REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 49/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Z. d.d., OIB: … , iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š. i Š., u Z., protiv tuženika C. o. d.d., Filijala Z., OIB: … , iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2359/14-2 od 17. listopada 2017. kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3806/08-30 od 24. rujna 2013., u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 492.578,61 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. svibnja 2005. do isplate, uz nadoknadu troška parničnog postupka u iznosu od 69.012,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 24. rujna 2013. do isplate, dok je pod toč. II. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za iznos od 6.200,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2005. do isplate.
2. Drugostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijena je djelomično žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. I. izreke kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 492.578,61 kn sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 30. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007. s kamatom određenom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; pod toč.
II. izreke odbijena je žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke u odnosu na trošak postupka dok je preinačena prvostupanjska odluka u dijelu kojim je odlučeno o postotnim poenima na način da je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodilo tekućem polugodištu preko pet do osam postotnih poena, dok je pod toč. III. izreke odbijen zahtjev za nadoknadu troškova odgovora na žalbu.
3. Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke, reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da ovaj sud ukine pobijane presude te vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje podredno preinači te odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio revizijske navode te je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.
5. Revizija je neosnovana.
6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja kao osiguravatelja priključnog vozila na kojem je nastala totalna šteta u iznosa od 498.778,61 kn, a koji iznos je tužitelj isplatio svom osiguraniku na temelju police kasko osiguranja povodom štetnog događaja od 10. travnja 2005. za koji je isključivo kriv vozač teretnog, vučnog vozila koje je bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od auto odgovornosti.
8. Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik izrijekom temelji na tvrdnji o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ističući da drugostupanjski sud nije uopće cijenio žalbeni razlog da se u konkretnom slučaju radilo o jednom vozilu i jednom vozaču, a ne o dva vozila i dva vozača koji bi djelovali nezavisno i od kojih bi jedan drugomu prouzročio štetu odnosno da drugostupanjski sud nije obrazložio zašto žalbeni razlog ne prihvaća.
8.1. Suprotno tvrdnji revidenta, drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu (tako i u odnosu na žalbeni razlog tuženika da u konkretnom slučaju vučno i priključno vozilo čine jednu cjelinu), a kako je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik. (Ispravno povreda čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP).
8.2. Stoga ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
9. Međutim ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti.
10. U postupku je utvrđeno:
- da je do štetnog događaja došlo tako što je na vučno vozilo bila priključena cisterna osigurana kod tužitelja kao priključno vozilo,
- da je i za priključno i za vučno vozilo zaključena polica osiguranja predviđena čl. 82. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" br. 9/94, dalje: ZOS),
- da je vučno motorno vozilo registarske oznake … osigurano kod tuženika kao teretno vučno vozilo,
- da je vučno vozilo isključivo odgovorno za nastali štetni događaj,
- te da je na priključnom vozilu nastala totalna šteta u iznosu koji je na temelju sklopljene police kasko osiguranja tužitelj isplatio svome osiguraniku.
11. Slijedom navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenivši tužbeni zahtjev osnovanim zaključili da su u štetnom događaju sudjelovali vučno i priključno vozilo kao jedna cjelina (skup vozila), ali s obzirom da je za oba vozila zaključena polica osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno čl. 82. ZOS da treba tumačiti da se radi o dva vozila pa da stoga tužitelj ima pravo regresa od tuženika čiji je osiguranik odgovoran za predmetni štetni događaj i to pozivom na odredbu čl. 178. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), a koji Zakon se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), jer u konkretnom slučaju vozač vučnog vozila odgovara vlasniku priključnog vozila na temelju krivnje.
12. Revizijski navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava svode se na tvrdnju da vučno i priključno vozilo predstavljaju jednu cjelinu, da priključno vozilo nije treća osoba u odnosu na vučno vozilo te da nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 178. ZOO kojom je propisana odgovornost u slučaju nezgode izazvane motornim vozilima u pokretu dakle, pogonom dvaju ili više motornih vozila u pokretu. Stoga tuženik smatra da nema pravne osnove za naknadu štete jednom dijelu "skupa vozila" s police drugog dijela "skupa vozila" jer isti kao jedinstvena funkcionalna cjelina bili sudionici prometne nezgode.
13. Prema ocjeni ovoga suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da se u konkretnom slučaju radi o dva vozila za koje je propisana obveza sklapanja ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti, da prema čl. 2. st. 1. toč. 28. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 105/04, dalje: ZSPC) priključno vozilo ima status vozila, te da se u konkretnom slučaju prema čl. 2. st. 1. toč. 52. ZSPC radi o "skupu vozila" (motorno vozilo i priključno vozilo koja u prometu na cestama sudjeluju kao cjelina).
14. Međutim, pogrešno je pozivanje drugostupanjskog suda na odredbu čl. 178. ZOO, jer su tom odredbom regulirani odštetni zahtjevi vlasnika motornih vozila, odnosno nastanak štete pogonom dvaju ili više motornih vozila, a u konkretnom slučaju radi se o pravnoj situaciji nastanka štete unutar skupa vozila u pogonu u situaciji kada su vučno i priključno vozilo osigurani kod dva različita osiguravatelja odnosno radi se o unutarnjem odnosu osiguravatelja vučnog vozila i osiguravatelja priključnog vozila jednog naspram drugog koji međusobno odgovaraju prema krivnji i u granicama svoje odgovornosti.
15. Prema čl. 154. st. 1. ZOO tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
15.1. Tuženik odgovora po načelu presumirane krivnje u smislu odredbe čl. 154. st.
1. ZOO pa bi na strani tuženika bio teret dokaza da je šteta nastala bez njegove krivnje, odnosno u konkretnom slučaju bez krivnje osiguranika tuženika.
15.2. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje ovaj sud smatra da su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke za odštetnu odgovornost tuženika tužitelju u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZOO. To stoga što je tuženik, kako je to pravilno ocijenio i drugostupanjski sud, zbog činjenice da je propisana obveza da se i za vučno i za priključno vozilo sklopi polica obveznog osiguranja, radi o dva vozila koja su u trenutku štetnog događaja predstavljala jednu cjelinu, ali je šteta na priključnom vozilu nesporno nastala krivnjom vučnog vozila.
15.3. S obzirom da u konkretnom slučaju nije sporna odgovornost osiguranika tuženika za nastalu štetu, tužitelj ima pravo potraživati od tuženika kao osiguravatelja vučnog vozila predmetni iznos koji je isplatio svome osiguraniku na ime regresa sukladno odredbi čl. 939. ZOO te je njegov zahtjev stoga pravilno ocijenjen kao osnovan.
16. Iako je drugostupanjski sud pozivajući se na odredbu čl. 178. st. 1. ZOO pogrešno primijenio materijalno pravo, pravilnom primjenom materijalnog prava i to primjenom odredbe čl. 154. ZOO, trebalo je jednako odlučiti.
17. Slijedom navedenog, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je revizija tuženika na temelju čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.
Zagreb, 22. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
