REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2551/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari J. T. iz G., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, broj Gž-632/2018-2 od 29. siječnja 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sisku broj Pn-104/2016-18 od 5. siječnja 2018., u sjednici održanoj 22. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija se djelomično prihvaća, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 20.000,00 kn i u odluci o troškovima postupka, preinačuju se presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, broj Gž- 632/2018-2 od 29. siječnja 2019. i presuda Općinskog suda u Sisku broj Pn- 104/2016-18 od 5. siječnja 2018. te sudi:

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju J. T. na ime naknade štete isplati 20.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. lipnja 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Svaka stranka snosi svoje troškove.

II. U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 465.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i troškom postupka (toč. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženici naknadi troškove postupka u iznosu od 20.000,00 kn (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u toč. I. izreke. Ujedno je djelomično prihvaćena žalba tuženice te je tuženici dosuđen i daljnji trošak postupka u iznosu od 500,00 kn. 3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnio je reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu i na način da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti uzrokovane neprimjerenim smještajem za vrijeme izdržavanja kazne zatvora.

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

9. Tužitelj uz tvrdnju da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) o zastari i naknadi neimovinske štete ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete, prvostupanjski sud je polazeći od činjeničnih utvrđenja:

- da je tužitelj izdržavao kaznu zatvora u razdoblju od 13. listopada 2006. do 3. travnja 2015. i to u Zatvoru u S., Zatvoru u R., Kaznionici L. i Zatvoru u G.;

- da je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 18. prosinca 2015. stoga da je zahtjev za naknadu neimovinske štete prouzročen, prema tvrdnji tužbe neprimjerenim uvjetima u zatvoru, za razdoblje do 18. prosinca 2012., zastario;

- da je za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici L. (u razdoblju od 3. prosinca 2008. do 26. travnja 2014.) tužitelj boravio u nedovoljno velikoj prostoriji s obzirom na broj osuđenika koji su u njoj boravili, međutim da je nedovoljna prostornost kompenzirana većim ostalim prostorima dostupnim zatvorenicima, omogućavanjem održavanja higijene, kvalitetom hrane, skrbi za zdravlje i omogućavanjem prilika za slobodno kretanje i tjelovježbu, omogućavanjem zatvorenicima da tijekom dijela dana borave izvan svojih soba u radionicama, TV boravku ili na svježem zraku;

- da je za vrijeme izdržavanja kazne u Zatvoru u G. (od 26. travnja 2014. do 3. travnja 2015.) tužitelj bio smješten u razdoblju od 26. travnja do 27. lipnja 2014. na drugom zatvorenom odjelu, soba broj 1, kapaciteta 3 zatvorenika, površine 15,10 m2 i volumena 52,90 m3, površine sanitarnog čvora 2,6 m2, a spavaonice 12,50 m2, te u razdoblju od 27. lipnja 2014. do 3. travnja 2015., na drugom zatvorenom odjelu, soba broj 2, kapaciteta 3 zatvorenika, površine 15,20 m2 i volumena 52,90 m3, površine sanitarnog čvora 3,00 m2, a spavaonice 12,20 m2;

- da je u Zatvoru u G. zatvorenicima bilo omogućeno održavanje osobne higijene, čistoća posteljnog rublja i odjeće, čistoća prostorija u kojim borave, dodatne kulturne i sportske sadržaje i aktivnosti izvan kategorija prava zatvorenika, dodir s vanjskim svijetom, kvalitetna i dostatna prehrana.

- da je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu Ik-I-46/13-11 od 23. listopada 2013. i rješenjem istog suda broj Ik-46/13-11 od 8. studenoga 2013. naređeno Kaznionici u L. u primjeni odredbe čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, a odnosi se na spavaonice propisane kvadrature i kubikaže, otklanjanje nezakonitog prikraćivanja i ograničavanja zatvorenika u njegovom pravu,

prvostupanjski sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja u opsegu koji bi opravdavao dosuđenje naknade, te tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

11. Drugostupanjski sud u cijelosti je prihvatio utvrđenje i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda.

12. Prema odredbi čl. 230. st. 1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Okolnost da je povreda prava osobnosti trajala u kontinuitetu, suprotno shvaćanju revidenta ne isključuje primjenu navedene odredbe. Stoga su pravilno zaključili nižestupanjski sudovi da je za povredu prava osobnosti u razdoblju do 18. prosinca 2012. i za osobu štetnika tužitelj znao u vrijeme počinjenja povrede te da je zahtjev za naknadu štete obuhvaćen povredama do 18. prosinca 2012. zastario.

13. Prema odredbi čl. 14. st. 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 190/03 – pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 – dalje: ZIKZ) svaki zatvorenik ima pod uvjetima predviđenim tim Zakonom pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima.

14. Prema odredbi čl. 74. ZIKZ smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama; prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane, za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m2 prostora, te kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele.

15. Tužitelj je u vrijeme boravka u Kaznionici L. u razdoblju od 18. prosinca 2012. do 26. travnja 2014. (koje razdoblje boravka u toj ustanovi nije obuhvaćeno zastarom) nesporno boravio u prostorijama u kojima je na njega otpadalo manje od 4 m2, odnosno 10 m3 prostora, koja okolnost je do te mjere vrijeđala zdravstveni standard propisanog odredbom čl. 14. st. 1. ZIKZ i ljudsko dostojanstvo, da je tužitelju po Županijskom sudu u Varaždinu pružena zaštita i Kaznionici L. naloženo otklanjanje nezakonitog prikraćivanja i ograničavanja zatvorenikovih prava.

16. Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, u takvoj situaciji ovakav neprimjereni smještaj tužitelja ne može se smatrati u cijelosti kompenziranim činjenicom da je u okviru propisanog vremena tužitelj mogao boraviti u zajedničkim prostorijama, odnosno se baviti sportskim i kulturnim aktivnostima i sl..

17. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda za vrijeme boravka u zatvoru u G. smještaj tužitelja bio je odgovarajući slijedom čega s obzirom na propisanu prostornost nije došlo do povrede prava osobnosti tužitelja.

18. S obzirom na razdoblje provedeno u Kaznionici L. koje nije obuhvaćeno zastarom (oko šesnaest mjeseci) te pogodnosti koje je tužitelj imao, i koje su djelomično kompenzirale povredu tužiteljevog prava na zajamčenu prostornost, po ocjeni ovog suda, pravičnu naknadu za neimovinsku štetu koju je tužitelj pretrpio povredom prava osobnosti, a u smislu odredbe čl. 1100. 1. i 2. ZOO-a predstavlja iznos od 20.000,00 kn.

19. Kako je slijedom iznesenog osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti nižestupanjske presude i tužitelju dosuditi naknadu u iznosu od 20.000,00 kn. 20. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

21. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev nema svog opravdanja slijedom čega temeljem čl. 393. ZPP-a revizija u tom dijelu odbijena kao neosnovana.

22. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, ovaj sud smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

23. U svjetlu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem je tužitelj obvezan platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.

24. U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret.

25. Prema ocjeni ovog suda predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano.

26. U ovom predmetu se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka. Tuženicu Republiku Hrvatsku zastupa Državno odvjetništvo, a troškovi državnog odvjetništva se procjenjuju na temelju odvjetničkih nagrada iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i, samim time, nije u istom položaju kao odvjetnik. Tužitelju, koji je u pretežnom dijelu izgubio parnicu, prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a trebalo bi i nakon preinačenja presude naložiti naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu koji s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju tužitelja, a prema podacima iz spisa, nije neznatan.

27. Stoga je, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, valjalo zaključiti da nalaganjem tužitelju naknade troškova tuženici ne bi bila postignuta pravična ravnoteža te da bi plaćanje troškova za tužitelja predstavljalo prekomjeran teret, slijedom čega je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Zagreb, 22. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.