REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3710/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Č. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. Z., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Z. & B. u Z., protiv tuženika O. B. d.d., S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž. i p. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-8110/15-2 od 4. srpnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-4057/13-23 od 29. svibnja 2015., u sjednici održanoj 22. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.141.047,50 kn, s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose koji dospijevaju od 22. ožujka 2008. do 4. siječnja 2012. do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, a ujedno je odbijen i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. I.). Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 147.262,50 kn (toč. II.).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda ukine, kao presuda suda prvoga stupnja, te predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da se pobijana presuda preinači i u cijelosti usvoji zahtjev tužitelja.

4. U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja, ističe da je neosnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa se predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu. Ujedno tuženik traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn.

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj 14. ožujka 2008. u svojstvu javnog bilježnika sudjelovao u sklapanju pravnog posla između pravnog prednika tuženika B. P. C. d.d., u svojstvu davatelja kredita i nalogodavca, te društva A. Z. d.o.o., u svojstvu korisnika kredita i to na način da je tužitelj kao javni bilježnik sačinio javnobilježnički akt – zapisnik o deponiranju novčanog iznosa br. DK-6/2008,

- da je navedenim zapisnikom tužitelj preuzeo obvezu postupati po tuženikovim nalozima i potom izdavati naloge tuženiku za isplatu novčanih sredstva deponiranih na njegovom bankovnom računu u korist društva A. Z. d.o.o.,

- da je u razdoblju od 2008. do 2011. tužitelj od pravnog prednika tuženika zaprimio 592 naloga po kojima je i postupio,

- da je predmetni ugovorni odnos između parničnih stranaka nastavljen kroz sastavljanje zapisnika od 25. ožujka 2009. pod brojem DK-1/2009, 9. ožujka 2010. pod brojem DK-2/2010, 21. studenoga 2011. pod brojem DK-1/2011 i 8. travnja 2011. pod brojem DK-3/2011,

- da obveza tuženika ne proizlazi niti iz iskaza svjedoka I. N. i D. A.,

- da ne postoji pisani dokument iz kojeg bi proizlazila obveza tuženika.

9. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje nagradu za pružene javnobilježničke usluge – sastavljanje ukupno 592 naloga, a koji mu nisu plaćeni.

10. Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja kao neosnovan zaključujući da prema sadržaju zapisnika, koje je sastavio tužitelj, proizlazi da se tužitelj u svojstvu javnog bilježnika obvezao isplatiti odgovarajući iznos s računa za druge osobe na račun A. Z. d.d. po pisanoj izjavi B. P. C. d.d., pri čemu broj uplata odnosno isplata nije ograničen. Iz toga nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj kao javni bilježnik pristao provesti neodređeni broj budućih naloga za plaćanje bez ikakvih dodatnih obveza plaćanja javnobilježničkih nagrada i javnobilježničkih pristojbi, osim onih povezanih sa sastavljanjem Zapisnika.

Pri tome se nižestupanjski sudovi pozivaju na odredbu čl. 33. Pravilnika o privremenoj javnobilježničkoj tarifi („Narodne novine“ br. 97/01 – dalje: Pravilnik) prema kojoj za čuvanje i predaju novca javni bilježnik ima pravo na nagradu kojom su obuhvaćene sve radnje koje javni bilježnik mora poduzeti u vezi s čuvanjem i predajom povjerenog novca. Dakle, iz navedene odredbe, ali i sadržaja Zapisnika proizlazi da tužitelj nema pravo potraživati javnobilježničku nagradu i pristojbu za izvršenje naloga jer su iste već uključene u nagradu i pristojbu koji su plaćeni prilikom sastavljanja zapisnika odnosno otvaranja računa za druge osobe.

Također nižestupanjski sudovi ističu da su predmetni nalozi sastavljeni na obrascu s memorandumom prednika tuženika, pa kao takvi ne mogu predstavljati javnobilježničke isprave odnosno akte u smislu odredbe čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93, 29/94, 162/98, 16/07 i 75/09 – dalje: ZJB).

11. Tužitelj reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, u samoj reviziji tužitelj upućuje na sadržaj žalbe, pri čemu je drugostupanjski sud pravilno neosnovano ocijenio žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Pri tome pravilno nižestupanjski sudovi ocjenjuju da se postojanje sporazuma tužitelj s prednikom tuženika o plaćanju naloga ne može dokazivati iskazima svjedoka, već pisanim sporazumom kojeg u konkretnom slučaju nema.

Nejasna je revizijska tvrdnja da je čl. 2. st. 2. Pravilnika propisani da su sporazumi o visini nagrade protivni tarifi bez učinka. U konkretnom slučaju nije postignut sporazum o visini nagrade koji bi bio protivan tarifi, već je pravilno primijenjena odredba čl. 33. Pravilnika. Naime, za čuvanje i predaju novca javni bilježnik ima pravo na nagradu kojom su obuhvaćene sve radnje koje javni bilježnik mora poduzeti u vezi s čuvanjem i predajom povjerenog novca, pa time i izdavanje naloga u svezi s time.

13. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

14. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

Zagreb, 22. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.