REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 15 Pž-2560/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Maria Vukelića, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli, protiv tuženika OPĆINA K., K., OIB ..., koju zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u P., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-1266/2015-117 od 12. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 23. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-1266/2015-117 od 12. ožujka 2021.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom da mu tužitelj naknadi trošak odgovora na žalbu u iznosu od 937,50 kn.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci prvostupanjski sud je odlučio kako slijedi: „I. Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: Utvrđuje se da je tužiteljica Republika Hrvatska vlasnica nekretnina oznake: - k.č. ..., pašnjak, površine 202452 m2, k.o. S. - k.č. ..., pašnjak, bez upisne površine, k.o. S. - k.č. ..., pašnjak, bez upisane površine, k.o. S. - k.č. ..., suvlasnički dio 1297/1359, pašnjak, površine 12970 m2, k.o. S. - k.č. ..., šuma, površine 5613 m2, k.o. S. - k.č. ..., šuma, površine 1011 m2, k.o. S. - k.č. ..., pašnjak, bez upisane površine, k.o. M. - k.č. ..., pašnjak, bez upisane površine, k.o. M. - k.č. ..., pašnjak, površine 702 m2, k.o. M. - k.č. ..., pašnjak, površine 160289 m2, k.o. K. - k.č. ..., pašnjak, bez upisane površine, k.o. K. - k.č. ... šuma, bez upisane površine, k.o. K. - k.č. ..., šuma, bez upisane površine, k.o. K. - k.č. ..., pašnjak, bez upisane površine, k.o. K. - k.č. ..., šuma, površine 6118 m2, k.o. K. - k.č. ..., cesta, površine 62 m2, k.o. K. slijedom čega je tužena Općina K. dužna trpjeti brisanje prava vlasništva/suvlasništva na predmetnim nekretninama, uz istovremeni upis prava vlasništva/suvlasništva Republike Hrvatske. II. Odbija se tužbeni zahtjev u djelu koji glasi: Utvrđuje se da je tužiteljica Republika Hrvatska vlasnica nekretnina oznake: - k.č. ..., pašnjak, bez upisane površine, k.o. S. - k.č. ..., pašnjak, površine 540 m2, k.o. S. - k.č. ..., pašnjak, površine 5684 m2, k.o. M. - k.č. ..., pašnjak, površine 48 m2, k.o. M. - k.č. ..., pašnjak, površine 823 m2, k.o. M. slijedom čega je tužena Općina K. dužna trpjeti brisanje prava vlasništva/suvlasništva na predmetnim nekretninama, uz istovremeni upis prava vlasništva/suvlasništva Republike Hrvatske. III. Nalaže se tuženoj Općini K. da tužiteljici Republici Hrvatskoj plati troškove ovog postupaka u iznosu od 279,58 kn, u roku od 15 dana.“

2. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka, a naročito nakon provedenog vještačenja po sudskim vještacima mjerničke i gospodarske struke utvrdio da su se predmetne nekretnine u odnosu na koje je dijelom usvojen tužbeni zahtjev nalazile u šumsko gospodarskoj osnovi, odnosno bile su obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, u Gospodarskoj jedinici „R.“, slijedom čega su 16. listopada 1990. stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine” broj 41/90; dalje: ZIDZŠ) te nekretnine temeljem samog zakona postale vlasništvo tužitelja; za što nije bilo odlučno jesu li se te nekretnine tada nalazile unutar ili izvan granica građevinskog područja.

3. Dio nekretnina u odnosu za koje je u preostalom dijelu usvojen tužbeni zahtjev bile su pašnjak na dan 23. srpnja 1991. i bile su u društvenom vlasništvu, pa je sukladno odredbi članka 2. u vezi sa člankom 3. stavkom 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj: 34/91, 26/84 i 78/93; dalje: ZPZ) postale vlasništvo Republike Hrvatske.

4. Za preostali dio nekretnina tužbeni zahtjev je odbijen jer nije bilo osnove za stjecanje vlasništva Republike Hrvatske.

5. Protiv navedene presude žalbu podnose i tužitelj i tuženik osporavajući je iz svih žalbenih razloga u dijelu u kojem nisu uspjeli u sporu te traže trošak.

6. Tuženik je podnio odgovor na žalbu osporavajući u cijelosti žalbene navode tužitelja, te traži trošak odgovora na žalbu.

7. Tužiteljeva i tuženikova žalba nisu osnovane.

8. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku(„Narodne novine“ broj: 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku

9. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva u tužbi navedenih nekretnina. U pobijanoj prvostupanjskoj presudi sud je osnovanost tužbenog zahtjeva utvrđivao i obrazlagao u odnosu za svaku od 21 čestice koje u predmet tužbenog zahtijeva posebno.

10. Radi opširnosti i složenosti predmeta te dijelom različitoj činjeničnoj i pravnoj osnovi spora i ovaj žalbeni sud će razloge svoje odluke u odnosu na pobijanu presudu i iznesene žalbene navode također dijelom iznijeti za svaku česticu zasebno.

11. Radi ocijene žalbenih navoda tužitelja i tuženika koji su od odlučnog značenja navodi se da je prvostupanjski sud proveo opširni dokazni postupak u kojem je izvršen uvidu u spisu priležeću dokumentaciju, očevidi, a provedeno je i mjernično i gospodarsko vještačenje.

12. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da sve u tužbi navedene nekretnine koje su se na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama nalazile u šumskogospodarskoj osnovi, u ovoj pravnoj stvari u Gospodarsko jedinici „R.“, odnosno bile su obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, a nalazile u društvenom vlasništvu, neovisno o tome da li su se nalazile u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postale su temeljem zakona vlasništvo Republike Hrvatske, bez obzira tko je bio upisan kao nositelj prava korištenja.

13. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama koji je stupio na snagu 16. listopada 1990., a odredbom članka 16. stavka 1. propisao je: „Šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske.“ Citiranom zakonskom odredbom izvršena je pretvorba društvenog vlasništva na svim šumama i šumskom zemljištu u društvenom vlasništvu, neovisno o tome tko je bio nositelj prava korištenja, na način da je Republika Hrvatska stekla, temeljem zakona, vlasništvo na šumama i šumskom zemljištu. Pretpostavke stjecanja vlasništva Republike Hrvatske su da se radi o: 1. šumi i/ili šumskom zemljištu 2. koje je bilo u društvenom vlasništvu 16. listopada 1991.

14. Također se primjenjuje i Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji je stupio na snagu 24. srpnja 1991., a odredbom članka 3. stavka 1. propisuje da na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike postaje nositelj vlasničkih prava Republika Hrvatska.

15. Žalba tužitelja - općenito

16. Tužitelj citiranu presudu pobija u odnosu na točku II. i III., izreke zbog: bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja - zbog pogrešne primjene materijalnog prava.Tužitelj u cijelosti osporava i odluku o troškovima parničnog postupka, jer je tužbeni zahtjev trebao biti u cijelosti usvojen, kao i prijedlog tužitelja za naknadu prouzročenog troška.

17. Žalba tužitelja u odnosu na odluku o k.č. ... i k.č. ..., k.o. M.

18. Prvostupanjski sud je utvrdio da predmetne nekretnine predstavljaju lokalni put za opću upotrebu još od 1968. godine pa Republika Hrvatska na toj nekretnini nije mogla steći pravo vlasništva ni temeljem članka 6. ZID ZŠ ni temeljem članka 3. stavka 1. ZPZ-a. Radi navedenog u odnosu na te čestice je tužbeni zahtjev odbijen.

19. Žalitelj smatra da sud nije dao valjano obrazloženje o odlučnim činjenicama jer tuženik nije dostavio niti jedan dokaz da se radi o nekretninama koje bi predstavljale nerazvrstane ceste.

20. Ovaj žalbeni navod nije osnovan.

21. U odnosu na navedene čestice prvostupanjski sud je proveo vještačenje a iz nalaza mjerničnog i gospodarskog vještaka proizlazi da su k.č. ... i k.č. ... na dan 16. listopada 1990. predstavljale put, koji je postojao još i 1968. godine jer je vidljiv na ortofoto snimci iz te godine. Taj put je dio puteva koje je koristilo lokalno stanovništvo za dolazak do poljoprivrednih površina pa smatra da se na radi o šumskom putu već putu za opću upotrebu.

22. Slijedom svega navedenog, prema mišljenju ovog žalbenog suda tužbeni je zahtjev u odnosu na tu česticu osnovano odbijen.

23. Žalba tužitelja u odnosu na odluku o k.č. ... k.o. M.

24. Žalitelj smatra nepravilnim da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tu česticu s obzirom na to da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za utvrđenje prava vlasništva Republike Hrvatske temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama. Ističe da je tijekom postupka dostavio dokaze da je sporna čestica 16. listopada 1990. bila u šumsko gospodarskoj osnovi.

25. Iz stanja spisa proizlazi da je vještak utvrdio da je navedena čestica bila šuma. Međutim, ista po svojoj površini, koja je manja od 10 ari, ne udovoljava definiciji šume iz članka 5. Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 54/83 do 140/05), a niti graniči sa k.č. ..., za koju je također utvrđeno da je šuma i to površine 3150 m2. Obzirom na navedeno, Republika Hrvatska nije mogla steći pravo vlasništva na toj čestici po osnovi članka 6. ZID ZŠ jer je manja od 10 ari i ne čini zajedno sa drugim nekretninama iz istog z.k. uloška kompleks šume veći od 10 ari. Isto tako, kako je utvrđeno da je po kulturi ta nekretnina šuma, a ne pašnjak , to se ne može utvrditi da je Republika Hrvatska vlasnica te nekretnine ni temeljem članka 3. stavka 1. ZPZ-a.

26. Stoga je o prema mišljenju ovog žalbenog suda osnovano prvostupanjski sud odbio taj dio tužbenog zahtijeva.

27. Žalba tužitelja u odnosu na odluku o k.č. br. ..., k.o. M.

28. Žalitelj smatra da sud nije dao valjano obrazloženje o odlučnim činjenicama jer se radi o izgrađenim česticama obzirom da se na dijelu k.č. br. ... nalazi objekt. Ističe da je na uviđaju je utvrđeno da se radi o napuštenoj kamenoj zgradi koja je bila u šumskogospodarskoj osnovi vjerojatno kao objekt u funkciji šuma (lugareva kuća).

29. Ovaj žalbeni navod nije osnovan jer iz stanja spisa i vještačkog nalaza proizlazi da se ova nekretnina u katastru vodi kao pašnjak, a u naravi je pašnjak

– dio ograđene okućnice zgrade koja se dijelom nalazi na k.č. ... i dijelom na susjednoj k.č. .... Ta nekretnina nije bila na dan 16. listopada 1990. niti šuma niti šumsko zemljište. Na dijelu iste nalazi se objekt koji je tamo postojao i 1968. godine.

30. Međutim iz stanja spisa i nalaza vještaka proizlazi da nije dokazno da je taj objekt u bio u funkciji šuma pa i sam žalitelj ističe da se vjerojatno radio o lugarevoj kući ali tu tvrdnju nije dokazao. I vještak navodi da postoji mogućnost da je taj objekt u bio u funkciji šuma, no to bi trebalo posebno utvrditi, što u postupku dalje nije utvrđivano.

31. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da k.č. ... nije mogla biti niti šuma niti šumsko zemljište na dan 16. listopada 1990. Navedena čestica nije mogla postati vlasništvo Republike Hrvatske niti temeljem članka 3. stavka 1. ZPZ- a jer je na istoj lociran objekt (dio), dakle radi se o izgrađenoj čestici. Slijedom svega navedenog, prema mišljenju ovog žalbenog suda tužbeni je zahtjev u odnosu na tu česticu osnovano odbijen.

32. Žalba tužitelja u odnosu na odluku o k.č. ... k.o. S.,

33. Žalitelj ističe da je u odnosu na tu česticu neosnovano prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da se ista nalazi unutar naselja te da dio te nekretnine predstavlja put i dio nje park. Ističe da šume i šumsko zemljište koje su se na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o šumama nalazile u društvenom vlasništvu, nezavisno od toga da li se nalazilo u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postalo je na temelju samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske.

34. Ovaj žalbeni navod nije osnovan jer iz stanja spisa i vještačkog nalaza proizlazi da ova nekretnina nije na dan 16. listopada 1990. bila niti šuma niti šumsko zemljište. Dio te nekretnine je put koji je vidljiv i na ortofoto snimci iz 1968. godine, a preostali dio na kojem je park je po procjeni vještaka planski zasađen, a prethodno je na tom mjestu bilo proširenje. Stoga je prema mišljenju ovog žalbenog suda tužbeni zahtjev je u odnosu na tu česticu osnovano odbijen.

35. Žalba i dopuna žalbe tuženika

36. Tuženik citiranu presudu pobija u dosađujućem dijelu, u točki 1. izreke radi bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja - zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima.

37. Ističe da je tužitelj je tijekom postupka, preinačio tužbu na način da je promijenio i povećao tužbeni zahtjev tako što je za dio nekretnina naznačio njihovu površinu i dok prethodno nije bila naznačena površina navedenih nekretnina.

38. Žalitelj ne navodi na koje nekretnine se to konkretno odnosi pa je u odnosu na tu okolnost žalbeni razlog dijelom neodređen. Neovisno o tome ovaj žalbeni navod nije ni osnovan je navedeno ne predstavlja promijenjenu istovjetnosti predmeta tužbenog zahtjeva jer su i te nekretnine jasno određene brojem katastarskih čestica u točno navedenim katastarskim općinama.

39. Žalitelj nadalje ističe kako je sporno da li je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, dana 16. listopada 1990., izvršena pretvorba društvenog vlasništva na svim šumama i šumskom zemljištu na način da je nositelj vlasničkih ovlaštenja postala tužiteljica, kraj toga da je upis prava vlasništva u korist tuženice na predmetnim nekretninama pravno valjan, odnosno da je prilikom uknjižbe tuženik imao osnovanu vlasničkopravnu legitimaciju temeljem Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj: 90/92, 94/93 i 117/97; dalje: ZLSU). Tuženik kao stjecatelj prava vlasništva, stekao je vlasništvo jer tužitelj preko 20 godina nije skrbio o svojim pravima, a sve u skladu s načelom da se mora voditi briga o svojim pravima, pa i tako da se stvarna prava pravodobno publiciraju u zemljišnim knjigama.

40. Nadalje navodi da kada kasniji zakon dopušta upis prava vlasništva na drugačiji način od prethodnog zakona, u postupku koji provodi sud, primjenom načela legitimnih očekivanja tuženik ima pravo smatrati da neće doći do miješanja u njegovo pravo vlasništva od strane tužitelja.

41. Tuženik je uknjižio pravo vlasništva u svoju korist i to mu je pravo vlasništva pravomoćno sudskom odlukom upisano u zemljišnim knjigama. Budući da je tako stečeno ima legitimno očekivanje da je stekao pravo vlasništva koje se veže se uz pravomoćne odluke, a u vezi primjene članka 1. Europske konvencije o ljudskim pravima. Žalitelj se poziva na neke odluke Europskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

42. Ovi žalbeni razlozi nisu osnovani jer su od 16. listopada 1990. šume i šumsko zemljište koje su do tada bile u društvenom vlasništvu postale vlasništvo Republike Hrvatske i temeljem Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi nije se mogao mijenjati njihov vlasnički status.

43. Tome u prilog govori i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-461/11 od 4. studenog 2014.: „Po shvaćanju ovog suda šume i šumsko zemljište koje se na dan stupanja na snagu ZID ZŠ 16.10.1990. nalazilo u društvenom vlasništvu, neovisno o tome da li se nalazilo u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postalo je na temelju samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske. U konkretnom slučaju predmetna nekretnina nalazila se i u šumsko gospodarskoj osnovi, te sukladno čl. 17. ZŠ za predmetnu nekretninu nikad nije proveden postupak izdvajanja iz šumsko gospodarske osnove. Nije stoga prihvatljiva tvrdnja tužitelja da su sukladno odredbi čl. 87. ZLSU jedinice lokalne samouprave i uprave postale vlasnicima nekretnine na ovom području. Prema odredbi čl. 87. ZLSU jedinica lokalne samouprave i uprave nisu postajale vlasnicima nekretnina na svom području. Naime, pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršena je 16.10.1990. te se od toga dana šume i šumsko zemljište koje su do tada bile u društvenom vlasništvu postala vlasništvo Republike Hrvatske. Zbog toga niti ZLSU, koji je donesen 1992., nije mogao mijenjati vlasnički status nekretnina – šuma i šumskog zemljišta.”

44. Žalitelj nadalje ističe da je za dio nekretnina koje su predmet spora na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, nalazio unutar granica građevinskog područja naselja, tuženik postao vlasnikom građevinskog zemljišta unutar granica građevinskog područja naselja temeljem prostorno planskih dokumenata važećih na dan 16. listopada 1990. i 24. srpnja 1991., budući da je upravo prostorni plan dokument razgraničenja između građevinskog i drugog (šumskog i poljoprivrednog) zemljišta.

45. Ovi žalbeni razlozi nisu osnovani, a prvostupanjski sud je pravilno tu činjenicu ocijenio irelevantnom za stjecanje vlasništva predmetnih nekretnina jer su sve šume i šumska zemljišta koje su se na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama nalazile u društvenom vlasništvu, neovisno o tome da li su se nalazile u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, a nalazile su se u šumskogospodarskoj osnovi, postale su temeljem zakona vlasništvo Republike Hrvatske, bez obzira tko je bio upisan kao nositelj prava korištenja.

46. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-450/11 od 11. siječnja 2012. prema kojem činjenica jesu li se nekretnine nalazile u zoni građevinskog zemljišta ili izvan te zone na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama nema utjecaja na stjecanje prava vlasništva. Takvo shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo i u odlukama poslovni broj Rev-2247/10 od 23. listopada 2012., Rev-2052/10 od 3. rujna 2013. i Rev-461/11 od 4. studenoga 2014.

47. Razlozima svoje žalbe, žalitelji nisu doveli u sumnju pravilnost pobijane presude. Ostali žalbeni razlozi tužitelja i tuženika nisu od značaja za pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

48. Iz obrazloženja pobijane presude vidljivo je da je prvostupanjski sud argumentirano i detaljno naveo i obrazložio koje je o činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora.

49. Ova utvrđenja i ocjene prihvaća i ovaj žalbeni sud bez potrebe suvišnog ponavljanja iznesenog u prvostupanjskoj odluci.

50. Tijekom postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

51. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita.

52. Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama članka 154. stavka 2. ZPP-a i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95 i 57/96, 137/02 i 26/03 – pročišćeni tekst) uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 )

53. Stoga je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

54. Odbijen je tuženikov zahtjev za trošak odgovora na žalbu, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. i člankom 155. stavkom 1. ZPP-a).

Zagreb, 23. veljače 2022.

Predsjednica vijeća

Kamelija Parać v.r.