REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 370/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ILIJE MIŠIĆA, keramičara i pećara, OIB 60890878063, Bjelovar, Staroplavnička 63, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Gregurić, odvjetnik u Bjelovaru, Mihanovićeva 15b, protiv tuženika BRANKA FILIPANA, vlasnika obrta Vodoinstalaterski radovi ŽILJO, OIB 34744693824, Grginac 52b, radi isplate iznosa od 52.472,12 kn, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 371/2015-2 od 8. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-388/2013-13 od 30. svibnja 2014., na sjednici održanoj 23. veljače 2022.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-371/2015-2 od 8. siječnja 2018. i presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-388/2013-13 od 30. svibnja 2014. te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o naknadi troškova nastalih u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 371/2015-2 od 8. siječnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-388/2013-13 od 30. svibnja 2014. kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži platiti tužitelju novčani iznos od 52.472,12 kn sa zateznim kamatama od 30. prosinca 2009. do isplate, kao i troškove parničnog postupka.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio su reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te da je to pitanje važno stoga što je o njemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude te tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, a protutužbeni zahtjev odbiti, uz naknadu troškova postupka tužitelju, uključujući i troškove revizije.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija je osnovana.

5.1. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

5.2. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, te u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6.1. Tužitelj u reviziji, u smislu naprijed navedenih odredbi, postavlja slijedeće materijalnopravna pitanja:

„Može li se dogovornom stranaka produžiti rok zastare?

odnosno

Može li se dogovorom stranaka produžiti rok plaćanja koji će posredno utjecati na produljenje roka zastare?“

6.2. Revident se u reviziji, obrazlažući razloge važnosti iznesenih pitanja, poziva na pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu iz odluke broj Gž-1486/2015 u kojoj je o tom pitanju izraženo pravno shvaćanje različito od pravnog shvaćanja na kojem se temelji pobijana presuda. Naime, u navedenoj je odluci izraženo je pravno shvaćanje:

„…radi o sporazumu ugovornih stranaka koji po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o nagodbi u smislu odredbe čl. 150. ZOO, na koju odredbu i tužitelj pravilno ukazuje u žalbi. Prema sadržaju te odredbe ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu uzajamnim popuštanjima prekidaju spor, odnosno otklanjanju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. Popuštanje se u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZOO može sastojati, među ostalim, u djelomičnom ili potpunom priznavanju nekog od zahtjeva druge strane ili u odricanju od nekog svog zahtjeva; u uzimanju na sebe neke nove obveze; u smanjenju kamatne stope; u produljenju roka; u pristajanju na djelomične otplate; u davanju prava na odustatninu.“

7. Odlučujući o dopustivosti revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja, ovaj sud je ocijenio da prvo postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu citirane odredbe, budući da odgovor na njega jasno proizlazi iz odredbe čl. 218. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) koja glasi: „Pravnim poslom ne smije se odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom.“

8. Međutim, u odnosu na drugo pitanje ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP odnosno naznačeno pitanje jest važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, s tim da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju tog pitanja, pa je odlučeno o osnovanosti revizije.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 52.472,12 kn, koji je tužitelju dugovala treća osoba - društvo Jata d.o.o., Đurđevac, za izvršene keramičarske radove, a Ugovorom o prijenosu potraživanja, koji je sklopljen 19. prosinca 2008., društvo Jata d.o.o. je svoje potraživanje koje je u istom iznosu imalo prema tuženiku, prenijelo na tužitelja, čime je tuženik postao tužiteljev dužnik.

10. U revizijskom stadiju postupka i nadalje je sporna osnovanost tuženikovog prigovora zastare, budući da tužitelj tvrdi da su stranke Ugovorom o cesiji dospjelu tražbinu učinile nedospjelom, te da je postojao drugačiji naknadni sporazum u pogledu roka i načina isplate.

11.1. Nižestupanjski su sudovi prihvatili prigovor zastare temeljeći svoje zaključke na dokumentaciji u spisu. Tako je u obrazloženju presude prvostupanjskog suda navedeno, a koje zaključke prihvaća i drugostupanjski sud, da iz Ugovora o cesiji proizlazi da su ugovorne strane u čl. 1. „suglasne da cedent (društvo Jata d.o.o.) svoje dospjelo potraživanje u ukupnom iznosu od 52.472,12 kn od cesusa (ovdje tuženika) prenese na cesionara (ovdje tužitelja)“, dok je u čl. 2. Ugovora navedeno da se cesus (ovdje tuženik)“ obvezuje da će svoju dospjelu obvezu izmiriti prema cesionaru (ovdje tužitelju) u skladu s odredbama Zakona o financijskom poslovanju na osnovu međusobnog dogovora“.

11.2. Iz navedenoga sadržaja Ugovora o cesiji se, prema ocjeni nižestupanjskih sudova, može zaključiti da je preneseno potraživanje bilo dospjelo već u trenutku sklapanja tog Ugovora, neovisno o tome je li riječ o odnosu između cedenta i cesionara ili između cesusa (ovdje tuženika) i cesionara (ovdje tužitelja), pri čemu nigdje u ugovoru nije navedeno da će se naknadno dogovoriti o nekom drugačijem roku i načinu ispunjenja, odnosno, u čl. 4. Ugovora navedeno je samo da „izmirivanjem cesusove (tuženikove) obveze prema cesionaru (tužitelju) prestaje cesusova obveza prema cedentu“, čime je samo na općenit način definiran način prestanka obveze, ali nije određen neki drugačiji rok ispunjenja, a time ni neki kasniji trenutak dospijeća od onoga koji je prvostupanjski sud uzeo u obzir prilikom ocjenjivanja osnovanosti prigovora zastare. Spominjanje odredaba „Zakona o financijskom poslovanju“ i „međusobnog dogovora“ prema ocjeni nižestupanjskih sudova dokazuje samo da su se stranke načelno dogovorile o postupanju u skladu s općim načelima obveznog prava, no to ne upućuje na činjenje dospjele obveze nedospjelom, kao što sugerira žalitelj.

11.3. Na temelju navedenih zaključaka prvostupanjski je sud odbio prijedlog tužitelja da se na okolnost zaključenja Ugovora o cesiji te dogovora stranaka o odgodi dospijeća tužiteljeve tražbine, na temelju naknadnog usmenog uglavka parničnih stranaka, saslušaju parnične stranke. Pri tom drugostupanjski sud navodi da tužitelj u tužbi nije dovoljno precizno označio okolnosti na koje predlaže izvesti dokaz saslušanjem, pa da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 299. st. 1. ZPP kada je zanemario tužiteljevo sadržajno pozivanje na odredbu čl. 240. ZOO o prekidu tijeka zastarnog roka.

12. Iznesena shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda, kao i presuda suda prvog stupnja, ne mogu se, barem za sada, prihvatiti.

13.1. Naime, nije za sada moguće provjeriti je li prilikom donošenja pobijane presude pravilno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 240. st. 1. ZOO, budući da u postupku koji je prethodio reviziji nije utvrđena prava volja stranaka sadržana u čl. 2. Ugovora o cesiji u kojoj je navedeno da se cesus (ovdje tuženik) obvezuje da će svoju dospjelu obvezu izmiriti prema cesionaru (ovdje tužitelju) u skladu s odredbama Zakona o financijskom poslovanju na osnovi međusobnog dogovora. Prema shvaćanju ovog suda navedena odredba ugovora nije jasna budući da ista upućuje na zakonske propise ali i na budući međusobni dogovor parničnih stranaka (što bi potvrđivalo navode tužitelja) pa je valjalo, primijeniti odredbu čl. 319. st. 2. ZOO o tumačenju spornih ugovornih odredaba. Njome je propisano da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom. Stoga se, tek paušalni zaključak suda da su stranke ovom odredbom ugovorile primjenu općih načela obveznog prava, bez izvedenih dokaza na okolnost eventualnog postojanja i sadržaja naknadnog dogovora, ne može prihvatiti.

13.2. Kako je, i prema pravnom shvaćanju ovog suda, dopušteno možebitno postignutom, pa i usmenom (čl. 291. st. 2. i st. 3. ZOO), nagodbom stranaka utvrditi kako priznanje duga tako i odgoda dospijeća sporne tražbine produljenjem roka plaćanja tuženiku, a kako se sugerira i postavljenim tužiteljevim pitanjem, to je odbijanjem dokaznih prijedloga tužitelja na okolnost zajedničke namjere ugovaratelja ova odlučna činjenica ostala neraspravljena.

13.3. Naime, prema odredbi čl. 150. st. 1. ZOO, ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima, prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. To popuštanje može se sastojati, među ostalim, u djelomičnom ili potpunom priznavanju nekog od zahtjeva druge strane ili u odricanju od nekoga svog zahtjeva; u uzimanju na sebe neke nove obveze; u smanjenju kamatne stope; u produljenju roka; u pristajanju na djelomične otplate; u davanju prava na odustatninu. Dakle, nagodbom ugovorne strane otklanjaju spor ili neizvjesnost o nekom pravnom poslu uzajamnim popuštanjima, tj. modificiranjem postojećeg ugovornog odnosa. Imajući na umu navedeno, dok se prethodno to ne utvrdi izvođenjem predloženih dokaza, ne može se prihvatiti niti zaključak sudova o osnovanosti prigovora zastare.

14. Dakle, zbog pogrešnog pravnog stava, sve odlučne činjenice za rješenje spora među strankama nisu raspravljene. Stoga je valjalo nižestupanjske presude ukinuti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

15. Kako je za sada neizvjestan uspjeh stranaka u sporu u pogledu glavnog zahtjeva, nije moguće ispitati niti pravilnost donesene odluke o troškovima postupka, koja o tom uspjehu ovisi.

16. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u ovom rješenju, raspraviti sve odlučne činjenice za rješenje spornog odnosa među strankama i potom donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu.

17.Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije donesena je primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 23. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud

Broj zapisa: eb309-28ae7

Kontrolni broj: 06dce-249a8-5711b

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MIRJANA MAGUD, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.