REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2308/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Županijska uprava za cesta Varaždinske županije, Varaždin, Gajeva 4, OIB 74640705361, kojeg zastupa punomoćnica Tamara Posavec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Slunjski i Rudnički j.t.d., Varaždin, Kratka 2/I, protiv tuženika Stolarija Havaić d.o.o., Ludbreg, Slokovec 55, OIB 53644009088, kojeg zastupa punomoćnica mr. Dušanka Kuharić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Mr. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić, iz Ludbrega, Vladimira Nazora 1, radi namirenja novčane tražbine, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3593/2016-2 od 5. travnja 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-437/13-7 od 25. ožujka 2016., u sjednici održanoj 22. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3593/2016-2 od 5. travnja 2018. u dijelu pod st. II izreke i III izreke te se sudi:

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-437/13-7 od 25. ožujka 2016.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe u iznosu od 1.562,50 kn kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak revizijskog postupka u iznosu od 4.112,50 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u stavku I izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži nalaganje tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 80.007,04 kune sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci te presude, dok je u stavku II izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.327,50 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 kuna odbijen kao neosnovan.

2. Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu stavka I izreke kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate preko stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena. U stavku II izreke preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu stavka I i u dijelu stavka II izreke te je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 80.007,04 kune zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dospjeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, a nadalje od 1. srpnja 2011. pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene po stopi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 121/11, 78/15 – dalje: ZOO) koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatska narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena i to tekućem na iznose kako je navedeno u tom stavku izreke. Prema stavku III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na način da odbije tužitelja sa tužbenim postavljenim tužbenim zahtjevom, kao i da naloži tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka ili ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj se protivi navodima revizije te predlaže da se ista odbaci kao nedopuštena i tuženiku naloži naknaditi tužitelju trošak odgovora na reviziju, podredno da se revizija odbije kao neosnovana uz obvezivanje tuženika na naknadu tužitelju specificiranog troška sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija je dopuštena i osnovana.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6.1. Prema stavku 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na nju odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6.2. U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

7. U tom smislu revident naznačuje slijedeća pravna pitanja:

"- Proizlazi li obveza plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta radi ostvarivanja prilaza i priključka na županijsku cestu iz zakonskih odredaba Zakona o javnim cestama i Zakona o cestama ili iz odredaba Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta i Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta?

- Mora li proizlaziti sama obveza plaćanja naknade za korištenje cestovnoga zemljišta iz Zakona o javnim cestama i Zakona o cestama ili iz odredaba Pravilnika o korištenju cestovnoga zemljišta i Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnoga zemljišta?

- Je li pravno dopušteno Pravilnikom o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnoga zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti (Narodne novine broj: 119/107., 91/08., i 39/11.) proširivati obveze pravnih i fizičkih osoba koje im određuje Zakon o javnim cestama (Narodne novine broj: 180/04., 82/06., 138/06., 146/08., 152/08., 38/09., 124/09., 153/09., 73/10. i 91/10) i Zakon o cestama (Narodne novine broj: 84/11., 18/13., 54/13. i 143/13.)?

- Razrađuje li sama obveza plaćanja naknade za korištenje cestovnoga zemljišta mora proizlaziti iz Zakona o javnim cestama (Narodne novine broj: 180/04., 82/06., 138/06., 146/08., 152/08., 38/09., 124/09., 153/09., 73/10. i 91/10) i Zakona o cestama (Narodne novine broj: 84/11., 18/13., 54/13. i 143/13), dok se Pravilnikom o korištenju cestovnoga zemljišta i obavljanja prtećih djelatnosti (Narodne novine broj: 119/07., 39//11. i 84/11.) i Pravilnikom o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnoga zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti (Narodne novine broj: 119/07., 91/08. i 39/11.) način obračuna, način naplate te visina naknade?

- Mora li u sistemu pravnih normi gdje je zakon primarni izvor prava svi ostali propisi moraju biti usklađeni sa zakonom, odnosno da li u konkretnom slučaju Pravilnik o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnoga zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti (Narodne novine broj: 119/08., 91/08. i 39/11.) biti usklađen sa Zakonom o javnim cestama (Narodne novine broj. 180/04., 82/06., 138/06., 146/08., 152/08., 389/09., 124/09., 153/09., 73/10. i 91/10) i Zakonom o cestama (Narodne novine broj: 84/11., 18/13., 54/13. i 143/13).?"

8. Revident navodi da se revizija podnosi sukladno odredbi čl. 382. st. 2. ZPP s obzirom da o postavljenom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4296/15 od 12. veljače 2018. i Pž-8220/2015 od 26. veljače 2018.).

9. Predmet spora je naknada za korištenje cestovnog zemljišta radi ostvarivanja prilaza i priključka na javnu cestu.

9.1. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev ocijenivši da ne postoji niti zakonska niti ugovorna osnova za plaćanje sporne naknade jer takva obveza nije propisana čl. 46. st. 1. Zakona o javnim cestama niti je tužitelj potpisao ugovor o korištenju cestovnog zemljišta, a ne postoji niti pretpostavka za primjenu instituta stjecanja bez osnove sukladno čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO).

10. Drugostupanjski sud međutim djelomično potvrđuje prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o isplati zakonske zatezne kamate preko stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena (stavak I izreke), dok u stavku II izreke preinačuje prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu stavka I i stavka II izreke i nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 80.007,04 kune zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.562,50 kuna ocijenivši da tuženik iako nije sklopio ugovor s tužiteljem o korištenju cestovnog zemljišta, a nesporno je da koristi cestovno zemljište za koje je propisano plaćanje naknade nalaže plaćanje istoga na temelju odredbe čl. 1120. ZOO koja regulira uporabu tuđe stvari u svoju korist ocijenivši da tužitelj ima pravo od tuženika potraživati naknadu koristi koju je tuženik imao.

11. Međutim takvo shvaćanje drugostupanjskog suda ne može prihvatiti ovaj sud.

12. Predmet spora je naknada za korištenje cestovnog zemljišta radi ostvarivanja prilaza i priključka na javnu cestu.

12.1. Za obvezu plaćanja navedene naknade tužitelj nalazi uporište u odredbi čl. 2. st. 2. Pravilnika o mjerilima za izračun naknade ("Narodne novine" broj 119/07, 91/08, 32/11 – dalje: Pravilnik o mjerilima za izračun naknade).

13. Među strankama nije sporno da tuženik ima stolarski obrt na nekretnini koja graniči sa županijskom cestom 2076.

14. U razrješenju konkretnog odnosa s obzirom na vrijeme za koje tužitelj traži spornu naknadu valja poći od odredbi Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09, 173/10 i 91/10 – dalje: ZJC) koji je važio do 27. srpnja 2011., a s obzirom na to da tužitelj traži naknadu i za razdoblje nakon datuma prestanka važenja tog Zakona primjenjuju se odredbe Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, 18/13, 54/13, 184/13 – dalje: ZC) koji je stupio na snagu 28. srpnja 2011. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZJC (kao i čl. 3. st. 1. ZC) javne ceste su javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske. U čl. 2. st. 4. ZJC odnosno čl. 3. st. 4. ZC, cestovno zemljište može se dati na korištenje radi obavljanja pratećih djelatnosti (ugostiteljstvo, trgovina, benzinske postaje i dr.), na način propisan tim Zakonom.

15. Definicija korištenja cestovnog zemljišta sadržana je u čl. 46. st. 1. ZJC koja glasi: "Pod korištenjem cestovnog zemljišta u smislu ovog Zakona podrazumijeva se građenje na javnoj cesti pratećih uslužnih objekata i obavljanje djelatnosti ugostiteljstva, trgovine, usluga opskrba gorivom, servisnih usluga i slično ili u već izgrađenim pratećim uslužnim objektima na javnoj cesti obavljanje navedene djelatnosti, radi pružanja usluga korisnicima javnih cesta." Sadržajno identična odredba sadržana je u čl. 73. st. 1. ZC. Uvjete i način korištenja cestovnog zemljišta, uvjete i postupak povjeravanja, te prava i obveze u svezi s obavljanjem pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu, propisuje ministar (čl. 46. st. 2. ZJC te čl. 73. st. 2. ZC-a).

15.1. Za korištenje cestovnog zemljišta i za obavljanje pratećih djelatnosti plaća se naknada, koja je jedan od izvora sredstava za financiranje javnih cesta (arg. iz čl. 62. st. 1. t. 6. i 7. ZJC, odnosno čl. 86. st. 1. t. 7. i 8. ZC).

15.2. Nadalje, u spornom razdoblju bila su na snazi dva provedbena Pravilnika koje je donio nadležni ministar: Pravilnik o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti ("Narodne novine" broj 119/07, 39/11 i 84/11 - dalje: Pravilnik o korištenju cestovnog zemljišta), koji je, prema odredbi čl. 1. tog Pravilnika, donijet u svrhu reguliranja uvjeta i načina korištenja cestovnog zemljišta, uvjeta i postupka povjeravanja, te prava i obveza u vezi obavljanja pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu te Pravilnik o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti ("Narodne novine" broj: 119/07, 91/08 i 39/11 - dalje: Pravilnik o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta), koji je, prema odredbi čl. 1. tog Pravilnika, donijet u svrhu propisivanja mjerila za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu.

15.3. Obveza plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta i za obavljanje pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu propisana je u čl. 4. st. 1. Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta, dok je u čl. 4. st. 2. tog Pravilnika propisano da je visina naknade utvrđena posebnim propisom. Taj poseban propis je gore navedeni Pravilnik o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta. Analizom odredaba Zakona o javnim cestama, odnosno Zakona o cestama i pratećih Pravilnika dolazi se do zaključka da su regulirane dvije vrste naknada i to: naknada za korištenje cestovnog zemljišta i naknada za obavljanje pratećih djelatnosti.

15.4. U konkretnom slučaju predmet spora je naknada za korištenje cestovnog zemljišta radi ostvarivanja prilaza i priključka na javnu cestu. Za obvezu plaćanja navedene naknade tužitelj nalazi uporište u odredbi čl. 2. st. 2. Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta, koji glasi: „Naknadu za korištenje cestovnog zemljišta plaćaju pravne i fizičke osobe za korištenje priključaka odnosno prilaza na javnu cestu izgrađenih na cestovnom zemljištu i kad obavljaju komercijalnu djelatnost u objektima izvan cestovnog zemljišta“.

15.5. Ovaj sud zaključuje da ne postoji zakonska obveza na strani tuženika za plaćanje tražene sporne naknade. Naime, polazišna točka pri razmatranju osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva ne može, kako to smatra tužitelj, biti Pravilnik o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta, već su to odredbe Zakona o javnim cestama, odnosno Zakona o cestama. To stoga što u sustavu pravnih normi gdje je zakon primarni izvor prava svi ostali propisi moraju biti usklađeni sa zakonom, što u konkretnom slučaju znači da Pravilnik o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta mora biti u suglasju s odredbama citiranog Zakona o javnim cestama, odnosno Zakona o cestama. Polazišna točka za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva su odredbe Zakona o javnim cestama, odnosno Zakona o cestama koje reguliraju korištenje cestovnog zemljišta i plaćanje naknade za korištenje cestovnog zemljišta.

15.6. Kao što je navedeno, definicija pojma „korištenje cestovnog zemljišta“ dana je u čl. 46. st. 1. ZJC-a i čl. 73. st. 1. ZC-a te u njoj nije sadržano da bi se pod korištenjem cestovnog zemljišta u smislu tog Zakona podrazumijevalo korištenje prilaza i priključka. To se prvi put spominje u čl. 2. st. 2. Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta, koji uvodi obvezu plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta za sve pravne i fizičke osobe koje koriste priključak odnosno prilaz na javnu cestu, a koje obavljaju komercijalnu djelatnost u objektima izvan cestovnog zemljišta. Radi se o novoj kategoriji naknade za korištenje cestovnog zemljišta, koja pak nije suglasna sa čl. 46. st. 1. ZJC-a, odnosno čl. 73. st. 1. ZC-a, a koju je uveo Pravilnik kao podzakonski, provedbeni akt, kojemu je svrha razrađivati pojedine odredbe Zakona. Temelj za donošenje navedenog Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta je odredba čl. 46. st. 2. ZJC-a, odnosno čl. 73. st. 2. ZC-a, kojom se ovlašćuje ministar propisati uvjete i način korištenja cestovnog zemljišta, uvjete i postupak povjeravanja te prava i obveze u vezi s obavljanjem pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu. U čl. 1. tog Pravilnika i stoji da se njime propisuju mjerila za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti.

15.7. Sama obveza plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta mora proizlaziti iz Zakona, a pratećim Pravilnicima razrađuje se, dakle, način obračuna, način naplate, te visina naknade. To znači da čl. 2. st. 2. Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta nije samostalno primjenjiv kao pravni temelj za obvezu plaćanja sporne naknade na strani tuženika.

15.8. Tužitelj tvrdi u tužbi da je plaćanje predmetne naknade za korištenje cestovnog zemljišta propisano u čl. 2. Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta. Po stavu ovog suda, pravilnim tumačenjem odredaba tog Pravilnika (kao i Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta), u kontekstu Zakona o javnim cestama, odnosno Zakona o cestama, ovakva detaljnija razrada ne smije dovesti do prekoračenja pojma „korištenje cestovnog zemljišta“ iz Zakona te do primjene drukčijih uvjeta pod kojima dolazi do svrstavanja određenog „ponašanja korisnika“ pod pojam korištenja cestovnog zemljišta.

15.9. Prema tome, iako je u čl. 2. st. 2. Pravilnika o mjerilima za izračun naknade propisano da naknadu za korištenje cestovnog zemljišta plaćaju pravne i fizičke osobe za korištenje priključaka odnosno prilaza na javnu cestu izgrađenih na cestovnom zemljištu i kad obavljaju komercijalnu djelatnost u objektima izvan cestovnog zemljišta, ova odredba ne može se primijeniti izolirano od drugih odredaba tog Pravilnika, kao i Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta, a posebice ne izvan svrhe i smisla Zakona (Zakona o javnim cestama, odnosno Zakona o cestama). Primjena čl. 2. st. 2. Pravilnika o mjerilima za izračun naknade na način da se ta odredba tumači kao zakonska osnova za obvezu plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta (uz ispunjenje ovdje propisanih uvjeta da se radi o pravnoj ili fizičkoj osobi koja koristi priključak ili prilaz do objekta izvan cestovnog zemljišta u kojemu obavlja komercijalnu djelatnost) dovela bi do prekoračenja zakonske definicije „korištenja cestovnog zemljišta“ te time do uvođenja nove kategorije naknade za korištenje cestovnog zemljišta, što bi bilo u nesuglasju s Zakonom.

15.10. Nadalje na temelju čl. 12. Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti je propisano da je korisnik kojem se povjeri na korištenje cestovno zemljište i obavljanje pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu, dužan snositi dio troškova održavanja cestovnog zemljišta i infrastrukturnih troškova, održavati razinu i kvalitetu pružanja usluga te koristiti povjereno cestovno zemljište i obavljati prateće djelatnosti sukladno odredbama ugovora sklopljenog s nadležnim subjektom.

16. Međutim u ovoj pravnoj stvari tužitelj nije niti isticao da se tuženik obvezao pružati usluge korisnicima javne ceste te da je preuzeo obvezu „održavanja razine i kvalitete pružanja usluga“ niti je preuzeo obvezu pružanja usluga vozačima na predmetnoj javnoj cesti, a upravo je djelatnosti pružanja usluga vozačima i putnicima bit obavljanja prateće djelatnosti u smislu čl. 2. Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti.

17. Prema tome naknada koju tužitelj potražuje od tuženika u ovoj pravnoj stvari niti je Zakon o javnim cestama niti Zakon o cestama, jer isti ne predviđaju obvezu plaćanja naknade za prilaz na cestu, već je propisana naknada za obavljanje pratećih djelatnosti odnosno za korištenje cestovnog zemljišta. Da bi nastala neka obveza plaćanja na temelju zakona onda takva obveza mora biti na nedvojben način u zakonu i propisana.

18. Nije osnovan ni zahtjev tužitelja koji temelji na pretpostavkama iz instituta stjecanja bez osnove iz razloga što taj prijelaz nije imao osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili u zakonu pa stoga ne postoji obveza tuženika naknaditi sporni iznos niti na temelju odredbe čl. 1120. ZOO jer korištenje cestovnog zemljišta u smislu Zakona o javnim cestama odnosno Zakona o cestama ne predstavlja korištenje prilaza na javnu cestu – županijsku cestu broj 2075 od strane tuženika.

19. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP valjalo je prihvatiti reviziju te preinačiti drugostupanjsku presudu na način da je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

20. Tužitelju je dosuđen trošak revizijskog postupka na temelju odredbe čl. 166. st. 4. ZPP u iznosu od 4.112,50 kuna, dok tužitelju nije dosuđen trošak žalbe jer s istom nije uspio u postupku.

21. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije nužan za vođenje ovog postupka.

Zagreb, 22. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil

Broj zapisa: eb306-ee004

Kontrolni broj: 0422e-32334-9dfa6

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=IVAN VUČEMIL, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.