REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 93/2021-21

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića, Dražena Tripala, Ratka Šćekića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. B. Č. zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 13. studenog 2020. broj K-13/2020., u sjednici održanoj 23. veljače 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opt. B. Č. i branitelja optuženika, odvjetnika H. K.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se žalba opt. B. Č., ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II. Uslijed odluke pod točkom I., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. B. Č. zbog kaznenog teškog ubojstva iz čl. 111. toč. 2. KZ/11 te ga je na temelju tog propisa osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 5. srpnja 2019., pa nadalje.

1.1. Na temelju čl. 70. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana koja na temelju odredbe čl. 70. st. 3. KZ/11 koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje dvije godine, te je odlučeno da će se mjera izvršavati u ustanovi za izvršenje kazne zatvora.

1.2. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike , 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08) oštećenici V. K. i O. K. su sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

I Kž 93/2021-21

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1.do 8. ZKP/08, optuženik je presuđen na plaćanje troškova kaznenog postupka i to na ime troškova sudskih vještaka, prevoditelja i nužnih izdataka oštećenika u ukupnom iznosu od 54.481,62 kune te na ime paušala iznosa od 5.000,00 kuna.

2. Protiv navedene presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika pobijana presuda preinači na način da se „…optuženika proglasi krivim još i zbog kaznenog djela teškog ubojstva na okrutan način, na podmukao način i iz niskih pobuda iz čl. 11. toč. 1. i toč. 4. onako kako je to činjenično i pravno označeno u optužnici (uz postojeću osudu po čl. 111. toč. 2. KZ/11 zbog kaznenog djela teškog ubojstva osobe posebno ranjive zbog njezine trudnoće), te optuženika osudi na kaznu dugotrajnog zatvora u duljem trajanju bliže maksimumu od četrdeset godina“, te optuženik putem branitelja H. K., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno podredno, da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik proglasi krivim bog kaznenog djela usmrćenja iz čl. 112. KZ/11, te da ga se osudi na kaznu zatvora u okvirima zapriječene kazne za to kazneno djelo.

3. Županijski državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

4. Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Kako je optuženik u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP/08 u žalbi zahtijevao da se on i branitelj obavijeste o sjednici vijeća, to je i učinjeno tako da je sjednica održana u nazočnosti branitelja optuženika te optuženika koji se nalazi u Zatvoru u L. na način da je na temelju čl. 475. st. 8. ZKP/08 njegova nazočnost osigurana putem konferencijskog uređaja, dok je u odnosu na uredno obaviještenog državnog odvjetnika sjednica, na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08, održana u njegovoj odsutnosti.

6. Žalba optuženika je osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika time postala bespredmetna.

7. Optuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer da u obrazloženju pobijane presude nije iznio valjane i razumljive razloge o odlučnim činjenicama zbog čega se presuda ne da ispitati. U daljnjem dijelu obrazlaganja ove žalbene osnove optuženik ove uopćene prigovore konkretizira na način da tvrdi da sud prvog stupnja nije iznio valjane, razumljive i dostatne razloge zbog čega u postupanju optuženika nisu ostvarena obilježja kaznenog djela usmrćenja iz čl. 112. KZ/11.

I Kž 93/2021-21

7.1. Ovi navodi optuženika nisu osnovani. Prije svega, optuženiku se ukazuje da je sud prvog stupnja u odnosu na kazneno djelo za koje je optuženika proglasio krivim iz čl. 111. toč. 2. KZ/11 u obrazloženju presude iznio opširne i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama i u takovoj procesnoj situaciji nije bio dužan iznositi i razloge o drugim mogućim varijantama počinjenja djela koje optuženik iznosi kroz formalnu obranu i za koje on smatra da je počinjeno. Tvrdnje optuženika da se po njegovoj ocjeni radilo o nekom drugom kaznenom djelu nisu odlučne činjenice o kojima bi sud prvog stupnja morao u obrazloženju iznositi razloge, jer su odlučne samo one činjenice o kojima u okviru predmeta optuženja ovisi neposredna primjena materijalnog ili procesnog prava. Kroz ove prigovore, da nisu izneseni razlozi o tome zašto se ne radi o tzv. privilegiranom kaznenom djelu iz čl. 112. st. 1. KZ/11, optuženik u biti prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja jer on na taj način zapravo nastoji dovesti u sumnju ispravnost navedenih utvrđenja suda prvog stupnja, te se stoga ne radi o postupovnim, već o činjeničnim prigovorima.

7.2. Uostalom, navedeni prigovori optuženika su i netočni jer je sud prvog stupnja u obrazloženju presude (str. 26., 5. i 6. odlomak) iznio razloge zašto ne prihvaća tezu obrane da se u konkretnom slučaju radi o počinjenju kaznenog djela usmrćenja iz čl. 112. toč. 1. KZ/11. Prvostupanjski je sud jasno ukazao da je optuženik u svojoj obrani u biti priznao da se nije nalazio u nekom afektivnom stanju jer je priznao da je nakon ubijanja oštećenice sebi postavio pitanje što da radi, budući da se nalazi u stranoj državi te je potom poduzeo niz racionalnih radnji na način da je s oštećenice skinuo odjeću, zamotao ju je u plahtu i tijelo skrio ispod kreveta, krvavu posteljinu sakrio u spušteni strop, izašao iz sobe s punom torbom njezine i njegove odjeće koja je bila krvava i sve to bacio na smetlištu nakon čega je potajice napustio Ukrajinu i nastavio u Hrvatskoj živjeti i raditi normalno tijekom šest godina kao da se ništa nije dogodilo. Sud prvog stupnja pravilno ističe i da je optuženik od samog početka trudnoće oštećenice bio upoznat s tom okolnošću i sa stavom oštećenice da s njim u budućnosti ne namjerava živjeti, tako da te okolnosti s kojim je bio dobro upoznat već dulje vrijeme i prije njegovog zadnjeg dolaska u Ukrajinu nisu na njega mogle utjecati u smislu da je zbog toga kritične zgode u hotelskoj sobi reagirao afektivno, zbog čega takvu obranu o tome da se radi o počinjenju kaznenog djela iz čl. 112. st. 1. KZ/11, nije prihvatio.

7.3. Osim što je na opisan način utvrdio da se optuženik nije nalazio u afektivnom stanju, ispravno je u kontekstu kaznenog djela usmrćenja iz čl. 112. st. 1. KZ/11 prvostupanjski sud naveo i da tijekom cjelokupno provedenog dokaznog postupka na niti jedan način nije utvrđeno da bi žrtva optuženika napala, teško vrijeđala ili zlostavljala optuženika što bi istog dovelo u stanje dugotrajne patnje, jake razdraženosti ili prepasti, a što su sve bitne pretpostavke ovog kaznenog djela.

8. Nadalje, nisu osnovani postupovni prigovori optuženika o počinjenju bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/08 jer sud prvog stupnja nije počinio tzv. relativnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08 niti mu je u ovom kaznenom postupku povrijedio pravo na pravično suđenje iz čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Nastojeći argumentirati ove postupovne prigovore optuženik

I Kž 93/2021-21

ističe da je sud prvog stupnja neosnovano odbio njegov dokazni prijedlog kao nevažan i odugovlačeći, pozivom na odredbu čl. 421. st. 1. toč. 1. i 4. ZKP/08, da se nakon što je na kraju dokaznog postupka po prvi put iznio svoju obranu provede dopunsko psihijatrijsko vještačenje. Smatra da je dopunsko psihijatrijsko vještačenje bilo nužno provesti jer je psihijatrijska vještakinja D. B. izradila svoj nalaz i mišljenje 19. kolovoza 2019., a optuženik je svoju obranu po prvi put iznio tek 10. studenog 2020. tako da je trebalo radi procjenjivanja optuženikove ubrojivosti tempore criminis izraditi dopunu psihijatrijskog vještačenja.

9. Suprotno navedenim postupovnim prigovorima sud prvog stupnja donošenjem odluke o odbijanju predloženog dokaznog prijedloga nije povrijedio odredbu čl. 421. st. 1. toč. 1. i 4. ZKP/08 jer je bio, s obzirom na stanje spisa i dokaze koje je izveo, ovlašten ocijeniti da se radi o nevažnom i odugovlačećem prijedlogu obrane. Sud prvog stupnja je pravilno na temelju čl. 421. st. 2. ZKP/08 na raspravnom zapisniku od 10. studenog 2020. (str. 969.) iznio obrazloženje u kojem je iznio razloge odbijanja, te je i u obrazloženju presude (str. 8., 4. i 5. odlomak, i str. 26., 2. odlomak) ponovio argumentaciju zašto prijedlog obrane za dopunskim psihijatrijskim vještačenjem smatra nevažnim i odugovlačećim. Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio navedenu postupovnu povredu kako to smatra optuženik, a drugo je pitanje je li uslijed takve odluke o odbijanju provođenja dopunskog vještačenja činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Sam optuženik u žalbi navedenu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 421. st. 1. toč. 1. i 4. ZKP/08 i povezuje s žalbenom osnovom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 470. st. 1.-3. ZKP/08 ukazujući da je uslijed obijanja provođenja navedenog dokaza pitanje ubrojivosti ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Iz izloženog je evidentno da se sadržajno ovaj žalbeni prigovor svodi na pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu obrazloženje slijedi u nastavku ove odluke, u dijelu u kojem se iznosi očitovanje o činjeničnim prigovorima optuženika.

10. Sud prvog stupnja odbijanjem navedenog dokaznog prijedloga nije povrijedio niti optuženikovo pravo na pravično suđenje jer, eventualna pogrešna procjena suda o tome je li neki dokazni prijedlog osnovan ili nije, nema sama po sebi, ako je postupak gledajući ga u cjelini inače (kao u konkretnom slučaju) bio pošten, nema za posljedicu povredu prava na pravično suđenje.

11. Neosnovano optuženik u žalbi ustrajava na prigovoru nezakonitosti dokaza iz čl. 10. ZKP/08 kojeg je isticao tijekom prvostupanjskog postupka tvrdeći da se pobijana presuda nije mogla temeljiti na dokazima koji su prikupljeni tijekom provođenja istrage u Ukrajini u vrijeme kada nije imao branitelja, a nalazio se u Republici Hrvatskoj i nije niti mogao doći u tada ratom zahvaćenu zemlju, a što da je protivno odredbi čl. 66. st. 1. toč. 2. i 3. ZKP/08. Naime, radi se o potpuno identičnim prigovorima koje je optuženik isticao u tijeku prvostupanjskog postupka u prijedlogu da se kao nezakoniti izdvoje dokazi pribavljeni u Ukrajini i koji je pravomoćno odbijen rješenjem Županijskog suda u Splitu od 6. studenog 2019., broj Kov-16/9, potvrđenim rješenjem ovoga suda od 5. veljače 2020., broj I Kž-34/2020-4. Dakle, kako se ništa relevantno u odnosu na to pitanje u međuvremenu nije izmijenilo, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja ne vidi potrebe ponavljati razloge koje je

I Kž 93/2021-21

već iznio u citiranoj pravomoćnoj odluci, te se u tom smislu žalitelj upućuje na obrazloženje naprijed citirane odluke.

12. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka jer sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede na koje žalba ukazuje, a pri ispitivanju pobijane presude po služenoj dužnosti na temelju čl. 478. st. 1. toč. 1. ZKP/08 je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio niti druge povrede odredaba kaznenog postupka taksativno citirane u navedenom propisu.

13. Međutim, osnovano optuženik tvrdi da je sud prvog stupnja odbijanjem njegovog prijedloga da se nakon iznošenja obrane koju je iznio na kraju dokaznog postupka provede dopunsko psihijatrijskog vještačenje propustio na pravilan način utvrditi odlučne okolnosti u vezi njegove ubrojivosti. Naime, s pravom optuženik u žalbi ističe da je psihijatrijsko vještačenje bilo provedeno 19. kolovoza 2019. (list 469) tijekom istrage u vrijeme kada se on branio šutnjom i kada vještaci psihijatrijske i psihologijske struke nisu mogli imati u vidu sve okolnosti u vezi počinjenja predmetnog kaznenog djela koje je iznio tek u obrani koju je dao na raspravi od 10. studenog 2020. U takvim je okolnostima, kada su vještaci već u pisanom nalazu i mišljenju pod toč. 3. Zaključka (str. 483.) izričito naveli da se optuženik u odnosnu na predmetno kazneno djelo branio šutnjom te da se stoga ne može dobiti uvid u optuženikovu motivaciju i okolnosti vezane uz kazneno djelo, a na raspravi održanoj 21. listopada 2020. psihijatrijska vještakinja D. B. je navela da se njeno vještačenje doduše ima smatrati dovršenim, ali da je spremna u slučaju iznošenja obrane od strane optuženika ukoliko bi postojali novi elementi i dokazi ponovno eventualno revidirati svoje mišljenje, sud prvog stupnja je trebao provesti dopunsko psihijatrijsko vještačenje. To, naime, stoga kako bi psihijatrijski vještak, nakon što bi izvršio uvid u iznesenu obranu optuženika, kao i dokumentaciju koju je optuženik dostavio u spis uz podnesak od 10. studenog 2020. vezan za psihofizičke poremećaje optuženikovih roditelja (str. 960.-966.), mogao dati novi nalaz i mišljenje u pogledu stanja optuženikove ubrojivosti. Sadržajno, razlozi obrazloženja suda prvog stupnja kojim nastoji argumentirati odluku o odbijanju dokaznog prijedloga obrane za dopunu psihijatrijskog i psihologijskog vještačenja na temelju čl. 421. st. 1. toč. 2. i 4. ZKP/08 kao odugovlačećeg i nevažnog su pogrešni. Naime, sud prvog stupnja nema stručnih znanja za izvesti zaključak o tome da sve naknadno iznesene okolnosti u optuženikovoj obrani nisu relevantne, već su se o tome mogli očitovati isključivo vještaci psihijatrijske i psihologijske struke jer su samo oni kompetentni ocijeniti utječu li sve te naknadno istaknute okolnosti na njihov prethodni zaključak o optuženikovoj ubrojivosti tempore criminis. Radi se o odlučnoj činjenici koja u kaznenom postupku mora biti utvrđena s potpunom izvjesnošću, dakle, ne smije postojati nikakva dvojba u pogledu ispravnosti takvog utvrđenja suda prvog stupnja, a upravo je uslijed pogrešne ocjene suda prvog stupnja da je predloženi dokazni prijedlog odbije nevažan i odugovlačeći ostalo dvojbeno pitanje optuženikove ubrojivosti.

13.1. Iz naprijed navedenih razloga, jer je optuženik navedenim prigovorom s uspjehom doveo u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu utvrđenja o optuženikovoj potpuno očuvanoj ubrojivosti, trebalo je u tom dijelu

I Kž 93/2021-21

prihvatiti optuženikovu žalbu i pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

13.2. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će provesti dopunsko psihijatrijsko- psihologijsko vještačenje na način da će pozvati vještakinje D. B. i D. D. da se, nakon što se upoznaju sa navodima iz optuženikove obrane i o bolestima optuženikovih roditelja, u dopuni nalaza i mišljenja očituju radi li se o okolnostima koje bi bile relevantne u vezi zaključka o stanju optuženikove ubrojivosti tempore criminis, te da u novim okolnostima ponovo iznesu mišljenje o stanju optuženikove ubrojivosti u vrijeme izvršenja djela. Nakon provođenja ovog dokaza, sud prvog stupnja će provesti i ostale do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge, te će nakon njihove savjesne ocjene, kako pojedinačne, tako i ocjene svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti, donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku.

14. Kako je prihvaćena žalba optuženika te je pobijana presuda ukinuta, to se nije odlučivalo o žalbi državnog odvjetnika jer je ona time bespredmetna.

15. Iz svih je naprijed navedenih razloga, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 23. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v.r.

I Kž 93/2021-21

Na temelju čl. 164. st. 5. ZKP/08, rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2022. broj I Kž-93/2019 prilažem

PISANO OBRAZLOŽENJE IZDVOJENOG GLASA:

1. Prilikom donošenja odluke o žalbama državnog odvjetnika i opt. B. Č. protiv presude Županijskog suda u Splitu od 13. studenog 2020. broj K-13/2020., po pitanju osnovanosti žalbe optuženika, za razliku od ostalih članova vijeća, glasovao sam da se ta žalba odbije kao neosnovana, iz razloga koji slijede.

2. Optuženikova žalba se, i kroz postupovne, materijalnopravne i činjenične prigovore, u biti svodi na prigovor da je on oštećenicu ubio u afektivnom stanju zbog toga jer je u to stanje bio doveden okolnostima da ga je oštećenica, s kojom je bio u intimnoj vezi i s kojom je želio zasnovati trajniju zajednicu, unatoč što je ostala trudna s drugom osobom, odlučila ostaviti. Drugostupanjski sud nije našao osnovane optuženikove prigovore o počinjenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 da su izostali razlozi u obrazloženju pobijane presude zašto se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu usmrćenja iz čl. 112. st. 1. KZ/11, niti je našao osnovane prigovore optuženika o povredama iz čl. 468. st. 2. i st. 3. ZKP/08 zbog toga što je sud prvog stupnja odbio njegov dokazni prijedlog da se provede dopunsko psihijatrijsko vještačenje nakon što je na kraju dokaznog postupka iznio svoju obranu koju psihijatrijska vještakinja pri davanju nalaza i mišljenja nije imala u vidu, ukazujući žalitelju da se u suštini ne radi o tim postupovnim prigovorima, već o prigovoru činjeničnog karaktera.

3. Međutim, drugostupanjski sud je prihvatio optuženikovu žalbu u dijelu u kojoj on tvrdi da je sud prvog stupnja, navedenim propustom provođenja dopunskog psihijatrijskog vještačenja nakon što je optuženik na kraju dokaznog postupka iznio svoju obranu i što je u spis dostavio medicinsku dokumentaciju o psihofizičkim bolestima svojih roditelja, činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je tim prigovorom dovedena u sumnju ispravnost zaključka suda prvog stupnja da je on tempore criminis bio potpuno ubrojiv. Zbog toga je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet je upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku s uputom prvostupanjskom sudu da se u ponovljenom postupku, uz ostale dokaze, izvede i dopunsko psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje, kako bi se vještaci u novom nalazu i mišljenju o optuženikovoj ubrojivosti očitovati i o okolnostima koje do tada nisu imali u vidu.

4. Smatram da se optuženikov žalba nije trebala prihvatiti niti u ovom dijelu koji se odnosi na pitanje njegove ubrojivosti jer prigovorima koje je on iznio u žalbi nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude iznio pravilne razloge zašto je odbio prijedlog branitelja optuženika za dopunom psihijatrijskog vještačenja ukazujući da se upravo po tom pitanju koje je postavljeno od strane branitelja optuženika na ročištu od 21. listopada 2020., a koje je prethodilo iznošenju optuženikove obrane, vještakinja psihijatrica D. B. očitovala navodeći da svoje vještačenje u kojem je

I Kž 93/2021-21

iznijela mišljenje o optuženikovoj potpuno očuvanoj ubrojivosti smatra dovršenim. Ukazala je da je nalaz i mišljenje izrađen imajući u vidu stanje dokaza i sveukupnih podataka iz spisa kao i s obzirom na optuženikovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela. Nadalje, u pogledu istog pitanje potrebe dopunskog vještačenja psihologinja D. D., koja je sudjelovala u izradi nalaza i mišljenja, je na istoj raspravi istakla da iznošenje obrane u ovom predmetu ne bi utjecalo na izmjenu psihologijskog djela nalaza jer je u psihologijskom dijelu vještačenja optuženika isti uredno surađivao, ispunio sva psihologijska sredstva koja su mu dana na ispunjavanje i odgovarao na pitanja koja mu je vještak postavljao te su se dobili najrelevantniji mogući podaci o ispitaniku koji je predmet vještačenja.

5. Doduše, vještakinja D. B. je u navedenom očitovanju navela i da je spremna u slučaju iznošenja obrane od strane optuženika, ukoliko bi postojali novi elementi i dokazi, ponovno eventualno revidirati svoje mišljenje. Međutim, ovaj navod vještakinje nema to značenje u smislu da je bilo nužno nakon što je iznesena obrana optuženika provesti dopunsko vještačenje na okolnost pitanja ubrojivosti tempore criminis pri čemu će vještakinja B. biti ta koja će ocijeniti radi li se o novim okolnostima koje bi mogle utjecati na dosadašnje mišljenje o potpuno očuvanoj ubrojivosti. Naprotiv, smatram da je u ovim okolnostima, nakon što je optuženik iznio svoju obranu u kojoj nije iznio niti jednu značajnu okolnost koja bi mogla utjecati na redukciju stanja optuženikove ubrojivosti, odluka o neprovođenju dopunskog vještačenja ispravna. Naime, optuženik u obrani, u sažetom, u vezi ponašanja kritičnog dana opisuje svoje kretanje po gradu, opisuje razgovor s oštećenicom u sobi (pri čemu su pili čaj), a nakon opisa svađe između njih u vezi nastavka njihove veze, optuženik je naveo da su se uspjeli smiriti, a kada je oštećenica odlazila prema vratima u čemu ju nije sprečavao da je u tom trenutku počela je njegova agresija prema njoj, počeo ju je naguravati i od tada daljnji svoj čin ne može objasniti i za njega objašnjenja nema. Navodi da se u jednom trenutku ugasilo svijetlo, da li se to njemu zamračilo ili da li je on sam ugasio svijetlo u sobi ne zna, a nakon djela koje je počinio uhvatila ga je panika, nervoza jer se nalazio u stranoj državi i postavio je sebi pitanje šta da radi.

5.1. Prema tome, kako optuženik u obrani nije iznio niti jednu novu objektivnu ili subjektivnu okolnost vezanu za ličnost optuženika i za način počinjenja predmetnog kaznenog djela, sud prvog stupnja je bio ovlašten ocijeniti je li na okolnost optuženikove ubrojivosti potrebno provoditi dopunsko vještačenje ili nije. Kao što je inače sud taj koji određuje provesti psihijatrijsko vještačenje u smislu odredbe čl. 325. st. 1. ZKP/08, koje se nikada ne provodi po automatizmu, već samo ako sud ocjeni postojanje sumnje da je isključena ili smanjena ubrojivost optuženika (za što mu nije potrebno specijalističko znanje iz psihijatrije), tako je i u konkretnom slučaju, kraj jasnih očitovanja psihijatra i psihologa o dovršenosti vještačenja kojim je utvrđena optuženikova potpuno očuvana ubrojivost, pri čemu su kod optuženika utvrđene jedino značajke emocionalne nestabilnosti, impulzivnosti, smanjene mogućnosti emocionalnog vezivanja i redukcija empatijskih kapaciteta, a što ukazuje na poremećaj ličnosti s crtama emocionalne nestabilnosti, sud je bio ovlašten ocijeniti da okolnosti koje se iznose u obrani nisu nove okolnosti o kojima je samo uvjetno govorila vještakinja B. u smislu potrebe dopunskog vještačenja.

I Kž 93/2021-21

5.2. Iz navedenih razloga, kada je utvrđeno da sud prvog stupnja kod odbijanja prijedloga optuženika za provođenjem dopunskog vještačenja nije povrijedio ni jednu odredbu ZKP/08, niti je povrijeđeno optuženikovo pravo na pravično suđenje, smatram da se činjeničnim prigovorom da je u pobijanoj presudi činjenično stanje pogrešno utvrđeno u pogledu optuženikove potpune ubrojivosti, niti u najmanjoj mjeri nije dovedena u sumnju ispravnost tog utvrđenja suda prvog stupnja, te da je žalbu i u ovom dijelu trebalo odbiti. U suštini, ovo pitanje moguće smanjene ubrojivosti optuženika (evidentno ne bitnoj jer niti žalitelj izrijekom ne tvrdi da je u pitanju njegova bitno smanjena ubrojivost) svodi se na koncu samo na moguću olakotnu okolnost, a ne na pitanje bitne smanjene ubrojivosti (što bi omogućivalo ublažavanje kazne po čl. 26. KZ/11), niti na činjenicu koja bi bila od utjecaja na postojeću pravnu kvalifikaciju. Kraj takvog stanja stvari, smatram da se kroz to pitanje jedne olakotne okolnosti nije dovela u sumnju ispravnost prvostupanjske odluke, niti u meritumu, niti u pogledu odluke o kazni jer su sve ostale okolnosti otegotnog i olakotnog karaktera pravilno utvrđene i da stoga nije bilo mjesta ukidanja prvostupanjske presude, zbog čega sam glasovao za odbijanje optuženikove žalbe.

Zagreb, 23. veljače 2022.

Sudac:

Žarko Dundović, v.r.