REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2549/2018-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Gini Brnić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hanza Media d.o.o., OIB 79517545745, sa sjedištem u Zagrebu, Koranska 2, kao pravnog slijednika EPH Media d.o.o., Zagreb, Koranska 2, zastupanog po punomoćniku Vedranu Vusiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1636/17-3 od 13. ožujka 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2472/16-29 od 9. studenog 2017., u sjednici održanoj 22. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e:
I Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1636/17-3 od 13. ožujka 2018. i sudi:
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2472/16-29 od 9. studenog 2017.
II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak revizijskog postupka u iznosu od 1.800,00 kuna, u roku 8 dana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje da je 31. listopada 2014. između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto rukovoditelja promocije, kojim zahtijeva naložiti tuženiku da tužitelju izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu sadržaja navedenog u tužbi koju će u protivnom zamijeniti sudska presuda, kojim zahtijeva utvrditi da nije dopušten otkaz ugovora od 30. prosinca 2014. i kojim zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja te je suđeno tako da je utvrđeno da je 31. listopada 2014. između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto rukovoditelja promocije (točka I.1. izreke), naloženo je tuženiku u roku od 8 dana tužitelju izdati pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, koju će u suprotnom zamijeniti ova presuda, sadržaja kao pod točkom I.2. izreke, utvrđeno je da nije dopušten otkaz od 30. prosinca 2014. kojim se otkazuje Ugovor od 31. listopada 2014. sklopljen između stranaka te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na posao na radno mjesto rukovoditelja promocije u roku od 8 dana (točka I.3. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka I.4. izreke), a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka I.5. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 750,00 kn (točka II. izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane drugostupanjske odluke na način da se odbije žalba tužitelja kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. U povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).
7. Protivno navodima revidenta, pobijana presuda nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje, naprotiv, drugostupanjska odluka sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika i samog tog zapisnika. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je 31. listopada 2014. između njega i tuženika sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme te u vezi s tim zahtjev da tuženik tužitelju izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu sadržaja navedenog u izreci pobijane presude, koju će u protivnom zamijeniti presuda donesena u ovom parničnom predmetu i da se utvrdi da s obzirom na to nije dopuštena odluka o otkazu ugovora, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
9. Tijekom postupka koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da su stranke 31. listopada 2014. sklopile Ugovor prema kojem se tužitelj u svojstvu izvođača/suradnika obvezao kod tuženika obavljati poslove koji spadaju u djelokrug poslova rukovoditelja promocije pobliže navedene u članku 2. stavka 2.2. tog Ugovora (koji poslovi se kreću od vođenja i organiziranja tima promocije, koordiniranja djelatnika i ostalih službi, strateškog i marketinškog planiranja aktivnosti do osmišljavanja vizualnih identiteta i dr.),
- da strane sporazumno utvrđuju da je izvođač/suradnik u statusu samostalne djelatnosti te da je sukladno propisima o slobodnim zanimanjima izravni obveznik plaćanja doprinosa, poreza na dohodak i prireza, te da strane ugovaraju suradnju izvođača/suradnika s naručiteljem, pa ugovorom uređuju međusobne odnose, prava i obveze u vezi s obavljanjem poslova izvođača/suradnika za naručitelja,
- da su člankom 1. stavka 1.2. stranke izrijekom ugovorile da se potpisom Ugovora ne zasniva radni odnos, već da tužitelj poslove iz Ugovora obavlja u okviru samostalne djelatnosti i sam plaća doprinose, porez na dohodak i prirez (stavak 1.1.),
- da je tužitelj u vrijeme sklapanja tog Ugovora formalno bio prijavljen kao samostalni novinar kako to proizlazi iz Registra obveznika poreza na dodanu vrijednost i Rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Zagreb, Ispostava Zagreb-Medveščak od 5. travnja 2012.,
- da je tužitelj posao obavljao u radnim prostorijama tuženika, na sredstvima rada koja je osigurao tuženik, da je imao službeni mobitel, da je bio nadređen sedmorici djelatnika, a da je njemu bila nadređena uprava i direktor tuženika,
- da tuženik nije vodio za tužitelja evidenciju prisutnosti na radu, kao za radnike tuženika,
- da je tužitelj pitao kod tuženika je li moguće sklopiti drugi ugovor ili eventualno ugovor o radu, ali da mu je od nadređenih rečeno da mu ne mogu ponuditi ugovor o radu,
- da je tuženik otkazao ugovor 30. prosinca 2014.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, jer da u konkretnom slučaju između stranaka nije ugovoren radni odnos u smislu odredbe članka 10. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje u tekstu: ZR) već da obavljanje poslova rukovoditelja promocije za naknadu propisanu sklopljenim ugovorom koji ima sva obilježja ugovora o djelu u smislu članka 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje u tekstu: ZOO), navodeći da su u članku 1. točka 1.2. Ugovora od 31. listopada 2014. stranke izričito ugovorile da se tim ugovorom ne zasniva radni odnos, kao i da je tužitelj u statusu samostalne djelatnosti. Prvostupanjski sud zaključuje da iz ugovornih odredbi proizlazi da volja stranaka nije bila da se izvršenjem ugovora o djelu steknu prava iz radnog odnosa, što da je jasno i nedvosmisleno ugovoreno. Stoga, kako tužitelj nije bio u radnom odnosu, nije niti donijeta odluka o otkazu ugovora o radu slijedom čega je odbijen i zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza i vraćanje na rad.
11. Drugostupanjski sud preinačuje odluku suda prvog stupnja i prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući da su svi poslovi koje je obavljao tužitelj po Ugovoru koji je sklopio s tuženikom poslovi koji se kod tuženika obavljaju kontinuirano i stalnog su karaktera, da se ne radi o nekim određenim poslovima koje je potrebno jednokratno obaviti ili kroz neki određeni period, nakon čega prestaje potreba za tim poslom, već upravo o poslovima koji spadaju u redovne i trajne poslove koji se kod tuženika obavljaju.
11.1. Drugostupanjski sud zaključuje, obzirom na karakter poslova na kojima je radio tužitelj, da se u konkretnom slučaju radi o klasičnom radnom odnosu (ne o ugovoru o djelu), radi obavljanja poslova koji se kontinuirano obavljaju i koje nije moguće obavljati na drugi način već samo u prostorijama tuženika uz suradnju s ostalima. Također naglašava da je Ugovor od 31. listopada 2014. sklopljen na neodređeno vrijeme, a da je za ugovor o djelu karakteristično da se određuje trajanje istog, odnosno vrijeme u kojem se neko djelo treba izvršiti.
11.2. Prema tome, drugostupanjski sud smatra da je osnovan tužbeni zahtjev u smislu članka 10. stavka 2. ZR, jer da je dokazano da je tužitelj na neodređeno vrijeme pristao obavljati niz raznovrsnih poslova, koji se ne mogu okarakterizirati kao izvršenje nekog određenog djela (ugovor o djelu uobičajeno se sklapa za određeno vrijeme i određeni posao za koji osoba koja ga radi ima specifična znanja), već da se radi o poslovima iz redovitog poslovanja tuženika koje se s obzirom na narav moraju obavljati u radnim prostorijama poslodavca, po nalogu nadređene osobe, na sredstvima rada poslodavca i uz suradnju s drugim zaposlenicima.
12. Međutim, ovakva ocjena drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti slijedom čega pravilno ukazuje revident na pogrešnu primjenu materijalnog prava.
13. Naime, obzirom na činjenična utvrđenja, a osobito na činjenicu da je u članku 1. toč. 1.2. Ugovora zaključenog između stranaka izričito navedeno da se istim ne zasniva radni odnos, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ugovorni odnos između parničnih stranaka nije ugovor o radu, već ugovor o djelu u smislu odredbe članka 590. ZOO. Stoga je sud drugog stupnja pogrešno primijenio odredbe ZR. I sam tužitelj u iskazu navodi da mu je tuženik obećavao sklapanje ugovora o radu, ali do toga nije došlo.
13.1. Prema tome, u konkretnom slučaju nije došlo do sklapanja ugovora o radu pa slijedom toga nije moglo doći niti do otkaza takvog ugovora. Na navedeno ukazuje i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Zagreb, Ispostava Zagreb-Medveščak od 5. travnja 2012. iz kojeg je utvrđeno da tužitelj obavlja samostalnu djelatnost novinara i obveznik je poreza na dodanu vrijednost od 1. travnja 2012. te ga to rješenje obvezuje kao poreznog obveznika sljedećih pet kalendarskih godina, a na temelju prijave samog tužitelja u Registar obveznika poreza na dodanu vrijednost.
14. Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti drugostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 395. st. 1. ZPP.
15. Obzirom da je tuženik uspio u ovom revizijskom postupku i da je zahtijevao troškove postupka za sastav revizije (800,00 kn) uvećan za troškove PDV (200,00 kn) i troškove sudske pristojbe (800,00 kn), tuženiku je taj trošak i dosuđen u ukupnom iznosu od 1.800,00 kn, na temelju odredbe članka 166. st. 2. u vezi odredbe članka 155. ZPP, a sve u vezi Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 10. t. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 i 118/18).
Zagreb, 22. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
