REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Poslovni broj: REF 3 : P-243/2019-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. D., OIB: …, iz B., zastupanog po punomoćnicima- odvjetnicima Z. odvjetničkog ureda J. D., P. M., N. P., B. D. i A. M. sa pisarnicom u B., protiv tuženika T. mldb. D., OIB: … i J. mldb. D., OIB: …, obojice iz B., zastupanih po majci M. F., a dotična po punomoćnicima-odvjetnicima O. društva Ž., B.&A. d.o.o., sa pisarnicom u B., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 10. veljače 2022. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 23. veljače 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru, S. s. u P., broj Ovr-3210/18, određena na temelju rješenja o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru, S. s. u P., broj Ovr-3210/18-2 od 02. svibnja 2018. godine.

II. Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno nadoknade parnični trošak u iznosu od 22.553,50 kn, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 23. veljače 2022. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 22.553,50 kn do zatraženog iznosa od 31.700,00 kn, odnosno u vezi isplate iznosa od 9.146,50 kn.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 27. ožujka 2019. godine, podnio tužbu protiv tuženika (svojih sinova) radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, temeljem zaključka Općinskog suda u Bjelovaru, S. s. u P. br. Ovr-3210/2018-31, kojim je upućen na parnicu upravo radi proglašenja ovrhe koja se vodi pod tim brojem nedopuštenom.

2. U tužbi tvrdi da ništa ne duguje tuženicima, te da je platio tuženicima dužno uzdržavanje ističući u vezi načina plaćanja da je prve tri godine poslije razvoda braka uplaćivao najmanje 2.200,00 kn do 3.000,00 kn na račun majke i zakonske zastupnice M. D., te je potom u dogovoru sa istom počeo uplaćivati iznose uzdržavanja na račun njezine majke K. P. iz razloga jer se račun majke djece nalazio u blokadi. Nadalje, ističe da je prije tri godine, otišao na rad u iznozemstvo, a svoj stan u Z. na adresi … iznajmio je podstanarki I. P. koja je u skladu sa dogovorom između stranaka, cjelokupni iznos najamnine u iznosu od 2.000,00 kn isplaćivala također na račun K. P., kao podmirenje dužnog uzdržavanja.

3. Tužitelj je dostavio sudu sve uplatnice koje posjeduje, međutim s obzirom na protek "roka" neke nisu vidljive i većina ih nedostaje, pa je tužitelj predložio da se pribavi promet po računu zakonske zastupnice tuženika i njezine majke (bake tuženika) K. P. iz kojeg će biti vidljivo da je tužitelj svaki mjesec uplaćivao dužno uzdržavanje, te da je u skladu s dogovorom navedeno nastavila I. P..

4. Shodno navedenom, tužitelj je predložio da se navedena ovrha koja se vodi kod pakračke službe Općinskog suda u Bjelovaru pod brojem Ovr-3210/18 proglasi nedopuštenom, te da mu tuženici solidarno nadoknade parnične troškove.

5. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženici su osporavali u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan.

6. Naime, osporili su tvrdnju tužitelja da je dotični dostavljenim uplatama plaćao alimentaciju, odnosno dužne iznose uzdržavanja za mldb. tuženike. Istakli su kako su u slučaju točnosti iznesene činjenice o blokadi računa majke tuženika, primanja po osnovi zakonskog uzdržavanja u smislu čl. 172.st.1. t.1. Ovršnog zakona, izuzeta od ovrhe, pa činjenica o navedenoj blokadi računa nije od značaja u pogledu obveze tužitelja da plaća dužni iznos za uzdržavanje mldb. tuženika na račun majke djece.

7. Potvrde o izvršenim uplatama, koje je tužitelj dostavio u prilogu tužbe, tuženici nisu osporavali, no istakli su kako se te uplate nipošto ne odnose na plaćanje dužnog uzdržavanja za mldb. tuženike, već na plaćanje dospjelih anuiteta kredita po Ugovoru o kreditu, br. … koji je sklopljen dana 14. studenog 2008. godine s kreditorom E.…bank d.d. R. i tužiteljem kao korisnikom kredita za kupnju nekretnine – stana na IV. katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagavaonice, izbe, kupaonice, WC-a, predsoblja, hodnika i lođe u ukupnoj površini od 77,48 m2, a koji stan se nalazi u stambenoj zgradi A. S. u Z..

8. Tuženici su istakli kako je njihova majka M. D. sudužnik tužitelju po navedenom Ugovoru o kreditu kojeg tužitelj ne plaća (pri čemu su roditelji tuženika u vrijeme podizanja kredita bili u bračnoj zajednici, a taj brak je razveden pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P2-713/10 od dana 01. prosinca 2010. godine), te da M. D. u cijelosti otplaćuje dospjele rate anuitete kredita i to ustegom na plaći koju prima kod poslodavca E. o. d.d., a na koji način je ukupno do sada otplatila 27.449,03 EUR-a u protuvrijednosti kuna, za kredit kojeg je dakle tužitelj korisnik i kojega je podigao za kupnju stana u Z., na adresi … i kojeg je isključivi vlasnik, pa se stoga i uplate tužitelja po dostavljenim uplatnicama uz tužbu odnose upravo na plaćanje anuiteta navedenog kredita, a ne na plaćanje dužnih iznosa uzdržavanja za mldb. tuženike. Tuženici tvrde da su te iznesene činjenice točne i da nikakvog drukčijeg dogovora između tužitelja i majke tuženika nije bilo, kako se to potpuno netočno pokušava prikazati u tužbi.

9. Tuženici su dodatno istakli da je protiv tužitelja zbog povrede dužnosti uzdržavanja na štetu mldb. tuženika pokrenut i kazneni postupak koji se vodi pred O. državnim odvjetništvom u B., pod brojem KMP-DO-121/2018, te predlažu da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u zaključak Općinskog suda u Bjelovaru, S. s. u P. br. Ovr-3210/2018-31 od 11.03.2019.g. (list 3-4), preslike uplatnica (list 5-31), presliku Ugovora o kreditu od 14.11.2008.g. (u daljnjem tekstu: Ugovor, list 36-39), presliku izvatka iz knjige položenih ugovora za k.o. Vrapče staro, broj poduloška 5043/zk.ul.br. 1036 od 04.11.2008.g. (list 40), presliku Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 23.10.2008.g. (list 41-44), presliku Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu od 27.11.2012.g. (list 45-46), neslužbenu kopiju izvatka iz knjige položenih ugovora za k.o. V. s., broj poduloška 5043/zk.ul.br. 1036 od 04.11.2008.g. (list 51), presliku presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. 101-P2-713/10 od 01.12.2010.g. (list 52), pregled stanja kredita (list 53), originale uplatnice (list 59), dopis A. banke d.d. Z. od 09.09.2019.g.,sa priloženim CD-om (list 68-69, 101-102), dopis Zagrebačke banke d.d., od 17.09.2019.g., sa priloženim ispisom uplata po računu K. P. (list 70-73), dopis banke d.d. od 01. i 11.10.2019.g., te od 20.10.2020.g. (list 75 i 77,103), presliku rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru br. KMP-DO- 121/2018-21 od 26.06.2019.g. (list 80-81), presliku uplatnica (list 82), presliku izvatka prometa po računu M. D. od 23.08.2018.g. (list 83), dopis banke d.d., od 20.10.2020.g., sa potvrdom o prometu po računu K. P. (list 104-176), financijskim vještačenjem (list 197-198), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka R. vještačenja d.o.o. Z. od 19.10.2021.g. (list 200-208), kao i u Izvadak iz matice vjenčanih Matičnog ureda Bjelovar od 02.10.2021.g. (list 220).

11. Izvedeni su dokazi saslušanjem tužitelja (list 89-90), majke i zakonske zastupnice tuženika M. D. (sada s prezimenom F. – list 90-91), te svjedoka K. P. (list 185-186).

12. Izveden je dokaz uvidom u priloženu presliku dijela navedenog ovršnog spisa Ovr-3210/2018 i presliku spisa Općinskog državnog odvjetništva br. KMP-DO- 121/2018.

13. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

14. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

15. Između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj u svojstvu ovršenika podnio pravovremenu žalbu protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru, S.s. u P. br. Ovr-3210/2018-2 od 02. svibnja 2018. godine, te da je povodom te žalbe u ovršnom postupku koji su protiv ovršenika D. D., pokrenuli ovrhovoditelji mldb. T. i J. D. (temeljem ovršne isprave – presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. 101- P2-713/10 od 01. prosinca 2010. godine), zastupani po majci M. D., Općinski sud u Bjelovaru, S. s. u P. br. Ovr-3210/2018-2 od 02. svibnja 2018. godine, zaključkom od 11. ožujka 2019. godine, ovršenika D. D. uputio da protiv ovrhovoditelja T. i J. D., pokrene parnicu u roku od 15 dana, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl. 50.st.1.t.9. Ovršnog zakona.

16. Između stranaka nije sporno da je D. D., pravovremeno pokrenuo parnicu protiv ovrhovoditelja J. i T. D., predmetnom tužbom datiranom s 25. ožujkom 2019. godine.

17. Između stranaka također nije sporno da je D. D. vršio uplate novčanih iznosa osobno majci tuženika i baki tuženika, te da je određene uplate vršio posredstvom I. P..

18. Sporna je bila svrha i namjena tih uplata, odnosno sporno je bilo da li su se uplate isključivo odnosile na plaćanje doprinosa za uzdržavanje sinova T. i J. D. ili za eventualno vraćanje novčanog iznosa majci tuženika s obzirom da je ona otplaćivala kredit banci umjesto tužitelja D. D., koji je inače i bio korisnik kredita temeljem Ugovora.

19. Iz sadržaja Ugovora u bitnome proizlazi da je E. bank d.d. R. odobrila D. D., kao korisniku kredita, stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 142.000,00 EUR-a, na rok otplate od 300 mjeseci (25 godina), time da je M. D. bila sudužnik po tom Ugovoru, a H. M. založni dužnik.

20. Iz sadržaja ugovora o kupoprodaji nekretnine od 23. listopada 2008. godine, proizlazi u bitnome da je H. M. u svojstvu prodavatelja, D. D. u svojstvu kupca, prodao stan u stambenoj zgradi u Z. u ulici A. S. na IV. katu za 147.000,00 EUR-a, pri čemu je kupac prilikom potpisivanja predugovora isplatio prodavatelju dio cijene u iznosu od 5.000,00 EUR-a na ime kapare.

21. Iz sadržaja pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. 101-P2-713/10 od 01. prosinca 2010.godine, koja je bila ovršna isprava za prijedlog koji su podnijeli T. mldb. D. i J. mldb. D., protiv oca D. D. u navedenom ovršnom predmetu br. Ovr-3210/2018, proizlazi da je brak zaključen između M. D., rođene P. i D. D. razveden, da su zajednička djeca T. D., rođen 02. siječnja 2005. godine i J. D., rođen 02. siječnja 2005. godine, povjereni na čuvanje i odgoj majci M. D., te da su zabranjeni susreti i druženja djece s ocem, ali i da je D. D. obvezan za svako dijete doprinositi mjesečno s iznosima od po 1.100,00 kn u vezi njihovog uzdržavanja, na ruke majke i zakonske zastupnice M. D..

22. Iz priloženog dijela spisa Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru br. KMP-DO-121/18 proizlazi da je podneskom od 25. rujna 2018. godine, Centar podnio kaznenu prijavu navedenom nadležnom tijelu, protiv D. D. zbog kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. Kaznenog zakona, na temelju činjenica koje je o tome iznijela M. D., majka djece.

23. Iz rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru br. KMP-DO- 121/2018-21 od 26. lipnja 2019.godine, proizlazi da je temeljem čl. 206.st.1.t.4. Zakona o kaznenom postupku, odbačena kaznena prijava Centra, protiv osumnjičenog D. D. zbog dva kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172.st.2. u svezi st.1. Kaznenog zakona.

24. Iz priloženog preslika dijela navedenog ovršnog spisa broj Ovr-3210/2018, proizlazi da je podneskom od 19. travnja 2018. godine, pokrenuta ovrha od strane ovrhovoditelja T. i J. malodobnih D., zastupanih po majci M. D., protiv D. D., a u ovršnom prijedlogu se tvrdilo da ovršenik D. D. nije platio navedenim ovrhovoditeljima niti jedan obrok dužnog uzdržavanja, te da duguje ukupan iznos od 97.900,00 kn T. D. (i to počevši od mjeseca prosinca 2010. godine, iznos od 1.100,00 kn, pa nadalje svaki mjesec taj isti iznos sve do mjeseca travnja 2018. godine), a isti iznos od 97.900,00 kn J. D. (i to počevši od mjeseca prosinca 2010. godine, iznos od 1.100,00 kn, pa nadalje svaki mjesec taj isti iznos sve do mjeseca travnja 2018. godine). Nasuprot tome, iz žalbe ovršenika podnesene protiv rješenja o ovrsi donesenog u tom ovršnom predmetu, jasno proizlazi kako ovršenik osporava iznesenu činjenicu o tome da nije platio niti jedan obrok na ime uzdržavanja sinova, što je pokušao dokazati materijalnim dokazima dostavljenim uz žalbu, te iznesenim činjenicama da je prve tri godine poslije razvoda braka uplaćivao najmanje 2.200,00 do 3.000,00 kn na račun majke i zakonske zastupnice ovrhovoditelja, te da je potom u dogovoru sa istom počeo uplaćivati iznose uzdržavanja na račun njezine majke K. P., iz razloga jer se račun majke ovrhovoditelja nalazio u blokadi. Ovršenik je također u toj žalbi tvrdio da je tijekom 2015. godine, otišao na rad u D., te da je svoj stan u Zagrebu na adresi … iznajmio podstanarki I. P., koja je cjelokupni iznos najamnine u iznosu od 2.000,00 kn isplaćivala također na račun njezine majke K. P., kao uzdržavanje jer se isti nalazio u D., a sve u skladu sa dogovorom.

25. Ovi činjenični navodi iz žalbe koju je D. D. podnio protiv navedenog rješenja o ovrsi u predmetu Ovr-3210/2018, su bili u cijelosti istaknuti i u predmetnoj tužbi D. D., čime je ovršenik D. D. u cijelosti postupio po navedenom zaključku Općinskog suda u Bjelovaru, S. s. u P. br. Ovr-3210/2018-31 od 11. ožujka 2019. godine, jer je tužbu podnio protiv ovrhovoditelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga zbog kojeg je izjavio žalbu protiv navedenog rješenja o ovrsi.

26. Saslušan u svojstvu stranke, D. D. je naveo kao i u navedenoj žalbi i u obrazloženju tužbe da je već od mjeseca prosinca 2010. godine, plaćao iznosu od po 2.200,00 kn uglavnom na račun majke djece, te da je kasnije na račun K. P. plaćao isključivo novčana sredstva u svrhu alimentacije za svoje sinove, a ne za neplaćene rate kredita kojeg je podigao za kupnju stana. Tužitelj je istakao, da je ponekad kad je imao više novaca na raspolaganju, vršio i uplate u većem iznosu za alimentaciju, na koji način je primjerice u više navrata plaćao i svote od 3.000,00 kn na račun K. P.. Ujedno je dodao da je tijekom jeseni ili zime 2015. godine, otišao u D. gdje je živio i radio, te je tada dao uputu osobi koja je tada živjela u njegovom stanu (I. P.) da plaća u njegovo ime za alimentaciju njegovih sinova na račun K. P. iznose od 2.200,00 kn mjesečno, a ne zna zašto je ona plaćala 150,00 kn manje. Priznao je da se radi o njegovom propustu u slučaju ovih manjih uplata na ime doprinosa za uzdržavanje u iznosima od 2.050,00 kn. Tvrdi da nikakav pisani sporazum sa bivšom suprugom nije sačinio temeljem kojeg bi njih dvoje formalno utanačili da će njegove uplate na račun njezine majke K. P., biti isključivo u vezi doprinosa za uzdržavanje zajedničkih sinova, no kada je čuo od bivše supruge da joj je račun blokiran i kada mu je ona predložila da zbog toga nastavi plaćati mjesečne doprinose za uzdržavanje djece na račun njezine majke, on je tada nastavio plaćati doprinos za uzdržavanje djece na račun majke M. D.. Tužitelj je priznao da nije mogao Erste banci otplaćivati rate kredita, zbog čega je ta banka vršila naplatu obustavama i od njegove plaće i od plaće njegove bivše supruge jer je i ona bila sudužnik po tom kreditu, no osporio je da bi bilo koja uplata na račun majke tuženika ili bake tuženika bila izvršena u svrhu plaćanja otplaćenih rata kredita od strane bivše supruge tužitelja, te je naglasio da su se sve njegove uplate i uplate I. P. odnosile isključivo na doprinos tužitelja za uzdržavanje tuženika. Tužitelj je također naglasio da je njegov navedeni stan u Z. prodan tijekom ovršnog postupka nekoj trećoj osobi, a nije mu poznato da li je iz sredstava ostvarenih tom prodajom u cijelosti bio podmiren dug po navedenom Ugovoru. Također, istakao je i da njegova bivša supruga protiv njega nije pokrenula nikakav sudski postupak radi vraćanja novčanih iznosa koje je ona platila u svrhu otplate navedenog kredita banci.

27. Iz iskaza M. D. (list 90-91), koja se nakon udaje dana 02. listopada 2021. godine, preziva F., proizlazi da je dotična priznala kako je tužitelj plaćao na njezin račun od početka obveze iznose od po 2.200,00 kn na ime doprinosa za uzdržavanje zajedničkih sinova, a kasnije je to činio plaćanjem na račun njezine majke. Međutim, istakla je da je po pokretanju ovrhe od strane banke, protiv njih dvoje s obzirom da je tužitelj bio glavni dužnik, a ona sudužnik po kreditu za kupnju stana u Z., dotična plaćala rate za otplatu tog kredita banci, a sve uplate tužitelja na račun njezine majke smatrala je da su bile izvršene u vezi vraćanja tih kreditnih rata, koje je ona otplatila u vezi Ugovora. Tvrdi da su se njih dvoje o tome usmeno dogovorili i da nikakav pisani sporazum o tome nisu sastavljali, time da ističe kako joj je tužitelj prije odlaska u Irsku rekao da će njegova podstanarka plaćati potreban iznos na račun bake tuženika, ali da će joj on vratiti sve iznose koje je ona platila u vezi otplate kredita, odnosno da će joj isplatiti ukupan iznos alimentacije. Ujedno je navela kako misli da je negdje tijekom 2015. godine, banka protiv njih pokrenula ovrhu, pa kako je u to vrijeme kompletno sav novčani iznos koji je dobila za tri mjeseca na ime osobnog dohotka njoj bio obustavljen, molila je tužitelja da uplati veće iznose na račun, te da je zbog toga tužitelj na račun bake tuženika plaćao iznose od po 3.000,00 kn. Također, istakla je da je tužitelj samo 6 mjeseci bio u Irskoj, te da nikakav pisani sporazum s njim nije zaključila u vezi iznosa koje je ona platila banci kao sudužnik u vezi Ugovora, te je priznala da joj je I. P. jednom prilikom rekla da joj je tužitelj rekao da kad vrši uplate na račun majke M. F. da naznači "u svrhu alimentacije". Dodala je kako nije vršila kompletni obračun s obzirom na uplate koje je tužitelj izvršio na njezin tekući račun kod banke, ali i na račun njezine majke kod banke d.d., da bi analizirala koliki je ukupan novčani iznos tužitelj platio, te je ujedno priznala kako je istina da je tražila tužitelja da novac plaća na račun njezine majke, time da je također napomenula da je do 2015. godine, tužitelj podmirio po njezinom obračunu svu dužnu alimentaciju za zajedničke sinove. Naglasila je kako sve uplate koje je vršio tužitelj ili I. P., nakon što je banka pokrenula ovrhu protiv nje i tužitelja smatrala uplatama izvršenim na ime vraćanja novčanih sredstava koje je ona platila u vezi otplate kredita. Zaključno je istakla da je prijavila Centru tužitelja kao osobu koja joj ne plaća alimentaciju za djecu, zbog čega su ovi pokrenuli protiv njega kazneni postupak, a ujedno joj je Centar isplaćivao određena novčana sredstva u vezi uzdržavanja djece.

28. Svjedokinja K. P. je navela da je doista na njezin račun vršena uplata od strane I. P. i D. D., no nije se mogla sjetiti niti otprilike kada je točno tužitelj počeo uplaćivati novčana sredstva na njezin račun, no za te novce koje je tužitelj plaćao i koje je plaćala I. P. svjedokinja nije smatrala da se odnose na alimentaciju, već isključivo na novčana sredstva koja je vraćao D. D. njezinoj kćeri s obzirom da je ona otplaćivala kredit koji je on podigao i koji nije mogao otplaćivati. Svjedokinja je istakla kako joj je poznat povod zbog kojeg se novac od strane tužitelja ili Ivane Perkov plaćao na račun svjedokinje, a to je bilo stoga jer je kćerka svjedokinje bila pod ovrhom, pa se pokušao pronaći način da taj novčani iznos ne bude zaplijenjen, zbog čega su uplate vršene na njezin račun. Svjedokinja je priznala da s tužiteljem nije razgovarala u vezi navedenih uplata na njezin račun, odnosno da joj je kćerka rekla da se dogovorila s tužiteljem da će ovaj na račun svjedokinje plaćati upravo novce na ime povrata novčanih iznosa koje je majka tuženika platila za otplatu kredita tužitelja, odnosno da je tužitelj tako dogovorio i sa svojom podstanarkom I. P. da stanarinu umjesto njemu direktno plaća na račun svjedokinje u istu svrhu u koju je uplate vršio tužitelj. Međutim, nakon što je sudac predočio svjedokinji u sudnici listove 71-73 iz spisa u vidu prometa po računu svjedokinje iz kojih je razvidno da je tužitelj od 2012. godine, pa nadalje plaćao uglavnom iznose od po 2.200,00 kn, te da je I. P. počela plaćati od 2016. godine, uglavnom iznose od po 2.050,00 kn uz naznaku alimentacija, upitana da se izjasni kako je moguće da kao punoljetna osoba tretira takve uplate povratom nekih novčanih iznosa kćeri svjedokinje, a ne uplatama izvršenim na ime alimentacije za djecu koju obvezu je inače tužitelj imao, svjedokinja je istakla kako dopušta da su se te njegove uplate odnosile ipak na alimentaciju. Ujedno je dodala kako uplate koje je vršio tužitelj i I. P. na njezin račun nije u cijelosti podizala i davala kćeri na njezine ruke, već je prije svega od toga plaćala režije za stan u kojem živi njezina kćerka sa svojom djecom, a ukoliko je bilo razlike i ukoliko je nešto ostalo dala je to kćeri. Svjedokinja je i sama pribavila iz banke podatke o izvršenim uplatama na njezin račun i primijetila je da je zadnja uplata izvršena 12. studenog 2019. godine, od strane I. P. i da od tada ni ta I. P. više nije plaćala ništa na račun svjedokinje, dok je tužitelj nakon prestanka plaćanja od strane I. P., samo 06. veljače 2020. godine, platio na njezin račun 2.200,00 kn i to je bila jedina njegova uplata izvršena tijekom 2020. godine.

29. Analizom iskaza svih saslušanih osoba, ali i materijalnih dokaza o uplatama izvršenim na račun majke bivše supruge tužitelja K. P. (list 71-73) u vidu prometa po računu dotične iz kojeg prometa proizlazi da je još od mjeseca rujna 2012. godine, tužitelj počeo plaćati iznose od po 2.200,00 kn na račun K. P. sukladno dogovoru roditelja tuženika (jer je račun majke tuženika bio blokiran, a što između stranaka nije bilo sporno), te da su upravo u tim iznosima koliko točno iznosi i svota ukupnog mjesečnog doprinosa za uzdržavanje oba djeteta tužitelja, prema navedenoj ovršnoj ispravi, uplate bile popraćene uz naznaku "alimentacija" u većini slučajeva sve do kraja 2015. godine, odnosno i da su uplate I. P. od siječnja 2016. godine u manjim mjesečnim iznosima od po 2.050,00 kn, bile naznačene u većini slučajeva s naznakom alimentacija, te cijeneći okolnost da je tužitelj prije plaćanja na račun bake tuženika, vršio direktno na račun majke tuženika plaćanje alimentacije za sinove, sud utvrđuje da su se sve uplate tužitelja i I. P. na račun K. P., odnosno sve uplate tužitelja na račun majke tuženika, odnosile isključivo na tužiteljevo direktno ili indirektno (u slučaju uplata posredstvom I. P.) plaćanje doprinosa za uzdržavanje tuženika (sinova), sukladno presudi O. g. s. u Z. br. 101-P2-713/10 od 01. prosinca 2010. godine.

30. Prilikom tog zaključka je sud imao u vidu da je tužitelj sam u banci kada je vršio uplatu naznačio svrhu plaćanja ili dao do znanja službeniku banke koja je svrha plaćanja (a u slučajevima u kojima ta svrha nije bila navedena u uplatnicama, sud dopušta da je doista istina kako je službenica banke propustila to naznačiti prilikom uplate na prijedlog tužitelja, upravo kako je tužitelj i naveo), a to je zahtijevao i od I. P. da navede i naznači prilikom plaćanja svote koju je platila K. P., umjesto plaćanja najamnine tužitelju za korištenje njegovog stana u Z.. Na istinitost u ovom postupku utvrđene činjenice da je tužitelj i od I. P., dakle tek od 2016. godine, tražio da naznačuje da se njezino plaćanje K. P. odnosi upravo na plaćanje alimentaciju od strane D. D. za djecu tužitelja (umjesto plaćanja najamnine tužitelju), upućuje i dio iskaza majke tuženika M. F., ranije s prezimenom D., kada je dotična navela da joj je jednom prilikom baš I. P., kada ju je ova to pitala, dala do znanja da joj je tužitelj rekao da kad vrši uplate na račun majke M. F., da naznači "u svrhu alimentacije". Osim toga, to direktno proizlazi i iskaza I. P., danog pred policijskim istražiteljem A. M. K. dana 02. svibnja 2019. godine (koji iskaz se nalazi u priloženom spisu Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru br. KMP-DO-121/2018), prilikom prikupljanja podataka, odnosno obavljanja službenih radnji u svrhu utvrđivanja ima li elemenata za pokretanje kaznenog postupka protiv D. D., povodom kaznene prijave podnesene protiv njega od strane Centra, zbog kaznenih djela za koja ga se teretilo u vezi neplaćanja doprinosa za uzdržavanje djece.

31. Jasno je da je i majka tuženika, ali i baka tuženika – njezina majka, K. P., svojim iskazima pokušala sud uputiti na drugu svrhu uplata izvršenih od strane tužitelja i I. P. na račun K. P., pogotovo od 2015. godine, kako bi se osigurao na taj način uspjeh tuženika u ovoj parnici, no to je bilo po uvjerenju suda sasvim bezuspješno i neosnovano. Naime, kada joj je od strane suda, prilikom njezinog saslušanja, predočeno da je glavnina uplata tužitelja i I. P. na njezin račun bila uz naznaku "alimentacija", čak je i svjedokinja K. P. dopustila da su se sve te uplate izvršene na njezin račun odnosile na plaćanje alimentacije od strane tužitelja za njegove sinove.

32. Osim toga, sasvim je nerealno i neživotno u situaciji kada uplatitelj može naznačiti prilikom vršenja novčanih uplata svrhu uplate, a što je tužitelj činio i što je činila I. P. po uputi tužitelja, naznačujući svrhu "alimentacija", da se takve uplate ipak iz nekog razloga ne tretiraju uplatama na ime alimentacije ili doprinosa tužitelja za uzdržavanje svoja dva malodobna sina, nego da se tretiraju povratom duga M. D. (dotična u to vrijeme još nije imala prezime F. – opaska suca) u vezi kredita koji je ova otplaćivala kao sudužnik jer tužitelj nije plaćao taj kredit banci kao glavni dužnik. 33. Ovdje nije na odmet istaći da je čak i u situaciji da je tužitelj doista imao dug prema bivšoj supruzi M. (koja je kao sudužnik plaćala pojedine rate kredita tuženika, koji kao korisnik kredita to nije mogao činiti), sukladno čl. 171. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj praktički sve ili gotovo sve (veliku većinu) uplate koje je vršio osobno ili posredstvom I. P., označavao sa točno određenom svrhom "alimentacija", te je dakle u svojstvu dužnika označavao na koji način i za koju svrhu se treba vršiti uračunavanje tih uplata, odnosno za zatvaranje kojih obveza se iste trebaju prihvatiti. Tako nešto je majka tuženika, koja je sasvim jasno kao punoljetna osoba i potencirala i pokrenula u ime svojih malodobnih sinova ovršni postupak protiv D. D., sasvim zanemarila kada je u prijedlogu za ovrhu zavedenom pod brojem Ovr- 3210/2018, podnesenom tijekom 2018. godine, ustvrdila da D. D. niti jednu jedinu dospjelu obvezu u vezi uzdržavanja svojih sinova J. i T., nije ispunio te je ovrha pokrenuta u vezi neplaćenih doprinosa za uzdržavanje počevši od mjeseca prosinca 2010. godine (premda je saslušana u ovoj parnici majka tuženika sama ustvrdila da je D. D., podmirio do kraja 2015. godine, po njenom mišljenju, sve obveze u vezi uzdržavanja sinova).

34. Sasvim je u pravnom smislu jasno da o redoslijedu namirenja više svojih obveza prema različitim vjerovnicima, ali i u slučaju istih vjerovnika, može odlučiti isključivo dužnik prilikom namirenja, a što je D. D. učinio prilikom višegodišnjeg plaćanja novčanih sredstava na ime alimentacije za sinove, te pri tome nije od važnosti kojim je redoslijedom to namirenje odlučio uračunavati sam vjerovnik (u ovom slučaju majka tuženika kao vjerovnik tuženikove obveze povrata novca za isplatu iznosa rata kredita). Samo u slučaju da dužnik (u ovom slučaju D. D.) nije odredio koju od više obveza ispunjava, vjerovnik je dužan dokazati koje su (druge) obveze dospjela na dan obavljenog plaćanja jer se u suprotnom smatra da je dužnik podmirio obvezu za koju on tvrdi da je dospjela. Na ovaj pravni stav, između mnogobrojne sudske prakse, jasno upućuje i sudska praksa u vidu odluke Ž. s. u K. br. Gž-945/98 od 10. prosinca 1998. godine, te V. s. R. H. br. Rev-178/98 od 10. lipnja 1999. godine.

35. Niti jedna stranka u ovom postupku nije tvrdila da bi bilo kakav pisani sporazum bio sačinjen između roditelja tuženika u vezi svrhe uplata izvršenih na račun K. P., no u kontekstu činjenice da je glavnina takvih uplata bila popraćena jasnom naznakom "alimentacija", a također i u kontekstu činjenice da je prilikom saslušanja upravo majka tuženika u ovoj parnici priznala kako je tuženik po njezinom izračunu podmirio sve iznose na ime doprinosa za uzdržavanje svojih sinova do kraja 2015. godine (premda nije jasno zbog čega je onda uopće u ovršnom prijedlogu od 02. svibnja 2018. godine, koji se nalazi u spisu br. Ovr-3210/2018, bilo izričito navedeno da D. D. nije platio baš ništa u vezi doprinosa za uzdržavanje za oba malodobna sina, počevši od prosinca 2010. godine, dakle od mjeseca kada je donesena presuda koja predstavlja temelj i ovršnu ispravu u vezi plaćanja doprinosa za uzdržavanje), nije bilo nikakvog opravdanog razloga po uvjerenju suda da se bilo koja od navedenih uplata D. D. i I. P., tretira drugačije, odnosno povratkom novčanih iznosa majci tuženika s obzirom da je dotična otplaćivala banci kredit koji je kao korisnik kredita realizirao tužitelj.

36. Nije na odmet istaći i u ovoj fazi obrazloženja ponovo naglasiti, da protiv tužitelja nije niti proveden kazneni postupak tijekom kojeg bi eventualno bilo utvrđeno i dokazano da je počinio kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja za svoja dva malodobna sina, te da je navedena kaznena prijava Centra od 25. rujna 2018. godine, odbačena rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru br. KMP- DO-121/2018-21 od 26. lipnja 2019.godine, iz razloga navedenih u odluci tog nadležnog tijela, odnosno u bitnome iz razloga što je i to tijelo utvrdilo da je tužitelj plaćao alimentaciju za sinove.

37. Osim toga, iz spisa, odnosno iz iskaza majke tuženika i iz iskaza tužitelja proizlazi da je majci tuženika Centar svojevremeno isplaćivao određene novčane iznose na ime naknade za privremeno uzdržavanje T. i J. D., no iako je to očito bilo nakon mjeseca kolovoza 2018. godine (kada se majka tuženika obratila Centru u vezi prijedloga da joj se isplaćuju novčana sredstva na ime privremenog uzdržavanja djece, te što vrlo vjerojatno nije bilo niti prijavljeno ovršnom sudu u predmetu br. Ovr- 3210/2018), u kontekstu činjenice da je unatoč redovitom plaćanju obveza za uzdržavanje od strane tuženika u početku na račun majke tuženika, a kasnije i na račun bake tuženika, sve do kraja 2015. godine, nakon čega je s takvim uplatama na račun bake tuženika nastavila I. P. na prijedlog tužitelja, uz naznaku da se radi o alimentaciji od strane D. D., sud utvrđuje da je sasvim neistinito prilikom sastavljanja prijedloga za ovrhu iz podneska od 19. travnja 2018. godine, bilo prikazano da D. D. nije platio baš ništa od obveza u vezi uzdržavanja oba malodobna sina, sukladno navedenoj ovršnoj ispravi, počevši od mjeseca prosinca 2010. godine, kao što su neistinite činjenice bile iznesene Centru od strane majke tuženika u vezi plaćanja doprinosa za uzdržavanje sinova od strane D. D., kada se majka tuženika obratila tijekom 2018. godine, tom nadležnom upravnom tijelu koje je ponukano izjavom majke čak podnijelo kaznenu prijavu protiv oca djece, ali i koje nadležno upravno tijelo je u okviru svojih ovlasti, majci tuženika u ime malodobne djece svojevremeno plaćalo određena novčana sredstva po osnovi privremenog uzdržavanja u vrijeme kada je majci tuženika, ali i njezinoj djeci, novaca nedostajalo, između ostalog i zbog plaćanja rata kredita za kupnju stana u Z..

38. Prema tome, nakon što je sud na temelju pojedinih materijalnih dokaza, ali i iskaza saslušanih osoba, zaključio da su neposredne uplate od strane tužitelja, bilo na račun majke tuženika ili bake tuženika, a također i uplate od strane I. P. na račun bake tuženika, izvršene isključivo u vezi plaćanja doprinosa za uzdržavanje tuženika od strane tužitelja jer dokazi upravo na to upućuju, dok ne postoje nikakvi dokazi u vezi suprotnog utvrđenja (da se radilo u uplatama u vezi povrata novčanog iznosa majci tuženika od strane tužitelja zbog plaćenih kreditnih obveza tužitelja od strane majke tuženika), vještačenjem je u ovom postupku utvrđeno je li tužitelj u cijelosti ili samo djelomično podmirio tuženicima obvezu u vezi doprinosa za uzdržavanje koja proizlazi iz ovršne isprave, navedene presude O. g. s. u Z.

39. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka R. vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja Zagreb od 19. listopada 2021. godine, proizlazi da je vještak na temelju stanja spisa i materijalnih dokaza koji se nalaze u ovom spisu (preslike uplatnica, originalne uplatnice, podaci koje su sudu dostavile određene banke o prometu po računima K. P. i M. D.), kao dokaza uplata izvršenih od strane D. D. i I. P., utvrdio da je tužitelj na dan 20. travnja 2018. godine, podmirio sve do tada dospjele obveze po osnovi uzdržavanja tuženika, utvrđene na temelju pravomoćne presude O. g. s. u Z. br..

40. Vještak je pri tome naglasio da je uvidom u navedenu presudu utvrdio da je obveza tužitelja iznosila 2.200,00 kn ukupno do 15.-tog u mjesecu za tekući mjesec, sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka do isplate, te da je izračun izrađen u skladu s postavljenim zadatkom do 20. travnja 2018. godine, te je tabelarno prikazan.

41. Ujedno je istakao kako je iz izračuna u Tabeli 1 razvidno da je ukupna obveza tužitelja za uzdržavanje tuženih u razdoblju od 15. prosinca 2010. godine, do 20. travnja 2018. godine, iznosila 195.800,00 kn po osnovi glavnice i 161,43 kn po osnovi zateznim kamata, a kako je u istom razdoblju za podmirenje navedenih obveza ukupno uplaćeno 196.350,00 kn, po mišljenju vještaka slijedi da je predmetno dugovanje tužitelja po osnovi uzdržavanja tuženika, na dan 20. travnja 2018. godine u potpunosti podmireno. Vještak je pojasnio da su pojedini mjesečni iznosi obveza prikazani u Tabeli 1, pri čemu su obveze podmirivane sa zakašnjenjem zatvarane iz viška uplata koje je tužitelj izvršio kod podmirivanja obveza u nekom drugom razdoblju (npr. u razdoblju od listopada 2014. godine, do listopada 2015. godine, kada je tužitelj mjesečno uplaćivao po 3.000,00 kn).

42. Na navedeni vještački izračun u pogledu matematičke točnosti ili bilo čega drugoga, nije bilo primjedbi od strane stranaka, pa je sud u cijelosti kao matematički točan prihvatio vještački nalaz i mišljenje jer je nalaz očito izrađen sukladno pravilima struke.

43. Kako iz prihvaćenog vještačkog nalaza proizlazi da je na dan pokretanja ovrhe u predmetu Ovr-3210/2018 (20. travnja 2018. godine, kada je kod Općinskog suda u Bjelovaru zaprimljen prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja T. i J. D., zastupanih po majci M. D.), temeljem ovršne isprave (pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. 101-P2-713/10 od 01. prosinca 2010. godine) obveza ovršenika D. D. iznosila 195.800,00 kn po osnovi glavnice i 161,43 kn po osnovi zateznih kamata za oba ovrhovoditelja, odnosno da je tužitelj platio u vezi doprinosa za uzdržavanje sinova, majci sinova ili baki sinova (sukladno dogovoru s majkom sinova) do pokretanja navedene ovrhe ukupan iznos od 196.350,00 kn, sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega mu je u cijelosti udovoljio, pa je dakle, navedenu ovrhu valjalo proglasiti nedopuštenom.

44. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1. ZPP.

45. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja od 10. veljače 2022. godine, primjenom Odvjetničke tarife.

46. Shodno tome, tužitelju je za sastav tužbe priznat iznos od 2.500,00 kn, za sastav podnesaka od 22. svibnja i 30. listopada 2019.g., priznat je iznos od 500,00 kn po podnesku u smislu Tbr.8.t.3. Odvjetničke tarife ili 1.000,00 kn ukupno, dok je za zastupanje tužitelja po punomoćniku na ročištu održanom dana 16. svibnja 2019. godine, priznat iznos od 1.250,00 kn, za zastupanje na ročištu održanom dana 11. rujna 2019. godine, priznat je iznos od 500,00 kn u smislu Tbr.9.t.5. Odvjetničke tarife, a za zastupanje na ročištima za glavnu raspravu održanim 10. rujna 2020. godine, 25. siječnja 2021. godine, te 10. veljače 2022. godine, ukupan iznos od 7.500,00 kn ili 2.500,00 kn po ročištu. Na ove opravdane troškove u ukupnom iznosu od 12.750,00 kn, priznat je pripadajući porez na dodanu vrijednost od 3.187,50 kn.

47. Osim toga, tužitelju je kao opravdan trošak, priznat i iznos od 2.000,00 kn, na ime troška vještačenja koje je tužitelj financirao, te svota od 4.616,00 kn ukupno u vezi sudskih pristojbi i to u vezi sudske pristojbe na presudu u iznosu od 2.308,00 kn i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 2.308,00 kn.

48. Matematički je dakle utvrđen opravdan parnični trošak tužitelja u iznosu od 22.553,50 kn, pa su mu tuženici solidarno obvezani nadoknaditi taj parnični trošak. 49. Preko dosuđenog iznosa do zatraženog je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška, kao neosnovan.

50. Valja istaći da ovom odlukom nije obuhvaćen zahtjev tužitelja u vezi naknade troška za prisustvovanje punomoćnika tužitelja ročištu za objavu presude jer je buduća neizvjesna činjenica s obzirom na vrijeme izrade presude, hoće li odvjetnik tužitelja uopće pristupiti na to ročište, pa će se tek nakon održavanja navedenog ročišta odlučiti i o tom zahtjevu tužitelja posebnim rješenjem, ukoliko zastupnik tužitelja pristupi na to ročište.

U Bjelovaru, 23. veljače 2022. godine.

Sudac

Sanjin Milošević, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 24. veljače 2022. godine, a putem ovoga suda.