Poslovni broj 25 P-1132/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

Kralja Tomislava 85A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji tog suda Kristini Pavelić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice I. K. iz N. V., OIB…, koju zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u Č., protiv tuženice R. K. iz S., OIB…, koju zastupa punomoćnica S. Z., odvjetnica u R., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 12. siječnja 2022., u prisutnosti punomoćnice tuženice, 22. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I.Proglašava se da ovrha u predmetu Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici pod poslovnim brojem Ovr-4618/2017 nije dopuštena.

II. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.150,00 (tisućustopedeset) kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi ističe da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-4618/17 od 24. travnja 2018., kao ovršenica, upućena pokrenuti parnicu protiv ovrhovoditeljice, odnosno ovdje tuženice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Pojašnjava da se ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr- 4618/17 vodi po prijedlogu tuženice, a temeljem presude Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-427/87 (očitom omaškom u tužbi navedeno P-427/08) od 29. ožujka 1991., potvrđene presudom Okružnog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 1457/91 od 11. studenog 1991., a pravomoćne 11. rujna 1991. i ovršne 23. studenog 1991. Tužiteljica navodi da je tuženica pokrenula ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-4618/17 18. srpnja 2017. te smatra da je potraživanje tuženice u zastari budući da je od pravomoćnosti presude, a koja je pravna osnova potraživanja tuženice spram tužiteljice, protekao zastarni rok od 10 godina propisan odredbama Zakona o obveznim odnosima. Podredno, tužiteljica navodi da nije vlasnica nekretnina koje su predmet navedenog ovršnog postupka već je suvlasnik istih u 2/3 dijela, pa je prijedlog za ovrhu tužiteljice nemoguć.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ističe da navode iz tužbe osporava u cijelosti smatrajući ih usmjerenim na otklanjanje odgovornosti tužiteljice za namirenje tražbine tuženice koja je utvrđena pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-427/87 od 29. ožujka 1991. Navodi da potraživanje tuženice prema tužiteljici nije zastarjelo budući da je u međuvremenu došlo do prekida zastare nakon kojeg zastarni rok počinje teći iznova. Naime, tuženica je 18. prosinca 1991. Općinskom sudu u Crikvenici podnijela prijedlog za izvršenje prodajom nekretnina dužnika, odnosno tužiteljice, a koji postupak se vodio pod poslovnim brojem I-621/91. Navedeni postupak je okončan u srpnju 2009. godine te tuženica smatra da od tog trenutka iznova počinje teći zastarni rok. Naglašava da je do okončanja navedenog postupka došlo zbog obustave iz procesnih razloga, odnosno iz razloga jer tuženici nisu bila dostavljena sudska pismena na adresu njezina prebivališta. Točnije, tuženica nije zaprimala pismena iz navedenog postupka te nije imala saznanja o rješenjima donesenim u tom postupku. Tuženica smatra da predmetna obustava predstavlja kršenje njenog prava na pošteno suđenje da sudjeluje u postupku. U odnosu na navode tužiteljice da je predmetno potraživanje u zastari zaključno ističe da je prethodnim postupkom pod poslovnim brojem I-621/91 došlo do prekida zastare budući da je do obustave izvršenja pravomoćne presude došlo iz razloga za koje nije odgovorna tuženica. U odnosu na navode tužiteljice da je prijedlog za ovrhu nemoguć budući da je tužiteljica, odnosno ovršenica suvlasnica 2/3 dijela nekretnina koje su predmet ovrhe, tuženica ističe da Županijski sud u Osijeku rješenjem poslovnog broja Gž Ovr-886/17 od 28. svibnja 2018. odbio ovršni prijedlog radi namirenja tražbine tuženice za 1/3 suvlasničkog dijela, pa se stoga ovršni postupak ima nastaviti u odnosu na suvlasnički dio tužiteljice, slijedom čega nema osnove da bi sud proglasio ovrhu nedopuštenom iz navedenog razloga.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici, poslovni broj Ovr-4618/17-18 od 24. travnja 2018. i klauzulu pravomoćnosti istog (list 3-4 spisa), rješenje Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž Ovr-886/17-3 od 28. svibnja 2018. (list 17-18 spisa), Prijedlog za izvršenje prodajom nepokretnosti dužnika od 18. prosinca 1991. (list 19-20 spisa), povijesni vlasnički list za nekretninu upisanu u zk.ul. 5265 k.o. N. (list 21-22 spisa) i neslužbenu kopiju izvatka iz zemljišne knjige - povijesni prikaz za zk.ul 5265 (list 26- 28 spisa) te je izvršen uvid u ovosudni spis I-621/91.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici, poslovni broj Ovr-4618/17- 3 od 31. kolovoza 2017. proglasi nedopuštenom.

6. Među strankama nije sporno da je pravna osnova potraživanja koje je predmet ovršnog postupka Ovr-4618/17 presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-427/87 od 29. ožujka 1991., a koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1457/91 od 11. studenog 1991. te pravomoćne 11. rujna 1991. i ovršne 23. studenog 1991. Također nije sporno ni da je od pravomoćnosti navedene presude do podnošenja prijedloga za ovrhu u navedenom ovršnom postupku 18. srpnja 2017. proteklo više od 10 godina.

7. Međutim, sporno je da li došlo do prekida zastare, u kojem slučaju zastarni rok počinje iznova teći, prethodno vođenim ovršnim postupkom, pokrenutim na temelju iste pravne osnove i radi ostvarenja istog potraživanja, a koji je obustavljen. 8. Iz rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici, poslovni broj Ovr-4618/17-18 od 24. travnja 2018. i klauzule pravomoćnosti istog razvidno je da je tužiteljica kao ovršenica upućena da u roku 15 dana od pravomoćnosti navedenog rješenja pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-4618/17 od 31. kolovoza 2017. budući da je protiv istog rješenja podnijela žalbu iz razloga zastare, a ovrhovoditeljica, ovdje tuženica se na navode iz žalbe nije očitovala. S obzirom da je rješenje postalo pravomoćno 14. svibnja 2018., a tužiteljica je podnijela tužbu u ovom sporu 28. svibnja 2018. jasno je da je ista podnijeta u roku.

9. Uvidom u Predlog za izvršenje prodajom nepokretnosti dužnika od 18. prosinca 1991. vidljivo je, u bitnome, da je 18. prosinca 1991. poverilac R. M. (tuženica u ovom sporu) pokrenula postupak za izvršenje prodajom nekretnine dužnika N. K., prednika tužiteljice.

10. Iz povijesnog vlasničkog lista za nekretninu upisanu u zk.ul.5265 k.o. N. i neslužbene kopije izvatka iz zemljišne knjige - povijesni prikaz za zk.ul 5265 k.o. N. razvidno je da su u iste upisane k.č.br. 5799/4 kuća i dvor površine 432 m² i k.č.br. 5799/68 staza ukupne površine 43m², a čiji je suvlasnik u 2/3 dijela upravo I. K., odnosno tužiteljica. Imenovana je uknjižena na suvlasničkom dijelu navedenih nekretnina na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Crikvenici br. O- 122/10, UPP/OS-54/10 od 24. svibnja 2010. iza pok. N. K.. Također, vidljivo je da je na suvlasničkom dijelu navedenih nekretnina bila zabilježena privremena mjera prinudne prodaje nekretnina N. K. radi namirenja potraživanja R. M., a na temelju rješenja I-621/91 od 10. ožujka 1992. Navedena zabilježba je brisana 21. lipnja 2016.

11. Uvidom u ovosudni spis I-621/91 sud je utvrdio da je 18. prosinca 1991., a kako je već navedeno, poverilac R. M. (tuženica u ovom sporu) pokrenula postupak za izvršenje prodajom nekretnine dužnika N. K., prednika tužiteljice. Postupak za izvršenje prodajom nekretnine pokrenut je na temelju pravomoćne i izvršene presude Okružnog suda u Rijeci broj Gž-1457/91-2 od 11. rujna 1991., a bitno je naglasiti da se radi o istom potraživanju tuženice i istim nekretninama tužiteljice (prethodno njenog prednika N. K.) koje su predmet ovrhe u predmetu Ovr-4618/17, a za koju tužiteljica u ovom sporu traži od suda da je proglasi nedopuštenom. Postupak za izvršenje prodajom nekretnine pokrenut 1991. godine trajao je sve dok 2009. godine kada je obustavljen ovosudnim rješenjem poslovni broj I-621/91-76 od 15. lipnja 2009., a koje je postalo pravomoćno 8. srpnja 2009. godine. Iz navedenog rješenja jasno proizlazi da je izvršenje obustavljeno iz razloga nepostupanja vjerovnika, ovdje tuženice R. M., sukladno zaključku suda. Naime, 13. veljače 2009. vjerovnik, odnosno tuženica je zaključkom pozvana da u roku od 15 dana uplati iznos predujma od 3.500,00 kuna radi provedbe dopunskog vještačenja te je ista upozorena o zakonskim posljedicama iz članka 32. stavaka 2. I 3. Zakona o izvršnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 91/92) u slučaju nepostupanja po zaključku, odnosno upozorena je da je kao povjerilac dužna predujmiti troškove izvršenja u roku koji odredi sud te da će sud obustaviti izvršenje u slučaju da povjerilac ne predujmi troškove izvršenja u roku. Nadalje iz spisa predmeta I-621/91 proizlazi da su vjerovniku, odnosno tuženici navedeni zaključak i rješenje o obustavi izvršenja dostavljeni putem oglasne ploče suda i to zaključak od 13. veljače 2009. dostavljen je danom 18. svibnja 2009., a rješenje o obustavi izvršenja od 15. lipnja 2009. danom 29. lipnja 2009.

12. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio materijalnu dokumentaciju u spisu budući da vjerodostojnost iste stranke nisu osporavale niti su na drugi način dovele u pitanje njenu istinitost.

13. Odredbom članka 214. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.; dalje u tekstu: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, dok je odredom stavka 2. istog članka propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano sukladno članku 215. stavku 1. ZOO-a. Odredbom članka 233. stavka 1. ZOO-a određeno je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon predviđa kraći rok zastare. Nadalje, članak 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredba članka 242. stavka 1. ZOO-a propisuje da prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo.

14. S obzirom na navode stranaka tijekom ovog postupka jasno je da se predmet ovog postupka svodi na pravno pitanje ima li ranije pokrenuti, a obustavljeni postupak ostvarenja iste tražbine učinak na tijek zastare, odnosno točnije dovodi li isti do prekida što ukazuje da zastarni tok od trenutka prekida teče iznova. U svrhu potvrđivanja svojih navoda i razjašnjenja ovog pravnog pitanja tužiteljica i tuženica su također tijekom postupka dostavljale sudske praksu.

15. Međutim, cijeneći već navedena utvrđenja ovog suda i citirane zakonske odredbe ovaj sud je stava kako prethodno vođenim postupkom za izvršenje tražbine, a koji je pokrenut 1991. te obustavljen 2009. nije došlo do prekida zastare. Naime, tuženica pogrešno ukazuje na činjenicu da nikada nije povukla prijedlog za ovrhu, da njezin zahtjev nije odbačen ni odbijen, niti je kakva mjera osiguranja stavljena van snage, već da je do obustave postupka izvršenja došlo iz procesnih razloga, odnosno nemogućnosti pravodobne dostave tuženoj sudskih pismena. Također tuženica pogrešno ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž- 1023/16-2 od 15. studenog 2016. u kojoj je sud zauzeo stav da je zastara prekinuta ovršnim postupkom koji je naknadno obustavljen. Naime, činjenice i utvrđenja suda iz navedene presude se u bitnom razlikuju od ovog spora budući da je do obustave ovršnog postupka došlo zbog nemogućnosti prodaje pokretnina na drugoj dražbi, odnosno zbog nemogućnosti provedbe ovrhe na određenom sredstvu ovrhe pa se takve okolnosti ne mogu staviti na teret ovrhovoditelja jer razlozi obustave leže isključivo na ovršeniku, jer nije imao pokretnina na kojima se može provesti ovrha. S druge strane u odnosu na ovaj konkretan spor stranaka valja naglasiti da je, prema utvrđenjima suda, do obustave prethodno pokrenutog postupka za izvršenje iste tražbine tuženice došlo zbog razloga što ista nije uplatila predujam za provedbu dopune vještačenja. Slijedom upravo iznijetog, pokretanje postupka za izvršenje (okončanog obustavom postupka) nema za posljedicu prekid zastre budući da je za obustavu prethodno pokrenutog postupka izvršenja iste tražbine odgovoran ovrhovoditelj, odnosno u ovom sporu tuženica.

16. Navedeni stav ovog suda potvrđuje presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-943/19-2 od 10. svibnja 2017. u kojoj je Vrhovni sud zauzeo pravno shvaćanje u odnosu na revizijsko pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iznova, u kojem je istaknuo da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen. U skladu s navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u ovoj konkretnoj situaciji, a s obzirom da je do obustave postupka za izvršenje došlo iz razloga što ovrhovoditeljica, odnosno u ovoj pravnoj stvari tuženica nije uplatila predujam za dopunu sudskog vještačenja te da na njoj leži razlog zbog kojeg je ovršni postupak obustavljen, prethodno pokretanje postupka za izvršenje nema za posljedicu prekid zastare.

17. Zaključno, s obzirom da je tražbina utvrđena presudom Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-427/87 od 29. ožujka 1991., a koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1457/91 od 11. studenog 1991. te postala ovršna 23. studenog 1991. jasno je da je zastarni rok počeo teći danom ovršnosti presude pa je zastara nedvojbeno nastupila 24. studenog 2001. godine sukladno roku propisanim člankom 233. stavkom 1. ZOO-a , a čime je prestalo pravo tuženice zahtijevati ispunjenje obveze. U skladu s navedenim, ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici, poslovni broj Ovr-4618/17- 3 od 31. kolovoza 2017. je nedopuštena.

18. Podredno, s obzirom da je ovaj sud utvrdio da je ovrha nedopuštena, sud nije našao relevantnim odlučivati o podrednim navodima tužiteljice da nije vlasnik nekretnine koje su predmet ovršnog postupka već suvlasnik istih u 2/3 dijela pa nije ni reproducirao rješenje Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž Ovr-886/17-3 od 28. svibnja 2018. u ovoj presudi.

19. Končano, što se tiče navoda tuženice da je u postupku poslovnog broja I- 621/91 propustom dostave sudskih pismena na adresu njezina prebivališta došlo do kršenja njenog prava na pošteno suđenje da sudjeluje u postupku valja naglasiti da navedeno nije predmet ovog spora te da ovaj sud nije ovlašten u ovom postupku razmatrati ni odlučivati o takvim navodima tuženice, već je vezan pravomoćnim rješenjem donesenim u istom predmetu pod poslovnim brojem I-621/91-76 od 15. lipnja 2009. godine.

20. U skladu s člankom 154. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje ZPP) tuženica je dužna naknaditi troškove ovog parničnog postupka budući je u cijelosti izgubio parnicu. Naime, tijekom postupka tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik te je sud odmjerio potrebne troškove za vođenje parnice cijeneći članaka 155. ZPP-a i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014 i 107/2015; dalje: Tarifa), pa je priznao potrebnim trošak sastava tužbe u visini 75 bodova za svaki sukladno Tbr.7.t.1., a ne u visini 100 bodova kako je to zatraženo u tužbi iz razloga što vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 10.000,00 kuna. Navedeni broj priznatih bodova pomnoženi sa vrijednošću boda prema Tbr.50. Tarife dovode do ukupno priznatog parničnog troška u iznosu od 750,00 kuna. Također, tužiteljica je zatražila naknadu sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 400,00 kuna, pa ukupni priznati parnični trošak tužiteljice iznosi 1.150,00 kuna.

21. Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Crikvenici, 22. veljače 2022.

Sutkinja

Kristina Pavelić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud, pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

-punomoćniku tužiteljice

-punomoćnici tuženice