REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1891/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice mlt. S. R. iz C., OIB: ..., koju zastupa zakonski zastupnik D. R., a oboje zastupa punomoćnica I. O., odvjetnica iz Odvjetničkog društva O. p. d.o.o. u D., protiv 1. tuženika A. R. iz D., OIB: ... i 2. tuženice Z. Đ. iz D., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u D., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5036/17-2 od 20. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-454/14 od 4. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 23. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

1. Dužan je tuženi ad.1 A. R., u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti:

- tužiteljici mldb. S. R. iznos od 148.395,00 kn (sto četrdeset osam tisuća tristo devedeset i pet kuna) za 2010. godinu zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 01. siječnja 2011. godine pa do plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

2. Dužan je tuženi ad.1 A. R., u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti:

- tužiteljici mldb. S. R. iznos od 148.395,00 kn (sto četrdeset osam tisuća tristo devedeset i pet kuna) za 2011. godinu zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 01. siječnja 2012. godine pa do plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

3. Dužan je tuženi ad.1 A. R., u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti:

- tužiteljici mldb. S. R. iznos od 148.395,00 kn (sto četrdeset osam tisuća tristo devedeset i pet kuna) za 2012. godinu zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 01. siječnja 2013. godine pa do plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

4. Dužan je tuženi ad.1 A. R., u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti:

- tužiteljici mldb. S. R. iznos od 148.395,00 kn (sto četrdeset osam tisuća tristo devedeset i pet kuna) za 2013. godinu zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 01. siječnja 2014. godine pa do plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

5. Dužan je tuženi ad.1 A. R., u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti:

- tužiteljici mldb. S. R. iznos od 60.165,00 kn (šezdeset tisuća sto šezdeset pet kuna) za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj i lipanj 2014. godine zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 01. srpnja 2014. godine pa do plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

6. Dužan je tuženi ad.1 A. R., u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti:

- tužiteljici mldb. S. R. iznos od po 5.880,00 kn (pet tisuća osamsto osamdeset kuna) za svaki siječanj, veljaču, ožujak, travanj, studeni i prosinac svake slijedeće godine zaključno sa mjesecom koji prethodi danu zaključenja glavne rasprave, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku od prvog dana svakoga sljedećeg mjeseca pa do plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

7. Dužan je tuženi ad.1 A. R., u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti:

- tužiteljici mldb. S. R. iznos od po 20.227,50 kn (dvadeset tisuća dvjesto dvadeset sedam kuna i pedeset lipa ) za svaki srpanj i kolovoz svake slijedeće godine zaključno sa mjesecom koji prethodi danu zaključenja glavne rasprave, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku od prvog dana svakoga sljedećeg mjeseca pa do plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

8. Dužan je tuženi ad.1 A. R., u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti:

- tužiteljici mldb. S. R. iznos od po 18.225,00 kn (osamnaest tisuća dvjesto dvadeset i pet kuna) za svaki lipanj i rujan svake slijedeće godine zaključno sa mjesecom koji prethodi danu zaključenja glavne rasprave, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku od prvog dana svakoga sljedećeg mjeseca pa do plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

9. Dužan je tuženi ad.1 A. R., u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti:

- tužiteljici mldb. S. R. iznos od po 16.740,00 kn (šesnaest tisuća sedamsto četrdeset kuna) za svaki svibanj i listopad svake slijedeće godine zaključno sa mjesecom koji prethodi danu zaključenja glavne rasprave, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku od prvog dana svakoga sljedećeg mjeseca pa do plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

10. Dužna je tužena ad.2 Z. Đ. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti:

- tužiteljici mldb. S. R. iznos od 1.166,00 kn (tisuću sto šezdeset i šest kuna) za svaki pojedini mjesec počevši od siječnja 2013. godine do mjeseca koji prethodi danu zaključenja glavne rasprave, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku od prvog dana svakoga sljedećeg mjeseca pa do plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženicima troškove parničnog postupka u iznosu od 74.882,50 kuna (sedamdeset četiri tisuće osamsto osamdeset dvije kune i pedeset lipa), u paricijskom roku od 15, a sve sa zateznom kamatom po stopi, od presuđenja, pa do naplate temeljem čl. 3 Zakona o izmjenama i dopunama ZOO (NN br. 78/15) po stopi zateznih kamata koje se odnose na "ostale odnose", za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.“

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizije.

4. Tuženici u odgovoru na reviziju osporavaju revizijske navode i predlažu reviziju odbiti kao neosnovanu. Potražuju troškove odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužiteljica sadržajno ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7.1. Revizijski navodi tužiteljice svode se u bitnome na drugačiju ocjenu izvedenih dokaza u vezi (ne)osnovanosti zahtjeva. No, ocjena dokaza pridržana je za nižestupanjski sud, pa osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja koje je rezultat ocjene izvedenih dokaza po sudu, nije dopušteni revizijski razlog, sukladno članku 385. ZPP.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade koristi zbog korištenja njezinog suvlasničkog dijela nekretnine.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

- da su S. B. Đ. kao darovateljica i njena djeca D. R. (otac maloljetne tužiteljice), A. R. (1. tuženik) i Z. Đ. (2. tuženica) kao daroprimatelji, sklopili ugovor o darovanju od 15. studenoga 2005., kojim ugovorom je darovateljica darovala svojoj djeci, daroprimateljima svakome po 1/3 čest. zgr. 2762 (zgrada) i čest. zem. 816/2 (šetnica), te čest. zem. 807 (dvorište), sve k.o. D.,

- da su darovateljica S. B. Đ. i njen sin, A. R. (1. tuženik), 10. prosinca 2011. sačinili pisanu „potvrdu“ u kojoj se pozivaju na ugovor o darovanju od 15. studenog 2005., te u kojoj se navodi da je po želji majke, majka S. B. Đ., odredila tko će koji dio kuće koristiti, a koje dijelove suvlasnici odavno tako i koriste, i to na način da njen sin suvlasnik D. R. koristi prizemlje kuće u kojoj živi majka, te pripadajući vrt ispred, da njen sin, suvlasnik A. R. koristi prvi kat kuće koji je renovirao u cijelosti, te pripadajuću taracu na istočnoj strani kuće i polovinu vrta na zapadnoj strani kuće, te njena kćer, suvlasnica Z. Đ. da koristi drugi kat kuće koji je uredila i namjestila za sebe, te drugu polovicu vrta na zapadnoj strani kuće, a da realni dijelovi odgovaraju za svakog suvlasnika u dijelu od po 1/3 idealnih dijelova, te da su „potvrdu“ potpisali A. R. (1. tuženik), S. B. Đ. i svjedok M. R., te su njihovi potpisi ovjereni po javnom bilježniku 10. prosinca 2011.,

- da su S. B. Đ. kao darovateljica i njena djeca A. R. (1. tuženik) i Z. Đ. (2. tuženica) kao daroprimatelji (bez sudjelovanja D. R.), sklopili Dodatak ugovora o darovanju 24. lipnja 2014., u kome se precizira raniji ugovor o darovanju od 15. studenog 2005., na način da se navodi da je ranijim ugovorom o darovanju svakom daroprimatelju (njenoj djeci D. i A. R. i Z. Đ.) pripala točno određena stambena jedinica (etaža) u zgradi 2762 k.o. D. koja nije etažirana, te je tim Dodatkom ugovora o darovanju precizirano da je D. R. pripao u naravi stan u prizemlju, 1. tuženiku da je pripao stan na prvom katu u kojem stanuje, a 2. tuženici stan u potkrovlju u kojem stanuje,

- da je sin D. R. u skladu s ranijim dogovorom već koristio veći apartman u C., u kojem je živio sa svojom obitelji (kojeg je dobio od majke S. B. Đ.), te je nastavila živjeti i nakon darovanja, dok je 1. tuženik dobio od majke S. B. Đ., manji apartman u C. i predmetni stan na prvom katu,

- da je D. R. svoj suvlasnički dio od 1/3 čest. zgr. 2762, k.o. D. darovao svojoj kćerki, tužiteljici 2013. godine, koje je darovanje provedeno u zemljišnim knjigama,

- da su u zemljišnim knjigama na čest. zgr. 2762, k.o. D. kao suvlasnici uknjiženi tuženici i to svaki za 1/3, te tužiteljica za 1/3 suvlasničkog dijela.

10. Prvostupanjski sud je zaključio, a na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, da je prava volja darovateljice S. B. Đ. prilikom potpisivanja ugovora o darovanju od 15. studenog 2005., bila da svojoj djeci daruje svoju preostalu nepokretnu imovinu i to čest. zgr. 2762 i dvorište i šetnicu oko te zgrade, čest. zem. 816/2, te čest. zem. 807 k.o. D., ali ne na način kako je to navedeno u samom ugovoru - da svatko od njene djece dobije po 1/3 suvlasničkog dijela, već da svako od djece dobije ono što je između njih i ranije dogovoreno i što su njena djeca već koristili u skladu s tim dogovorom.

10.1. Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio, da u odnosu na D. R. (oca mlt. tužiteljice) nije izvršena prava predaja darovane nekretnine jer D. R. u trenutku sklapanja ugovora o darovanju od 15. studenog 2005. nije bio u posjedu bilo kojeg dijela predmetne nekretnine, niti je u posjed došao naknadno. Stoga je u odnosu na njega za valjanost ugovora o darovanju bila potrebna forma javnobilježničkog akta temeljem paragrafa 943. Općeg građanskog zakonika (koji se primjenjivao kao pravno pravilo u trenutku sklapanja ugovora o darovanju između majke i djece) u svezi s člankom 53. stavak 1. točka 2. i stavka 3. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93, 29/94, 162/98 - dalje: ZJB).

10.2. S obzirom da ni tužiteljica nije nikada stupila u posjed suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, i u odnosu na ugovor o darovanju sklopljenom između tužiteljice (kao daroprimca) i njezinog oca (kao darovatelja D. R.) se radi o darovnom ugovoru bez prave predaje, pa je i taj ugovor sukladno odredbi članka 53. stavak 1 točka 2. ZJB trebao biti sklopljen u formi javnobilježničkog akta, a kako tužiteljica tijekom postupka nije ni tvrdila niti dokazivala da je taj ugovor sklopljen u propisanoj formi, prvostupanjski sud je zaključio da je ugovor o darovanju sklopljen između tužiteljice i njezinog oca, ništetan, te da zahtjev tužiteljice da joj tuženici isplate naknadu za korištenje njezinog suvlasničkog dijela nekretnine nije osnovan.

11. Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tužiteljice, odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, navodeći da sporni odnos stranaka treba prosuđivati prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 – dalje: ZVDSP), s obzirom da se radi o pravima suvlasnika na nekretnini.

11.1. Pozivom na odredbu članka 38. stavak 1. ZVDSP, prema kojoj ako nije što drugo određeno, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika, prema kojoj odredbi bi tužiteljici, kao zemljišnoknjižnoj suvlasnici (i u slučaju da je ugovor o darovanju valjan), kao i tuženicima, davale jednako pravo izvršavati glede cijele nekretnine ovlasti koje proizlazi iz njihovog suvlasničkog dijela, pa tako i posjedovati cijelu nekretninu, budući da nisu ni na koji način podijelile posjed.

11.2. S obzirom da tužiteljica nije niti pokušala, ostvariti svoje suvlasničko pravo na suposjed, ne može se smatrati, u smislu odredbe članka 38. stavak 1. ZVDSP, da bi istu, tuženici onemogućavali u vršenju prava na suposjed, slijedom čega su tuženici pošteni posjednici u smislu odredbe članka 164. stavak 1. ZVDSP, te tužiteljici nisu dužni platiti naknadu za korištenje dijela nekretnine na kojem je u zemljišnoj knjizi upisano njezino pravo suvlasništva.

12. Izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. Prije svega valja navesti da prema odredbi članka 18. stavak 5. ZVDSP posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

14. Dakle, u konkretnom slučaju poštenje tuženika se predmnijeva (članak 18. stavak 5. ZVDSP), a tužiteljica nije dokazala suprotno.

15. U postupku je utvrđeno (koja utvrđenja ne mogu biti predmet preispitivanja u revizijskom postupku, članak 385. ZPP) da su tuženici u posjedu predmetne nekretnine, te da tužiteljica od tuženika nikada nije tražila suposjed iste, niti je pokrenula bilo kakav postupak radi predaje u suposjed predmetne nekretnine.

16. Sporno je stoga jesu li tuženici kao pošteni posjednici predmetne nekretnine dužni platiti tužiteljici naknadu koristi za koju tužiteljica tvrdi da su je tuženici imali od uporabe njezinog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine.

17. Odredbe članka 164. stavak 1. i članka 165. stavak 1. ZVDSP propisuju pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika.

18. Prema odredbi članka 164. stavak 1. ZVDSP pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

19. Odredbom članka 165. stavak 1. ZVDSP propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dok je stavkom 6. tog članka propisano da od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenog posjednika, isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

20. Odredbom članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) propisano je da kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

21. Osim toga, valja reći da je ovaj sud na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. glede pitanja primjene i tumačenja odredbe članka 1120. ZOO (uporaba tuđe stvari u svoju korist) te pitanje primjene i tumačenja odredbe članka 164. stavak 1. i članka 165. stavak 1. ZVDSP (pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika) zauzeo pravno shvaćanje:

„Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavak 1. i članka 165. stavak 1. ZVDSP, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. ZOO, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.“

22. Prema tome, kada neka osoba posjeduje tuđu stvar ili tuđi suvlasnički dio stvari, plaćanje vrijednosti postignute koristi u smislu odredbe članka 1120. ZOO moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar uporabljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari, dok u situaciji kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed, naknada koristi prosuđuje se prema odredbama članka 164. i članka 165. ZVDSP.

23. Nadalje valja navesti da je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 1. ožujka 2021. zauzeto pravno shvaćanje:

„U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe članka 164. i 165. ZVDSP.“

„U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tuženom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.“

24. Stoga, s obzirom da su tuženici pošteni posjednici predmetne nekretnine (a u postupku nije utvrđeno da bi predmetna nekretnina bila uporabljena na način da je promijenila identitet), te s obzirom da je prema odredbama članka 164. stavak 1. i članka 165. stavak 1. ZVDSP samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari (ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku), to je prema shvaćanju ovog suda, drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice.

25. Slijedom navedenoga, valjalo je u smislu odredbe članka 393. ZPP odlučiti kao u izreci presude.

26. Tuženicima nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna u revizijskoj fazi postupka (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).

Zagreb, 23. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.