Posl.br.9 P.882 /2014

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

20000 Dubrovnik

P R E S U D A

U ime Republike Hrvatske, Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Željku Soldo, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice, O. B. D.,OIB: …, Dr. R. M. …, … D., zastupana po

M. D., odvjetniku iz O. D. D. i P., Z.

protiv tuženice, M. P., OIB: …, iz N. G:, L. G.

2, zastupana po V. K., odvjetnici iz D.,radi: naplate, nakon održane javne, glavne i usmene rasprave zaključene dana 20. siječnja 2022, uz sudjelovanje punomoćnika stranaka, donio je i objavio dana 22. veljače 2022 odluku kojom:

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženica u roku od 15 dana računajući od pravomoćnosti ove presude platiti tužiteljici iznos od 199.503,44 kune zajedno sa zateznim kamatama koje se računaju na taj iznos od dana 05. siječnja 2014. pa do dana plaćanja, obračunatim prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015, a od 01. kolovoza 2015. , pa nadalje sa uvećanjem od 3 postotnih poena.

II. Nalaže se tuženici platiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 23.440,00 kn u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.U tužbi, čijim podnošenjem 16. prosinca 2014,. pokrenut ovaj postupak, navodi se da je ugovorom o međusobnim pravima i obvezama sklopljenim između parničnih stranaka na dan 14. veljače 2013. , br.:01-218/2-13, te njegovim dodatkom od 28. veljače 2013. tužiteljica umjesto tuženice je preuzela obvezu naknade štete O. B. N. G. u svoti od 199.503,44 kune, dok se tuženica obvezala kod tužiteljice raditi i ostati na radu najmanje 32 mjeseca, počevši od 4. svibnja 2012. i to na radnom mjestu Dr. med. …. Tim ugovorom tuženica se

obvezala u slučaju da raskine ugovor o radu prije naprijed navedenog roka, tužiteljici nadoknaditi iznos od 199.503,44 kune. Stranke su sukladno ovome 4. svibnja 2012. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme ali je po zahtjevu tuženice od 2.prosinca 2013. raskinut ovaj ugovor o radu i radni odnos je prestao s danom 5. siječnja 2014. – tuženica je u zahtjevu navela da radni odnos raskida zbog boljih uvjeta za njeno profesionalno usavršavanje kod drugog poslodavca. Kako tuženica nije prema tužiteljici izvršila preuzetu obvezu iz ugovora naprijed navedenog, nije radila kod tužiteljice 32 mjeseca, to je tužiteljica pozvala tuženicu na plaćanje iznosa od 199.503,44 kune koja novčana tražbina je dospjela s naprijed navedenim danom prestanka radnog odnosa, 5. siječnja 2014. Tužiteljica je dana 7. prosinca 2013. pozvala tuženicu na plaćanje ove novčane tražbine, pa kako se ona na to oglušila istaknut je tužbeni zahtjev kojim se traži naložiti tuženici platiti tužiteljici 199.503,44 kune uz zatezne kamate od 5. siječnja 2014. pa do naplate, kao i naknaditi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu izjavljenom 10. svibnja 2016., tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i čini nespornim kako su stranke 4. svibnja 2012. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da je taj ugovor raskinut s danom 5. siječnja 2014. Navodi se kako je tuženica radila u O. B. N. G. a

nakon specijalističkog ispita i prije isteka ugovorne obveze otkazala je ugovor o radu i zasnovala radni odnos u O. B. D., sada tužiteljica. Tuženica se poziva na odredbu iz čl. 11 Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (N.N. 100/11 i dr.), a po kojoj odredbi naknadu štete prema prijašnjem poslodavcu snosi bolnica u kojoj je specijalist zasnovao novi radni odnos, a to bi u ovom slučaju bila tužiteljica. Tako sporazumom od 5. veljače 2013., br.: 01-218/1-13 se tužiteljica obvezala O. B. N. G. nadoknaditi štetu u iznosu do 199.503,44 kune nastalu odlaskom tuženice na novo radno mjesto kod tužiteljice. Tuženica tvrdi da je tako riječ o samostalnom obvezno pravnom odnosu sudionika tog sporazuma i zakonskoj obvezi sada tužiteljice. Nadalje, parnične stranke su 14. veljače 2013. sklopile ugovor i dodatak tom ugovoru 28. veljače 2013., a kojim se tuženica obvezala ostati na radu kod tužitelja najmanje 32 mjeseca, računajući od 4. svibnja 2012. U odredbi iz čl. 4 tog ugovora određena je obveza tuženice nadoknaditi iznos od 199.503,44 kuna tužiteljici ukoliko raskine ugovor o radu s tužiteljicom prije isteka roka od 32 mjeseca. Tuženica tvrdi da je ova ugovorna odredba nezakonita, jer je odredbom čl. 11 st. 3. naprijed navedenog pravilnika propisano da se ugovorom o međusobnim pravima i obvezama mora ugovoriti iznos naknade štete razmjerno izvršenoj obvezi rada, a koju je doktor medicine obvezan isplatiti zdravstvenoj ustanovi ako otkazuje ugovor o radu prije isteka ugovorne obveze. Suprotno tome u čl. 4 st. 2. ugovora nije naznačen iznos naknade štete sukladno važećem pravilniku, već iznos koji je ovdje tužiteljica dužna isplatiti O. B. N. G.. Tuženica se poziva na odredbu iz čl. 2. Zakona o obveznim odnosima da sudionici u prometu ne mogu uređivati obvezne odnose suprotno prisilnim propisima RH, a da je u ovom slučaju upravo to slučaj kako nisu primijenjene odredbe navedenog Pravilnika u trenutku sklapanja naznačenog ugovora. Tuženica ukazuje kako nesavjesno postupanje tužiteljice je rezultiralo da naknada O. B. N. G. bude 199.503,44 kune, a da je sklopila

sporazum sukladno Pravilniku naknada štete bi bila manja i iznosila bi 50% troškova specijalizacije. Tuženica navodi kako je prije prestanka radnog odnosa kod tužiteljice izvijestila o stvarnim razlozima zbog kojih je primorana otići na rad u inozemstvo, a to su bile teške imovinske neprilike njezine šire obitelji koju je bila primorana uzdržavati. Tvrdi se da se tužiteljica suglasila s zahtjevom za sporazumni raskid i da su se stranke usmeno dogovorile da tuženica prilikom svakog povratka iz inozemstva a osobito ljeti odradi par mjeseci kod tužiteljice. Tuženica tvrdi da se prilikom svojih dolazaka više puta javljala stručnom osoblju tužiteljice i ravnatelju, ali oni su u potpunosti i neosnovano odustali od prethodnog dogovora.

3. Raspravljalo se po zahtjevu i odgovoru na zahtjev do zaključenja glavne rasprave 20. siječnja 2020, na kojem su stranke i predložile zaključenje raspravljanja i određeno je ročište za objavu presude za 22.veljače 2022. Pak, na pripremnom ročištu 03. prosinca 2018, zaključen je pripremni postupak uz prethodnu odluku o prihvaćanju dokaznih prijedloga stranaka.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem i pregledom isprava i saslušanjem tužiteljice, dok su stranke odustala o pozivanja radi saslušanja u svojstvu svjedoka dr. J. F. C., sanacijskog upravitelja tuženice.

5. Stranke nisu imale primjedbi na vjerodostojnost ovih isprava i one za sud dokazuju što i pokazuju. Zakonito saslušana tužiteljica M. P. (prije

B.), kćer S. i M., rođena … u N. G., liječnica, poučena na dužnost kazivanja istine izjavila je da nakon specijalizacije se zaposlila u O. B. N. G. i potom nekih godinu dana poslije ravnatelj bolnice u

D. ju je kontaktirao sa iskazanom željom da pređe raditi u O. B. D.. Došla sje u D. i obavila intervju nakon čega je poslodavac O. B. D. izrazilla želju da pređekod njih na što je ona pristala - s tim da su u O. B. D. joj rekli da su oni uredili sve odnose s njenim bivšem

poslodavcem O. B. u N. G.. Kaž da joj je u D. bilo

predivno kako život tako i rad, ali životne okolnosti su bile takve da je trebala ponovno promijeniti posao i u siječnju 2014.je raskinula ugovor o radu s O. B. D. i potom zasnovala radni odnos s drugim poslodavcem. U to vrijeme je bila svjesna kao i druge njene kolegice i kolege na specijalizaciji obveze vraćanja duga ustanovi koja je dala specijalizaciju na način da se mora odraditi sukladno tome radni odnos kod davatelja specijalizacije. Međutim, nije bila svjesna da bi taj iznos bio jednak onome koji je platila O. B. D. bivšem poslodavcu O. B. u N. G., iako je ona u međuvremenu odradila u određenom trajanju, odnosno, bila u radnom odnosu u jednom razdoblju kod O. B. D.. U to vrijeme i razgovarala je kaže s tadašnjim ravnateljem O. B. D. i bila upoznata s konstantnom potrebom O. B. D.

za liječnicom njene specijalnosti . Tako je dala ponudu za odrađivanje duga s obzirom da kod svog novog poslodavca postoje razdoblja dvomjesečne pauze kada bih mogla raditi i u O. B. D. , a druga strana je ovu ponudu i

prihvatila. U tim razgovorima njoj je bilo ponuđeno mjesto šefa intenzivne jedinice što ja nije mogla prihvatiti, već je rekla da može povremeno odrađivati iz naprijed navedenih okolnosti. Kada je bila u pauzi s radom kod svog novog poslodavca javila se O. B. D. i dobila hladni odgovor da ne trebaju specijalistu anesteziologa i tada je uskoro saznala da je tužena za iznos koji je predmet ovog postupka. Nakon toga je angažirala svoju punomoćnicu. Tuženica je istakla da je njoj bilo predivno u D., da je upoznala predivne ljude i stekla prijatelje, a d. bolnica ima puno potencijala s tim da tadašnji šef njenog odjela za anesteziologiju nije bio suradljiv u odnosu na nove metode u anesteziologiji. Kada se javila radi određivanja duga,,šef odjela joj je rekao da postoji potreba za specijalistom anesteziologom. Zamjenik punomoćnika tužitelja nije prvotno imao pitanja. Pak, na pitanje svoje punomoćnice tuženica je odgovorila kako postoji ugovor između O. B. D. i O. B. N. G.,,a s druge

strane je ugovor između nje i O. B. D.. Prilikom sklapanja ovog

ugovora s O. B. D. ona nije bila u mogućnosti pregovaranja o

sadržaju tog ugovora a već je bila radila kad joj je dostavljen taj ugovor na potpis. Prvi ugovor je bio bez spominjanja obveze naknade štete O. B. N. G., a to je učinjeno tek u drugom ugovoru koji ona nije ni čitala vjerujući da je istovjetan prvom i da se samo detaljnije reguliraju prava, obveze i odgovornosti ugovora o radu. Naknadno na pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja, to tuženica odgovarila je kako je prilikom sklapanja ugovor o radu s O. B. u D. bila uvjerenja da su svi ti ugovori isti između liječnika i bolnica u R., tako da nije obraćala posebnu pozornost na njegov sadržaj ponuđen na potpis a niti je mislila da se može uopće što pregovarati - već da su svi ugovori unutar jednog zdravstvenog sustava isti.

6. Činjenično stanje u spisu utvrđeno je kako slijedi dijelom kao nesporno za stranke, pa tim neprijeporno sudu, a potkrjepa su isprave tomu i drugo i/li drugačije nije niti tuženica iskazala prilikom saslušanja na zaključnom ročištu za glavnu raspravu. Parnične stranke su i ugovorne – po ugovoru br.:01-218/2-13 od 14. veljače 2013., a kojim su uredili međusobna prava i obveze koje proizlaze osnovom sklopljenog S. između bolnice, tužiteljice i O. B. N. G. br.:01-218/1-13

od 5. veljače 2013. kojim je O. B. D. sada tužiteljica preuzela obvezu umjesto radnice, sada tuženice naknaditi štetu O. B. N. G..

Ugovorne strane su se suglasile da obveza naknade štete iznosi 199.503,44 kune za neodrađenih još 31 mjesec i 28 dana sada tuženice kod bivšeg poslodavca, O. B. N. G., a to je bila obveza tuženice nakon završene specijalizacije

koju nije odradila i sklopila je ugovor o radu i početku rada u O. B. D.

od 4. svibnja 2012. Stupanjem na snagu ovog sporazuma naprijed navedena obveza naknade štete za tuženicu prestaje. Tuženica se obvezala ostati na radu kod tužiteljice najmanje 32 mjeseca na radnom mjestu Dr.med. …. Posebno je ugovoreno u st. 2. čl. 4. da ukoliko radnica raskine

ugovor o radu s tužiteljicom prije isteka roka naprijed navedenog, to je tuženica obvezna sada tužiteljici nadoknaditi cjelokupni naprijed navedeni iznos. (l .s. 5) . U dodatku ( l. s 6) br. 01218/3-13 od 28. veljače 2013. je određeno kako se tuženica obvezala ostati na radu kod tužiteljice najmanje 32 mjeseca na naprijed navedenom radnom mjestu od dana početka rada u O. B. D. odnosno od 4.

svibnja 2012. Nadalje prema ugovoru o radu ( l .s. 7) tuženica je zasnovala radni odnos kod tužiteljice na neodređeno vrijeme od 4. svibnja 2012., a ugovor je sklopljen u D. 4. svibnja 2012., Klasa: br. 112-02/12-01/51, Ur.br. 191- 222/1-12-01. Tuženica, M. B., dr. med. …, … je zatražila pismenom ( l. s. 8) raskid ugovora o

radu ( l. s. 8)., a tužitelj, OB Dubrovnik je u pismenu ( l. s. 9), potvrdio primitak tog zahtjeva i potvrdio da je time radni odnos raskinut danom 05. siječnja 2014. Istodobno je sada tužiteljica pozvana platiti sada utuženi i iznos s pozivom na članak 5. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama. Dakle, tuženica se obvezala kod tužitelja raditi i ostati na radnom mjestu najmanje 32 mjeseca, računajući od 04. svibnja 2012 - na radnom mjestu dr. med. …. Pak, zbog

toga naknada štete radi neodrađenih 31 mjesec i 28 dana nakon završene specijalizacije tuženice prema O. B. N. G. time prestaje. Međutim,

u slučaju da zaposlenica / sada tuženica raskine ugovor o radu, a to je ona zatražila i dobila - 05. siječnja 2014 zahtjevom od 02. prosinca 2013, nastao je slučaj da je obvezna platiti tužiteljici/ bivšem poslodavcu cjelokupni iznos od 199.503,44 kune – novčanu tražbinu s naslova naknade štete naprijed navedene. Ove pravne poslove stranke su kao ugovorne strane sklopile slobodne volje, nisu bili u ispričivoj zabludi i/li prijevari, pod prijetnjom, prisilom, ili, pak nekom drugom manom volje i obvezne su ih ispunjavati kako glase s ciljem i svrhom kako su uredili svoja prava, obveze i odgovornosti. Timu svemu tuženica i ne prigovara, osim što u stranačkom iskazu navodi da nije obraćala posebnu pozornost na sadržaj ugovora držeći da su oni unutar zdravstvenog sustava isti. Međutim, ako i nije izostanak pozornosti je od nje propuštena dužnost od čega ne može imati koristi. Neuvjerljiva je tvrdnja da nije tuženica imala mogućnost pregovaranja s obzirom da je tuženica liječnica specijalnosti za koju je O. B. D. kod njenog zapošljavanja preuzela

obvezu umjesto nje naknaditi štetu O. B. N. G.. U svezi raskida

ugovora o radu doslovce je tuženica navela da su to bolji uvjeti za njeno profesionalno usavršavanje kod drugog poslodavca. Uostalom, u svom stranačkom iskazu tuženica izjavljuje da je davala ponudu za odrađivanje duga koji je sada utužen, tvrdi da je ponuda bila prihvaćena od tužiteljice i da je tužiteljica od nje kasnije neosnovano odustala. Međutim, u spisu nema dokaza koji bi potkrijepili tvrdnju da su stranke usmeno dogovorile drugo ili drugačije od onoga o čemu postoje isprave priložene u spisu.

7. Tuženica u stvari otklanja osnovanost tužbenog zahtjeva s tvrdnjom da je ugovoreno kao naprijed protivno prisilnim propisima i moralu. Naime, tuženica tvrdi da Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (NN 100/11 i dr.) propisuje zabranu ugovoriti kako su sada parnične stranke bile ugovorile i po osnovu takvog ugovaranja je istaknut tužbeni zahtjev za isplatu 199.503.44 kune. U pravu je tužitelj kada ukazuje da su takvi navodi činjenično i pravno neutemeljeni. Naime, u ovoj pravnoj stvari radi se o slučaju za prisilnu naplatu obveze iz ugovora naslovljenog kao ugovor o međusobnim pravima i obvezama iz 14. veljače 2013. kojem pripada aneks od 28. veljače 2013. Iz tog ugovora je evidentno kako su ugovorne strane sada parnične stranke i tuženica je u vrijeme sklapanja tog ugovora bila specijalist anesteziologije i upravo s tim statusom i sklopila ugovor i isključeno da bi bila specijalizant. Posljedično tome na ovaj pravni odnos se ne primjenjuje Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine na koji se poziva tuženica u odgovoru na tužbu. Kod takvog stanja stvari nije uopće moguće da ugovor predmetni bude protivan propisima prisilne naravi i to baš Pravilniku koji nije uopće mjerodavno pravo za sada parnične stranke, a navedeni ugovor nije protivan drugim propisima i moralu, o tome nema niti tvrdnje. Nema nikakvog razloga da parnične stranke kao ugovorne strane iz tog pravnog posla ne poštuju prava, obveze, odgovornosti kako su to ugovorili uključujući i naplatu utužene novčane tražbine iz tog ugovora. Nije sporno da tužena u vrijeme sklapanja tog ugovora je bila specijalist … i ta akademska titula spec. … je i istaknuta u ugovoru, a

kada je specijalistkinja tada je isključeno da istodobno može biti specijalizantkinja, a samo za potonju je primjenjiv Pravilnik na koji se neosnovano za konkretni slučaj tuženica poziva. Time i nije od važnosti što bi odlučivao i odlučio Ustavni sud Republike Hrvatske odlučujući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog propisa/Pravilnika s Ustavom Republike Hrvatske, kada je on, a jeste, pravno irelevantan za ovaj spor.

8. Na ovako utvrđene činjenice primijeniti je obvezno pravo kojim u Zakonu obveznim odnosima (NN 35/05) u načelima se propisuje obveza ispunjenja obveza kako glase i tako je zatraženo od tuženice koja se oglušila na zahtjev za isplatu ugovorene obveze. Jedno od četiri osnovana načela obveznog prava propisuju da sudionik u obveznim odnosima dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovora za njezino ispunjenje ( članak 9 Zakona o obveznim odnosima) . Radi se o načelu dužnosti ispunjenja obveze – pacta sunt servanda – i sukladno tom je i presuđeno.

9. Radi se o potraživanju, koje je sigurno dospjelo 05. siječnja 2014 – kada je prestao tuženici radni odnos kod tužitelja., a plaćanje je zatraženo i prije pokretanja sudskog postupka dopisom od 07. prosinca 2013 kao odgovor na zahtjev za raskid ugovora o radu tuženice od 07. prosinca 2013. Tako je tuženica kao dužnica u zakašnjenju i duguje i zatezne kamate tekuće od tog dana kako je zatraženo, pa do potpune naplate po propisanoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena do 31. srpnja 2015. , a 3% poena od 01. kolovoza 2015 , pa do isplate. ( članka 29 Zakona o obveznim odnosima)

10. Odluka o troškovima temelje se na odredbi čl. 154 st.1 ZPP-a, kako je tužiteljica uspjela u parnici to joj pripada i pravo na naknadu parničnog troška. Radi se o trošku zastupanja po odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i prema važećoj odvjetničkoj tarifi, za sastav tužbe i zastupanje na ročištima 3. prosinca 2018., 28. siječnja 2019. , 24. svibnja 2019., 22. studenog 2021. i 20. siječnja 2022., sve po 2.500,00 kuna-ukupno 15.000,00 kuna uvećano za 25% PDV-a ( 3.750,00 kn), svega: 18.750,00 kn na ime nagrade za rad odvjetnika. Pored toga tužiteljici pripada naknada za plaćanje sudske pristojbe na tužbu i presudu po 2.345,00 kn. Dakle, odmjereni su troškovi postupka u iznosu od 23.440,00 kn.

U Dubrovniku 22. veljače 2022.

Sudac:

Željko Soldo, v.r.

Pravna pouka: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

DN-a: -pun. stranaka uz nalog tužiteljici za plaćanje pristojbe na presudu u iznosu od 2.345,00 kn