REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1492/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u Z., protiv tuženice B. P. iz Z., OIB ..., zastupane po punomoćniku M. S., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž 5162/18-3 od 2. prosinca 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3624/2017-55 od 13. lipnja 2018., u sjednici održanoj 22. veljače 2022.
r i j e š i o j e:
Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije postavio je pravna pitanja za koja je naveo da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu,
3. U obrazloženju prijedloga/važnosti postavljenih pitanja je naveo zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno pravo.
4. Odgovor na taj prijedlog nije podnesen.
5. Ovaj je sud prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 385., 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).
6. Prvo pravno pitanje nema utjecaja na odluku u sporu, jer se u njemu implicira da bi predmetni, sporni ugovor bio izvršen. Međutim, to ne proizlazi iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a ovaj, revizijski sud svoju odluku može donositi samo u okviru činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova. Naime, nije sporno da je tužitelj obavljao poslove zastupanja tužene, ali nije utvrđeno da je to obavljao putem predmetnog (pa tako niti izvršenog) ugovora na kojem tužitelj temelji tužbeni zahtjev i na koji smjera prvim pravnim pitanjem.
6.1. Osim toga, u pogledu tog pravnog pitanja je za navesti da u odlukama na koje se, kao na razloge važnosti u smislu čl. 385.a ZPP-a poziva tužitelj, pravno shvaćanje nije izraženo u okviru iste pravnočinjenične situacije pa nije ni dokazna razlog važnosti toga pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava.
7. Drugo pravno pitanje je preopćenito i neodređeno postavljeno i, stoga, na njega se, na onako kako je koncipirano (a ovaj sud jedino može izraziti pravno shvaćanje u pogledu pravnog pitanja kakvo je postavljeno), ne može dati jednoznačan, jedinstven i uvijek primjenjiv odgovor, što je osnovni smisao postupka koji bi se vodio povodom revizije.
7.1. Naime, ne upuštajući se u izražavanje pravnog shvaćanja u pogledu toga pitanja (zbog nedostataka navedenih u odjeljku 7.), za primijetiti je da će u svakom slučaju potencijalno biti od utjecaja vrijeme kada je zapravo došlo do naknadnog potpisivanja predmetnog ugovora od strane stranke koja ga je zadnja potpisala – je li to prije ili poslije izvršenja ugovora (a sve to ako bi se, prethodno, uopće utvrdilo da je on izvršavan). No taj se aspekt vremena potpisivanja ugovora drugim pravnim pitanjem ne problematizira ni konstatira, a niti se utvrđuje u nižestupanjskim odlukama (v. odjeljak 6. al. 2.), što onemogućuje davanje jasnog odgovora na to pitanje koje bi predstavljalo pravni standard za buduće slučajeve.
8. Treće pravno pitanje nema utjecaj na odluku u sporu jer nižestupanjski sudovi svoje pravno shvaćanje nisu utemeljili na ocjeni (ne)vjerodostojnosti preslike ili izvornika, nego su uvidom u ispravu u presliku i izvorniku (a obje je priložio upravo sam tužitelj) zaključili o činjenici (ne)postojanja pisanog oblika ugovora. Nižestupanjski je sud uzeo u obzir izvornik koji je naknadno dostavljen u spis (poslije preslika) ali je ocijenio da je na njega naknadno intervenirao i taj se pristup suda ne može uspješno osporavati tako postavljenim pravnim pitanjem.
9. Četvrto pravno pitanje se ne može kvalificirati kao materijalnopravno niti postupovnopravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a; njime podnositelj zapravo upire na (eventualnu) pogrešnu primjenu odredba parničnog postupka počinjenu pred nižestupanjskim sudom, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu čl. 382. ZPP-a.
9.1. Naime, čak i u slučaju postojanja takove povrede u konkretnom slučaju – osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda – njezine posljedice ne premašuju dosege ovoga konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse niti za razvoj prava kroz praksu, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom navedene revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz praksu.
10. Slijedom navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje podnošenja revizije određene odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci ovoga rješenja.
Zagreb, 22. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
