Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-1754/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. C., OIB …, Z., zastupane po punomoćniku B. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika T. o. d.d., OIB …, Z., zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-805/16-139 od 7. travnja 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 23. veljače 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika T. o. d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-805/16-139 od 7. travnja 2021. godine u točki I izreke te u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

II Odbija se žalba i dopuna žalbe tužiteljice M. C. kao neosnovana i potvrđuje se navedena presuda pod točkom II izreke te u dijelu u kojem nije prihvaćen u cijelosti njezin zahtjev za naknadu parničnog troška.

III Odbijaju se stranke sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

" I/ Nalaže se tuženiku T. o. d.d. Z. iz Z., platiti tužiteljici M. C. iz Z., iznos od 11.012,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.6.2008.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 38.337,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

II/ Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku T. o. d.d. platiti tužiteljici na ime izgubljene zarade iznos od 105.096,62 kune sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena od 09. listopada 2009. godine pa do isplate, iznos od310.324,86 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena od 08. svibnja 2012. godine pa do isplate, iznos od 41.989,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena od 01. srpnja 2009. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude pod točkom I izreke te u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Protiv ove presude pod točkom II izreke te u dijelu u kojem nije u cijelosti prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška žalbom i dopunom žalbe žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica otišla u invalidsku mirovinu prije svega zbog profesionalne bolesti, a ne zbog ozljeda koje je zadobila u prometnoj nezgodi, odnosno ne postoji uzročno posljedična veza odlaska tužiteljice u invalidsku mirovinu zbog ozljeda koje je zadobila u prometnoj nezgodi, već je to izričito zbog profesionalne bolesti. Zbog gore navedenoga, tužiteljica po mišljenju suda ne bi imala pravo što se tiče zahtjeva za izgubljenu zaradu kako je isto specificirala u svome podnesku od 13.5.2014. prije svega iz razloga što nema uzročno posljedične veze između prometne nezgode i odlaska tužiteljice u invalidsku mirovinu, a drugo iz razloga nastupa zastare, obzirom da se radi o imovinskoj šteti koja zastarijeva za 3 godine od saznanja za štetu, odnosno 5 godina od kada je šteta nastala a sve to temeljem odredbe čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO). Kako je protekao rok od 3 godine jer je tužiteljica saznala za štetu i štetnika na dan same nezgode tako je prošao i objektivni rok od 5 godina od kada je šteta nastala.

6. Glede istaknutog prigovora zastare od strane tuženika prije svega ovaj sud ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na 6. Sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. rujna 2021. godine da naknada štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljena zarada, uzdržavanje ili u drugim slučajevima naknade buduće imovinske štete) oštećenik može ostvarivati ne samo u vidu rente već i sukcesivnim (povremenim) utuživanjem za proteklo razdoblje, ali u tom slučaju prekid zastare iz čl. 245. st. 3. ZOO se odnosi samo na tražbinu iz tužbenog zahtjeva, stoga rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje počinju teći prema čl. 230. i čl. 231. ZOO, dok za slijedeće (novo) utužene tražbine zastara teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare dolazi tek podnošenjem nove tužbe ili preinakom postojeće.

7. Iz stanja spisa jasno proizlazi da je tužiteljica u tužbi koju je podnijela 1. srpnja 2008. godine s osnove gubitka na zaradi za vrijeme dok se je nalazila na bolovanju i to u periodu od 18. siječnja pa do 15. lipnja 2008. godine potraživala iznos od 11.012,50 kn.

8. S osnove izgubljene zarade, a obzirom da je tužiteljica bila obrtnik provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku koji je u svom nalazu i mišljenju (list 239 spisa) naveo da gubitak na osnovu izgubljene zarade obrta tužiteljice do njegovog zatvaranja i odlaska u invalidsku mirovinu, u razdoblju do 18. siječnja 2008. pa do 9. listopada 2009. godine iznosi ukupno 105.096,62 kn a navedeni iznos dobiven je usporedbom pretpostavljenog dohotka obrta (242.460,99 kn) i ostvarenog iznosa naknade bolovanja (53.403,33 kn) i ostvarenog dohotka u 2008. godini (83.961,03 kn).

9. Nadalje, gubitak s osnove izgubljene zarade obrta od dana odlaska u prijevremenu invalidsku mirovinu pa do dana pretpostavljenog odlaska u redovnu starosnu mirovinu iznosi 310.324,86 kn a navedeni iznos dobiven je usporedbom pretpostavljenog neto dohotka obrta (362.152,05 kn) koji bi se ostvario za 31 mjesec do odlaska u redovnu starosnu mirovinu (računajući očekivani mjesečni dohodak od 11.706,12 kn) i ostvarenih primitaka od invalidske mirovine za 31 mjesec, a koji ukupno iznosi 51.827,19 kn. Nadalje, izgubljenu zaradu tužiteljice predstavlja i iznos troška poslodavca za pokriće plaće u prvih šest mjeseci 2009. godine, kad obrt nije ostvarivao nikakav prihod, a iznosi 41.989,14 kn.

10. Ovaj sud, a nakon što mu je spis dostavljen na odluku od strane prvostupanjskog suda, a koristeći ovlaštenja iz čl. 373.b st. 2. i 3. ZPP naložio je da se dopunski sasluša stalnog sudskog vještaka koji je vještačio u ovoj pravnoj stvari Z. R., a sve obzirom na istaknuti prigovor zastare, te činjenicu da je tužiteljici iznos koji joj je dosuđen pod točkom I izreke od 11.012,50 kn i koji je potraživala u tužbi od 1. srpnja 2008. godine se odnosi na period od 18. siječnja pa do 15. lipnja 2008. godine, te obzirom da iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je on izračunao izgubljenu zaradu za period od 18. siječnja 2008. pa do 9. listopada 2009. godine u ukupnom iznosu od 105.096,62 kn, a s kojim dijelom tužbenog zahtjeva je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom pod točkom II, i koji iznos u sebi sadrži i razdoblje od 18. siječnja pa do 15. lipnja 2008. godine. Saslušani vještak je naveo da je izgubljena zarada tužiteljice u razdoblju od 18. siječnja do 15. lipnja 2008. godine 16.997,55 kn, a kojem mišljenju vještaka stranke nisu prigovorile.

11. Dakle, tužiteljica je u tužbi od 1. srpnja 2008. godine stavila zahtjev za izgubljenu zaradu obrta u periodu dok se je nalazila na bolovanju u razdoblju od 18. siječnja pa do 15. lipnja 2008. godine, pri čemu iz stanja spisa, i to potvrde HZZO (list 115 spisa) jasno proizlazi da je ona bila na bolovanju negdje do kraja 2009. godine a što je i razumljivo obzirom da je rješenjem od 9. rujna 2009. godine (list 80 spisa) zbog profesionalne nesposobnosti za rad priznato joj pravo na invalidsku mirovinu.

12. Tužiteljica je tek podneskom od 13. svibnja 2014. godine specificirala svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, potražujući, između ostalog i iznos od 105.096,62 kn koji se odnosi na gubitak s osnove izgubljene zarade od obrta tužiteljice do njegovog zatvaranja i odlaska u invalidsku mirovinu uračunavajući pritom i tu mirovinu i to u razdoblju od 18. siječnja 2008. pa do 9. listopada 2009. godine a koji iznos je dobiven usporedbom pretpostavljenog dohotka obrta i ostvarenih iznosa naknada za bolovanje i ostvarenog dohotka u 2008. godini.

13. Za potraživanje utuženo u tužbi podnijetoj 1. srpnja 2008. godine a koja se odnosi na izgubljenu zaradu za period od 18. siječnja pa do 15. lipnja 2008. godine svakako nije protekao zastarni rok od 3 godine od saznanja za štetu i štetnika a kako iz dopunskog saslušanja vještaka u žalbenom postupku jasno proizlazi da je izgubljena zarada u tom periodu bila veća od utuženog iznosa od 11.012,50 kn onda neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu pod točkom I izreke u dijelu gdje je taj iznos dosuđen. Pritom valja reći da među strankama nije prijeporna odgovornost osiguranika tuženika za šetni događaj kao što u tijeku postupka nije bilo osporavano od tuženika da se je tužiteljica nalazila na bolovanju upravo zbog posljedica štetnog događaja, pa utoliko tužiteljica ima za taj utuženi period i pravo na naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade.

14. U odnosu na preostali iznos naknade štete s te osnove izgubljene zarade za vrijeme dok se je tužiteljica nalazila na bolovanju, kao što je prethodno rečeno tužiteljica je nakon nalaza i mišljenja vještaka financijske struke tek podneskom od 13. svibnja 2014. godine, a nakon što je vještak izračunao da je izgubljena zarada za period od 18. siječnja 2008. pa do 9. listopada 2009. godine ukupno 105.096,62 kn specificirala tužbeni zahtjev u tom iznosu.

15. Polazeći od prethodno navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, u odnosu na tako utuženu tražbinu izgubljene zarade za vrijeme dok se je tužiteljica nalazila na bolovanju podnošenjem tužbe došlo je do prekida zastare a nakon čega zastara ponovo počinje teći. Međutim, kako se radi o naknadi štete zbog izgubljene zarade do 9. listopada 2009. godine, a što tužiteljici glede visine štete nije mogla ista ostati nepoznata (razlika između naknade za bolovanje i izgubljene zarade) onda je u odnosu na to potraživanje protekao zastarni rok od tri godine.

16. Kao što je prethodno navedeno tužiteljica je stavila i zahtjev sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka s osnove izgubljene zarade obrta od dana odlaska u prijevremenu invalidsku mirovinu pa do dana pretpostavljenog odlaska u redovnu starosnu mirovinu.

17. Iz stanja spisa proizlazi da je rješenjem HZMO od 9. rujna 2009. godine tužiteljici zbog profesionalne nesposobnosti za rad priznato pravo na invalidsku mirovinu, a spisu prileži i rješenje HZMO od 4. veljače 2010. godine (list 310 spisa) iz kojeg proizlazi da se tužiteljici priznaje pravo na invalidsku mirovinu u iznosu od 753,01 kn koja joj pripada počevši od 11. listopada 2009. godine kao prvog idućeg dana od dana kad je rješenje od 9. rujna 2009. godine (to je rješenje o odlasku u invalidsku mirovinu) postalo pravomoćno kao što prileži i rješenje od 30. ožujka 2010. godine kojim se tužiteljici, a u povodu postupka za novo određivanje invalidske mirovine priznaje počam od 10. listopada 2009. godine invalidska mirovina u iznosu od 1.675,25 kn s tim da isplata počinje od 10. listopada 2009. godine nakon prestanka obavljanja obrta, kao što iz spisa jasno proizlazi da je tužiteljica obrt zatvorila dana 9. listopada 2009. godine. Dakle, tužiteljica je već od tada saznala za visinu štete u vidu razlike između mirovine koju prima i izgubljene zarade od obrta, međutim, kada tu naknadu štete potražuje tek od 13. svibnja 2014. godine, a kada je sukladno gore navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH nastupio prekid zastare, do tog prekida zastare već je protekao trogodišnji zastarni rok.

18. Nastavno na gore navedeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH u odnosu na potraživanje tužiteljice u ukupnom iznosu od 310.324,86 kn a koji se odnosi na gubitak na osnovu izgubljene zarade obrta od dana odlaska u prijevremenu invalidsku mirovinu pa do dana pretpostavljenog odlaska u redovnu starosnu mirovinu valja reći da je tužiteljica postavila kumulativni zahtjev za to razdoblje od odlaska u prijevremenu invalidsku mirovinu a što je uslijedilo dana 4. svibnja 2009. godine pa idućih 31 mjesec (2 godine i 6 mjeseci) do pretpostavljenog odlaska u starosnu mirovinu, dakle, nije specificirala tužbeni zahtjev glede mjesečnog gubitka zarade za to razdoblje od 31 mjesec. Međutim, to razdoblje od 31 mjesec se odnosi na razdoblje od 4. svibnja 2009. godine pa do 4. studenog 2011. godine, a kako je do preinake tužbe za potraživanje došlo dana 13. svibnja 2014. godine, uzimajući zastarni rok od 3 godine to znači da su u zastari sva potraživanja do 13. svibnja 2011. godine, pa jedino ne bi bilo u zastari potraživanje od 13. svibnja 2011. godine do 4. studenog 2011. godine.

19. Međutim, u odnosu na to potraživanje, a i ovo drugo potraživanje do tog datuma ako se ne bi prihvatio kao osnovan po ovom sudu navedeni prigovor zastare tražbine, valja reći da iz dva vještačenja sudskih vještaka medicine rada jasno proizlazi da su bolesti koje je tužiteljica imala prije prometne nezgode njezinom umirovljenju zbog profesionalne nesposobnosti za rad bi doprinijele 85-90%, dok same posljedice štetnog događaja u rasponu od 10-15%.

20. Pritom, a vezno uz činjenicu da iz rješenja o stjecanju prava na invalidsku mirovinu proizlazi da su razlog tome bolesti 50%, a 50% ozljede izvan rada, ovaj sud ukazuje na Ustavnog suda RH poslovni broj U-III/3670/2019 iz kojeg jasno proizlazi da sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku glede priznanja prava na invalidsku mirovinu i na njezinu isplatu ali može utvrđivati na koji način i u kojem stupnju je došlo do invalidnosti oštećenika za kojeg bi bio odgovoran tuženik pri čemu teret dokaza, a obzirom da postoji pravomoćno rješenje o pravu na invalidsku mirovinu gdje se navodi da je uzrok umirovljenja 50% bolest a 50% ozljede izvan rada koje je priložila tužiteljica, onda onaj tko to tvrdi suprotno, a to je tuženik, treba to dokazati a to je tuženik i dokazao.

21. Naime, iz mišljenja dva vještaka koja su vještačila u ovoj pravnoj stvari jasno proizlazi da stjecanje prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad nije uzročno povezano za odlazak u mirovinu, nego je tužiteljica mogla ostati raditi na svom radnom mjestu uz ograničenje s osnovnih bolesti kao što su dugotrajni prisilni položaj tijela, dugotrajno stajanje i sjedenje, često sagibanje tijela, čučanj, klečanje i nošenje tereta preko pet kilograma te je tužiteljica s osnove ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju mogla nastaviti svoj posao te obavljati posao svoje struke, da je u takvoj situaciji tužiteljica mogla ostati raditi na svom radnom mjestu u vremenu od 8 sati uz određene kontraindikacije, međutim ona je po svom slobodnom izboru odlučila da ode u invalidsku mirovinu, a da je ostala tada bi ostvarivala svoju punu plaću uz nadoknadu od HZMO zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Nadalje, navedeno je da bi i tužiteljica samo bez bolesti, a bez da se uzmu u obzir ozljede zadobivene u štetnom događaju imala pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti. Pritom je istaknuto i od drugog vještaka da su glavni i odlučujući razlog odlaska u mirovinu bolesti i stanja koje nemaju veze s ozljedama koje su dobivene u štetnom događaju kao što i navedeno da vezano sa stajališta ozljeda koje je dobila u prometnoj nezgodi ona je mogla obavljati i druge poslove a ne samo poslove dizajnera koji zahtijevaju precizne pokrete prstiju kao što je i također navela da same bolesti koje je imala tužiteljica prije štetnog događaja dovele do njezine profesionalne nesposobnosti za rad, pa uzimajući u obzir ova dva mišljenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da profesionalna nesposobnost za rad tužiteljice i njezin odlazak u mirovini je bio stvar njezinog izbora jer je obzirom na posljedice koje su ostale iza štetnog događaja mogla ostati raditi na svom radnom mjestu uz ograničenja ali vezana uz bolesti koje je imala od ranije.

22. Vezano uz žalbene navode tužiteljice da je prvostupanjski sud trebao primijeniti duži zastarni rok obzirom da se radi o šteti koja je uzrokovana kaznenim djelom valja reći da je tužiteljica tek sada uz žalbu dostavila kaznenu presudu gdje je osiguranik tuženika oglašen krivim u vezi prometne nezgode kojom je tužiteljici nanesena šteta, a radi se o novom dokazu koji u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP u žalbi nije dopušteno iznositi. Pritom valja reći da ako je takav kazneni postupak i vođen da je u njemu tužiteljica bila oštećenik pa nije bilo nikakve zapreke da se u tijeku postupka iz tog kaznenog postupka dostavi pravomoćna presuda, kao što je to uostalom tužiteljica učinila sada u žalbi kada se više taj dokaz ne može iznositi. Također, prilikom saslušanja tužiteljice, ista nije bila upitana o vođenju kaznenog postupka i načinu njegovog završetka, a u kojem slučaju bi takav njezin iskaz bio predmet ocjene prvostupanjskog suda o tome da li je vođen kazneni postupak i na koji način je završen, a u situaciji kada, a što utvrđuje prvostupanjski sud, Općinski sud u Karlovcu je izvijestio sud da je kazneni spis pod poslovnim brojem K-511/08 zbog proteka roka čuvanja poništen, onda je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica nije dokazala tu činjenicu koja bi joj išla u prilog glede dužeg zastarnog roka. Također, na žalbeni navod valja reći da u tijeku postupka tužiteljica nije predložila, a kad već je spis bio poništen da se kroz odgovarajući upisnik utvrdi da li je, i kakva kaznena presuda donesena, pa stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nije dokazala postojanje pravomoćno osuđujuće presude koja je jedino pravno odlučna za primjenu dužeg roka zastare njezine tražbine.

23. Nadalje, suprotno paušalnim žalbenim navodima tuženika glede odluke o parničnom trošku, valja reći da je odluka o parničnom trošku pravilno utemeljena, a uzimajući u obzir uspjehe stranaka u tijeku čitavog postupka, na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP.

24. Zbog navedenog, a temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. u vezi st. 4. ZPP odlučeno je kao u izreci (točka I i II).

25. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP (točka III).

U Zagrebu, 23. veljače 2022. godine

Predsjednica vijeća:

Vanda Senta, v.r.