REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: U-zpz 13/2016-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja Esseker - Zajam d.o.o. za financijske usluge iz Osijeka, Žumberačka 28 (ranije: Hrvatske Republike 5), kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 59, protiv rješenja tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Povjerenstvo za žalbe Zagreb, Petračićeva 4, klasa: UP/II-336-01/11-01/33, urbroj: 556-18-11-03 od 18. svibnja 2011., radi inspekcijskog nadzora, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ- DO-23/2016-4 od 1. lipnja 2016., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-7015/11-6 od 21. siječnja 2015., u sjednici održanoj 22. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude se usvaja te se preinačuje presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-7015/11-6 od 21. siječnja 2015. i sudi:

Odbija se tužba koja glasi:

"Poništava se rješenje Državnog inspektorata, Povjerenstva za žalbe, klasa: UP/II-336-01/11-01/33, urbroj: 556-18-11-03 od 18. svibnja 2011."

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske uvažena je tužba i poništeno je rješenje Državnog inspektorata, Povjerenstva za žalbe, klasa: UP/II-336-01/11-01/33, urbroj: 556-18-11-03 od 18. svibnja 2011.

2. Protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da se preinači pobijana presuda u smislu čl. 78. Zakona o upravnim sporovima na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije te se održi na snazi pobijano rješenje upravnog tijela.

3. U odgovoru na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude tužitelj se protivi navodima zahtjeva te predlaže da se zahtjev podnositelja kao neosnovan odbije i naloži podnositelju odnosno Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju trošak sastava ovog podneska.

4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude je osnovan. 5. Prema odredbi čl. 78. st. 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10, 143/12 i 152/14 – dalje: ZUS) Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne sudske odluke može podnijeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u roku od 6 mjeseci od dana dostave pravomoćne sudske presude po službenoj dužnosti. Na temelju odredbe čl. 78. st. 1. ZUS stranke u upravnom sporu mogu zbog povrede Zakona predložiti Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne sudske odluke upravnog suda ili visokog upravnog suda.

6. U smislu odredbe čl. 78. st. 6. ZUS pobijana presuda ispitana je samo u granicama zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

7. Predmet spora je rješenje kojim je tužitelju zabranjeno sklapanje ugovora o kreditu do otklanjanja inspekcijskim nadzorom utvrđenih nezakonitosti odnosno dok ne ishodi odobrenje Ministarstva financija kojim se odobrava pružanje usluge potrošačkog kreditiranja.

8. Rješenjem Državnog inspektorata, Područne jedinice Osijek, Odjel za nadzor prometa robe i usluga, klasa: UP/I-336-01/11-01/16, urbroj: 556-14-01-01/30-11-04 od 13. travnja 2011. tužitelju je zabranjeno sklapanje ugovora o kreditu do otklanjanja, inspekcijskim nalazom utvrđenih nezakonitosti, odnosno dok se ne ishodi odobrenje Ministarstva financija kojim se odobrava pružanje usluga potrošačkog kreditiranja (točka 1.). Rok izvršenja radnje iz točke 1. izreke je jedan dan od dostave prvostupanjskog rješenja stranci (točka 2. izreke).

9. Rješenjem Državnog inspektorata, Povjerenstva za žalbe, klasa: UP/II-336-01/11- 01/33, urbroj: 556-18-11-03 od 18. svibnja 2011. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Državnog inspektorata, Područne jedinice Osijek, klasa: UP/I-336- 02/11-01/16, urbroj: 556-14-01-01/30-11-04 od 13. travnja 2011. kao neosnovana.

10. U pobijanoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj US-7015/11-6 od 21. siječnja 2015. tužba se uvažava i poništava se rješenje Državnog inspektorata, Povjerenstva za žalbe od 18. svibnja 2011. i zauzeto je pravno shvaćanje da tužitelj nije bio dužan pribaviti odobrenje Ministarstva financija odnosno da se u ovom slučaju radi o iznimci koju predviđa čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09), slijedom čega je povrijeđen Zakon o potrošačkom kreditiranju na štetu tužitelja.

11. U provedenom postupku pred upravnim tijelima utvrđeno je:

- da je nad tužiteljem, trgovačkim društvom registriranim za financijske usluge, obavljen inspekcijski nadzor poslovanja te je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2011. do dana nadzora 21. ožujka 2011. sklapao ugovore o zajmu te da je takav ugovor sklopio i **.**.2011. sa AŽ u iznosu od 6.750,00 kuna, s rokom otplate od 10 mjeseci, s kamatnom stopom od 13,20% godišnje,

- da ugovor o zajmu sadrži odredbu (članak 7. ugovora) da zajmoprimac kod zajmodavca zalaže instrument osiguranja – bjanko zadužnicu te da je odgovornost zajmoprimca strogo ograničena na taj zalog,

- da iz zapisnika o obavljenom nadzoru proizlazi da tužitelj nije dostavio inspektoratu tijekom nadzora odobrenje Ministarstva financija kojim se odobrava obavljanje djelatnosti potrošačkog kreditiranja, ali je dostavio očitovanje u kojem se poziva na odredbu čl. 3. st. 1. toč. i) Zakona o potrošačkom kreditiranju slijedom kojega su sklopljeni predmetni ugovori o zajmu s fizičkim osobama.

12. S obzirom na navedeno, upravna tijela su tužitelju zabranila sklapanje ugovora o kreditu do otklanjanja inspekcijskim nalazom utvrđene nezakonitosti odnosno do ishođenja odobrenja Ministarstva financija.

13. Međutim, Visoki upravni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je na štetu tužitelja povrijeđen Zakon o potrošačkom kreditiranju slijedom čega uvažava tužbu i poništava rješenje Državnog inspektorata od 18. svibnja 2011.

14. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u podnesenom zahtjevu pravilno ukazuje da je shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i tumačenje odredbe čl. 3. st. 1. točke i) i čl. 21. st. 1. i 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju pogrešno ocijenivši pritom da bianco zadužnica ne može biti predmetom osiguranja sukladno odredbama čl. 3. st. 1. točka 1) i čl. 21. st. 1. toč. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

15. Prema odredbi čl. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 od 30. lipnja 2009.) u čl. 3. st. 1. točka i) propisano je da se taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu kojima se od potrošača traži da od vjerovnika zatraži instrument osiguranja i onda kada je odgovornost potrošača strogo ograničena na taj zalog.

16. Iz navedenog slijedi da se predmetna odredba treba tumačiti na način da se Zakon ne odnosi na ugovor o kreditu za osiguranje kojih je potrošač predao vjerovniku u posjed predmet čija vrijednost odgovara iznosu kredita, a iz kojeg se vjerovnik može namiriti ukoliko potrošač u ugovorenom roku ne vrati kredit. U konkretnom slučaju prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošač je tužitelju dao bianco zadužnicu kao zalog osiguranja kredita.

17. Bianco zadužnica je instrument osiguranja odnosno sredstvo osiguranja iz čl. 254. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/09, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) u vezi čl. 340. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) u vezi čl. 340. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 139/10, 125/11, 150/11, 154/11 i 12/12 – dalje: Ovršni zakon iz 2010.). Bianco zadužnica je isprava na kojoj je javno ovjerovljen potpis dužnika, a kojom dužnik daje suglasnost da se radi naplate tražbine čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi zaplijene svi njegovi računi kod banaka te da se novčana sredstva s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno s računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će naknadno biti u nju upisan. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku te kada ju vjerovnik dostavi banci s naknadno upisanim iznosom tražbine i podacima o vjerovniku ima učinak dostave pravomoćnog sudskog rješenja o ovrsi kojim se zaplijenjuje tražbina po računu i prenosi na vjerovnika (čl. 183.a st. 1. i 2. Ovršnog zakona). Bianco zadužnica ima svojstvo ovršnih isprava na temelju kojih se može tražiti ovrha protiv dužnika na drugim predmetima ovrhe (čl. 183. st. 7. u vezi s čl. 183.a st. 3. Ovršnog zakona). Iz navedenog proizlazi da odgovornost potrošača kod bianco zadužnice nije strogo ograničena samo na zalog. Stoga je tužitelj kao vjerovnik bio dužan pribaviti odobrenje Ministarstva financija iz čl. 21. Zakona o potrošačkom kreditiranju te je pravilno tužitelju na temelju čl. 23. st. 4. istog Zakona zabranjeno sklapanje ugovora o kreditu sa potrošačima dok ne ishodi odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja koje izdaje Ministarstvo financija.

18. Kako je u konkretnom slučaju Visoki upravni sud Republike Hrvatske pogrešno ocijenio da tužitelj nije bio dužan pribaviti odobrenje Ministarstva financija sukladno odredbi čl. 3. st. 1. točka i) Zakona o potrošačkom kreditiranju i da se radi o iznimci obzirom da suglasnost o zapljeni plaće odnosno zalaganje bianco zadužnice od strane potrošača – dužnika prilikom uzimanja kredita nije materijalna imovina odnosno predmet koji ima određenu vrijednost sam po sebi već je to samo način povrata kredita na koji je potrošač pristao, a da bianco zadužnica ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha i na drugim predmetima ovrhe (čl. 183. st. 7. u vezi sa čl. 183.a st. 3. Ovršnog zakona) to je po ocjeni ovog suda tuženik ispravno postupio kada je tužitelju na temelju odredbe čl. 23. st. 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju zabranio sklapanje ugovora o kreditu sa potrošačem, dok ovaj ne ishodi odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja koje izdaje Ministarstvo financija na temelju odredbe čl. 21. st. 1. i 3. navedenog Zakona.

19. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 78. st. 8. ZUS usvojiti zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude te preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 22. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil