Poslovni broj: 2 Us I-1134/2021-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Z., OIB: …, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u B., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., kojeg zastupa Z. P., načelnik Sektora za drugostupanjske postupke i propise upravnog prava, uz sudjelovanje zainteresirane osobe N. P. D. iz V. B., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik F. Š., odvjetnik u V.5, radi naknade za oduzetu imovinu, 22. veljače 2022.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/21-01/216, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-04 od 12. srpnja 2021. te vraćanje predmeta na ponovni postupak.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora u iznosu od 5.000,00 kn (slovima: pet tisuća kuna).
III Nalaže se tužitelju naknaditi zainteresiranoj osobi N.P.D. iz V.B., , trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn (šest tisuća dvije stotine pedeset kuna) u roku od 60 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.
Obrazloženje
Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba Državnog odvjetništva Republike Hrvatske izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u virovitičko-podravskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave S., KLASA: UP/I-943-01/12-01/07, URBROJ: 2189-02/01-17-61 od 11. prosinca 2017.
Navedenim djelomičnim rješenjem u točki I. ovlašteniku naknade N. P. D. iz V. B., ., ovdje zainteresiranoj osobi, dane su u vlasništvo (vraćene) nekretnine označene kao .. dijela k.č.br. .. šuma K. površine 189208 m2, upisna u zk.ul.br. .. k.o. M.(katastarski … dijela k.č.br. . šuma površine 189208 m2, upisana u posjedovni list br. 1116 k.o. M.); k.č.br. .. šuma K. površine 169773 m2, upisana u zk.ul.br… k.o. M. (katastarski k.č.br. ... šuma površine 169773 m2, upisana u posjedovni list br. … k.o. M.). Točkom II. izreke prvostupanjskog rješenja od 11. prosinca 2017. godine odbijen je zahtjev za naknadu za 1824/189208 dijela k.č.br. . k.o. M., dok je točkom III. izreke prvostupanjskog rješenja određeno da je obveznik naknade za nekretnine iz točke I. ovog rješenja Republika Hrvatska, koja je obvezana u roku od 90 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja ovlašteniku naknade predati u posjed nekretnine iz točke I. ovog rješenja. U točki IV. izreke prvostupanjskog rješenja od 11. prosinca 2017. godine određeno je da će zemljišno-knjižni odjel Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u S., nakon pravomoćnosti ovog rješenja izvršiti promjenu upisa zemljišno-knjižnog stanja sukladno točki I. ovog rješenja po službenoj dužnosti prema članku 72. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, točkom V. izreke prvostupanjskog rješenja određeno je da će o obliku, visini i obveznicima naknade za nekretnine koje nisu obuhvaćene ovim rješenjem, odnosno koje nisu dozrele za rješavanje, ovo tijelo odlučiti drugim djelomičnim rješenjem, a točkom VI. izreke prvostupanjskog rješenja određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.
Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja u bitnome navodeći da je tuženik pogrešno zaključio da imovina koja je predmet postupka nije oduzeta za vrijeme Kraljevine Jugoslavije jer tada nije izvršen zemljišnoknjižni prijenos nekretnina u korist agrarnih interesenata te da je predmetno zemljište stvarno oduzeto tek izravnim zahvatima jugoslavenskih komunističkih vlasti. Ističe da iz rješenja o eksproprijaciji šuma velikog posjednika I. g. D., Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije, br. 62085/VI-A od 26. rujna 1935. proizlazi da su velikom posjedniku I. g. D. eksproprirane šume u srezu P. S. u korist agrarne naseobine S. G., agrarne naseobine N. D. i u korist agrarne naseobine Č., koje zemljište je navedeno po brojevima parcela i njihovim površinama u k.o. M., a površine kojih parcela odgovaraju površinama sadašnjih k.č.br. koje se vraćaju u vlasništvo ovlašteniku prava na naknadu, a tim rješenjem određen je i iznos naknade za eksproprirano zemljište. Navedeno rješenje o eksproprijaciji dijelom je izmijenjeno rješenjem Ministarstva poljoprivrede br. 65801/VIA od 15. rujna 1936. te je u istom navedeno da se u korist agrarnih subjekata eksproprira šumsko zemljište u srezu P. S. te su navedeni brojevi k.č.br. na koje se odnosi rješenje o eksproprijaciji od 26. rujna 1935., dok se predmetnim rješenjem ne mijenja dio rješenja o eksproprijaciji od 26. rujna 1935. U predmetnim rješenjima o eksproprijaciji navedene su kao eksproprirane nekretnine, katastarske čestice u k.o. M.i, čije površine se nalaze u dijelu površina sadašnjih katastarskih čestica koje se pobijanim rješenjem vraćaju u vlasništvo N. P. D.. Nadalje, rješenjem Kraljevske banke uprave broj: 8983/III-6-1937 uzima se na znanje i odobrava predaja u privremenu državnu upravu ekspropriranih šuma velikog posjednika I. g. D. te predaja istih sreskim šumarskim referentima, pored ostalih, Sreskom šumarskom referentu u P.S. čestice čiji su katastarski brojevi i površina navedeni u rješenju, a u rješenju se navode čestice koje odgovaraju česticama iz naprijed navedenih rješenja o eksproprijaciji koje su predane u privremenu državnu upravu prema rješenju Ministarstva poljoprivrede broj: 62085/VI- A od 26. rujna 1935. Dakle, iz rješenja proizlazi da su izaslanici velikog posjeda aktivno sudjelovali kod predaje posjeda agrarnim interesentima, odnosno sreskom šumarskom referentu u P. S.i. Nadalje, iz Odluke banske vlasti Banovine Hrvatske, broj: 59413/IV-6-1940 od 12. listopada 1940., a koja je donesena povodom molbe I. g. D., proizlazi da se preinačuje dio ranije Odluke o utvrđivanju objekata, broj: 27442/III-6-35, i to u odnosu na k.č. br. koje nisu obuhvaćene pobijanim rješenjem o povratu. Stoga tužitelj smatra da iz naprijed navedenog činjeničnog stanja proizlazi da su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije eksproprirane šume, odnosno šumsko zemljište navedeno u citiranim rješenjima o eksproprijaciji, a istim rješenjima je određen iznos naknade veleposjedniku. Smatra da je stvarno oduzimanje nekretnina navedenih u rješenjima o eksproprijaciji izvršeno te je irelevantno što u zemljišnim knjigama nije izvršen prijenos prava vlasništva, a do kojeg prijenosa nije došlo jer nije izvršena parcelacija dijela ekspropriranih šuma, koja je bila potrebna za zemljišnoknjižni prijenos. Stoga je tužitelj stajališta da tuženik pogrešno zaključuje da su nekretnine I. g. D. oduzete 1945. i 1947. godine provođenjem odluka donesenih za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, jer su predmetnim odlukama navedene sve k.č.br. koje su se vodile u zemljišnim knjigama na I. g. D., pa i one k.č.br. koje su već ranije oduzete te nisu bile niti u posjedu I. g. D., dok Odluka Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju nije donesena prema stanju u naravi. Budući da se nije moglo oduzeti ono što je već ranije oduzeto, smatra da za zemljište iz rješenja o eksproprijaciji nema zakonskog osnova za povrat. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak.
Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se tužba odbije.
Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu ističe da nije sporno da su predmetne nekretnine oduzete iz posjeda prijašnjeg vlasnika te su prenesene u upravu šumskih referenata koja je trebala biti i bila je privremenog karaktera. Krajnji stjecatelji (korisnici eksproprijacije) trebale su biti agrarne naseobine, a koje su se trebale registrirati kao pravni subjekti shodno paragrafima 110. – 120. Zakona o općinama, a nema dokaza da se to doista i dogodilo. Zainteresirana osoba nadalje citira odredbe članka 59. Zakona o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima i članka 30. stavka 1. Uredbe o financijskoj likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima te ističe da je tuženik pravilno zaključio da iz navedenih odredbi nesporno proizlazi da se isplata naknade trebala izvršiti tek nakon zemljišno-knjižne provedbe odluka o eksproprijaciji, a kako provedba nije izvršena, prijašnjem vlasniku nije isplaćena naknada za eksproprirano zemljište. Također, prilaže pismena Ureda državne uprave u virovitičko-podravskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave O. od 26. veljače 2018. te Arhiva Jugoslavije od 21. veljače 2018. iz kojih proizlazi da nisu pronađeni podaci prema kojima bi Privilegovana agrarna banka isplatila odštetu za eksproprirane šume g.D. niti da su stjecatelji šuma tj. agrarne naseobine S. g., N.D., Č., K. i P.isplatili predviđeni iznos odštete u kolonizacioni fond Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije. Prema stajalištu zainteresirane osobe, tuženik iznosi ispravno mišljenje kako likvidacija agrarne reforme nije provedena niti do sloma Kraljevine Jugoslavije, odnosno zaključuje da je postupak eksproprijacije šuma na temelju predratnih odluka doista bio pravomoćno okončan, tada i poratne vlasti ne bi trebale sporne nekretnine konfiscirati, odnosno eksproprirati na temelju odluke donesene na temelju Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske. Konačno, niti prilikom uknjižbe prava vlasništva kao općenarodne imovine na spornom zemljištu, jugoslavenske komunističke vlasti nisu se pozvale na odluke upravnih tijela Kraljevine Jugoslavije kao pravnu osnovu na temelju kojeg će se izvršiti uknjižba prava vlasništva, već je ista izvršena na temelju Zaključka Narodnog kotarskog suda u Slatini od 9. prosinca 1945., broj: R-110/45-14 i Odluke Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini od 2. svibnja 1947., broj: Z-443/37. Dakle, da nije bilo intervencija jugoslavenskih komunističkih vlasti u razdoblju od 1945. do 1947. godine, prijašnji vlasnik i nadalje bi zadržao status knjižnog vlasnika. Što se tiče navoda tužitelja da Odluka kotarske komisije za agrarnu reformu nije donesena prema stanju u naravi, ističe da je prilikom donošenja Osude Okružnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945. g. I. D. bio nepoznata boravišta, a tom Osudom osuđen je na trajan izgon iz čitavog područja Federativne Jugoslavije pa stoga nije niti mogao štititi svoj posjed. Navodi da je predmetno zemljište konfiscirano g. D. temeljem Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini broj: 443/47 od 2. svibnja 1947., a koja ima uporište u citiranoj Osudi kojom je praktički izrečena kazna konfiskacije čitave imovine. Zainteresirana osoba je stajališta kako se na ovu osudu primjenjuju odredbe Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije, a uporište za ovakvo stajalište nalazi i u sudskoj praksi (primjerice presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev- 1396/2002-2 od 24. veljače 2004. i Rev-1546/2002-2 od 21. siječnja 2004.). Shodno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o konfiskaciji, treće osobe koje polažu vlasnička prava na konfisciranu imovinu mogle su staviti izlučne zahtjeve, a u pogledu nekretnina koje su ovdje predmetom povrata nema dokaza da bi navodni korisnici eksproprijacije stavili izlučne zahtjeve.
Slijedom svega navedenog, zainteresirana osoba predlaže sudu odbiti tužbu tužitelja kao neosnovanu.
U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 15. veljače 2022. kod ovog suda održana je javna rasprava kako bi se, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ('Narodne novine', broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS), svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.
Na raspravu je pristupio opunomoćenik tužitelja koji je u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te je ujedno zatražio trošak na ime sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn, te pristupa na ročište u iznosu od 2.500,00 kn, dakle sveukupno 5.000,00 kn. Na raspravu je pristupio i opunomoćenik zainteresirane osobe koji je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu, kao i navoda iz podneska od 25. lipnja 2021. te je zatražio trošak na ime sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn, sastava podneska od 25. lipnja 2021. u iznosu od 2.500,00 kn i pristupa na ročište u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV, odnosno sveukupno 9.375,00 kn.
Na raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana u njegovoj odsutnosti sukladno odredbi članka 39. stavka 2. ZUS.
Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Pobijana odluka donijeta je u izvršenju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-5277/19-4 od 26. rujna 2021., a kojom presudom je poništena presuda ovoga suda poslovni broj: UsI-552/19-12 od 13. rujna 2019. te rješenje tuženika klasa: UP/II-942-01/18-01/9, urbroj: 514-05-02-01- 02-19-14 od 20. ožujka 2019.
U obrazloženju navedene presude utvrđeno je kako je u provedenom postupku pravilno utvrđena osnova oduzimanja imovine koja je predmet povrata, međutim da je ostalo sporno radi li se o nekretninama koje su vodno dobro ili vodne građevine i kao takve izvan pravnog prometa odnosno nekretninama čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, namjena uporabe prostora i imovine, a što sve predstavlja iznimku od vraćanja u vlasništvo i posjed.
Iz spisa upravnog postupka nesporno proizlazi kako je pravodobno podnesenim zahtjevima od 26. ožujka 1997. godine, 2. travnja 1997. godine, 16. travnja 1997. godine i 26. lipnja 1997. godine E. g. D. zatražila povrat imovine konfiscirane njezinom ocu odnosno pok. I. g. D.
Nadalje, nesporno je kako je N. P. D. ovlaštenik naknade za imovinu oduzetu njegovom djedu i to sukladno odredbi članka 9. stavak 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 80/02 i 81/02 – u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi). Također, nesporno je da je podneskom od 4. kolovoza 2017. godine ovlaštenik naknade zatražio donošenje odluke i u pogledu čestica upisanih u k.o. M. koje u naravi predstavljaju šumu i to, između ostalih, i kč.br. . i kč.br. . koje su predmet ovog upravnog spora.
Iz Odluke Kr. Banske uprave, Poljoprivredno odelenje, Agrarno-pravni otsek, br. 27.442/III-6.1935. od 15. svibnja 1935. godine o utvrđivanju objekta za veleposjed g. I. D. nesporno proizlazi kako su predmetnom odlukom, između ostalog, obuhvaćene i nekretnine upisane u k.o. M.koje su predmet ovog upravnog postupka odnosno upravnog spora.
Uvidom u Eksproprijacionu odluku Komisije za likvidaciju Agrarne reforme u Osijeku, broj: 3680-1939. od 31 svibnja 1939. godine utvrđeno je da su istom obuhvaćene nekretnine koje su predmet ovoga postupka odnosno spora, a koje su nesporno navedene i u Odluci Kr. Banske uprave, Poljoprivredno odelenje, Agrarno- pravni otsek, br. 27.442/III-6.1935. od 15. svibnja 1935. godine.
Uvidom u presudu Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: kz-295/45-3 od 21. studenog 1945. godine utvrđeno je kako je okrivljeni g. I. D.osuđen krivim za počinjenje krivičnog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv države, uslijed čega je kažnjen po članku 3. Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj na konfiskaciju imovine koja se sastoji iz veleposjeda i to, između ostalih, nekretnina upisanih u zk.ul.br. … k.o. M. kao i svim nekretninama koje se nalaze na području Federativne Jugoslavije koje nisu navedene u presudi, te sa svim zgradama kao i svim postrojenjima na tim nekretninama. Podjedno se osuđuje na trajan izgon iz čitavog područja Federativne Jugoslavije.
Iz zaključaka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45-14 od 9. prosinca 1945. godine i broj: R.110/45 od 9. prosinca 1945. godine proizlazi kako je u svrhu provođenja konfiskacije imovine I. g. D. u smislu presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: kz-295/45-3 od 21. studenog 1945. godine određen popis i procjena navedene imovine na licu mjesta te podredno određena uknjižba prava vlasništva, između ostalih, i na nekretninama I. g. D. upisanih u zk.ul.br. …. sve k.o. M..
Uvidom u odluku Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. godine utvrđeno je da je na temelju provedenog postupka po paragrafima 24.-27. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske od 24. studenog 1945. godine, te zaključaka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R- 110/45-14 od 9. prosinca 1945. godine i broj: R.110/45 od 9. prosinca 1945. godine kojom je konfisciran posjed I. g. D. te izvršen prijenos u zemljišnim knjigama s imena prijašnjeg vlasnika na ime FNRJ, utvrđen kao objekt agrarne reforme i kolonizacije posjed I. g.D. temeljem stanja posjeda prema upisu u zemljišnim knjigama, između ostalih, u zk.ul.br. … k.o. M., te određen prijenos s imena FNRJ i upis na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.
Uvidom u spis upravnog postupka odnosno u mišljenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj: KTR-I-271/97 od 9. travnja 1998. godine i broj: DOKR-I- 971/00. od 20. prosinca 2000. godine proizlazi da je presuda Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45 od 21. studenog 1945. godine, kojom je grof Ivan Drašković osuđen zbog kaznenog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države uz kaznu konfiskacije sve imovine, presuda bivše Jugoslavije, i da je riječ o presudi iz odredbe članka 4. stavak 1. Zakona o naknadi, odnosno, o presudi za kazneno djelo, političko kazneno djelo, politički motivirano kazneno djelo i da je do osuđujuće presude došlo zlouporabom prava i političke moći.
Iz preslika za zk.ul.br. …. k.o. M. nesporno proizlazi kako su nekretnine iz navedenih zemljišnoknjižnih uložaka bile parcelirane u razdoblju Kraljevine Jugoslavije, a prije oduzimanja temeljem zaključaka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45-14 od 9. prosinca 1945. godine i broj: R.110/45 od 9. prosinca 1945. godine, odnosno temeljem Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, broj: 443-47 od 2. svibnja 1957. godine. Nadalje, iz navedenih preslika zemljišnoknjižnih uložaka nesporno je utvrđeno da su i nakon provedenih parcelacija sve nekretnine ostale u vlasništvu I. g. D. sve do uspostave jugoslavenske komunističke vladavine, kada su iste, temeljem zaključaka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45-14 od 9. prosinca 1945. godine i broj: R.110/45 od 9. prosinca 1945. godine bile uknjižene za korist Federativne Narodne Republike Jugoslavije, odnosno temeljem odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. godine za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije. Uvidom u očitovanje Hrvatskih voda, Vodnogospodarske ispostave za mali sliv „Karašica-Vučica“, KLASA: 325-10/17-04/332, URBROJ: 374-3203-1-17-2 od 13. ožujka 2017. godine nesporno je utvrđeno da k.č.br. … i k.č.br. … k.o. M.i nisu javno vodno dobro, dok iz očitovanja Hrvatskih voda, Vodnogospodarske ispostave za mali sliv „Karašica-Vučica“ KLASA: 325-10/17-04/363, URBROJ: 374-3203-1-17-2 od 14. srpnja 2017. godine proizlazi kako se na k.č.br. . i k.č.br. . k.o. M. nalazi građevina za detaljnu melioracijsku odvodnju, kao i bankina minimalne širine 1,0 m s obje strane kanala III reda Medinačko Ražljevo.
Iz očitovanja Hrvatskih voda, Vodnogospodarskog odjela za Dunav i Donju Dravu KLASA: 325-10/17-04/0000332, URBROJ: 374-22-4-17-4 od 20. studenog 2017. godine proizlazi da su k.č.br. … i k.č.br. … k.o. M. u naravi kanali za detaljnu melioracijsku odvodnju III i IV (Šibovi VII, Jablanak II, Šibovac 2, Medinačko Ražljevo, Livade I) reda, te su dijelom površine pod kanalom s bankinom minimalne širine 1,0 m, vodne građevine za detaljnu melioracijsku odvodnju koje su vlasništvo i na upravljanju jedinica područne (regionalne) samouprave.
Nadalje, iz naknadno zaprimljenog očitovanja Hrvatskih voda, Vodnogospodarskog odjela za Dunav i Donju Dravu KLASA: 325-10/17-04/0000332, URBROJ: 374-22-4-18-9 od 9. siječnja 2018. proizlazi da je u očitovanju Hrvatskih voda, Vodnogospodarske ispostave za mali sliv „Karašica-Vučica“, KLASA: 325- 10/17-04/332, URBROJ: 374-3203-1-17-2 od 13. ožujka 2017. navedeno da k.č.br. … k.o. M. nisu javno vodno dobro, dok iz očitovanja Hrvatskih voda, Vodnogospodarske ispostave za mali sliv „Karašica-Vučica“ KLASA: 325-10/17- 04/363, URBROJ: 374-3203-1-17-2 od 14. srpnja 2017. godine proizlazi kako se na k.č.br. … k.o. M. nalazi kanal za detaljnu melioracijsku odvodnju III reda Medinačko Ražljevo II, (kao i bankina minimalne širine 1,0 m s obje strane kanala), vodna građevina za detaljnu melioracijsku odvodnju, koje su vlasništvo i na upravljanju jedinice područne (regionalne) samouprave, pri čemu je navedeno da se radi o vodnim građevinama za detaljnu melioracijsku odvodnju te da se radi o javnom dobru u javnoj uporabi i u vlasništvu jedinica područne (regionalne) samouprave. Stoga se u istom očitovanju pojašnjava da predmetne katastarske čestice nisu javno dobro niti iste svojom površinom pripadaju vodnoj građevini za detaljnu melioracijsku odvodnju, odnosno nisu javno dobro u javnoj uporabi.
Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi, propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.
U članku 2. stavka 1. Zakona o naknadi primjerice su navedeni propisi na temelju kojih je oduzimana imovina na teritoriju Republike Hrvatske, a za koje se na temelju tog Zakona prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu.
Sukladno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište koje je oduzeto na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona (stavak 1.). Prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo i objekti (gospodarske zgrade, poslovne zgrade, kuće za stanovanje, dvorci i sl.) koji su u vrijeme oduzimanja bili izgrađeni na zemljištu iz stavka 1. ovoga članka, zajedno sa zemljištem na kojem se objekti nalaze, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano (stavak 2.). Ako su poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište sukladno članku 52. do 55. ovoga Zakona izuzeti od davanja u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u vrijednosnim papirima, utvrđenu ovim Zakonom (stavak 3.).
Odredba članka 52. Zakona o naknadi propisuje da se prijašnjem vlasniku ne vraća imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanoga pravnoga osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije propisano. U slučajevima iz stavka 1. ovoga članka, prijašnjem vlasniku priznaje se pravo na naknadu sukladno odredbama ovoga Zakona.
Sukladno odredbi članka 55. stavka 4. Zakona o naknadi, ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed:1. koja je nedjeljiv sastavni dio sustava mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih poduzeća iz oblasti energetike, komunalne djelatnosti, prometa i veza te šumarstva, 2. koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva, 3. čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine, 4. čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga kompleksa i sl.).
Prema odredbi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96.,73/00., 114/01., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.
Člankom 8. Zakona o vodama („Narodne novine“, broj 153/09, 130/11, 56/13 i 14/14 – u daljnjem tekstu: Zakon o vodama) propisano je da vodno dobro čine zemljišne čestice koje obuhvaćaju: 1. vodonosna i napuštena korita površinskih voda, 2. uređeno inundacijsko područje, 3. neuređeno inundacijsko područje, 4. prostor na kojem je izvorište voda iz članka 88. stavak 1. ovoga Zakona potreban za njegovu fizičku zaštitu i prostor na kojem je izvorište, izdašnosti najmanje 10 m3 dnevno, prirodne mineralne, termalne i prirodne izvorske vode potreban za njegovu fizičku zaštitu i 5. otoke koji su nastali ili nastanu u vodonosnom koritu presušivanjem vode, njezinom diobom na više rukavaca, naplavljivanjem zemljišta ili ljudskim djelovanjem. Člankom 10. stavak 1. Zakona o vodama propisano je da Ministarstvo rješenjem utvrđuje pripadnost zemljišta iz članka 8. ovoga Zakona vodnom dobru, uz prethodno mišljenje Hrvatskih voda, a stavkom 6. propisano je da izvršenje rješenja iz stavka 1. i 2. ovoga članka provodi nadležni zemljišnoknjižni sud. Odredbom članka 11. stavak 1. Zakona o vodama propisano je da javno vodno dobro čine zemljišne čestice iz članka 8. ovoga Zakona koje su do dana stupanja na snagu Zakona o vodama („Narodne novine“, broj 107/95) bile temeljem zakona ili temeljem bilo koje druge pravne osnove: opće dobro, javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, javno dobro-vode, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo bez obzira tko je bio nositelj prava korištenja, upravljanja i raspolaganja, općenarodna imovina, opće dobro i sl. Stavkom 2. istog članka propisano je da se javnim vodnim dobrom smatraju sve do dokaza suprotnog i one zemljišne čestice iz članka 8. ovog Zakona koje da dana stupanja na snagu ovog Zakona nisu bile upisane u zemljišnoj knjizi, odnosno koje su bile upisane u zemljišnu knjigu, ali nitko nije naznačen kao njihov vlasnik. Stavkom 6. istoga članka Zakona o vodama propisano je da na javnom dobru ne može neka druga osoba, dosjelošću niti na drugi način, steći pravo vlasništva niti drugo stvarno pravo, osim prava služnosti i prava građenja na način uređen člankom 116. ovoga Zakona.
Člankom 207. stavak 1. Zakona o vodama („Narodne novine“, broj 107/95 – u daljnjem tekstu: Zakon o vodama iz 1995.), koji je bio na snazi u trenutku stupanja na snagu Zakona o naknadi u trenutku podnošenja zahtjeva za naknadu predmetnih nekretnina, bilo je propisano da će javni pravobranitelj podnijeti zahtjev za upis nekretnina iz članka 60. ovoga Zakona u zemljišne knjige kao javno vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se iznimno odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje na zemljišne čestice iz članka 58. ovoga Zakona koje su aktom o nacionalizaciji, konfiskaciji ili na drugoj osnovi, osim na temelju raspolaganja prijašnjih vlasnika pretvorene u društveno vlasništvo, dok se u skladu s posebnim zakonom ne riješi njihov pravni položaj.
Među strankama su sporna dva pitanja. Prvo, jesu li g. I. D. predmetne nekretnine oduzele jugoslavenske komunističke vlasti ili je eksproprijacija okončana za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, dakle, ima li mjesta primjeni Zakona o naknadi, zatim pitanje državljanstva g. I. D., pa time i ulazi li g. I. D, odnosno njegov nasljednik, u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu te da li je kod naturalnog povrata potrebno izdvojiti dijelove čestica broj …. k.o. M.i, koji predstavljaju javno vodno dobro.
U odnosu na prvo sporno pitanje, ovaj sud smatra da je iscrpno, razložno i utemeljeno tuženik obrazložio u osporavanom rješenju svoj zaključak da agrarna reforma nije okončana za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odnosno da su predmetne nekretnine grofu Ivanu Draškoviću oduzete od strane jugoslavenske komunističke vlasti. Tako je tuženik u obrazloženju svog rješenja iznio opširan i detaljan pregled izmjena normativnog okvira relevantnog za ovu upravnu stvar u promatranom razdoblju, ali i isto tako povijesno-političko i faktično stanje vezano za eksproprijaciju nekretnina, iz kojeg je razvidna utemeljenost tuženikovih stavova i zaključka. Naime, iz dokumenata: Odluke Kr. Banske uprave, Poljoprivredno odelenje, Agrarno-pravni otsek, br. 27.442/III-6.1935. od 15. svibnja 1935. godine o utvrđivanju objekata za veleposjed grofa Ivana Draškovića; rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 62085/VI-a od 26. rujna 1935. koje se odnosi na postupak eksproprijacije šuma; rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 21337/VI-a od 5. kolovoza 1936.; rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 65801/VI-a od 15. rujna 1936. kojim je izmijenjeno rješenje navedenog tijela, broj: 62085/VI od 26. rujna 1935.; rješenja Kr. banske uprave, Agrarno-pravnog odsjeka, broj: 8983/111-6-1937 od 6. srpnja 1937.; rješenja Banske vlasti Banovine Hrvatske, broj: 59413/IV-61940 od listopada 1940. o izmjeni odluke o utvrđenju objekata za veleposjed g. I. D od 15. svibnja 1935.; eksproprijacione odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku, broj: 3680- 1939 od 31. svibnja 1939. te Izvlastbene odluke Ureda za kolonizaciju u Osijeku iz 1943. proizlazi da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije vođen postupak eksproprijacije na veleposjedu g. I. D.
Međutim, iz preslika zemljišno-knjižnih uložaka, razvidno je, da su, i nakon provedenih parcelacija, sve nekretnine ostale u vlasništvu g. I. D. sve do uspostave jugoslavenske komunističke vladavine. Osim toga, tijekom upravnog postupka, utvrđeno je da su predmetne nekretnine ostale i u njegovom posjedu.
Nadalje, prema mjerodavnim propisima toga vremena, u izvršenju rješenja o eksproprijaciji, trebalo je eksproprirane nekretnine prenijeti u zemljišnim knjigama na ime odnosnih sela, kao dijelova upravnih općina. U slučaju da ta sela nisu bila organizirana kao pravne osobe, trebala su se organizirati prema tadašnjem Zakonu o općinama, a dok se potpuno ne urede vlasnički i posjedovni odnosi u pogledu ekspropriranih šuma, privremeno je za stjecatelje ekspropriranim šumama upravljao sreski šumarski referent u sporazumu sa nadležnim sreskim načelnikom. Eksproprirane nekretnine, banska je uprava predala na upravljanje sreskim šumarskim referentima, međutim, nije bilo pokušaja da se eksproprirane šume predaju korisnicima, pa agrarni interesenti, osim nekoliko izuzetaka, nisu došli u posjed ekspropriranih šuma.
Stoga proizlazi da Zakon o likvidaciji agrarne reforme nije proveden do sloma Kraljevine Jugoslavije, a organizacija korisnika ekspropriranih šuma, njihov međusobni odnos, njihova prava, kao i odnos tih zajednica prema trećim osobama te odnos korisnika šuma prema samoj zajednici, nisu uređeni za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
Osim toga, prema Zakonu o likvidaciji agrarne reforme bilo je propisano da će, nakon pravomoćnosti odluke o eksproprijaciji i nakon što agrarni subjekti uplate doprinos u Kolonizacioni fond, Komisija za likvidaciju agrarne reforme dostaviti jedan primjerak odluke nadležnom zemljišno-knjižnom sudu radi provedbe u zemljišnim knjigama. Nadalje, Uredbom o financijskoj likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima bilo je propisano da se isplata odšteta vlasnicima velikih posjeda vrši na osnovu pravomoćnih odluka navedene Komisije. Dakle, isplata naknade se trebala izvršiti tek nakon zemljišno-knjižne provedbe odluka o eksproprijaciji. Međutim, u provedenom je postupku, uvidom u arhivsku građu, utvrđeno da ne postoje podaci da je Privilegovana agrarna banka isplatila naknadu za eksproprirane šume grofu Ivanu Draškoviću. Naime, iz očitovanja Arhiva Jugoslavije, broj: 13/55 od 21. veljače 2018. proizlazi da detaljnim uvidom u arhivsku građu Privilegovane agrarne banke u Beogradu Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije nisu pronađeni podaci da je Privilegovana agrarna banka isplatila odštetu za eksproprirane šume oduzete g. I. D., kao niti podaci da su stjecatelji šuma tj. agrarne naseobine S. .G., N. D., Č., K. i P. uplatili predviđeni iznos odštete u Kolonizacioni fond Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije.
S obzirom na sve navedeno, a uzimajući u obzir i činjenice da nije došlo do realizacije promjene vlasnika u zemljišnim knjigama, niti je došlo do prijenosa posjeda ekspropriranog zemljišta na agrarne interesente, a niti je isplaćena naknada za predmetne nekretnine, proizlazi osnovanim zaključak javnopravnih tijela kako su predmetne nekretnine g. I. D. oduzete tek od strane jugoslavenske komunističke vlasti.
Naime, prema ocjeni ovoga suda, tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog upravnog spora nesporno je utvrđeno kako je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije vođen postupak eksproprijacije na veleposjedu g. I. D., te da je točka III. u glavi O. Odluke Kr. banske uprave, Poljoprivredno odelenje, Agrarno-pravni otsek, br. 27.442/III-6.1935. od 15. svibnja 1935. godine provedena na način da je u zemljišno- knjižnim ulošcima broj … k.o. M. zabilježena zabrana otuđivanja i opterećivanja tih nekretnina, kao i da je na čelu posjedovnice naznačeno kako se radi o nekretninama određenim u svrhu eksproprijacije. Sukladno naprijed navedenom činjeničnom stanju utvrđenom tijekom upravnog postupka sud smatra kako su prvostupanjsko tijelo kao i tuženik pravilno i zakonito utvrdili i to temeljem uvida u preslike zemljišno-knjižnih izvadaka za zk.ul.br. … k.o. M. kako su nekretnine iz navedenih zemljišno-knjižnih uložaka bile parcelirane u razdoblju Kraljevine Jugoslavije, a prije oduzimanja temeljem zaključaka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45- 14 od 9. prosinca 1945. godine i broj: R.110/45 od 9. prosinca 1945. godine odnosno temeljem odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini broj 443-47 od 2. svibnja 1947. godine.
Isto tako, sud smatra kako je tijekom upravnog postupka pravilno utvrđeno i to iz navedenih preslika zemljišno-knjižnih uložaka broj … k.o. M. kako su i nakon provedenih parcelacija sve nekretnine ostale u vlasništvu g. I. D. i to sve do uspostave Jugoslavenske komunističke vlasti, kada su predmetne nekretnine temeljem zaključaka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45- 14 od 9. prosinca 1945. godine i broj: R.110/45 od 9. prosinca 1945. godine bile uknjižene za korist Federativne Narodne Republike Jugoslavije, odnosno temeljem odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini broj 443-47 od 2. svibnja 1947. godine za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije. Zbog navedenog, sud smatra kako su i prvostupanjsko tijelo u djelomičnom rješenju od 11. prosinca 2017. godine kao i tuženik u pobijanom rješenju od 20. ožujka 2019. godine pravilno i zakonito utvrdili kako postupak eksproprijacije započet za vrijeme Kraljevine Jugoslavije nije okončan do uspostave Nezavisne Države Hrvatske, a niti do uspostave jugoslavenske komunističke vladavine, kao i da postupak eksproprijacije time nije niti proveden u zemljišnim knjigama, uslijed čega je imovina Ivana grofa Drašković ponovno bila predmet konfiskacije i eksproprijacije za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, te je na temelju naprijed navedenih odluka donesenih za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine predmetna imovina i uknjižena u zemljišnim knjigama za korist Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.
Iz navedenih dokumenata nespornim proizlazi da se, prilikom uknjižbe prava vlasništva (kao općenarodne imovine) na spornom zemljištu, jugoslavenske komunističke vlasti nisu pozvale na odluke upravnih tijela Kraljevine Jugoslavije kao pravnu osnovu na temelju koje će se izvršiti uknjižba prava vlasništva, već je uknjižba prava vlasništva izvršena na temelju Odluke Kotarskog narodnog suda u Slatini, br. R-110/45 od 9. prosinca 1945. i Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini br. 443/47 od 2. svibnja 1947. Zbog čega proizlazi da bi, da nije bilo intervencija jugoslavenskih komunističkih vlasti u razdoblju od 1945. do 1947., prijašnji vlasnik g. I. D. i nadalje zadržao svoj status knjižnog vlasnika. Naime, da je postupak eksproprijacije okončan, kako to pravilno zaključuje tuženik, jugoslavenske komunističke vlasti, ne bi imale razloga predmetne nekretnine konfiscirati, odnosno eksproprirati na temelju odluke donesene na temelju Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske, već bi predratne odluke samo bile provedene u zemljišnim knjigama.
Iz svega navedenoga proizlazi kako je prvo istaknuti prigovor tužitelja neutemeljen.
Uvidom u spis upravnog postupka nesporno je utvrđeno kako je tijekom upravnog postupka provedena identifikacija oduzetih čestica prema sadašnjem stanju za katastarsku općinu M., te iz identifikacije od 2. listopada 2012. godine izrađene od strane ovlaštenog inženjera za geodeziju J. J. nesporno proizlazi kako bivša kč.br. … upisana u zk.ul.br. ..k.o. M. odgovara današnjim, između ostalih, kč.br. .. i kč.br. .. upisanih u zk.ul.br. .. k.o. M. kao zemljišno-knjižno vlasništvo Republike Hrvatske, te da bivše kč.br. …. sve upisane u zk.ul.br. .. k.o. M. odgovaraju današnjim kč.br. 1679/5 upisane u zk.ul.br. … k.o. M. kao zemljišno-knjižno vlasništvo Republike Hrvatske.
Nesporno je kako je tijekom upravnog postupka provedena i dopuna identifikacije nekretnina od listopada 2017. godine, koja dopuna identifikacije je izrađena od strane stalnog sudskog vještaka za geodeziju D. ., te iz očitovanja navedenog vještaka od 3. studenog 2017. godine nesporno proizlazi kako bivša kč.br. … upisana u zk.ul.br. … k.o. M.odgovora dijelu današnje, između ostalih, kč.br. … upisane u zk.ul.br. … k.o. Medinci kao zemljišno-knjižno vlasništvo Republike Hrvatske, te da bivša kč.br. … upisana u zk.ul.br. … k.o. Medinci odgovara dijelovima današnjih kč.br…. upisanih u zk.ul.br. .. k.o. M. kao zemljišno-knjižno vlasništvo Republike Hrvatske, a da bivša kč.br. .. upisana u zk.ul… .k.o. M. odgovora dijelovima današnjih kč.br…. upisanim u zk.ul.br. … k.o. M. kao zemljišno-knjižno vlasništvo Republike Hrvatske.
Iz spisa upravnog postupka nadalje proizlazi kako je tijekom upravnog postupka provedeno i šumarsko vještačenje, te kako iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka iz oblasti šumarstva i lovstva Damira Nedeljko nesporno proizlazi da se naturalnim povratom šuma, između ostalih i 187384/189208 dijela nekretnine oznake kč.br. … i kč.br. … obije u k.o. M., neće bitno okrnjiti šumski kompleks gospodarske jedinice „Slatinske nizinske šume“.
U pogledu drugog spornog pitanja u svezi mogućnosti povrata navedenih nekretnina, a smisleno uputi iz obrazloženja presude Visokog upravnog suda poslovni broj: Usž-5277/19-4 od 26. rujna 2021., sud se rukovodio pitanjem da li se radi o nekretninama koje su vodno dobro ili vodne građevine i kao takve izvan pravnog prometa odnosno nekretninama čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, namjena uporabe prostora i imovine, a što sve predstavlja iznimku od vraćanja u vlasništvo i posjed.
Naime, poseban zakon kakvog ima u vidu naprijed navedena odredba članka 207. stavka 2. Zakona o vodama je Zakon o naknadi, te je pravni položaj nekretnina navedenih u tom članku Zakona riješen donošenjem, odnosno stupanjem na snagu Zakona o naknadi kojim su propisani uvjeti za povrat nekretnina u naravi, kao i iznimke od vraćanja tih nekretnina ovlašteniku naknade (članak 52. do 55. Zakona o naknadi).
Tako je odredbom članka 20. stavak 1. Zakona o naknadi, koji je ovdje mjerodavan, propisano da se prijašnjem vlasniku daje u vlasništvo poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište koje je oduzeto na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona. Stavkom 3. tog članka Zakona propisano je da ako su poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište sukladno članku 52. do 55. ovoga Zakona izuzeti od davanja u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u vrijednosnim papirima, utvrđeno ovim Zakonom. Stoga, sama činjenica da je odredbom članka 207. Zakona o vodama bila propisana obveza javnog pravobranitelja da podnese zahtjev za sređivanje zemljišnoknjižnog stanja u odnosu na nekretnine koje su javno dobro nije od pravnog značaja za pitanje vraćanja nekretnina u vlasništvo ovlašteniku naknade jer je pravni status nekretnina kakve ima u vidu odredba članka 207. stavka 2. Zakona o vodama riješen naknadno stupanjem na snagu Zakona o naknadi.
Naprijed navedeno shvaćanje izneseno je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: U-zpz-7/19-11 od 3. veljače 2021., u kojoj je, između ostalog, navedeno: …“Prema odredbi članka 207. stavak 2. Zakona o vodama iz 1995. nije se mogla vršiti uknjižba javnog vodnog dobra koja su bila oduzeta prijašnjim vlasnicima dok se u skladu s posebnim zakonom ne riješi njihov pravni položaj. Stupanjem na snagu Zakona o naknadi riješeno je pitanje prava prijašnjih vlasnika na tim nekretninama, budući se sukladno članku 55. točka 2. Zakona o naknadi te nekretnine ne vraćaju, pa prijašnji vlasnici, odnosno njihovi nasljednici mogu na temelju Zakona o naknadi ostvariti pravo na naknadu za te nekretnine, ali ne i njihov povrat u vlasništvo“.
Dakle, sama činjenica što nadležni javni pravobranitelj (sada nadležno Državno odvjetništvo) nije pokrenuo postupak u smislu naprijed citirane odredbe članka 207. Zakona o vodama za upis nekog dobra u zemljišne knjige ne znači da ta nekretnina ujedno i nije javno vodno dobro, a kako je određivanje oblika naknade temeljem odredaba Zakona o naknadi ovisno o stvarnom stanju te nekretnine, to je ovu pravno odlučnu činjenicu, radi li se o vodnom dobru, odnosno vodnim građevinama, bilo potrebno nepobitno utvrditi prije određivanja oblika naknade. Uzimajući u obzir naknadno pribavljeno očitovanje Hrvatskih voda od 9. siječnja 2018. iz kojeg nesporno proizlazi da predmetne čestice nisu vodno dobro odnosno da iste ne predstavljaju vodne građevine pa prema tome nisu niti javno dobro u općoj uporabi, to nema zapreke za vraćanje tih nekretnina, u smislu članka 55. točke 2. Zakona o naknadi, na način kako je to utvrđeno u provedenom postupku. Pri tome se sud rukovodio činjenicom da je isto utvrđeno na temelju prethodno navedenog očitovanja, dok tužitelj tijekom upravnog spora isto nije ničim osporio niti je predložio izvođenje dokaza po toj osnovi.
S obzirom na sve navedeno, pravilno je tuženik odbio žalbu tužitelja i potvrdio djelomično rješenje te je stoga sud na temelju članka 57. stavka 1. ZUS odlučio kao u točki I izreke presude.
Prema odredbi članka 79. stavka 4. ZUS, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.
Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti, to je u smislu članka 79. stavka 4. ZUS odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova spora (točka II izreke presude).
Međutim, po toj osnovi, zainteresiranoj osobi je, budući da je ista uspjela u sporu, u skladu sa zahtjevom za naknadu troška navedenoga u troškovniku predanog na ročištu održanom 15. veljače 2022., priznat trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 23/1. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn uz pripadajući PDV, što ukupno iznosi 3.125,00 kn te za zastupanje na raspravi 15. veljače 2022. (Tbr. 23/2. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn, što uz pripadajući PDV ukupno iznosi 3.125,00 kn, odnosno ukupno priznati trošak iznosi 6.250,00 kn. Stoga je u odnosu na troškove spora koje je zatražila zainteresirana osoba odlučeno kao pod točkom III izreke presude. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Osijeku 22. veljače 2022.
Sudac
Berislav Babić v.r.
Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
