REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud republike Hrvatske

ZAGREB

Broj: Ppž-1413/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Roberta Završkog kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. B. Š., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19. i 84/21.), odlučujući o žalbi okr. B. Š., podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 7. prosinca 2021., broj: 17 Pp 19763/2021, u sjednici vijeća održanoj 23. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okr. B. Š., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o zaštitnoj mjeri na način da se ukida zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja žrtve nasilja u obitelji, bivše supruge T. Š., rođ. xxx., s prebivalištem u Z., Š. xx u trajanju od 3 mjeseca.

II. U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba okr. B. Š. i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okr. B. Š. obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku od 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 7. prosinca 2021., broj: 17 Pp 19763/2021 proglašen je krivim okr. B. Š. da je, na način činjenično opisan u izreci presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je na temelju tog propisa, izrečena novčana kazna u iznosu 2.600,00 kuna, u koju je uračunato oduzimanje slobode okrivljenika 23. studenog 2021. u 20,30 sati do 24. studenog 2021. u 13,00 sati, kao 600,00 kuna novčane kazne te mu preostaje 2.000,00 kuna novčane kazne, koju je dužan platiti u roku od 1 mjesec od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.

1.2. Na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja žrtve nasilja u obitelji, bivše supruge T. Š., rođ. xxxx., s prebivalištem u Z., Š. xx u trajanju od 3 mjeseca.

1.3. Istom presudom okrivljenik je oslobođen obveze da naknadi paušalni iznos troškova prekršajnog postupka.

2. Prvostupanjskim rješenjem Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 28. prosinca 2021., broj: 17 Pp 19763/2021 ispravljena je presuda istog suda od 7. prosinca 2021. broj: 17 Pp 19763/2021 na način da se izriče „zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji, bivšoj supruzi T. Š., rođ. xxxx., s prebivalištem u Z., Š. xx na udaljenosti manjoj od 5 metara gdje god se ista nalazila i zaštitna mjera zabrane uznemiravanja iste, u trajanju od 3 mjeseca“.

3. Protiv prvostupanjske presude, žalbu je podnio okr. B. Š. po branitelju odvjetniku D. Đ., iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se okrivljenika oslobodi prekršajne odgovornosti, odnosno pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

2.1. Žalba je djelomično osnovana.

2.2. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti, te utvrdio da osnovano okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na izrečenu zaštitnu mjeru.

3. Prvenstveno, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je po službenoj dužnosti utvrdio da nisu postojale zakonske osnove za donošenje rješenja o ispravku presude.

3.1. Naime, čl. 186. st. 1. Prekršajnog zakona propisuje:" (1) Pogreške u imenima i brojevima te druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnosti napisane odluke o prekršaju i druge odluke s izvornikom ispravit će, posebnim rješenjem, sudac na zahtjev stranaka ili po službenoj dužnosti."

3.2. U ovom slučaju prvostupanjski je sud rješenjem o ispravku naknadno u dio izreke o zaštitnoj mjeri unio udaljenost i mjesto na kojoj se okrivljenik ne smije približiti ošt. T. Š. Na opisani način nije ispravljena očita pogreška u pisanju, kako je to propisano čl. 186. st. 1. Prekršajnog zakona, već je sud u izreku presude u odnosu na zaštitnu mjeru unio bitne sastojke zaštitne mjere propisane čl. 16. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, bez kojih se zaštitna mjera ne može provesti. Stoga, naknadno unošenje bitnih sastojaka zaštitne mjere u izreku presude, ne predstavlja, u smislu čl. 186. st. 1. Prekršajnog zakona ispravak očite pogreške u pisanju. Treba naglasiti da prvostupanjski sud niti nije postupio u smislu čl. 186. st. 2. Prekršajnog zakona i izradio novi prijepis presude s ispravkom, označio ga kao ispravak i zajedno s rješenjem o ispravku dostavio ih osobama iz članka 184. Prekršajnog zakona.

4. Stoga, u pravu je okrivljenik kada navodi u žalbi da bi provođenje zaštitne mjere bilo nemoguće (iako ne iz razloga na koje se poziva u žalbi), već iz razloga što u odluci u zaštitnoj mjeri nisu navedena područja i udaljenost ispod koje se ne može približiti oštećenici, što izreku pobijane presude u tom dijelu čini nepotpunom i nerazumljivom, čime je počinjena bitna povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

Čl. 16. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisuje: „(1) Zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve može se izreći počinitelju nasilja u obitelji ako postoji opasnost da bi počinitelj prema toj osobi mogao ponoviti nasilje u obitelji.

(2) U odluci kojom sud izriče mjeru iz stavka 1. ovoga članka odredit će se mjesta ili područja te udaljenost ispod koje se počinitelj ne smije približiti žrtvi nasilja u obitelji odnosno zabraniti uznemiravanje ili uhođenje žrtve.“

4.1. U pobijanoj presudi prvostupanjski sud nije, sukladno odredbi čl. 16. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji odredio područja te udaljenost ispod koje se okrivljenik ne smije približiti žrtvi nasilja, odnosno zabranio uznemiravanje ili uhođenje žrtve, a koji propust ne može biti saniran donošenjem rješenja o ispravku presude u tom smislu.

4.2. Iako je utvrđena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, što dovodi do ukidanja prvostupanjske presude, u ovom slučaju, na temelju čl. 207. Prekršajnog zakona, trebalo je preinačiti pobijanu presudu u odnosu na izrečenu zaštitnu mjeru i istu ukinuti. Ovo obzirom na činjenicu da je protiv pobijane presude žalbu podnio samo okrivljenik, a ne i tužitelj, a rukovodeći se načelom zabrane reformatio in peius, odnosno da se presuda ne smije izmijeniti na štetu okrivljenika, ako je žalba podnesena samo u korist okrivljenika. Naime, u ponovljenom postupku prvostupanjski sud u povodu žalbe okrivljenika ne bi bio ovlašten izmijeniti odluku o zaštitnoj mjeri na štetu okrivljenika.

5. Iz navedenih razloga, prihvaćanjem žalbe okrivljenika u odnosu na izrečenu zaštitnu mjeru i po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud ukinuo je zaštitnu mjeru izrečenu pobijanom presudom.

6. Ispitujući nadalje pobijanu presudu na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da postoje razlozi zbog kojih podnositelji žabe pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

7. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik ističe da postoji proturječje između iskaza okrivljenika i žrtve, a druge kontrolne dokaze nije provodio, a ne postoje niti materijalni niti personalni dokazi da bi okrivljenik počinio prekršajno djelo, radi se samo o riječima svjedokinje-oštećene protiv riječi okrivljenika, a drugih dokaza nema, te je sud bio dužan primijeniti načelo „in dubio pro reo“.

7.1. Nije u pravu podnositelj žalbe da je činjenično stanje u postupku nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Prema obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je svoju odluku o počinjenom prekršaju temeljio na obrani okrivljenika, iskazu svjedokinje ošt. T. Š., bivše supruge okrivljenika, provedenom suočenju i materijalnim dokazima izvedenim u postupku. Prvostupanjski je sud opravdano u cijelosti prihvatio iskaz svjedokinje T. Š. i njezin je iskaz kao dokaz, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona slobodno cijenio, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, a za svoju odluku je dao razloge koji su, po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju činjenično stanje niti pravilnost provedenog prekršajnog postupka. Opravdano je prvostupanjski sud svjedočenje T. Š. prihvatio vjerodostojnim, budući je svjedokinja pred sudom detaljno i okolnosno svjedočila, nema elemenata koji bi ukazivali na nevjerodostojnost njenog iskaza koji ne ostavlja nikakvu dvojbu u odnosu na odlučne činjenice, a u dokaznom postupku nema dokaza koji bi ukazivali suprotno. Cijeneći sadržaj iskaza oštećenice, kao i njezino držanje prilikom svjedočenja, koje je sud valjano ocijenio, opravdano je na iskazu oštećenice, povezanom sa materijalnim dokazima izvedenim u postupku, prvostupanjski sud temeljio odluku o krivnji okr. B. Š. za počinjeni prekršaj.

7.2. Žalbom se osporava ocjena dokaza suočenja okrivljenika i oštećenice od strane prvostupanjskog suda, međutim, sud je taj dokaz pravilno ocijenio i za njega dao valjane i jasne razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

8. Žalbom se, nadalje, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, jer ima okolnosti koje potpuno isključuju krivnju okrivljenika, te se poziva na SMS poruke upućene od strane bivše supruge u kojima se vidi njen osvetnički stav prema okrivljeniku. Prvenstveno, okolnosti koje isključuju krivnju u smislu Prekršajnog zakona su neubrojivost (čl. 26.), pod uvjetima čl. 27. samoskrivljena neubrojivost, nepostojanje namjere ili nehaja (čl. 28.) i pod uvjetima iz čl. 29. i 30. zablude. Budući u prvostupanjskom postupku nije utvrđena niti jedna od navedenih okolnosti, niti se okrivljenik na njih pozivao, nisu osnovani žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava.

8.1. U odnosu na SMS poruke koje okrivljenik navodi u žalbi i prilaže ih uz žalbu, treba navesti da se u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako te činjenice i dokazi nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao. Stoga se, u smislu navedene zakonske odredbe iznošenje navedenih dokaza tek sada u žalbenom postupku, ukazuje zakašnjelim i ovaj drugostupanjski sud te dokaze nije ovlašten cijeniti.

9. Bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi iskaz oštećenice navodeći da je motivirana isključivo imovinskim interesima za podjelu bračne imovine, jer je u tijeku sudski postupak za podjelu imovine. Naime, prekršajni postupak u vezi nasilja u obitelji nema nikakvog pravnog učinka na parnične postupke imovinskopravne prirode, kako to okrivljenik neosnovano tvrdi u žalbi.

10. Nadalje, neosnovano se u žalbi ističe i da prvostupanjski sud nije primijenio pravilo in dubio pro reo. Naime navedeno načela podrazumijeva da sud odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika kada se, nakon ocjene dokaza, pojedinačno u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja inkriminiranog prekršaja ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe prekršajnog zakonodavstva, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, jer je očigledno da prvostupanjski sud nije bio u nikakvoj dvojbi o pravno relevantnim činjenicama koje tvore obilježja inkriminiranog prekršaja. I po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta i nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa nije bilo potrebe da prvostupanjski sud primijeni navedeno pravilo.

11. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Žaleći se zbog izrečene novčane kazne okrivljenik smatra da su u konkretnom slučaju ispunjene sve propisane pretpostavke za oslobođenje od kazne na temelju čl. 38. Prekršajnog zakona jer do prekršajnog djela nije ni došlo.

12.1. Međutim, čl. 38. Prekršajnog zakona propisuje:

„(1) Sud će osloboditi od kazne počinitelja kad to zakon izričito propisuje. (2) Sud može osloboditi od kazne počinitelja:

1. kad ga posljedice prekršaja tako pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja,

2. kad je otklonio ili umanjio posljedice prekršaja ili naknadio štetu koju je njime prouzročio, ili je platio ili je ispunio propisanu obvezu zbog čijeg neplaćanja odnosno neispunjenja je pokrenut prekršajni postupak,

3. kad se pomirio s oštećenikom i naknadio štetu.“

12.2. Po ocjeni ovog suda, u ovoj situaciji nisu se stekli uvjeti za oslobođenje od kazne okr. B. Š. Kako u ovom konkretnom slučaju nije Zakonom izričito propisano da će sud osloboditi od kazne počinitelja, to je za primjenu odredbe o oslobođenje od kazne potrebno utvrditi postojanje okolnosti iz st. 2. čl. 38. Prekršajnog zakona, zbog kojih sud može počinitelja osloboditi od kazne, a koje okolnosti u odnosu na okrivljenika nisu utvrđene i ne proizlaze iz stanja spisa predmeta.

13. Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da je novčana kazna u visini od 2.600,00 kuna, dakle, blizu propisanom minimumu novčane kazne za počinjeni prekršaj, a koja kazna mu je izrečena prvostupanjskom presudom, primjerena stupnju njezine krivnje, težini djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

13.1. Naime, za predmetni prekršaj propisana je novčana kazna u iznosu od najmanje 2.000,00 kuna (do općeg maksimuma od 50.000,00 kuna) ili kazna zatvora od najmanje 3 dana (do općeg maksimuma od 90 dana), a prvostupanjski je sud, cijeneći na strani okrivljenika olakotnu okolnost u vidu dosadašnje nekažnjavonosti, uz činjenicu da nije utvrđena niti jedna otegotna okolnost, a cijeneći težinu i okolnosti počinjenog prekršaja, okrivljeniku izrekao novčanu kaznu blizu propisanog minimuma novčane kazne za počinjeni prekršaj, smatrajući da će se tako izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja. Po ocjeni ovog suda, ovako odmjerena novčana kazna primjerena je i dostatna, kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te ovaj sud ne nalazi opravdanje za izricanje novčane kazne u nižem iznosu.

13.2. U izrečenu novčanu kaznu pravilno je uračunato oduzimanje slobode okrivljenika kao 600,00 kuna novčane kazne, a ako okrivljenik u roku od 30 dana po primitku ove presude, plati dvije trećine preostale novčane kazne, izrečena novčana kazna smatrat će se plaćenom u cijelosti (čl. 152. st. 3. Prekršajnog zakona).

14. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da se troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13. ) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovinsko stanje okrivljenika. Naime, okrivljenik ostvaruje stalne prihode, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle blizu minimalno mogućeg iznosu paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

14. Slijedom navedenog, na temelju čl. 207. (t. I.) i čl. 205. (t. II.) Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 23. veljače 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, braniteljicu, oštećenicu i tužitelja.