Poslovni broj: Usž-1944/21-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Biserke Kalauz, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Gordane Marušić-Babić, članica vijeća, te sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja I. H., L., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi starosne mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3463/20-6 od 29. ožujka 2021., na sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2022.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3463/20-6 od 29. ožujka 2021.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/20-01/03164819282, URBROJ: 341-99-05/3-20-4631 od 11. studenoga 2020.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u V., KLASA: UP/I 140-02/20-01/03164819282, URBROJ: 341-20-05/3-20-19222 od 2. lipnja 2020., kojim se tužitelju priznaje pravo na starosnu mirovinu od 9. svibnja 2020. u svoti od 3.343,05 kuna mjesečno (točka 1. izreke rješenja). U točki 2. izreke rješenja određeno je da tužitelju isplata mirovine pripada od 9. svibnja 2020. i da će mirovinu isplaćivati Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje na teret sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske, mjesečno unatrag.
3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje: ZUS). Navodi da njegova sredstva, koja je dugi niz godina izdvajao u drugi mirovinski stup, nisu vezana uz prvi mirovinski stup, za kojeg je nadležan tuženik, već uz osiguravajuće društvo čiji je nesporno bio član i u kojem je imao svoj fond kapitalizirane štednje. Smatra da je Uredbom Vlade Republike Hrvatske od 1. rujna 2015. samo prestalo njegovo članstvo u mirovinskom fondu, te da se ista ne odnosi na gubitak sredstava kapitalizirane štednje. Navodeći događaje koji su prethodili ovom upravnom postupku, a koji se odnose na izdvajanje sredstava u drugi stup obveznog mirovinskog osiguranja, smatra da nije bilo zakonske osnove da se s njegovog osobnog računa i bez njegova znanja oduzmu sva sredstva, te ističe kako je o tome trebao biti obaviješten. Pozivajući se na članak 1. i članak 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, koji je donesen 7. prosinca 2018., te na članak 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim mirovinskim fondovima, ističe da su u konkretnom slučaju iste odredbe pogrešno primijenjene i da su njegova sredstva trebala ostati u mirovinskom osiguravajućem društvu. Smatra da ga se, kao vlasnika novčanih sredstava, trebalo pitati o njihovom prijenosu u državni proračun i dati mu da o tome potpiše izjavu. Slijedom navedenog, predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovni postupak, podredno priznati mu pravo na sredstva iz drugog mirovinskog stupa s nalogom za njihovu isplatu.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da žalbu smatra neosnovanom iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i pobijane presude, te predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu upravnog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza, te imajući na umu relevantne propise naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode (članak 60. stavak 4. ZUS-a).
8. U prosuđivanju dokaza provedenih u upravnom postupku, Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju pravnu i činjeničnu osnovu od one utvrđene tijekom upravnog postupka.
9. Naime, tuženik je pregledom spisa predmeta i podataka unesenih u matičnu evidenciju utvrdio da su plaće, kao i podaci o ostvarenom stažu, koje je tužitelj ostvario u razdoblju od 1972. do 2016. prikupljeni, evidentirani i kontrolirani u skladu s odredbama Pravilnika o vođenju matične evidencije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje („Narodne novine“, 159/13., 22/15., 57/15., 125/15., 19/17., 22/19. i 145/20.) i u skladu sa člankom 106. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19. – dalje: ZOMO), prema kojem je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje obvezan utvrditi točnost i potpunost podataka koji se unose u matičnu evidenciju i koji služe za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja.
10. Isto tako, tuženik je proveo kontrolu obračuna određene svote mirovine te je utvrdio da je ista pravilno određena. Svota mirovine izračunata je na način da su osobni bodovi tužitelja (38,4561) pomnoženi s mirovinskim faktorom (1,0) i aktualnom vrijednošću mirovine u svoti od 68,45 kuna. Tako dobiveni iznos mirovine (2.632,32 kuna) uvećan je za dodatak na mirovinu u svoti od 710,73 kuna, tako da svota mirovine tužitelja iznosi 3.343,05 kuna mjesečno.
11. Nadalje, tijekom upravnog postupka utvrđeno je da je tužitelju rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u V., od 17. lipnja 2009. priznata invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a koja mirovina je određena rješenjem Područne službe u V. od 21. svibnja 2015.
12. Imajući na umu navedeno, tužitelju je, kao ranijem korisniku invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 40/10., 121/10., 130/10., 61/11., 114/11., 76/12. i 133/13.), na osnovi Uredbe o izmjeni i dopuni Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 93/15. – dalje: Uredba), po sili zakona prestalo članstvo u obveznom mirovinskom osiguranju 1. rujna 2015., te je ukupno kapitalizirana svota doprinosa s ostvarenom dobiti s njegovog osobnog računa prenesena preko Središnjeg registra osiguranika u državni proračun. Stoga je tužitelju kao bivšem članu mirovinskog fonda starosna mirovina izračunata kao da je bio osiguranik samo u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti, te mu zbog toga pripada i pravo na dodatak na mirovinu. Ranija sredstva individualne kapitalizirane štednje nije moguće uračunavati u osnovicu za izračun starosne mirovine.
13. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačiju odluku suda. Radi se o navodima o kojima se prvostupanjski sud izjasnio, a s kojim očitovanjima je u potpunosti suglasan i ovaj Sud. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje. Zakonske odredbe na koje se tužitelj poziva u žalbi, nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, jer su stupile na snagu nakon donošenja Uredbe, odnosno nakon što je ukupno kapitalizirana svota doprinosa s ostvarenom dobiti s njegovog osobnog računa prenesena u državni proračun. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja, zbog toga Sud iste nije ni uzeo u obzir pri donošenju presude (članak 75. stavak 4. ZUS-a).
14. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 22. veljače 2022.
Predsjednica vijeća:
Biserka Kalauz
