REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3838/2019-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice J. G., OIB: ... i 2. tužitelja L. G., OIB: ..., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnica M. V., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. o. k. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog društva Ž. O., I. P., F. O. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-896/16-6 od 11. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-430/14-33 od 28. travnja 2016., u sjednici održanoj 23. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I Odbija se tužbeni zahtjev I tužitelja J. G. i II tužitelja L. G., oboje iz Z. kojim zahtijevaju nalaganje tuženiku H. o. k. d.d. iz Z. neka im plati 245.767,08 kn s zateznim kamatama na 547,03 kn od 14. studenog 1992. godine, 647,16 kn od 11. prosinca 1992.godine, 82,03 kn od 13. siječnja 1993. godine, 101,16 kn od 14. veljače 1993. godine, 149,99 kn od 15. ožujka 1993. godine, 216,93 kn od 13. travnja 1993. godine, 301,93 kn od 12. svibnja 1993. godine, 391,62 kn od 14. lipnja 1993. godine, 496,41 kn od 15. srpnja 1993. godine, 636,89 kn od 11. rujna 1993. godine, 875,44 kn od 13. listopada 1993. godine, 936,62 kn od 12. studenog 1993. godine, 974,46 kn od 15. prosinca 1993. godine, 1.081,17 kn od 13. siječnja 1994. godine 1.038,45 kn od 11. veljače 1994. godine, 1.109,38 kn od 15. ožujka 1994. godine, 1.138,34 kn od 12. travnja 1994. godine, 1.150,62 kn od 12. svibnja 1994. godine, 1.150,84 kn od 14. lipnja 1994. godine, 1.151,00 kn od 13. srpnja 1994. godine, 1.136,67 kn od 11. kolovoza 1994. godine, 1.136,59 kn od 14. rujna 1994. godine, 1.138,14 kn od 11. listopada 1994. godine, 1.145,79 kn od 11. studenog 1994. godine, 1.174,53 kn od 13. prosinca 1994. godine, 1.461,18 kn od 12. siječnja 1995. godine, 1.579,13 kn od 14. veljače 1995. godine, 1.582,29 kn od 11. ožujka 1995. godine, 1.634,86 kn od 12. travnja 1995. godine, 1.647,46 kn od 13. svibnja 1995. godine, 1.649,76 kn od 14. lipnja 1995. godine, 1.647,46 kn od 14. srpnja 1995. godine, 1.647,75 kn od 12. kolovoza 1995. godine, 1.647,75 kn od 13. rujna 1995. godine, 1.664,56 kn od 13. listopada 1995. godine, 1.678,80 kn od 15. studenog 1995. godine, 1.746,05 kn od 15. prosinca 1995. godine, 1.802,20 kn od 14. siječnja 1996. godine, 1.881,70 kn od 14. veljače 1996. godine, 1.895,06 kn od 13. ožujka 1996. godine, 1.907,82 kn od 13. travnja 1996. godine, 1.907,50 kn od 15. svibnja 1996. godine, 1.907,50 kn od 15. lipnja 1996. godine, 1.905,68 kn od 14. srpnja 1996. godine, 1.916,40 kn od 14. kolovoza 1996. godine, 1.924,49 kn od 13. rujna 1996. godine, 1.923,84 kn od 15. listopada 1996. godine, 1.922,23 kn od 14. studenog 1996. godine, 1.985,21 kn od 12. prosinca 1996. godine, 2.309,01 kn od 15. siječnja 1997. godine, 2.232,26 kn od 13. veljače 1997. godine, 2.235,47 kn od 14. ožujka 1997. godine, 2.239,04 kn od 13. travnja 1997. godine, 2.320,08 kn od 15. svibnja 1997. godine, 2.321,83 kn od 17. lipnja 1997. godine, 2.322,58 kn od 13. srpnja 1997. godine, 2.322,58 kn od 14. kolovoza 1997. godine, 2.322,58 kn od 13. rujna 1997. godine, 2.322,58 kn od 15. listopada 1997. godine, 2.322,58 kn od 13. studenog 1997. godine, 2.322,58 kn od 13. prosinca 1997. godine, 2.331,70 kn od 16. siječnja 1998. godine, 2.331,66 kn od 14. veljače 1998. godine, 2.331,66 kn od 14. ožujka 1998. godine, 2.331,66 kn od 12. travnja 1998. godine, 2.438,09 kn od 15. svibnja 1998. godine, 2.458,54 kn od 14. lipnja 1998. godine, 2.526,91 kn od 16. srpnja 1998. godine, 2.526,91 kn od 15. kolovoza 1998. godine, 2.526,91 kn od 16. rujna 1998. godine, 2.667,24 kn od 15. listopada 1998. godine, 2.667,24 kn od 14. studenog 1998. godine, 2.667,24 kn od 13. prosinca 1998. godine, 2.735,36 kn od 16. siječnja 1999. godine, 2.735,36 kn od 14. veljače 1999. godine, 2.768,35 kn od 14. ožujka 1999.godine, 2.799,49 kn od 12. travnja 1999. godine, 3.110,49 kn od 15. svibnja 1999. godine, 3.081,95 kn od 14. lipnja 1999. godine, 3.081,92 kn od 16. srpnja 1999. godine, 3.159,75 kn od 15. kolovoza 1999. godine, 3.279,46 kn od 16. rujna 1999. godine, 3.217,61 kn od 15. listopada 1999. godine, 3.244,24 kn od 14. studenog 1999. godine, 3.191,73 kn od 13. prosinca 1999. godine, 3.278,02 kn od 16. siječnja 2000. godine, 3.305,30 kn od 12. veljače 2000. godine, 3.319,89 kn od 16. ožujka 2000. godine, 3.333,63 kn od 15. travnja 2000. godine, 3.429,77 kn od 13. svibnja 2000. godine, 3.515,80 kn od 15. lipnja 2000. godine, 3.537,78 kn od 15. srpnja 2000. godine, 3.541,50 kn od 15. kolovoza 2000. godine, 3.640,21 kn od 15. rujna 2000. godine, 3.681,18 kn od 14. listopada 2000. godine, 3.838,36 kn od 15. studenog 2000. godine, 3.875,23 kn od 14. prosinca 2000. godine, 3.982,28 kn od 13. siječnja 2001. godine, 3.982,28 kn od 16. veljače 2001. godine, 3.982,28 kn od 15. ožujka 2001. godine, 3.982,28 kn od 13. travnja 2001. godine, 3.982,28 kn od 12. svibnja 2001. godine, 3.982,28 kn od 13. lipnja 2001. godine, 3.982,28 kn od 13. srpnja 2001. godine, 3.982,28 kn od 14. kolovoza 2001. godine, 3.982,28 kn od 13. rujna 2001. godine, 3.982,28 kn od 13. listopada 2001. godine, 3.982,28 kn od 14. studenog 2001. godine, 3.982,28 kn od 13. prosinca 2001. godine i 3.997,05 kn od 12. siječnja 2002. godine do isplate, nadalje 18.381,34 kn na ime regresa s zateznim kamatama na 790,34 kn od 16. siječnja 1995. godine, na 2.306,00 kn od 16. siječnja 1997. godine, na 2.892,00 kn od 16. siječnja 1998. godine, na 3.040,00 kn od 16. siječnja 1999. godine, na 3.858,00 kn od 16. siječnja 2000. godine, na 4.495,00 kn od 16. siječnja 2001. godine i na 1.000,00 kn od 16. siječnja 2002. godine sve do isplate, zatim 919,00 kn na ime regresa za 1995. godinu s zateznim kamatama od 15. siječnja 1996. godine do isplate, zatim svotu od 5.025,00 kn na ime jubilarne nagrade za 20. godina rada s zateznim kamatama od 15. siječnja 2000. godine, zatim 3.900,00 kn a na ime božićnice s zateznim kamatama na 1.000,00 kn od 16. siječnja 1998. godine, na 1.000,00 kn od 16. siječnja 1999. godine, na 1.500,00 kn od 16. siječnja 2000. godine i na 400,00 kn od 16. siječnja 2001. godine sve do isplate, zatim 800,00 kn na ime poklon bona s zateznim kamatama na 200,00 kn od 14. travnja 1998. godine, na 200,00 kn od 25. travnja 2000. godine i na 400,00 kn od 17. travnja 2001. godine sve do isplate, zatim parnični trošak do 120.949,50 kn s zateznim kamatama od 29. veljače 2012. godine do ispate, zatim 47.964,60 kn s zateznim kamatama na 3.997,05 kn od 16. veljače 2002. godine, s zateznim kamatama na 3.997,05 kn od 16. ožujka 2002. godine, s zateznim kamatama na 3.997,05 kn od 16. travnja 2002. godine, s zateznim kamatama na 3.997,05 kn od 16. svibnja 2002. godine, s zateznim kamatama na 3.997,05 kn od 16. lipnja 2002. godine, s zateznim kamatama na 3.997,05 kn od 16. srpnja 2002. godine, s zateznim kamatama na 3.997,05 kn od 16. kolovoza 2002. godine, s zateznim kamatama na 3.997,05 kn od 16. rujna 2002. godine, s zateznim kamatama na 3.997,05 kn od 16. listopada 2002. godine, s zateznim kamatama na 3.997,05 kn od 16. studenog 2002. godine, s zateznim kamatama na 3.997,05 kn od 16. prosinca 2002. godine, s zateznim kamatama na 3.997,05 kn od 16. siječnja 2002. godine i 2.479,31 kn s zateznim kamatama od 16. siječnja 2003.godine do isplate te naknaditi parbeni trošak s zateznim kamatama od donošenja presude do isplate sve u roku 8 dana.

II Nalaže se I. tužitelju J. G. i II. tužitelju L. G., oboje iz Z. naknaditi tuženiku H. o. k. d.d iz Z. parbeni trošak u svoti od 39.925,00 kn s zateznim kamatama od 28. travnja 2016. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku 15 dana.“

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka 1. izreke), te je odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu tuženika (točka 2. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da revizijski sud preinači presude suda nižeg stupnja i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine presude suda nižeg stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuju troškove revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Tužitelji u reviziji ističu da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi članka 230. ZPP jer je drugostupanjski sud nepravilno procijenio dokaznu snagu „knjige rada i knjige dolazaka na posao odnosno popis neizvršenih obveza.“

7.1. Prema odredbi članka 230. stavak 1. ZPP isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava) dokazuje istinitost onog što se u njoj potvrđuje ili određuje. Međutim, prema odredbi članka 230. stavak 3. ZPP dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

7.2. Naime, određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu) evidenciju ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj.

7.3. „Knjiga rada i knjiga dolazaka na posao“ poslodavca, u koju su se radnici upisivali prilikom dolaska na posao, prema ocjeni ovoga suda ne predstavlja javnu ispravu iz odredbe članka 230. ZPP, ali predstavlja valjano dokazno sredstvo koje treba cijeniti u sklopu ostalih provedenih dokaza. Stoga nisu osnovani revizijski navodi tužitelja da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 230. ZPP.

7.4. Tužitelji u reviziji iznose niz činjeničnih navoda kojima u bitnome osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Takvi činjenični navodi tužitelja izneseni u reviziji, ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade štete u iznosu od 446.185,83 kuna s zateznim kamatama. Tužitelji svoj zahtjev temelje na tvrdnji da su u predmetu Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-8335/03 odbijeni sa zahtjevom zbog nepravilno pružene pravne pomoći od strane odvjetnice D. V.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

- da je pred Općinskim sudom u Zagrebu u predmetu broj Pr-8335/03 prednik tužitelja, N. G., 28. listopada 1992. podnio tužbu protiv poslodavca, tadašnjeg H. - H. p t., tražeći utvrđenje ništavim odluka Disciplinske komisije broj ... od 18. lipnja 1992. i Komisije za prigovore broj ... od 15. rujna 1992. o prestanku radnog odnosa,

- da je 14. svibnja 1992. v.d. upravitelj poslodavca prednika tužitelja podnio zahtjev za pokretanjem disciplinskog postupka protiv prednika tužitelja zbog povrede članka 103. stavak l., točka 1., 31., 35. i 38. Pravilnika o radnim odnosima (dalje: Pravilnik), te da je odlukom Disciplinske komisije od 18. lipnja 1992. odlučeno da je prednik tužitelja odgovoran što tijekom siječnja i veljače 1992. nije izvršio veći broj radnih zadataka ili ih je nepravilno izvršio, zatim što se 28. siječnja 1992. grubo i nedolično ponašao prema tehničkom voditelju F. K. - bez povoda ga je udario, te da se od 14. veljače 1992. nije upisivao u knjigu dolazaka na rad, čime je počinio teže povrede radne obveze iz članka 103. stavak 1. točka 1. i 31. Pravilnika,

- da je predniku tužitelja prema članku 162. točka 1. Pravilnika izrečena disciplinska mjera-prestanak radnog odnosa,

- da je povodom prigovora prednika tužitelja Komisija za prigovore H. na sjednici 15. rujna 1992. donijela odluku kojom je prigovor odbijen kao neosnovan, te je potvrđena pobijana odluka Disciplinske komisije od 18. lipnja 1992.,

- da su od 31. ožujka 2000. do pravomoćnosti odluke u tom predmetu prednik tužitelja odnosno tužitelji bili zastupani po odvjetnici u Z. D. V.,

- da je prvostupanjski sud 18. prosinca 2000. u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a Županijski sud u Zagrebu rješenjem broj Gžr-744/03 od 20. svibnja 2003. ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje,

- da je prednik tužitelja preminuo 30. prosinca 2002., a postupak da su preuzeli njegovi nasljednici, ovdje tužitelji,

- da je imenovana punomoćnica podneskom od 7. studenoga 2011. postavila konačni tužbeni zahtjev samo na isplatu novčanih iznosa, s time što nije utužila iznose plaće i ostala imovinska prava za 2002. godinu,

- da je Općinski radni sud u Zagrebu 29. veljače 2012. donio presudu pod brojem Pr-8335/03 kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a Županijski sud u Zagrebu odlučujući o žalbi tužitelja presudom broj Gžr-1101/12 od 7. studenoga 2012. odbio žalbu tužitelja i potvrdio pobijanu prvostupanjsku presudu,

- da je ranija punomoćnica tužitelja u citiranom predmetu drugostupanjsku odluku Gžr-1101/12 zaprimila 3. prosinca 2012., a dopis 1. tužiteljici uputila 5. siječnja 2013. s obavijesti da je žalba odbijena,

- da je punomoćnica D. V. u vrijeme zastupanja tužitelja u radnom sporu bila osigurana kod tuženika od odgovornosti za svoj rad.

10. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja, sudovi nižeg stupnja su utvrdili da je tuženik, kao osiguratelj, pasivno legitimiran prema odredbi članka 44. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11 - dalje: ZO).

10.1. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, sudovi nižeg stupnja su zaključili da u ispunjavanju obveza iz ugovornog odnosa (ugovora o nalogu po članku 763. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) ranija punomoćnica tužitelja, kao odvjetnica, bila dužna postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnjom dobrog stručnjaka) kako to propisuje odredba članka 10. stavak 2. ZOO. Međutim, kada je ranija punomoćnica tužitelja drugostupanjsku odluku zaprimila 3. prosinca 2012., a dopis 1. tužiteljici uputila tek 15. siječnja 2013., čime nije pravodobno obavijestila stranke o zaprimanju drugostupanjske presude kako bi isti imali mogućnost izjaviti daljnji pravni lijek, sudovi nižeg stupnja su zaključili da opisani propust predstavlja povredu obveze iz članka 7. stavak 1. ZO odnosno obveze iz ugovora o nalogu po članku 765. stavak 1. ZOO.

10.2. Sudovi nižeg stupnja su nadalje, utvrdili i da je ranija punomoćnica tužitelja učinila propust time što nije utužila iznose plaće i ostala imovinska prava za 2002. godinu na koja bi prednik tužitelja imao pravo po redovitom tijeku stvari da je radio, čime je postupila suprotno odredbi članka 7. stavak 1. ZO.

10.3. Međutim, je li postoji uzročno posljedična veza između navedenog propusta i tužiteljima nastale štete, sudovi nižeg stupnja su utvrdili da sve i da je ranija punomoćnica tužitelja pravovremeno obavijestila stranke o ishodu drugostupanjskog postupka odnosno da su tužitelji izjavili reviziju, tužitelji u revizijskom postupku ne bi uspjeli s obzirom da su prvostupanjski i drugostupanjski sud skladno odredbi članka 2. stavak 1. ZPP odlučili u granicama zahtjeva koji su tužitelji postavili u postupku (podnesak od 7. studenoga 2011.) kojim je konačno uređen tužbeni zahtjev samo na isplatu, a ne na utvrđenje nedopuštenosti navedenih odluka Disciplinske komisije.

10.4. Nastavno tome da su tužitelji i iskoristili mogućnost izjavljivanja pravovremene revizije te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio reviziju tužitelja isti su mogli prema članku 62. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 49/02) podnijeti ustavnu tužbu. Međutim, sudovi nižeg stupnja su zaključili, da tužitelji u ovom postupku nisu iznosili činjenice koje bi ukazivale na povredu osnovnih ljudskih prava zaštićenih Ustavom Republike Hrvatske, pa su zaključili da tužitelji nisu dokazali da bi u postupku pred Ustavnim sudom dokazali kako im je u navedenom radnom sporu povrijeđeno bilo koje ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom Republike Hrvatske.

10.5. Isto tako, da je ranija punomoćnica tužitelja utužila i navedena materijalna primanja za 2002. godinu, istim zahtjevom tužitelji ne bi uspjeli kraj činjenice da nije zahtijevano utvrđenje nedopuštenosti odluka poslodavca prednika tužitelja.

10.6. Stoga su sudovi nižeg stupnja zaključili da ne postoji uzročno posljedična veza između štetnih radnji - navedenih propusta ranije punomoćnice tužitelja i štete koju tužitelji trpe budući da utuženje navedenih materijalnih primanja, pravovremeno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude, odnosno podnošenje tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske, u konkretnim okolnostima slučaja, ne bi dovelo do povoljnije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili Ustavnog suda Republike Hrvatske.

10.7. Nadalje, kako pitanje uspjeha tužitelja u predmetu broja Pr-8335/03 predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke ovdje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sudovi nižeg stupnja su utvrđivali da u situaciji da su tužitelji postavili zahtjev kojim bi tražili poništenje odluke Disciplinske komisije ... od 18. lipnja 1992. i odluke Komisije za prigovore broj ... od 15. rujna 1992. o prestanku radnog odnosa, da li bi uspjeli u postupku protiv poslodavca prednika tužitelja.

10.8. Sudovi nižeg stupnja su zaključili da iz svih izvedenih dokaza ne bi proizlazila osnovanost zahtjeva za poništenje odluka Disciplinske komisije ... od 18. lipnja 1992. i Komisije za prigovore broj ... od 15. rujna 1992., pa su zaključili da je pravilno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe članka 103. stavak 1. točka 1. Pravilnika, te odredbe članka 58. stavak 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Narodne novine“ broj 34/91, 19/92, 26/93, 29/94 i 38/95 - dalje: ZOPRO).

10.9. Kako ne postoji uzročno posljedična veza između propusta u radu ranije punomoćnice tužitelja i štete koja je nastala tužiteljima odbijanjem tužbenog zahtjeva u radnom sporu, sudovi nižeg stupnja su odbili zahtjev tužitelja za naknadu štete.

11. Odlučujući o reviziji tužitelja, valja reći da pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

12. Naime, prema odredbi članka 965. stavak 1. ZOO u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati od osiguravatelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik.

13. Stoga se, u konkretnom slučaju, uz odredbe ugovora o osiguranju primjenjuju i odredbe o općim pretpostavkama odgovornosti za štetu.

14. Da bi tuženik bio odgovoran naknaditi štetu koju su tužitelji, po njihovim tvrdnjama pretrpjeli zbog nepravilnog rada (propusta) ranije punomoćnice tužitelja, tužitelji na kojima je teret dokaza, moraju dokazati postojanje pretpostavki iz kojih bi proizlazila odgovornost tuženika. Naime, za postojanje odštetne odgovornosti, uz postojanje štetne radnje ili propusta u poduzimanju dužne radnje, potrebno je da postoji i uzročno posljedična veza između propusta i nastale štete.

15. Odredbom članka 7. stavak 1. ZO je propisano da su odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima komore te kodeksu odvjetničke etike.

16. Prema odredbi članka 765. ZOO nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njima se rukovoditi.

17. U situaciji kada je ranija punomoćnica tužitelja drugostupanjsku odluku zaprimila 3. prosinca 2012., a dopis 1. tužiteljici uputila tek 15. siječnja 2013., čime nije pravodobno obavijestila stranke o zaprimanju drugostupanjske presude kako bi isti imali mogućnost izjaviti daljnji pravni lijek, te time što nije utužila iznose plaće i ostala imovinska prava za 2002. godinu na koja bi prednik tužitelja imao pravo po redovitom tijeku stvari da je radio, po ocjeni ovoga suda pravilno su sudovi nižeg stupnja utvrdili da je ranija punomoćnica prednika tužitelja postupila suprotno odredbi članka 7. stavak 1. ZO i odredbama članka 765. ZOO.

18. Međutim, prema ocjeni ovoga suda, pravilno su sudovi nižeg stupnja zaključili da tužitelji nisu dokazali uzročno posljedičnu vezu između štete i štetne radnje, a što je jedna od osnovnih pretpostavki odgovornosti za naknadu štete koja bi morala biti ispunjena da bi tužiteljev zahtjev za naknadu štete, proizašle iz odvjetničke djelatnosti, bio osnovan, što ovdje nije slučaj. Naime, utuženje materijalnih primanja za 2002. godinu, pravovremeno podnošenje revizije odnosno podnošenje tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske, u okolnostima konkretnom slučaja ne bi dovelo do povoljnije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili Ustavnog suda Republike Hrvatske.

19. Isto tako, iz svih izvedenih dokaza ne bi proizlazila ni osnovanost zahtjeva za poništenje odluka Disciplinske komisije ... od 18. lipnja 1992. i Komisije za prigovore broj ... od 15. rujna 1992., u situaciji da su tužitelji takav zahtjev postavili.

20. Naime, nisu osnovani revizijski navodi tužitelja da iz provedenih dokaza tijekom postupka, ne proizlazi povreda radnih obveza prednika tužitelja u smislu neizvršavanja ili nepravilnog izvršavanja radnih zadataka.

21. Odredbom članka 102. stavak 1. Pravilnika propisano je koje se povrede dužnosti radnih obveza smatraju težim povredama za koje se izriče (dakle, kao obveza) mjera prestanka radnog odnosa, a člankom 103. stavak 1. koje se povrede dužnosti radnih obveza smatraju težima i za koje se može izreći (dakle, kao mogućnost) mjera prestanka radnog odnosa, pa između ostalih pod točkom 1. je propisano – neizvršavanje i nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obveza.

22. Pobijana odluka poslodavca od 18. lipnja 1992. se upravo temelji na odredbi članka 103. stavak 1. točka 1. Pravilnika.

23. Nadalje, odredbom članka 58. stavak 1. ZOPRO su navedene teže povrede radne obveze za koje se izriče mjera prestanka radnog odnosa, između kojih mjera je i mjera „neizvršavanje, nesavjesno, nemarno i nepravovremeno izvršavanje radnih i drugih obveza“, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se mjera prestanka radnog odnosa izriče i za druge teže povrede radnih obveza utvrđene zakonom i općim aktom odnosno kolektivnim ugovorom, a stavkom 3. je propisano da općim aktom odnosno kolektivnim ugovorom pobliže se utvrđuju okolnosti i uvjeti uz koje će se povrede navedene u stavu 1. ovog člana smatrati težom povredom radne obveze za koju se izriče mjera prestanka radnog odnosa u skladu s prirodom djelatnosti odnosno prirodom posla što ga obavlja pojedini radnik.

24. Dakle, i u slučaju članka 58. stavak 1. i stavak 2., je obvezno izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa s razlikom u tome što se prema stavku 2. tog Zakona ta mjera izriče u slučajevima koji se utvrđuju, između ostalih, općim aktom.

25. Isto tako, obveza pobližeg utvrđivanja okolnosti iz stavka 3. članka 58. ZOPRO ne odnosi se na stavak 2. istoga članka.

26. To konkretno znači da je zakonodavac propisao mogućnost izricanja mjere prestanka radnog odnosa i za druge teže povrede radnih obveza, utvrđene, između ostaloga, općim aktom.

27. „Neizvršavanje, nesavjesno, nemarno i nepravovremeno izvršavanje radnih i drugih obveza“ predstavlja povredu i iz članka 58. stavak 1. ZOPRO (za koje se izriče mjera prestanka radnog odnosa), ali je stavkom 2. istog članka dana mogućnost poslodavcu da općim aktom ili kolektivnim ugovorom može propisati da takva povreda predstavlja težu povredu radne obveze zbog koje se može izreći disciplinska mjera prestanka radnog odnosa kao što je poslodavac to propisao.

28. Poslodavac prednika tužitelja je člankom 103. stavak 1. točka 1. Pravilnika u skladu s zakonskom odredbom članka 58. stavak 2. ZOPRO predvidio mogućnost izricanja disciplinske mjere prestanka radnog odnosa zbog neizvršavanja, nesavjesnog, nemarnog izvršavanja radnih obveza, za koje se povrede prednik tužitelja u konkretnom slučaju i teretio, zbog čega mu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

29. Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, pa je valjalo na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 23. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.