Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž R-306/2021-2

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom po Vedrani Perkušić, predsjednici vijeća, mr. sc. Ivanu Tironiju, članu vijeća i sucu izvjestitelju te Mariji Šimičić, članici vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. Ž. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. D., odvjetniku u I., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 23 Pr-8148/2020- 41 od 11. veljače 2021., na sjednici vijeća održanoj 23. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 23 Pr- 8148/2020-41 od 11. veljače 2021.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 23 Pr- 8148/2020-41 od 11. veljače 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj od tuženice zahtijevao isplatu iznosa od 151.194,48 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, a ovo s osnova izgubljene zarade. Također prvostupanjski je sud u točki II. izreke pobijane presude odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tužitelju da s ovog pravnog osnova isplati tuženici iznos od 17.250,00 kuna.

2. Nadalje, prvostupanjski je sud donio i rješenje slijedećeg sadržaja: „Ne dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 11. siječnja 2021. isticanjem uz postojeći tužbeni zahtjev i tužbeni zahtjev za isplatu razlike između mirovine i plaće za razdoblje od 1. ožujka 2015. do 1. siječnja 2021. u ukupnom iznosu od 490.000,00 kuna.“

3. Protiv prvostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH i 70/19; dalje: ZPP). Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj u žalbi u odnosu na rješenje kojim nije dopuštena njegova preinaka tužbenog zahtjeva ističe da je odluka nezakonita te da je prvostupanjski sud trebao dopustiti preinaku jer da se tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 490.000,00 kuna, pored postojećeg tužbenog zahtjeva, temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i predmetna tužba, samo da se odnosi na drugo razdoblje za koje traži izgubljenu zaradu.

4. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. U svezi prijedloga tužitelja da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i vrati je prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, makar ovo predlaže tek podredno, za kazati je kako takva mogućnost u ovom predmetu više nije moguća. Naime, odredbom članka 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11.) koji je stupio na snagu 2. lipnja 2011. i koji se primjenjivao na postupke u kojima na dan stupanja na snagu ovog Zakona nije bila donesena prvostupanjska odluka, bio je dodan ZPP-u članak 437 a. koji je propisivao kako u postupku u parnicama iz radnih odnosa prvostupanjska se odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput. Kasnije je odredbom članka 80. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13.). dalje ZID ZPP/13, koji je stupio na snagu 1. travnja 2013. dodan ZPP- u novi 366.a članak kojim je propisano da se prvostupanjska odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput, a ova se odredba sukladno odredbi članka 102. ZID ZPP/13 primjenjuje tek na one postupke u kojima na dan stupanja ovog Zakona nije donesena prvostupanjska odluka.

Kako je u ovom postupku drugostupanjski sud već jednom ukinuo prvostupanjsku presudu to je jasno kako sukladno navedenim odredbama ZPP- a, ukidanje prvostupanjske presude po drugi put nije moguće.

7. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja da mu tuženica s osnova naknade štete radi izgubljene zarade isplati ukupan iznos od 151.194,48 kuna, s pripadajućom zateznom kamatom, a sve za razdoblje od 1. veljače 2013. do 28. veljače 2015. Tužitelj naime tvrdi kako je kao djelatnik tuženice-policijski službenik, obolio obavljajući poslove za svog poslodavca - tuženicu. Upravo zbog te bolesti da je postao nesposoban za rad te iz tog razloga konačno i umirovljen. U razdoblju od 1. veljače 2013. do 28. veljače 2015. kako je primao mirovinu, koja da je za ukupno 151.194,48 kuna bila manja od plaće koju bi za predmetno razdoblje dobio da nije obolio i stoga bio umirovljen. Isplatu ovog iznosa od 151.194,48 kuna tužitelj tužbom potražuje od tuženice smatrajući da je ona kao poslodavac odgovorna za nastalu mu štetu s osnova izgubljene zarade. Izgubljena zarada u konkretnom slučaju da predstavlja razliku u primanjima između invalidske mirovine i iznosa plaće koju bi u predmetnom razdoblju ostvario tužitelj da nije došlo do spornog oboljenja i njegovog umirovljenja.

8. Između parničnih stranaka nije bilo sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženice kao policijski službenik za nezakonite migracije. Isto tako nesporno je kako je radni odnos tužitelja kod tuženice prestao 31. siječnja 2013. zbog odlaska u invalidsku mirovinu radi potpunog gubitka radne sposobnosti za rad.

9. Međutim između parničnih stranaka sporno je, je li do potpunog gubitka tužiteljeve radne sposobnosti došlo u uzročno posljedičnoj vezi sa njegovim obavljanjem poslova za poslodavca. S tim u svezi sporna je i odgovornost tuženice za naknadu štete tužitelju.

10. Kao što je već navedeno u ovom je predmetu prvostupanjski sud bio već donio presudu i to 14. lipnja 2018. kojom je također odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 151.194,48 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom.

11. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv navedene presude, Županijski je sud u Splitu, dana 23. rujna 2020., pod poslovnim brojem Gž R-738/2018-2 donio rješenje kojim je ukinuo pobijanu presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 23 Pr -991/15-33, te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

12. U bitnome, Županijski je sud u Splitu, u navedenom „ukidnom“ rješenju naveo kako je za donošenje pravilnog zaključka odnosno odgovora na glavno pitanje, je li do oboljenja tužitelja i njegove opće nesposobnosti za rad, zbog koje je konačno i umirovljen, došlo zbog oboljenja u svezi sa obavljanjem poslova kod poslodavca – tuženice, potrebno da prvostupanjski sud razmotri sve isprave uključivši i odluke pa tako i u dijelu obrazloženja.

13. U tom smislu posebno je istaknuto kako je prvostupanjski sud morao pažljivo razmotriti i činjenična utvrđenja iz obrazloženja rješenja HZMO-a od 14. studenog 2013., a u tom kontekstu dati i tumačenje zaključka HZMO-a, Klasa: 141-02/08-1, Ur. broj: 341-25-05/3-08-088410 od 17. listopada 2008. Naime ovim je zaključkom prekinut postupak za ostvarenje prava iz mirovinskog osiguranja na temelju invalidnosti osiguranika (tužitelja), a koji prekid postupka da će trajati do konačnosti rješenja Zdravstvene komisije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske o sposobnosti tužitelja za policijsku službu. Upravo ova Zdravstvena komisija je donijela rješenje od 1. srpnja 2009. u čijoj je izreci navedeno kako je nesposobnost tužitelja posljedica oboljenja koje je nastalo povodom obavljanja službe. Iako prvostupanjski sud nije bio vezan ovom odlukom Zdravstvene komisije u smislu odredbe članka 12. stavak 1. ZPP-a, istu je trebalo pažljivo razmotriti u smislu pravilne pravne ocjene činjeničnih utvrđenja iz rješenja HZMO-a od 14. studenog 2013., a za koju je odluku prvostupanjski sud nedvojbeno vezan.

14. Slijedom navedenog drugostupanjski je sud ukinuo prvostupanjsku presudu od 14. lipnja 2018. te vratio predmet Općinskom radnom sudu u Zagrebu na ponovni postupak , a ovo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud propustio potpuno utvrditi činjenično stanje.

15. Sada pak u ponovljenom postupku prvostupanjski je sud otklonio uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka te raspravio sva sporna pitanja na koja je u svom rješenju od 23. rujna 2020. upozorio drugostupanjski sud, te je na taj način postupio u suglasju sa odredbom članka 377. stavak 2. ZPP-a.

16. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući predmetnu prvostupanjsku presudu i rješenje, kao i postupak koji je prethodio njihovom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

17. Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je zaključkom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, dalje: HZMO- a, Klasa: 141-02/08-1, Ur. broj: 341-25-05/3-08-088410 od 17. listopada 2008. prekinut postupak za ostvarenje prava iz mirovinskog osiguranja na temelju invalidnosti osiguranika (tužitelja), a koji prekid postupka da će trajati do konačnosti rješenja Zdravstvene komisije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske o sposobnosti tužitelja za policijsku službu,

- da je privremenim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, dalje: HZMO, od 20. studenog 2009., Klasa: UP/I-141-02/09-03/03922303483, Ur. broj: 341-25-05/3-09-095596 i rješenjem HZMO-a od 14. studenog 2013. Klasa: 141-02/13-03 OB 039223033483, Ur. broj: 341-25-05/13-09-105307, tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu, zbog opće nesposobnosti za rad (a ne profesionalne nesposobnosti za rad), a koja rješenja da predstavljaju upravni akt za koja je prvostupanjski parnični sud vezan (oba rješenja su konačna i pravomoćna),

- da se u navedenim rješenjima HZMO-a od 20. studenog 2009. i 14. studenog 2013. (ni u izreci niti u obrazloženju) ne navodi da bi tužitelj ostvario pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti tj. oboljenja u svezi sa radom kod tuženice,

- da je Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, drugostupanjske zdravstvene komisije , br. 21/08 od 1. srpnja 2009. žalba tužitelja u ovom parničnom postupku, usvojena te poništeno rješenje Prvostupne zdravstvene komisije od 6. studenog 2008.,

- da je navedenim rješenjem drugostupanjske zdravstvene komisije od 1. srpnja 2009. utvrđeno kako je L. Ž. (tužitelj u ovoj parnici) nesposoban za obavljanje poslova policijskog službenika, a da je njegova nesposobnost posljedica oboljenja koje je nastalo povodom obavljanja službe,

- da su razlog tužiteljevog umirovljenja bolesti koje nisu u uzročno posljedičnoj vezi sa njegovim obavljanjem poslova za poslodavca (profesionalno oboljenje ili ozljeda na radu).

19. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

20. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi kako je vezan za pravomoćno rješenje HZMO-a od 14. studenog 2013. kojim je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad počevši od 30. rujna 2009. , a koja da je nesposobnost u navedenom postupka utvrđena na temelju provedenog vještačenja kao i na temelju revizije koja da se suglasila sa vještačenjem.

21. Kao što je već navedeno u drugostupanjskom rješenju donesenom u ovom predmetu 23. rujna 2020. parnični je sud na temelju članka 12. stavak 1. ZPP- a vezan ne samo za odluku upravnog tijela u granicama njezine pravomoćnosti, već i za činjenična utvrđenja u toj odluci koja supstanciraju sadržaj izreke te odluke. U tom smislu izjasnio se Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-350/2006 od 20. svibnja 2008. Pravna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske zauzeta u ustavnosudskoj praksi ustanovljuju obvezujuće pravne standarde u odnosu na zaštitu ljudskih prava, koje su dužna uvažavati i poštivati sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave prilikom odlučivanja o konkretnom pravnom pitanju, a sukladno odredbi članka 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republika Hrvatske („Narodne novine“, broj 99/99., 29/02. i 49/02.).

22. U predmetnim drugostupanjskim rješenjima HZMO-a od 20. studenog 2009. i 14. studenog 2013. se ne navodi, kako u izreci tako i u obrazloženju, da je razlog odlaska tužitelja u invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, ozljeda na radu tužitelja ili pak njegova bolest koja bi bila vezana za njegov rad kod poslodavca.

23. S druge pak strane Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, drugostupanjske zdravstvene komisije, br. 21/08 od 1. srpnja 2009. žalba tužitelja u ovom parničnom postupku je usvojena te je poništeno rješenje prvostupne zdravstvene komisije od 6. studenog 2008. Također ovim rješenjem od 1. srpnja 2009. i to baš u točki 3. izreke je utvrđeno kako je L. Ž. (tužitelj u ovoj parnici) nesposoban za obavljanje poslova policijskog službenika. Posebno je za istaknuti kako je u točki 4. izreke ovog rješenja navedeno slijedeće: „ Nesposobnost imenovanog posljedica je oboljenja koje je nastalo povodom obavljanja službe.“

24. Međutim, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno navodi kako nije vezan odlukom drugostupanjske zdravstvene komisije u smislu odredbe članka 12. stavak 1. ZPP-a. Naime da ova komisija nije bila ovlaštena ispitivati razloge tužiteljeve nesposobnosti za rad, već da je bila ovlaštena samo utvrditi je li tužitelj sposoban ili nesposoban za rad te postoji li eventualno preostala radna sposobnost kod tužitelja, a ovo sukladno odredbi članka 12. Pravilnika o sastavu i načinu rada zdravstvene komisije za utvrđivanje sposobnosti radnika na poslovima ovlaštene službene osobe u MUP-u i Ministarstvu pravosuđa i uprave („Narodne novine“, broj 8/93.) Zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelj se u ovom dijelu upućuje na obrazloženje pobijane presude.

25. Prvostupanjski je sud sada u pobijanoj presudi, a po uputi Županijskog suda u Splitu iz „ukidnog“ rješenja od 23. rujna 2020., razmotrio i sadržaj zaključka HZMO-a od 17. listopada 2009. kojim je prekinut postupak za ostvarenje prava iz mirovinskog osiguranja na temelju invalidnosti osiguranika (tužitelja), a koji prekid postupka da će trajati do konačnosti rješenja Zdravstvene komisije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske o sposobnosti tužitelja za policijsku službu. Upravo ova Zdravstvena komisija je donijela već spomenuto rješenje od 1. srpnja 2009. Prvostupanjski sud u bitnome navodi kako je HZMO morao prekinuti postupak do konačnosti rješenja Zdravstvene komisije MUP-a, jer tek nakon utvrđenja Zdravstvene komisije da je tužitelj nesposoban za rad, da je HZMO mogao nastaviti sa postupkom u sklopu kojeg su se utvrđivali razlozi te nesposobnosti.

26. Slijedom navedenog za zaključiti je kako iz isprava – odluka koje bi vezivale parnični sud na temelju odredbe članka 12. stavak 1. ZPP-a ne proizlazi da postoji uzročno posljedična veza između zdravstvenih tegoba tj. bolesti tužitelja i njegovog odlaska u invalidsku mirovinu s jedne stane i njegovog rada kod tuženika s druge strane.

27. Kod takvog stanja stvari prvostupanjski je sud pravilno postupio kada je odlučio, po prijedlogu tuženice, izvesti dokaz medicinskim vještačenjem po D. V., dr. med., spec. medicine rada, stalnom sudskom vještaku. On je na temelju medicinske dokumentacije koja se odnosi na tužitelja, te nakon što je pročitao i druge isprave koje se nalaze u spisu, u zaključku svog nalaza i mišljenja naveo kako je tužitelj u dobi od 45 godina, kada mu je utvrđena predmetna šećerna bolest imao pozitivnu obiteljsku anamnezu, da je bolovao od dislipidemije i povišenog arterijskog tlaka, odnosno da je imao sve faktore nastanka šećerne bolesti. Vještak dalje navodi kako iz tog razloga, kao i stoga što vještaci HZMO-a nisu tužitelju utvrdili uzročno posljedičnu vezu nastanka bolesti koje su utjecale na njegovu invalidnost sa obnašanjem aktivne vojne službe, da je mišljenja kako u predmetnom slučaju ne postoji uzročno posljedična veza između rada tužitelja kod tuženice i njegovog umirovljenja. Konačno, vještak izričito zaključuje kako su uzrok umirovljenja tužitelja bolesti koje nisu vezane sa radom, te da se iste ne mogu smatrati ni profesionalnimbolestima ni ozljedom na radu.

Nalaz i mišljenje vještaka V. su logički i dostatno obrazloženi pa su i za ovaj drugostupanjski sud pravno relevantni.

28. Tužitelj u žalbi u bitnome ponavlja kako je tužitelj umirovljen zbog nesposobnosti za obavljanja službe , a do koje nesposobnosti da je došlo baš zbog bolesti koja je u uzročno posljedičnoj vezi sa obavljanjem službe. Kao dokaz točnosti svojih tvrdnji, tužitelj se poziva na već navedeno rješenje drugostupanjske zdravstvene komisije , br. 21/08 od 1. srpnja 2009. Iz kojih razloga sud nije vezan za utvrđenje ove komisije o uzročno posljedičnoj vezi između oboljenja tužitelja i procesa rada kod tuženice već je navedeno u ovom obrazloženju.

29. U vrijeme nastanka štetnog događaja, (oboljenje i odlazak u mirovinu tužitelja) bio je na snazi Zakon o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08., 116/08., 75/09. i 143/12., dalje: ZZR), koji se Zakon glede odgovornosti za štetu primjenjuje kao lex specialis.

30. Odredbom članka 15. stavak 1. ZZR-a, bilo je propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi sa radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. Odredbom stavka 2. istog članka je propisano kako se poslodavac iznimno od navedenog u stavku 1., može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati. Ove odredbe ZZR-a bile su na snazi od 8. srpnja 2009. do 18. lipnja 2014. Naime odredbom članka 9. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 75/09.), a koji je stupio na snagu 8. srpnja 2009. propisane su odredbe članka 15. ZZR-a kako je to navedeno. Ove odredbe u navedenom sadržaju bile su na snazi do 18. lipnja 2014., jer je novi Zakon o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18., dalje ZZR/14), stupio na snagu 19. lipnja 2014., a ovo sukladno odredbi članka 106. ZZR/14.

31. Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku određena je i odredbama članka 111. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14. i 127/17. i 98/19; dalje: ZR). Tako je odredbom stavka 1. ovog članka propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Stavkom 2. istog članka određeno je kako se pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovog članka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (odgovornost poslodavca za štetu na isti način bila je regulirana člankom 103. ranijeg Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.)

32. Prema tome, navedenim zakonskim odredbama ZZR-a i ZR-a, koje su u odnosu na opći obveznopravni propis specijalne prirode, ni u kojem slučaju nije isključena primjena općih propisa obveznog prava. Naprotiv, kako naznačeni propisi nisu potpuno riješili pitanje objektivne odgovornosti poslodavca i kako ne sadrže cjelovita pravila o oslobađanju poslodavca od objektivne odgovornosti, već u tom dijelu izrijekom upućuju na primjenu općih propisa obveznoga prava, tada se u slučaju naknade štete koju pretrpi radnik na radu i u svezi sa radom, primjenjuju i odredbe članka 1095. kao i opća odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz članka 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08. 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO).

33. Slijedom navedenog, a s obzirom na pravilna činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda zaista je za zaključiti da razlog odlaska tužitelja u invalidsku mirovinu nije bolest ili ozljeda na radu vezana za rad kod tuženice kao poslodavca, već je njegova bolest uvjetovana drugim čimbenicima izvan rada. Stoga, ne postoji uzročno posljedična veza između zdravstvenih tegoba tj. bolesti tužitelja i procesa rada kod tuženice, a s time nema ni štetnih posljedica u vidu izgubljene zarade za što bi odgovarala tuženica, na temelju propisa navedenih u ovoj drugostupanjskoj presudi.

34. Kod takvog stanja stvari prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno kada je odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude. Samo usput je za navesti kako sve i da postoji kakva dvojba je li bolest tužitelja koja je dovela do njegove invalidnosti i umirovljenja u uzročno posljedičnoj vezi sa procesom rada kod tuženice, opet bi trebalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Naime, tužitelj je u suglasju sa odredbom članka 135. stavak 1. ZR-a bio taj koji je morao dokazati i to na nedvojben način, izvan svake realne sumnje, kako je bolest tužitelja zbog koje je u konačnici umirovljen u uzročno posljedičnoj vezi sa radom kod tuženice. Kako on to u svakom slučaju nije dokazao, kao uostalom ni visinu tužbenog zahtjeva, pravilna je i zakonita presuda prvostupanjskog suda da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

35. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP- a.

36. Dakle, kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe tužitelj, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je trebalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

37. Tužitelj je nakon što je Županijski sud u Splitu ukinuo prvostupanjsku presudu od 23. rujna 2020. i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (svakako u fazu glavne rasprave) podneskom od 8. siječnja 2021. (a ne kako prvostupanjski sud pogrešno navodi 11. siječnja 2021., kada je podnesak potpisan) preinačio tužbeni zahtjev na način da je uz postojeći, o kojem je prvostupanjski sud odlučio pobijanom presudom, postavio i novi kojim traži izgubljenu zaradu u ukupnom iznosu od 490.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom i to za razdoblje od 1. ožujka 2015. do 1. siječnja 2021.

38. Prvostupanjski sud pobijanim rješenjem nije dopustio preinaku tužbe. Tuženica se odmah usprotivila preinaci tužbe, a prvostupanjski sud smatra kako u predmetnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz članka 190. stavak 3. ZPP-a. Naime da dopuštenje preinake tužbe u konkretnom slučaju ne bi bilo svrsishodno jer da je , pored ostalog, stvar potpuno raspravljena, te da je preostalo samo zaključiti glavnu raspravu i donijeti presudu. No, u slučaju dopuštenja preinake kako bi trebalo odgoditi ročište za glavnu raspravu te izvoditi nove dokaze po prijedlogu tužitelja.

39. S obzirom na žalbene navode tužitelja za reći je kako kod protivljenja tuženika preinaci, a u suglasju sa odredbom članka 190. stavak 3. ZPP-a, sud može, ali nije dužan dopustiti preinaku. Uvažavajući sve okolnosti predmetnog slučaja, ovaj drugostupanjski sud smatra kako prvostupanjski sud donošenjem rješenja kojim nije dopustio preinaku tužbe nije pogrešno primijenio pravo, a svakako to nije učinio na štetu tužitelja, pa je stoga žalbu tužitelja na prvostupanjsko rješenje trebalo odbiti kao neosnovanu te rješenje potvrditi, a ovo na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Splitu 23. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.