REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3489/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice J. K. iz K., OIB: … i II- tužiteljice M. J. iz C., OIB: …, koje zastupa punomoćnik V. A., odvjetnik u R., protiv tuženika R. S.. S.-J.-W. sa sjedištem u R. A., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. & partneri d.o.o. Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o prijedlogu tužiteljica za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1059/2020-3 od 3. prosinca 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-729/2019-14 od 2. srpnja 2020., u sjednici vijeća dana 22. veljače 2022.
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužiteljica za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1059/2020-3 od 3. prosinca 2020. se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužiteljice J. K. iz K. i M. J. iz C. su podneskom od 26. veljače 2021. predložile da im Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1059/2020-3 od 3. prosinca 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.
2. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.
3. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, jer naznačeno pitanje nije važno u smislu navedene odredbe.
4. Pobijanom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica za utvrđenje ništetnim ugovora o jednokratnom kreditu, br. računa 539.338, od 10. travnja 2008., sklopljen između I-tužiteljice J. K. kao zajmoprimca i tuženika R. S.. S. – J. kao zajmodavca te za utvrđenje da je ništetno i očitovanje koje se temelji na tom ugovoru. Tužbom je traženo utvrđenje ništetnosti ugovora zbog nedostatka forme te zbog toga što je ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj između korisnika kredita s domicilom u RH i strane bankarske institucije sa sjedištem u R. A., Iako je sklapanje takvih ugovora zabranjeno stranim bankarskim institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u Republici Hrvatskoj.
4.1. Presuda se temelji na utvrđenju da je ugovor sklopljen u pisanoj formi i u cijelosti je izvršen, a očitovanje je sastavljeno u obliku javnobilježničkog akta, čime je udovoljeno propisanoj formi, pa ugovor nije ništav zbog razloga iz čl. 1022. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO).
4.2. Nadalje, u odnosu na drugi razlog navodne ništetnosti sud se pozvao na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3678/2017 od 3. studenoga 2020. kojom je ukinut Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine, broj 72/17), pa se taj propis ne može primijeniti na ovaj slučaj. Posljedično tome je ocijenjeno da nisu niti pravno odlučni žalbeni navodi tužiteljica kada ističu da presuda suda Europske unije od 14. veljače 2019. u predmetu C-630/2017 nije primjenjiva u konkretnom slučaju.
5. Tužiteljice su osporile pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te su predložile da im Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju radi pravnog pitanja koje glasi:
„Smije li obrazloženje presude sadržavati zaključak na kojemu se zasniva sudska odluka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, prema kojem zaključku se mjesto potpisivanja ugovora, dakle zaključenja ugovora, o kojemu ovisi primjena materijalnog prava, utvrđuje konstatacijom suda da je ono „mjesto navedeno u ugovoru“, a da se zbog takvog shvaćanja na tu okolnost ne provode dokazi koje je stranka pravovremeno predložila, a iz kojih bi se utvrdilo da ugovor nije zaključen u mjestu „navedenom u ugovoru“, pa bi se primijenilo relevantno mjerodavno pravo u odnosu na mjesto zaključenja ugovora, različito od onog koje je temeljem takvog zaključka primijenio odnosni sud?“
5.1. Prijedlog ne sadrži razloge važnosti naznačenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.
5.2.. Pored navedenog ovaj sud je utvrdio da pitanje nije važno za rješenje ovoga spora i poziciju tužitelja, jer se temelji na tvrdnji da je ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, pa da je za rješenje spora mjerodavno pravo RH pokojemu je predmetni ugovor ništetan. Međutim, predmetni spor je riješen upravo primjenom mjerodavnog prava RH i to Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15) i Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 159/13, 19/15 i 102/15), te Zakona o obveznim odnosima.
5.3. Pravno shvaćanje na kojemu se temelje obrazloženja nižestupanjskih presuda glede ništetnosti ugovora zbog nedostatka forme je u skladu s praksom Vrhovnog suda RH (odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-1564/2018 od 9. listopada 2019.).
5.4. Nadalje, pravno shvaćanje glede ništetnosti ugovora koje su strane kreditne institucije sklopile na području RH s korisnicima kredita s prebivalištem na području RH, je sukladno sudskoj praksi Vrhovnog suda RH (tako u Rev-1564/2018-2 od 9. listopada 2019., Rev-1302/ 2016-3 od 2. listopada 2019., Revd-464/2021-2 od 16. veljače 2021. i dr.).
6. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda, pa je valjalo prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP i riješiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 22. veljače 2022.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
