REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 10 Us I-1505/2021-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja B. L. d. d., sa sjedištem u K., zastupanog po opunomoćenici Z. K., dipl. iur., univ. spec. oec., odvjetnici u Z., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dodanu vrijednost, 21. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/20-01/424, URBROJ: 513-04-21-2 od 30. rujna 2021. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Gospić, KLASA: UP/I-471-02/20-01/40, URBROJ: 513-07-09/20-1 od 30. rujna 2020.
Obrazloženje
1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Gospić, KLASA: UP/I-471-02/20-01/40, URBROJ: 513-07-09/20-1 od 30. rujna 2020., tužitelju je za razdoblje poslovanja od 1. srpnja 2019. do 30. rujna 2019., utvrđena manje obračunata obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 14.640,00 kuna i kamate u iznosu od 418,09 kuna, te mu je naloženo da uplati utvrđeni iznos poreza i kamata kao i da obračuna i uplati daljnje kamate tekuće od 20. svibnja 2020., do dana uplate i da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama, te je upozoren da će se u suprotnom naplata izvršiti ovrhom.
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/20-01/424, URBROJ: 513-04- 21-2 od 30. rujna 2021., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.
3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako kroz čitavo vrijeme postupka dokazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o kratkotrajnom najmu (najmu od 30 dana) nego da se radi o dugotrajnom najmu prijevoznih sredstava automobila, koje usluge da se oporezuju prema mjestu gdje primatelj usluge ima sjedište, ti ističe da se računi za ista vozila koja su predmet toga najma izdaju svakog posljednjeg dana u mjesecu i da su tad izdani i za srpanj i za kolovoz 2019. za mjesece koji su bili predmetom poreznog nadzora, ali i za mjesec listopad 2019. koji nije bio predmetom poreznog nadzora, ali je tim dokazima tužitelj dokazivao kontinuitet pružanja usluge najma. Navodi kako je dostavio račune za najam za ista vozila izdane 31. srpnja 2019. i 31. kolovoza 2019. i 31. listopada 2019. i dokazuje da se ne može utvrđivati u konkretnom slučaju da se radi o kratkotrajnom najmu samo iz razloga je od promatrana tri mjeseca samo mjesec rujan ima 30 dana i da se samo za to najam smatra kao kratkotrajni najam, a samo zato što mjesec srpanj i kolovoz ima 31 dana, a najam za mjesec rujan koji ima 30 dana, porezno tijelo tvrdi da je to kratkotrajni najam. Činjenica što se računi izdaju zadnjeg dana u mjesecu, da ne utječe na utvrđenje da li se radi o kratkotrajnom ili dugotrajnom najmu i ističe da se radi o pogrešno izvedenom činjeničnom zaključku u vezi utvrđivanja činjenica bitnih za oporezivanje, te također upućuje da je utvrđeno rješenje nezakonito zbog poredbe članka 98. stavak 5. OPZ-a. Da se radi o dugotrajnom najmu, tužitelj ističe da je uz prigovor dostavi račune nabrojane u tužbi, koje niti prvostupanjsko tijelo niti tuženik nije razmatrao, a kao dokaz da predmetni računi nisu bili predmetom poreznog nadzora daje zapisnik o poreznom nadzoru u kojem se i navodi da je nadzor obavljen metodom uzorka tako da je primjenom te metode od ukupno dostavljenih pet računa, predmet nadzora bio samo jedan od tih računa i ističe kako je obrazloženje tuženika nejasno, kontradiktorno i ne sadrži razloge zbog kojih je žalba odbijena, te navodi kako tuženik ističe da računi nisu bili od utjecaja utvrđivanja porezne obveze tako da tužitelju nisu jasni razlozi na kojim to razlozima tuženik temelji utvrđivanje porezne obveze i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju istog i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.
5. U sporu je održana rasprava 14. veljače 2022. u prisutnosti tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.
6. Zakonska zastupnica tužitelja ostala je kod svih navod iz tužbe i tužbenog zahtjeva.
7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.
8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Iz spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost o čemu je sastavljen Zapisnik 20. svibnja 2020.
10. Nadzorom je utvrđeno da je tužitelj sklapao ugovore o najmu vozila sa njemačkim poreznim obveznikom X. & I. G., pa je tako za mjesec rujan 2019. sklopljeno pet ugovora o najmu vozila koji se povezuju s računima navedenim na str. 5. i 6. prvostupanjskog rješenja, iz kojih je vidljivo da porez na dodanu vrijednost nije obračunat sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost.
11. Odredbom članka 23. stavak 1. i 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, dalje: ZPDV), propisano je da se mjestom obavljanja usluga kratkotrajnog iznajmljivanja prijevoznih sredstava smatra mjesto gdje se ta prijevozna sredstva stvarno stavljaju na raspolaganje primatelju usluge. U smislu ovoga članka kratkotrajnim iznajmljivanjem smatra se neprekidno posjedovanje ili korištenje prijevoznog sredstva tijekom razdoblja koje traje najviše 30 dana, odnosno, u slučaju plovila, najviše 90 dana.
12. Odredbom članka 85. stavak 1. i 2. točka f. ZPDV-a, propisano je da porezni obveznik mora za razdoblje oporezivanja utvrditi obvezu PDV-a i iskazati je u prijavi PDV-a u kojoj se navode svi podaci potrebni za obračunavanje PDV-a odnosno ukupnu vrijednost oporezivih transakcija i iznos PDV-a i pretporeza po stopama PDV-a te ukupnu vrijednost oslobođenih transakcija i transakcija koje ne podliježu oporezivanju. Osim podataka iz stavka 1. ovoga članka u prijavi PDV-a koji se odnosi na određeno razdoblje oporezivanja porezni obveznik mora navesti ukupnu vrijednost obavljenih usluga, bez PDV-a, iz članka 17. stavka 1. ovoga Zakona za koje je u tom razdoblju oporezivanja nastala obveza obračuna PDV-a.
13. U odnosu na prigovor tužitelja da se u konkretnom slučaju radi o dugotrajnom, a ne o kratkotrajnom najmu vozila, napominje se kako je i on sam naznačio da se radi o kratkotrajnom najmu, obzirom da je na računu i u ugovoru naznačio broj dana trajanja najma, koji nije duži od 30 dana, a računi na koje se poziva tužitelj u svojoj tužbi, ne nalaze se u spisu upravnog postupka. Da se radi o kratkotrajnom najmu vozila upućuje i priroda sklapanja gore navedenih ugovora, obzirom da su novi ugovori sklapani svaki mjesec čime se dovodi i pitanje kontinuiteta, a što također upućuje na to da i sam tužitelj ne zna da li će vozila iznajmljivati na duži vremenski period.
14. U ugovorima je točno određeno mjesto preuzimanja i vraćanja vozila u Republici Hrvatskoj, pa je stoga neosnovan prigovor tužitelja da su prijevozna sredstva stavljena na raspolaganje korisniku u Republici Njemačkoj, za što nije dostavio nikakav dokaz.
15. Uvidom u priložene račune je utvrđeno kako je tužitelj za svako vozilo izdao račune na kojima je između ostalog, bila navedena i cijena dnevnog najma kao i broj dana (mjesec rujan), te je na istima naznačeno i da usluga ne podliježe oporezivanju, da se radi o prijenosu porezne obveze i da se radi o oslobođenju od plaćanja poreza na dodanu vrijednosti prema članku 45. stavak 1. ZPDV-a. Slijedom navedenog, tužitelju je obračunat porez na dodanu vrijednost za obavljene usluge.
16. U skladu sa navedenim, tužitelj svojim prigovorima iz tužbe nije doveo u sumnju pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja i zakonitost postupanja tuženika, niti su isti od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.
17. Stoga, valjalo je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.
U Rijeci 21. veljače 2022.
S u t k i nj a
Danica Vučinić, v. r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).
