REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1880/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja T. B., OIB: ..., iz S., i drugotužiteljice M. Š., OIB: ..., iz Z., koje zastupa punomoćnik N. I., odvjetnik iz Odvjetničkog društva I. p. u S., protiv tuženika I. K., OIB: ..., iz S., kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u S., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1361/2017-2 od 5. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-7553/15 od 24. ožujka 2017., u sjednici održanoj 22. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr- 5475/12 od 21. prosinca 2012. (st. I. izreke), kao i tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr- 5475/12 od 21. prosinca 2012., kojim ovrhovoditelj, pozivom na ugovor o zajmu solemniziran 21. kolovoza 2009. po javnom bilježniku I. B. iz S. (poslovni broj OV- 6653/09), traži ovrhu preko iznosa od 600.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima (st. II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlažu revizijskom sudu preinačiti drugostupanjsku presudu. Potražuju trošak revizije.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. Ovaj sud postupajući u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u reviziji tužitelji ukazuju. To iz razloga što pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaja isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.
8. Naime, kod utvrđivanja relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP. Pritom valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP), pa postupanje prema toj ovlasti time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenata, nižestupanjski sud nije učinio povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP.
9. Nadalje, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP na koju revidenti sadržajno ukazuju u reviziji. Naime, drugostupanjska presuda obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude može postojati jedino slijedom odluke prvostupanjskog suda i s njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje su tužitelji isticali tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda.
10. Kako revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 299. ZPP revidenti nisu obrazložili, to isti nije uzet u obzir u smislu odredbe čl. 386. ZPP.
11. Predmet spora u revizijskom postupku je tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom (određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-5475/12 od 21. prosinca 2012.) u odnosu na novčanu tražbinu od 880.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti s kamatama, te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na proglašenje ovrhe nedopuštenom u odnosu na novčanu tražbinu preko iznosa od 600.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti s kamatama.
12. U postupku koji je prethodio reviziji prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-5475/12 od 21. prosinca 2012. određena ovrha na nekretninama tužitelja (kao ovršenika), odnosno na kat.čest. 820/1 k.o. S. (zk.ul. 15817, poduložak 74 i 75), kao i na novčanim sredstvima tužitelja, a koje rješenje o ovrsi je doneseno na temelju ovršne isprave – javnobilježničkog akta – ugovora o zajmu solemniziranog 21. kolovoza 2009. po javnom bilježniku I. B. iz S. (br. OV-6653/09),
- da su tužitelji (kao ovršenici) povodom podnesene žalbe protiv predmetnog rješenja o ovrsi upućeni na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi zbog žalbenog razloga da na temelju predmetne ovršne isprave nije isplaćen zajam u iznosu od 880.000,00 EUR,
- da je prijedlog ovršenika (ovdje tužitelja) za ukidanje potvrde ovršnosti javnog bilježnika I. B. na Ugovoru o zajmu od 18. kolovoza 2009. pravomoćno odbijen,
- da je ugovor o zajmu sklopljen 18. kolovoza 2009. između tuženika (kao zajmodavatelja) i tužitelja (kao zajmoprimatelja i založnog dužnika) te tužiteljice (kao založnog dužnika), a predmet kojeg je bio zajam od 880.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan potpisa ugovora, koji se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u roku od godinu dana, time da je ugovoreno i založno pravo na nekretninama tužitelja (stan u S.,) i tužiteljice-založnog dužnika (stanovi br. ... i ... u objektu F.-L.),
- da je predmet poreznog nadzora nad tuženikom bilo upravo davanje pozajmice prvotužitelju u iznosu od 880.000,00 EUR, kojim nadzorom je bio obuhvaćen i prvotužitelj koji je u tom postupku dostavio izvadak sa svog deviznog računa iz kojeg je razvidno da je položeno 600.000,00 EUR, a tuženik je u godini u kojoj je pozajmio novac tužitelju sa svojeg deviznog računa br. ... podigao iznos od 234.900,00 EUR, sa računa br. ... iznos 477.800,00 EUR, te iznos od 222.000,00 EUR, od čega je dao pozajmicu tužitelju u iznosu od 880.000,00 EUR,
- da su tužitelji tuženiku dopustili upis založnog prava na svojim nekretninama za tražbinu u iznosu od 880.000,00 EUR, odnosno tuženik je 25. kolovoza 2009. upisao hipoteke u iznosu od 880.000,00 EUR, a rješenja kojim je dopuštena uknjižba tužitelji su uredno zaprimili i nisu izjavili žalbu,
- da je tuženik kao zajmodavac prvotužitelju kao zajmoprimcu iznos od 280.000,00 EUR dao prije sklapanja ugovora o zajmu.
13. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi su zaključili da upravo vremenski odmak od sklapanja ugovora o zajmu od 18. kolovoza 2009., odnosno dospijeća obveze prvotužitelja na povrat zajma (godina dana od dana sklapanja ugovora) i vremena upisivanja hipoteke upravo na iznos od 880.000,00 EUR do pokretanja ovrhe radi prisilnog ostvarenja tuženikove tražbine na temelju ugovora o zajmu – 21. prosinca 2012., u kojem razdoblju tužitelji nijednom radnjom (žalbom protiv rješenja kojim je dopuštena uknjižba hipoteke za tražbinu upravo u iznosu od 880.000,00 EUR te eventualno tužbom radi raskida ugovora zbog neispunjenja) nisu zahtijevali određenu pravnu zaštitu vezanu za citiranu ovršnu ispravu, ukazuje na nevjerodostojnost navoda tužitelja. Nadalje, zaključuju da su za rješenje ove pravne stvari irelevantni motivi zajma (je li za kupnju stana ili premošćivanje problema u koje je zapala tvrtka A. S. d.o.o.) kao i pravni odnosi između trgovačkih društava V. d.o.o. S. i A. S. d.o.o. S., ali da iz spisa Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-109/16 u kojem predmetu prvotužitelj navodi potpuno drugačije konstrukcije zatvaranja navodnih dugovanja između V. d.o.o. prema A. S. d.o.o. S., proizlazi neistinitost tužiteljevih navoda u ovom predmetu.
14. Slijedom navedenog, nižestupanjski sudovi su ocijenili neosnovanim navode tužitelja – da ovrhovoditelj nije isplatio puni iznos utvrđen ovršnom ispravom – Ugovorom o zajmu sklopljenog 18. kolovoza 2009., solemniziranog 21. kolovoza 2009., pod poslovni broj Ov-6653/09 po javnom bilježniku I. B. iz S. – zbog kojeg razloga iz čl. 46. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 – dalje: OZ) su tužitelji upućeni u parnicu primjenom čl. 48. st. 3. OZ. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kako glavni, kojim se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom u cijelosti, tako i podredni, kojim se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom preko iznosa od 600.000,00 EUR. 15. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelji u reviziji ponavljaju navode da prema čl. 58. i čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 – dalje: ZJB) javnobilježnički akt ne smije biti nejasan ili dvosmislen, a da iz ugovorne odredbe čl. 1. predmetnog ugovora o zajmu, kao javnobilježničkog akta solemniziranog po javnom bilježniku, proizlazi da se zajmodavatelj obvezuje zajmoprimatelju dati zajam od 880.000,00 EUR, time da u ugovoru nije navedeno da je zajmodavatelj dao zajmoprimatelju dio zajma od 280.000,00 EUR, već da se obvezuje dati cjelokupan iznos zajma od 880.000,00 EUR, te da takav sadržaj ugovora potvrđuje da tuženik tužitelju nije dao zajam u iznosu od 280.000,00 EUR. Osim toga, tužitelji u reviziji ponavljaju da odredba čl. 319. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) obvezuje na tumačenje ugovora onako kako to u ugovoru piše. Međutim, nižestupanjski sudovi su utvrdili da iz ugovora o zajmu kao javnobilježničkog akta (solemniziranog po javnom bilježniku 21. kolovoza 2009.) proizlazi da su istim ugovorne strane ugovorile svoja prava i obveze vezane za zajam od 880.000,00 EUR, te da je predmet ugovora o zajmu bio upravo iznos naveden u ugovoru (880.000,00 EUR), a ne iznos od 600.000,00 EUR kako to tvrde tužitelji, pri čemu ustvari iznose svoje subjektivno tumačenje u pogledu dijela zajma od 280.000,00 EUR.
16. Ne postoji stoga ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je i prema shvaćanju ovog suda pravilno drugostupanjski sud primijenio odredbe čl. 58. i čl. 59. ZJB u vezi s čl. 319. st. 1. ZOO kada je zaključio da sadržaj čl. 1. predmetnog ugovora o zajmu nije nejasan niti dvosmislen.
17. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.
Zagreb, 22. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
