REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-195/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja S. B. d.o.o. Ž., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik H. Ć., odvjetnik u S., protiv tuženika F. d.o.o. K., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica A. J., odvjetnica u Odvjetničkom društvu I. & partneri, S., radi isplate iznosa od 88.145,75 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv- 506/2017-31 od 19. studenog

2020., 23. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-506/2017-31 od 19. studenog 2020. u točki I. izreke i u točki III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 14.826,82 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv- 506/2017-31 od 19. studenog 2020. u točki I. izreke i u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kn i sudi:

1. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju istaknuto prigovorom radi prebijanja u iznosu od 88.145,75 kn (osamdesetosamtisućasto- četrdesetpet kuna i sedamdesetpet lipa).

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kn (dvijetisuće kuna).

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba izjavljena protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-506/2017-31 od 19. studenog 2020. u dijelu kojim je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 450,01 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika M. Č., iz S., poslovni broj Ovrv-47/17 od 15. ožujka 2017., u dijelu kojim je naloženo tuženiku, da u roku od osam dana, isplati tužitelju iznos 88.145,75 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je prigovor radi prijeboja kao neosnovan (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 16.826,82 kn, dok je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 450,01 kn (točka III. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredbe čl. 620. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), jer je nakon provedenog postupka ocijenio da je tužitelj obavio ugovoreni posao – izveo građevinske radove vezano za energetsku obnovu višestambene zgrade Krležina 20, te da mu pripada utuženi iznos po ispostavljenoj okončanoj situaciji. U odnosu na tuženikovo potraživanje istaknuto prigovorom radi pobijanja, prvostupanjski sud je ocijenio da tuženik nije dokazao osnovu ni visinu svojeg potraživanja. Slijedom navedenog, održan je na snazi platni nalog te je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 88.145,75 kn. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke suda o troškovima postupka. U bitnom je istaknuo da pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nerazumljiva je, te postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava. Prvostupanjski sud nije iznio ocjenu izvedenih dokaza. Tuženik nije osporio da utuženi iznos od 88.145,75 kn nije platio tužitelju, ali je tijekom postupka jasno obrazložio zašto to nije učinio. Naime, radi se o računima koje je tuženik ispostavio tužitelju, a odnose se na isporučeni materijal, promjenu termo panela kojeg su oštetili radnici tužitelja, ugradnju novog stakla kojeg su razbili radnici tužitelja, izradu i postavljanje nove tende, izvođenje građevinskih radova koje je tužitelj naveo u okončanoj situaciji kao da ih je on izveo, pripomoć prilikom izvođenja građevinskih radova te čišćenje objekata nakon završetka radova. Pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao svoje potraživanje po predmetnim računima jer to proizlazi iz iskaza svjedoka J., a osim toga i sam tužitelj je naveo da su radnici tuženika pružali pripomoć tužitelju. Glede navoda suda da pojedini računi nemaju priloge, navedeno je da ih računi ni ne trebaju imati, a ako je tužitelju trebalo dodatno pojašnjenje mogao se obratiti tuženiku. Nadalje, iz tužiteljevog dopisa od 20. siječnja 2017. proizlazi da on osporava ispostavljene račune samo zbog toga što su ispostavljeni po potpisu okončane situacije. Činjenica da je okončana situacija potpisana ne znači da tuženik ne može ispostaviti račune za isporučeni materijal i usluge niti da tužitelj te račune ne plati. Tužitelj nije osporio da je tužitelj obavio radove i usluge za koje su računi izdani računi, stoga je prvostupanjski sud pogrešno odbio tuženikov prigovor radi prijeboja. Pogrešna je i odluka o troškovima postupka jer je tužitelju priznat trošak šest podnesaka, a sukladno Tbr. 8. t. 1. odvjetniku pripada nagrada za najviše četiri podneska. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, podredno, ukinuti je i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Tuženikova žalba je djelomično osnovana, djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

5. Pobijana presuda ispitana je sukladno odredbi čl. 365. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. S obzirom na to da tuženik nema pravnog interesa žaliti se protiv točke III. izreke pobijane presude u dijelu kojim je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 450,01 kn, njegova je žalba u tom dijelu odbačena kao nedopuštena (čl. 366. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 358. st. 3. ZPP-a).

7. Donošenjem pobijane presude nije učinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku, a koji nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika u spisu.

8. Predmet ovog parničnog postupka jest isplata iznosa od 88.145,75 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime izvedenih građevinskih radova na objektu u S., K. 20, iz Okončane situacije broj 502/1/1 od 31. siječnja 2017.

9. Nije sporno da su stranke bile u poslovno odnosu na temelju Ugovora o izvođenju radova na energetskoj obnovi višestambene zgrade K. 20 predmet kojeg je izvođenje radova izrade fasade (ovojnice zgrade) u svrhu poboljšanja energetske učinkovitosti. Predmetnim Ugovorom tužitelj (izvođač) se obvezao ugovorene radove izvesti prema projektnoj dokumentaciji i u skladu s ponudom, do funkcionalnog završetka radova, bez obzira na količinu radova iz predmetne dokumentacije. Stranke su ugovorile da će se plaćanje izvedenih radova vršiti putem privremenih mjesečnih te okončane situacije.

10. Tuženik je osporio tužiteljev zahtjev navodeći da je nesporno potpisao okončanu situaciju, međutim, zbog manjkavosti u izvedenim radovima morao je angažirati druge radnike, sanirati izvedene radove na fasadi, angažirati radnike da počiste gradilište iako je to bila tužiteljeva obveza, te je morao sanirati nastalu štetu koju su napravili tužiteljevi radnici (oštetili tendu, razbili staklo i oštetili termo panel). Stoga je nakon potpisivanja Okončane situacije ispostavio tužitelju račune na iznos od 88.145,75 kn. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 88.145,75 kn.

11. Tužitelj je u cijelosti osporio tuženikovo potraživanje istaknuto prigovorom radi prebijanja navodeći da ispostavljeni računi nemaju utemeljenja u isporučenim radovima i uslugama, da nikada nije dao pristanak za izvođenje bilo kakvih radova od strane tuženika, zatim da ga tuženik nikada nije obavijestio o potrebi bilo kakve sanacije, te da su svi računi ispostavljeni nakon potpisivanja svih privremenih i okončane situacije, iako da su postojala bilo kakva potraživanja tuženik je to trebao istaknuti prije njihova potpisivanja.

12. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je ocijenio da je tužitelj izveo sve radove, da izvedeni radovi nisu imali nikakvih nedostataka (navedeno je izričito istaknuo tuženikov zastupnik po zakonu na ročištu održanom 4. rujna 2019. na zapisniku s lista 110. spisa), te da tuženik nije platio tužitelju utuženi iznos. Navedena utvrđenja nisu bila sporna među strankama. Sporno je između stranaka je li osnovano tuženikovo potraživanje, i s tim u vezi je li osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja pa da bi uslijed toga došlo do prestanka tužiteljeve tražbina. Prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik sukladno odredbama sklopljenog Ugovora bio dužan snositi troškove organizacije gradilišta pa je onda pitanje ulazi li i zbrinjavanje otpada u trošak organiziranja gradilišta, time da se u odredbama Ugovora koje se odnose na obveze tužitelja kao izvođača nigdje ne spominje čišćenje objekta. Glede računa koji se odnose na pripomoć pri izvođenju fasaderskih radova prvostupanjski sud je utvrdio da se nigdje ne navodi koliko je tuženikovih radnika pomagalo tužitelju prilikom izvođenja fasaderskih radova, o kojoj se količini izvedenih radova i po kojoj cijeni radi. U pogledu računa koji se odnose na skidanje tende ocijenjeno je da su tuženikovi radnici skinuli sve tende, osim dvije koje se nisu mogle skinuti te da je to bila tuženikova obveza, a u pogledu oštećenih panela, tuženik nije dokazao da je o tome obavijestio tužitelja i pozvao ga na otklanjanje oštećenja. Prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao osnovu i visinu svojeg potraživanja pa je primjenom odredaba čl. 219. i 221.a ZPP-a odbio tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan.

13. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tuženik nije dokazao osnovu i visinu svojeg potraživanja. Naime, tuženik je u spis dostavio račune koji se odnose na izvršene radove, zamjenu oštećenih dijelova na objektu, čišćenje nakon završetka radova (listovi 71.-85. spisa), te dopis iz kojeg proizlazi da mu je tužitelj sve račune vratio s primjedbom da ne prihvaća te račune (list 88. spisa). S druge strane, tužitelj je istaknuo da nije dao pristanak tuženiku za izvođenje bilo kakvih radova, zatim da je sukladno dogovoru tuženik trebao skinuti tende i to prije izrade fasade i poslije ponovno postaviti, te da ga tuženik nikada nije obavijestio da bilo što treba sanirati i zamijeniti. Stoga, tužitelj je u cijelosti osporio osnovu i visinu tuženikova potraživanja. Tuženik, na kojem je teret dokaza njegova potraživanja, nije dokazao postojanje i visinu svoje tražbine budući da iz svih izvedenih dokaza ne proizlazi osnova i visina tuženikove tražbine. Naime, dostavljeni računi predstavljaju jednostrane isprave i imaju značaj poziva na plaćanje, a uz račune i same tvrdnje o postojanju tražbine, u prilog postojanja tuženikovog potraživanja izveden je dokaz saslušanjem svjedoka J. J., zaposlenika tuženika (šef gradilišta) koji je iskazao da je prilikom potpisivanja okončane situacije dogovoreno s tužiteljem da se naknadno fakturiraju računi za usluge koje je izvršio tuženik. Međutim, iz svih tih dokaza ne može se nesporno zaključiti da je tuženik ugovorio s tužiteljem izvođenje određenih radova, odnosno da je tuženik sanirao oštećenja koja su navodno počinili tužiteljevi radnici. Štoviše, iz iskaza tog svjedoka proizlazi da je upravo tuženikova obveza bila skidanje tendi. Osim navedenih računa, kao i iskaza svjedoka J. J., tuženik nije dostavio ni predložio nikakve druge dokaze uslijed čega su njegove tvrdnje ostale nedokazane. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao postojanje tražbine prema tužitelju u iznosu od 88.145,75 kn.

14. Budući da između stranaka nije bila sporna osnova i visina tužiteljevog potraživanja, odnosno da je tužitelj nesporno izveo sve radove prema okončanoj situaciji broj 502/1/1 od 31. siječnja 2017., dok tuženik nije izvršio isplatu cijene, to je prvostupanjski sud pravilno održao na snazi platni nalog u pogledu glavnice u iznosu od 88.145,75 kn i pripadajućih zakonskih zateznih kamata, pravilnom primjenom odredbe čl. 620. ZOO-a.

15. Prilikom odlučivanja o tuženikovoj tražbini istaknutoj prigovorom radi prebijanja, prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu čl. 338. st. 3. ZPP-a. Prema odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja. Dakle, u presudi kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, o prijedlogu istaknutom radi prebijanja u izreci iste presude treba utvrditi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prijeboja i eventualno konstitutivnom odlukom odrediti da se potraživanja kompenziraju u određenom iznosu. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je protivno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a donio odluku kojom je odbio tuženikov prigovor radi prebijanja. Dakle, prvostupanjski sud je u povodu istaknutog prigovora radi prebijanja mogao jedino donijeti meritornu odluku kojom utvrđuje da ne postoji tražbina istaknuta radi prebijanja, a ne i odbiti prigovor radi prebijanja.

16. U odnosu na tuženikove žalbene navode kojom osporava trošak postupka, ističe se da su osnovani. Naime, prema odredbi Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – („Narodne novine“ broj 142/12; dalje: OT), odvjetniku pripada nagrada za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, ali ne više od sveukupno 4 takva podneska u prvostupanjskom postupku. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je tužitelju priznao trošak sastava šest podnesaka, a kako to osnovano ističe tuženik u žalbi. Stoga, je u dijelu troškova tuženikova žalba prihvaćena i pobijana točka III. izreke djelomično preinačena na način da je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 2.000,00 kn koji s e odnosi na trošak sastava dva podneska, sve na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a.

17. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, tuženikova žalba je odbijena i pobijana presuda potvrđena u točki I. izreke i u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 14.826,82 kn, dok je na temelju odredbe čl. 373. ZPP-a tuženikova žalba djelomično uvažena i pobijana odluka preinačena u točki II. izreke.

Zagreb, 23. veljače 2022.

Sutkinja

Kamelija Parać, v.r.