REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: 2 Us I-1389/2021-6

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužiteljice M. M. iz P. P., OIB: … koju zastupa opunomoćenik K. G., odvjetnik iz Ž., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Z., radi prava na obiteljsku mirovinu, 22. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/II 140-03/20-03/03265213740 URBROJ: 341-99-06/2-20-5935, broj spisa: 744071 od 20. listopada 2021. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u V. KLASA: UP/I 140-03/20-03/03265213740, URBROJ: 341-22-

06/2-20-11709, broj spisa: 60823 od 23. srpnja 2020.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnoga spora.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-03/20-03/03265213740 URBROJ: 341-99-06/2-20-5935, broj spisa: 744071 od 20. listopada 2021. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru KLASA: UP/I 140-03/20-03/03265213740, URBROJ: 341-22-06/2-20-11709, broj spisa: 60823 od 23. srpnja 2020. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za priznanje prava na obiteljsku mirovinu.

Tužiteljica u tužbi navodi da je pobijano rješenje donijeto protivno članku 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući se u konkretnom slučaju tužiteljici uskraćuje mirovinsko pravo, a što predviđa navedeni članak. Poziva se i na predmet Solomon protiv Hrvatske od 2. travnja 2015. te ističe da i Europski sud za ljudska prava navodi kako bilo koje miješanje od strane tijela javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito i u javnom interesu, ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinaca. Smatra da je u provedenom postupku propušteno utvrditi da li tužiteljica trpi prekomjeran teret u smislu odredbi Konvencije te da je trebalo provesti test razmjernosti s obzirom na činjenicu što je u postupku utvrđeno da je ista u vrijeme smrti pokojnog supruga navršila 44 godine, a zakonski limit određen je na 45 godina. Ukazuje i kako je sukladno uputi iz ranijeg rješenja tuženika KLASA: UP/II 140-03/20-03/03265213740 URBROJ: 341-99-06/2-20-1762, broj spisa: 744071 od 30. ožujka 2020. pokrenula novi upravni postupak radi priznanja predmetnog prava. Ista je zaključkom prvostupanjskog tijela od 13. srpnja 2020. pozvana smisleno članku 47. stavku 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09., nastavno: ZUP) da dostavi rodne listove za djecu, ne starije od šest mjeseci te potvrde o njihovom redovnom školovanju u trenutku smrti njihova oca. Tužiteljica je predmetnu dokumentaciju nesporno dostavila putem opunomoćenika. Međutim, tuženik te dokaze uopće nije razmatrao, čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje prema članku 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14., nastavno: Ustav RH). Smatra da se radi o formalističkom pristupu tuženika koji nije utvrdio sve okolnosti slučaja, kao što je došlo i do pogrešne primjene odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19., nastavno: ZOMO), budući su na konkretni slučaj trebale biti primijenjene odredbe prethodno važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 35/08., 40/10., 61/11., 114/11., 76/12., 133/13., nastavno: ZOMO/98.)., a posebno članak 62. stavak 1. točka 3. i stavak 3. toga Zakona. Poziva se i na praksu Europskog suda za ljudska prava u Strassbourgu u predmetu Kovačić, Mrkonjić, Golubović protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine iz Odluke od 9. listopada 2003. Na kraju ističe kako je tužiteljici predmetno pravo trebalo biti priznato i smisleno odredbi članka 67. stavak 1. točke 3. ZOMO, a sve jer je kćerka Ivana Matijević i dalje na redovnom školovanju pa je prema članku 70. stavku 1. ZOMO nastavila redovno školovanje prije navršene 26 godine života. Slijedom navedenog predlaže sudu poništavanje pobijanih odluka uz naknadu troškova upravnog spora. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je osporavano rješenje zakonito i u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i zakonskim propisima te smatra da navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Navodi odredbe ZOMO te ističe kako tužiteljica nije ostvarila zakonske uvjete za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu kao niti njena djeca, budući ne ispunjavaju zakonske uvjete. Slijedom navedenog predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Dana 22. veljače 2022. kod ovoga suda održana je rasprava u ovom upravnom sporu, kako bi se strankama dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

Zamjenička opunomoćenica tužitelja je na raspravi izjavila da ostaje kod tužbe i svih navoda iz iste.

Službena osoba tuženika je na raspravi ostala kod odgovora na tužbu i svih navoda iz istoga.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, sud je izvršio uvid u sudski spis te spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja prema odredbi članka 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., nastavno: ZUS) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Iz stanja spisa proizlazi da je suprug tužiteljice, M. M., umro 9. listopada 2013., a da je tužiteljica rođena 9. listopada 1969. pa je na dan smrti supruga imala navršenih 44 godine života. Tužiteljica najprije podnosi zahtjev za priznavanjem prava na obiteljsku mirovinu iza pokojnog supruga 13. studenog 2019., koji je odbijen rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u V., broj: 60823 od 10. veljače 2020., odnosno potvrđen rješenjem tuženika, broj : 744071 od 30. ožujka 2020. godine je žalba odbijena kao neosnovana. Iz obrazloženja navedenih odluka proizlazi da nisu ispunjeni posebni uvjeti propisani člankom 67. ZOMO, s uputom da obzirom da je tužiteljica postavila zahtjev samo u odnosu na sebe, a isti više nije moguće izmijeniti, da je moguće pokrenuti novi upravni postupak u kojem će stranka postaviti novi zahtjev.

Uvidom u spis upravnog postupka utvrđeno je da je tužiteljica 29. travnja 2020. podnijela novi zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu nakon smrti osiguranika Milanka Matijevića, umrlog 9. listopada 2013.

Isto tako, iz podataka spisa proizlazi, a što niti tužiteljica ne spori, da je od tužiteljice dopisom od 13. srpnja 2020. zatraženo da dostavi rodne listove, ne starije od šest mjeseci, za djecu I. M. i M. M. te potvrde o redovitom školovanju u trenutku smrti oca i nadalje sve do završetka redovnog školovanja.

Nadalje proizlazi da su djeca tužiteljice M. M., udana M. i I. M. rođene 10. siječnja 1990., odnosno 18. svibnja 1991.

Uvidom u spis upravnog postupka utvrđeno je da ni tužiteljica, a niti njezina djeca, do navršenih 45 odnosno 50 godina života tužiteljice, nisu ostvarili i koristili obiteljsku mirovinu.

Odredbom članka 67. ZOMO propisano je da udovica ima pravo na obiteljsku mirovinu: 1. ako je do smrti bračnog druga, po kojemu joj to pravo pripada, navršila 50 godina života ili 2. ako je mlađa od 50 godina života i ako je do smrti bračnog druga nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti ili je potpuni gubitak radne sposobnosti nastao u roku od jedne godine nakon smrti bračnog druga ili 3. ako je nakon smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na obiteljsku mirovinu po ocu, a udovica obavlja roditeljske dužnosti prema toj djeci. Udovica kod koje tijekom trajanja prava po toj osnovi nastupi potpuni gubitak radne sposobnosti zadržava pravo na obiteljsku mirovinu dok postoji takva nesposobnost (stavak 1.). Udovica koja do smrti bračnog druga nije navršila 50, ali je imala navršenih 45 godina života, ima pravo na obiteljsku mirovinu kad navrši 50 godina života (stavak 2.). Udovica koja je tijekom trajanja prava na obiteljsku mirovinu, stečenog prema stavku 1. točki 3. ovoga članka, navršila 50 godina života, zadržava pravo na obiteljsku mirovinu trajno, a ako udovici to prvo prestane prije navršene 50. godine života, ali nakon navršene 45. godine života, može pravo ponovno ostvariti kada navrši 50 godina života (članak 3.).

Člankom 69. stavak 1. ZOMO propisano je da dijete ima pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti roditelja i može se tim pravom koristiti i nakon navršene 15. godine života u razdobljima kada nije zaposlen, ali najduže do 18. godine života. Prema članku 70. stavku 1. ZOMO dijete ima pravo na obiteljsku mirovinu i koristiti se tim pravom nakon navršene 15. godine života ako je u trenutku smrti osiguranika na redovitom školovanju ili započne takvo školovanje nakon smrti osiguranika. To pravo pripada djeci do kraja redovitog školovanja, ali najduže do navršene 26. godine života.

Odredbom članka 72. stavka 1. ZOMO propisano je da član obitelji ima pravo na obiteljsku mirovinu od dana kada su ispunjeni uvjeti propisani za stjecanje prava na mirovinu ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka roka od šest mjeseci od dana ispunjavanja uvjeta, član obitelji ima pravo na obiteljsku mirovinu od prvoga

dna idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva za šest mjeseci unatrag.

U smislu navedene odredbe članka 72. stavka 1. ZOMO predmetni zahtjev tužiteljice za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu nije podnesen u roku od šest mjeseci od dana kada su ispunjeni uvjeti propisani za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu (smrt osiguranika) te bi mogući datum priznanja iste bio 1. studenog 2019., odnosno prvoga dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag.

Imajući u vidu naprijed navedene odredbe ZOMO koje propisuju uvjete po kojima udovica ima pravo na obiteljsku mirovinu, kao i činjenice da je tužiteljica u vrijeme smrti supruga imala navršene 44 godine života, a da su njena djeca na dan 1. studenog 2019. imale navršenih 29, odnosno 28 godina života te da zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu nije podnesen u roku od šest mjeseci od dana kada su ispunjeni uvjeti propisani za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu (smrt osiguranika), nije bilo zakonske mogućnosti za drugačije odlučivanje o ovoj upravnoj stvari.

Naime, iz naprijed navedenog nedvojbeno proizlazi kako tužiteljica nije ostvarila uvjete propisane odredbom članka 67. ZOMO za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu, obzirom da je u trenutku smrti imala navršenih 44 godine života te stoga tužbeni navodi tužiteljice nisu odlučni.

Isto tako je vidljivo da su smisleno odredbi članka 70. stavka 1. ZOMO njena djeca na dan 1. studenog 2019., koji datum se računa obzirom da je zahtjev podnesen nakon isteka roka od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta pa od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag prema članku 72. stavku 1. ZOMO, imali navršenih više od 26 godina pa isti također ne ispunjavaju uvjete kao član obitelji na obiteljsku mirovinu.

U odnosu na prigovor tužiteljice da je trebalo primijeniti odredbe ranije važećeg ZOMO/98, a ne odredbe ZOMO, sud nalazi da je predmetni prigovor neosnovan.

Člankom 187. ZOMO je propisano da će se postupci za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja koji se ostvaruju do 31. prosinca 2013. kao i postupak utvrđivanja mirovinskog staža pokrenut do 31. prosinca 2013. završiti prema propisima koji su važili toga dana.

S obzirom da je riječ o postupku koji je pokrenut prvo 2019. te onda o novom postupku pokrenutom 2020. nedvojbeno se primjenjuju odredbe ZOMO kao zakona koji je bio na snazi u trenutku pokretanja postupka što je u skladu i s člankom 187. ZOMO te je takav prigovor tužitelja neosnovan.

Na kraju, sud naglašava kako nije našao povrede konvencijskih prava na koje tužiteljica upire, jer to što je ista odbijena sa zahtjevom za obiteljsku mirovinu jer ne ispunjava zakonske uvjete propisane naprijed citiranim odredbama Zakona, ne znači da su tužiteljici povrijeđena konvencijska prava. Kako tužiteljica nije ispunila uvjete za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu, stoga nije bilo potrebe primjene testa razmjernosti niti je time povrijeđeno konvencijsko načelo zaštite prava vlasništva, u odnosu na mirovinska prava, kako to tužiteljica neosnovano navodi. Nadalje, nema mjesta povredi prava na pošteno suđenje u smislu čl. 29. Ustava RH te povredi članka 19. st. 2. Ustava RH koji jamči sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravne vlasti i tijela koje imaju javne ovlasti, budući da ovaj sud ocjenjuje kako su nadležna tijela u pravičnom i razumnom roku odlučila o pravu tužiteljice te sud nije našao povrede zakona, slijedom čega smatra da su pojedinačni akti utemeljeni na zakonu.

Dakle, kako su pobijana rješenja utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni odredaba materijalnih propisa, tužbeni zahtjev je odbijen na temelju članka 57. stavka 1. ZUS i odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

Budući da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom, sama snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćenici odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

U Osijeku 22. veljače 2022.

Sudac

Berislav Babić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS).