhaus d.o.o., OIB 67041641563, Zagreb, Velimira Škorpika 27 i 2. tuženika Bauhaus-Zagreb k.d., OIB 71642207963, Zagreb, Velimira Škorpika 27, oba tuženika zastupana po punomoćnici Sandri Lisac, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bardek, Lisac, Mušec, Skoko d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o reviziji oba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1867/2014-4 od 19. srpnja 2016. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-287/11-50 od 9. rujna 2013. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-287/11-66 od 16. prosinca 2013., na sjednici održanoj 23. veljače 2022.,

r i j e š i o  j e :

Odbija se revizija prvo i drugotuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

1.1. Ispravljenom prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke, djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženicima solidarno platiti tužitelju iznos od 1.161.131,95 kn sa zateznim kamatama tekućima od 22. lipnja 2011. do isplate. U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženicima solidarno platiti tužitelju iznos od 12.810,00 kn sa zateznim kamatama od 22. lipnja 2011. do isplate.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem, u točki I. izreke, naloženo je tuženicima naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 177.640,00 kn. U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 53.460,00 kn. U točki III. izreke odbijeni su tuženici sa zahtjevom za naknadu troškova postupka i naknadu troška po članku 10. Zakona o sudovima u ukupnom iznosu od 265.377,02 kn. Točkom IV. izreke određeno je da se iz državnog proračuna izvrši isplata iznosa od 9.940,00 kn punomoćniku tužitelja odvjetniku Mladenu Sučeviću i punomoćnici tuženika Sandri Lisac u iznosu od 11.360,00 kn. U točki V. izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom da se punomoćniku tužitelja Mladenu Sučeviću isplati iznos od 630,00 kn po članku 10. stavak 5. Zakona o sudovima.

2. 1. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-287/11-50 od 9. rujna 2013. ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj P-287/11-66 od 16. prosinca 2013. u točki I. njene izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-287/11-50 od 9. rujna 2013. ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj P-287/11-66 od 16. prosinca 2013. u točki II. njene izreke.“

2.2. Drugostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-287/11-50 od 9. rujna 2013. u točki I. i III. njegove izreke te dijelu točke IV. izreke kojom je određena isplata naknade punomoćniku tužitelja odvjetniku Mladenu Sučeviću u iznosu od 9.940,00 kn po članku 10. Zakona o sudovima na teret sredstava državnog proračuna.

II. Odbacuje se žalba tuženika podnesena protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P- 287/11-50 od 9. rujna 2013. ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj P-287/11-66 od 16. prosinca 2013. i točke II., V. i dijela točke IV. izreke rješenja tog suda poslovni broj P-287/11-50 od 9. rujna 2013. kojim je određeno da se punomoćnici tuženika odvjetnici Sandri Lisac isplati naknada u iznosu od 11.360,00 kn po članku 10. Zakona o sudovima na teret sredstava državnog proračuna, kao nedopuštena.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 15.000,00 kn.“

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijela oba tuženika, na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) navodeći da reviziju podnose zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da ovaj sud preinači, odnosno ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu, odnosno da ukine obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

7.1. Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer, suprotno navodima iz revizije, izreka presude ne proturječi razlozima presude, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Obrazloženje razloga nesklapanja kupoprodajnog ugovora između tužitelja i oba tuženika u dogovorenom roku, kao i u vezi razmjene podataka i dokumenata između stranaka (tko je od koga što tražio), osobito u vezi jamčenja kupoprodajne cijene nekretnina, u situaciji kada je predmet spora naknada štete zbog prekinutih pregovora, imajući u vidu relevantne materijalnopravne propise, nije od utjecaja na predmet spora pa u tom dijelu nije ostvarena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka, kao što se to revizijskim navodima tvrdi. Vezano za revizijski navod o nejasnoćama u vezi točne vrijednosti usluga izvršenih od strane društva Stimar d.o.o. (visini štete), napominje se da su sudovi obrazložili zbog čega su ocijenili da visina štete odgovara iznosu avansa kojega je Stimar d.o.o. naplatio tužitelju (a što tužitelj i traži kao štetu), a eventualna pogrešna primjena materijalnog prava glede izvođenja vještačenja radi procjene vrijednosti izvršenih radova, u rješenju spora sama po sebi ne znači i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer je presudu i u tom dijelu moguće ispitati.

7.2. Neosnovan je i revizijski navod da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što se nije očitovao na sve žalbene navode tuženika. To iz razloga što je isti sud u obrazloženju presude, prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, ocijenio sve žalbene navode tuženika koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom predmetu. Dijelom revizijskih navoda kojima se opisuje počinjenje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo se ponavljaju navodi istaknuti u vezi postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP (dinamika razmjene informacija tijekom pregovora, osobito po pitanju kupoprodajne cijene i visine izvedenih radova), u vezi kojih radi izbjegavanja ponavljanja ovaj sud upućuje na razloge iz toč. 7.1.

7.3. Vezano za revizijski navod o neobrazlaganju žalbenog razloga postojanja doprinosa tužitelja nastaloj šteti, u situaciji kada je drugostupanjski sud, u smislu čl. 375. st. 5. ZPP, prihvatio obrazloženje prvostupanjskog suda da doprinos tužitelja ne postoji, jer da tužitelj nije mogao očekivati nagli prekid pregovora zbog nedostavljanja podataka o veličini i cijeni dijela zemljišta kojeg je potrebno otkupiti od Grada Zagreba, valja reći da je drugostupanjski sud dao razloge o ovom žalbenom navodu uz odlučno obrazloženje da tuženici nisu odustali od pregovora radi nedostavljanja podataka i dokumentacije.

8. U revizijskom stupnju postupka sporna je naknada štete tužitelju u dijelu koji se odnosi na naplaćene troškove angažiranja društva Stimar d.o.o. (50% od ukupno ugovorene cijene), nastale uslijed prekida pregovora vezanih za sklapanje kupoprodajnog ugovora radi prodaje nekretnine tužitelja i nekretnine koja je u vrijeme pregovora bila djelomično u vlasništvu Grada Zagreba, a koju je tužitelj otkupljivao, sve u cilju dogradnje drive-in jedinice trgovačkog centra Bauhaus.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su stranke bile u poslovnom odnosu još od 2000. kada je sklopljen prvi ugovor o kupoprodaji nekretnina, radi izgradnje prodajnog centra Bauhaus na Jankomiru, a koji je posao realiziran u cijelosti,

- da su stranke tijekom 2008. godine vodile pregovore u vezi zaključenja ugovora o kupoprodaji čestica zemlje k.č.br. 32/206 i k.č.br. 32/33 k.o. Jankomir, u vlasništvu tužitelja,

- da je predmet pregovora bila i čestica zemlje k.č.br. 32/5/S k.o. Jankomir koja je djelomično u vlasništvu Grada Zagreba, a koju je tužitelj u dogovoru s tuženicima trebao otkupiti od Grada Zagreba,

- da su tuženici znali da je potrebno usklađenje zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja, kao i da tužitelj nije vlasnik cijelog zemljišta, ali su pregovore nastavili,

- da su stranke odredile rok za ishođenje potvrde glavnog projekta do 1. svibnja 2009. zbog čega je tužitelj angažirao društvo Stimar d.o.o. za izradu potrebne dokumentacije,

- da su tuženici sudjelovali u postupku izrade dokumentacije,

- da je u to vrijeme donesen novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine broj 152/08, koji je stupio na snagu u siječnju 2009.) koji je definirao više kategorija poljoprivrednog zemljišta, o čemu su ovisili troškovi prenamjene zemljišta, dok o kategorizaciji pojedinog zemljišta u vrijeme vođenja predmetnih pregovora još nije postojalo službeno tumačenje,

- da je u 11. mjesecu 2008. održan sastanak na kojemu je punomoćnik tužitelja telefonski razgovarao sa Stefanom Wolsifferom (zastupnikom koncerna Bauhaus, koji je zastupao tuženike i u ranijim poslovnim odnosima s tužiteljem) u cilju definiranja kupoprodajne cijene te je Stefan Wolsiffer tada izjavio da „Bauhaus ide u projekt“,

- da su stranke imale svijest i volju da se kupoprodajna cijena ugovori unutar okvirnog raspona cijene zemljišta po m2 (350,00 EUR-a s PDV-om koliko su nastojali ispregovarati tuženici do 550,00 EUR-a koliku je kupoprodajnu cijenu želio postići tužitelj) te da su mogući troškovi u vezi prenamjene zemljišta u rasponu od 5-10% tržišne cijene zemljišta,

- da je tužitelj radi realizacije dogovorenog projekta angažirao Stimar d.o.o. za izvedbu projekta i sa Stimarom d.o.o. 28. studenoga 2008. sklopio Ugovor o organizaciji izrade projektne i urbanističke dokumentacije za lokaciju Jankomir- Bauhaus te je ugovorena ukupna cijena za sve poslove navedene u Ugovoru (I. faza – urbanistička dokumentacija, II.faza – idejni projekt i lokacijska dozvola, glavni projekt i potvrda glavnog projekta, III. faza – Konzalting u izradi dokumentacije i ishođenju dozvola potvrda, IV. faza – sudjelovanje u postupku ishođenja potvrde glavnog projekta i propisanih suglasnosti, V. faza - studija zaštite okoliša) od 265.000,00 EUR-a plativo u kunskoj protuvrijednosti i Stimar d.o.o. je zahtijevao avansno plaćanje 50 % tog iznosa (132.500,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti) u roku 7 dana po potpisu Ugovora,

- da je tužitelj obavijestio tuženike o tome da je angažirao Stimar d.o.o.,

- da je Stimar d.o.o. angažirao podizvođače za određene segmente projekta o čemu je isto tuženik obaviješten, nesporno kada je Fai d.o.o. tražio od tuženika dokumentaciju potrebnu za izradu elaborata s mjerama zaštite,

- da je Stimar d.o.o. bilo društvo koje je, unatoč visokim cijenama usluga, jedino u to vrijeme bio u stanju izvesti tako zahtjevan projekt u tako kratkom roku,

- da su tuženici inzistirali da im tužitelj garantira jednu cijenu za svoje i za gradsko zemljište te da su mu dostavili nacrt ugovora s ponuđenom cijenom od 350,00 EUR-a s PDV-om po m2 zemljišta, što tužitelj nije htio potpisati,

- da su tuženici 13. veljače 2009. obavijestili tužitelja da odustaju od sklapanja ugovora,

- da je tužitelj radi angažiranja usluga društva Stimar d.o.o. imao troškove avansno izvršenog plaćanja u iznosu od 1.161.131,95 kn.

10. Na temelju navedenih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su, primjenom odredbi čl. 4. i 251. st. 1. i 2. ZOO, prihvatili tužbeni zahtjev za iznos od 1.161.131,95 kn, ocjenjujući da se u konkretnom slučaju radi o predugovornoj odgovornosti, iz razloga što su tuženici prekinuli pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja pa su odgovorni za štetu koja je tužitelju time prouzročena.

Drugostupanjski sud obrazlaže da su tuženici kao razlog prekida pregovora naveli neriješena pitanja vlasništva dijela zemljišta u vlasništvu Grada Zagreba i neuspjeli dogovor oko cijene tog zemljišta, međutim da su tuženici već kod pristupa pregovorima znali kako dio k.č. br. 32/5/S k.o. Jankomir nije tada bilo u vlasništvu tužitelja, već Grada Zagreba (što proizlazi i iz samog nacrta Ugovora o kupoprodaji kojeg su pripremili tuženici) pa su ipak nastavili pregovore, te su neposredno prije prekida pregovora davali uputstva tužitelju i slali dokumentaciju radi pribavljanja lokacijske dozvole i potvrde glavnog projekta. Zaključno, drugostupanjski sud navodi da su, u konkretnom slučaju, pregovori sadržavali jasne informacije o mogućem predmetu ugovora pa takvi pregovori obvezuju kako tužitelja, tako i tuženike, jer temeljna postavka vođenja takvih pregovora predstavlja savjesnost i poštenje strana koje u pregovorima sudjeluju.

11. Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova pravilnim prihvaća i ovaj sud. 12. Tuženici osporavaju shvaćanje drugostupanjskog suda navodeći da je primijenjen nevažeći, tzv. „stari“ Zakon o obveznim odnosima (umjesto čl. 251. Zakona o obveznim odnosima objavljenom u Narodnim novinama broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05), da eventualni nastanak troškova nije zapreka (u smislu da povlači odgovornost za štetu) za odustanak od pregovora, da sudovi brkaju institut pregovora i institut predugovora, da promjena relevantnih propisa također nije zapreka odustajanju od pregovora, da su gospodarski razlozi za odustanak od sklapanja ugovora važan razlog kod ocjene jesu li pregovori prekinuti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da su sudovi nejednako tretirali stranke kao gospodarske subjekte u pregovorima, da visina štete nije utvrđena proporcionalno izvršenim radovima, da je nije dovoljno vrednovana činjenica svijesti tužitelja o neobvezivosti pregovora, pogotovo imajući u vidu da je tužitelj znao da tuženici mogu sklapati ugovore samo uz odobrenje uprave koncerna Bauhaus AG, kao i da je pogrešno ocijenjeno da cijena nije bitan sastojak ugovora o kupoprodaji.

13.1. U razrješenju spornih odnosa među strankama u konkretnom slučaju treba poći od načela obveznog prava. Odgovornost za štetu zbog propalih ili zloporabljenih pregovora proizlazi prvenstveno iz primjene načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO/05, ali također i iz načela iz čl. 6. ZOO/05 o zabrani zloporabe prava te čl. 8. ZOO/05 o zabrani prouzročenja štete drugom svojim postupcima.

13.2. Prema odredbi čl. 251. st. 1. ZOO/05, pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju, ali st. 2. istog članka propisano je da strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja, odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani. Dakle, predugovorna odgovornost za štetu temelji na povredi obveze na savjesnost i uzajamnu pažnju u pregovorima koji prethode sklapanju ugovora.

14. Vezano uz revizijski navod da je primijenjena odredba ranijeg Zakona o obveznim odnosima, (objavljen u Narodnim novinama broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) umjesto čl. 251. ZOO/05, u pravu su revidenti kada tvrde da su sudovi nepotrebno obrazlagali jesu li tuženici imali opravdane razloge za prekid pregovora, a s obzirom da je taj zakonski kriterij bio propisan ZOO/91, dok se u ovom konkretnom slučaju primjenjuje ZOO/05 (jer su se pregovori odvijali tijekom 2008. i 2009.), koji je umjesto tog kriterija uveo kriterij postupanja prema načelu savjesnosti i poštenja. Međutim, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da su sudovi ocijenili postupanje stranaka i s obzirom na njihovu savjesnost i poštenje pa proizlazi da je odluka sadržajno donesena na temelju čl. 251. ZOO/05 pa je, u tom smislu, primijenjen važeći i za ovaj spor relevantni propis.

15.1. Što se tiče ostalih navoda, tuženicima valja odgovoriti da je u postupku utvrđeno da je u 11. mjesecu 2008. održan sastanak na kojemu je punomoćnik tužitelja telefonski razgovarao sa Stefanom Wolsifferom (zastupnikom koncerna Bauhaus, koji je zastupao tuženike i u ranijim poslovnim odnosima s tužiteljem) u cilju definiranja kupoprodajne cijene te je utvrđeno da je Stefano Wolsiffer tada izjavio da „Bauhaus ide u projekt“. Općepoznata je činjenica da je Bauhaus AG jedan od svjetskih, a osobito europskih najpoznatijih maloprodajnih lanaca trgovina za građevinske i vrtne materijale, sa sjedištem u Švicarskoj, koji posluje od 1960., te je tu izjavu njegovog zastupnika tužitelj osnovano mogao smatrati ozbiljnom i uzeti u obzir kada je za potrebe tog projekta angažirao Stimar d.o.o.

15.2. Imajući u vidu i da su stranke bile u poslovnom odnosu još od 2000. kada je sklopljen prvi ugovor o kupoprodaji nekretnina, radi izgradnje prodajnog centra Bauhaus na Jankomiru, a koji je uspješno proveden u sličnim okolnostima, pa da su i tuženici i njihovi osnivači još od 2000. upoznati s prilikama u Republici Hrvatskoj i Gradu Zagrebu po pitanju nesređenosti zemljišnoknjižnog stanja te lošije i sporije organizacije administrativnih službi nadležnih za izdavanje dozvola za gospodarske projekte, nego što je to slučaj u državi sjedišta osnivača i koncerna tuženika, proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da su tuženici u utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja ipak naprasno prekinuli pregovore, ne pokazujući pritom dovoljno pažnje za eventualne štetne posljedice koje bi takav angažman manje iskusnom i solventnom trgovačkom društvu, u administrativno zahtjevnim okolnostima, mogle nastati.

Tim više što u postupku nije utvrđeno da bi tuženici upozoravali tužitelja da će odustati od pregovora vrlo brzo ako se stranke ne dogovore oko preostalih otvorenih pitanja, odnosno ako se ne dostave podaci o veličini zemljišta i visini cijene njegovog otkupa od Grada Zagreba. Pritom je ovaj sud osobito uzeo u obzir činjenicu da su samo tri mjeseca prije odustanka od pregovora stranke izrazile volju za zaključenjem ugovora te svijest o okvirnom rasponu cijene zemljišta po m2 (350,00 EUR-a s PDV- om koliko su nastojali ispregovarati tuženici do 550,00 EUR-a koliko je nastojao postići tužitelj) te da su mogući troškovi u vezi prenamjene zemljišta u rasponu od 5- 10% tržišne cijene zemljišta, da je tužitelj obavijestio tuženike o tome da je angažirao Stimar d.o.o., koje društvo je angažiralo podizvođače za određene segmente projekta o čemu je isto tuženik obaviješten (kada je Fai d.o.o. tražio od tuženika dokumentaciju potrebnu za izradu elaborata s mjerama zaštite), kao i da je Stimar d.o.o. imao visoke cijene, ali je jedini u to vrijeme bio u stanju izvesti tako zahtjevan projekt (koji je uključivao prenamjenu zemljišta, studiju utjecaja projekta na okoliš i dr.) u zahtijevanom kratkom roku, a čija stručnost i efikasnost tijekom postupka nije dovedena u pitanje (u tom smislu i odluka ovog suda poslovni broj Rev 70/88, 28. veljače 1989.).

15.3. Točno je da ocjena je li stranka prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja ( i time počinila protupravnu štetnu radnju) ne ovisi isključivo o tome jesu li ili nisu nastali troškovi i kojim se gospodarskim motivima rukovodila stranka koja je prekinula pregovore, međutim prilikom stupanja u pregovore među sudionicima se stvara odnos povjerenja koji ih obvezuje na određeni stupanj pažnje koja nameće uzajamno poštovanje, suradnju te nužnost obavještavanja. Stoga ocjena je li stranka prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja ovisi o svim okolnostima svakog pojedinog slučaja uključujući i stupanj profesionalne osjetljivosti (pažnje, savjesnosti) za posljedice koje bi nakon prekida pregovora mogle nastati za protivnu stranu ako ju se navede na angažman oko, za hrvatske prilike, složenog i skupog projekta, decidiranim izjavama kako se „kreće u projekt“. Kako su tuženici prekinuli pregovore i to u fazi kada su stranke već postigle dogovor da se „ide u projekt“ i aktivno pregovarale o rasponu cijene i troškova prenamjene zemljišta, tražeći podatke i dokumentaciju jedna od druge, prema shvaćanju ovoga suda, prekidom pregovora u toj fazi, postupanje tuženika bilo je protivno načelu savjesnosti i poštenja.

15.4. U tom smislu je pravilna i ocjena o nepostojanju doprinosa tužitelja nastaloj šteti, jer se ne može uzeti da je tužitelj time što je tražio dodatnu dokumentaciju nakon izjave da se kreće u projekt, bez da je odmah potpisao ugovor (nacrt ugovora kojega su sastavili tuženici, u kojem je istaknuta cijena koju su ponudili tuženici), a kao što tvrde tuženici u reviziji, doveo do nastanka troškova angažmana Stimar d.o.o., posebice u situaciji kada nije jasno upozoren da će vrlo brzo doći do odustanka od pregovora ako stranke ne potpišu ugovor. Pri tom činjenica je li tužitelj imao svijest o tome da tužitelji moraju dobiti odobrenje od strane koncerna Bauhaus AG nije od utjecaja na ocjenu o doprinosu tužitelja, jer situacije u kojima suugovaratelj ulazi u pregovore za koje nema ovlaštenje koje bi se temeljilo bilo na zakonu ili nekom internom aktu se također može okarakterizirati kao nedostatak namjere za sklapanjem ugovora, a što bi također predstavljalo postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja i dovelo do predugovorne odgovornosti za štetu tužitelju (čl. 251. st. 3. ZOO).

15.5. Najzad, imajući u vidu da je predmet spora naknada štete nastale zbog prekida pregovora, a ne naknada štete nastale radi povrede obveze iz ugovora ili predugovora, revizijski navodi kojima se upire na to da su sudovi pobrkali institute pregovora i predugovora te koliko je bila odrediva/određena kupoprodajna cijena, nisu od utjecaja na rješenje spora.

15.6. Zbog sveg navedenog pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je šteta tužitelju izazvana razlozima iz čl. 251. st. 2. ZOO i odnosi se na troškove pripremanja sklapanja ugovora. Vezano za visinu štete, valja reći da je u postupku utvrđeno da su tužitelj i Stimar d.o.o. ugovorili jednu ukupnu cijenu za sve ugovorene usluge te je Stimar d.o.o. zahtijevao avansno plaćanje 50 % ugovorenog iznosa i tužitelj mu je to platio. Stranke nisu imale prijepora da tužitelj tužbenim zahtjevom traži upravo tih 50 % iznosa ukupno ugovorene cijene. Stoga ovaj sud smatra pravilnom ocjenu o dosuđenoj visini štete prema visini avansno plaćenih usluga Stimar d.o.o., a neosnovane revizijske navode da je trebalo utvrditi stvarnu vrijednost svakog pojedinačnog rada i u kojem postotku je izvršen, jer bi se o postotku izvršenih radova (po pojedinim fazama realizacije projekta) moglo raspravljati samo u slučaju da je za svaki rad (fazu) bila pojedinačno ugovorena cijena i ispostavljani posebni računi, a ne izdan jedan račun za 50% ukupno ugovorene cijene, kao što je to slučaj u ovom konkretnom postupku.

16. Stoga suprotno revizijskim navodima nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 23. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud

Broj zapisa: eb30c-ddb32

Kontrolni broj: 0a6ab-1ebee-354aa

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MIRJANA MAGUD, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.