REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-25/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca i to: Marije Sošić predsjednice vijeća, Helene Poropat, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P., OIB:…, iz Đ., zastupan po punomoćniku M. B., odvjetniku iz Đ., protiv tuženika Banka d.d., OIB:…, Z., zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L. i P. d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj: P-305/2020-23 od 4. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Banke d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj: P-305/2020-23 od 4. studenog 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Banke d.d. za naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 6. točka 2. Ugovora o kreditu pod brojem …, od 13. studenog 2006., solemniziranog kod javnog bilježnika N. B. pod brojem …, koja glasi: "Kredit u iznosu od 23.100,93 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima:osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora".

II. Nalaže se tuženiku Banka d.d. Z., Z., OIB:…, tužitelju V. P. iz Đ., OIB: … isplatiti iznos od 22.842,59 kn na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na:

- iznos od 14,80 kn počev od 01.05.2008.g. pa do isplate

- iznos od 99,73 kn počev od 01.12.2008.g. pa do isplate

- iznos od 11,70 kn počev od 01.01.2009.g. pa do isplate

- iznos od 105,94 kn počev od 01.02.2009.g. pa do isplate

- iznos od 120,50 kn počev od 01.03.2009.g. pa do isplate

- iznos od 126,99 kn počev od 01.04.2009.g. pa do isplate

- iznos od 107,24 kn počev od 01.05.2009.g. pa do isplate

- iznos od 110,56 kn počev od 01.06.2009.g. pa do isplate

- iznos od 84,69 kn počev od 01.07.2009.g. pa do isplate

- iznos od 62,55 kn počev od 01.08.2009.g. pa do isplate

- iznos od 67,63 kn počev od 01.09.2009.g. pa do isplate

- iznos od 80,57 kn počev od 01.10.2009.g. pa do isplate

- iznos od 79,26 kn počev od 01.11.2009.g. pa do isplate

- iznos od 67,07 kn počev od 01.12.2009.g. pa do isplate

- iznos od 90,22 kn počev od 01.01.2010.g. pa do isplate

- iznos od 107,20 kn počev od 01.02.2010.g. pa do isplate

- iznos od 134,48 kn počev od 01.03.2010.g. pa do isplate

- iznos od 127,61 kn počev od 01.04.2010.g. pa do isplate

- iznos od 162,95 kn počev od 01.05.2010.g. pa do isplate

- iznos od 155,50 kn počev od 01.06.2010.g. pa do isplate

- iznos od 171,83 kn počev od 01.07.2010.g. pa do isplate

- iznos od 278,96 kn počev od 01.08.2010.g. pa do isplate

- iznos od 256,54 kn počev od 01.09.2010.g. pa do isplate

- iznos od 318,75 kn počev od 01.10.2010.g. pa do isplate

- iznos od 299,36 kn počev od 01.11.2010.g. pa do isplate

- iznos od 257,63 kn počev od 01.12.2010.g. pa do isplate

- iznos od 339,82 kn počev od 01.01.2011.g. pa do isplate

- iznos od 442,37 kn počev od 01.02.2011.g. pa do isplate

- iznos od 372,69 kn počev od 01.03.2011.g. pa do isplate

- iznos od 398,91 kn počev od 01.04.2011.g. pa do isplate

- iznos od 365,13 kn počev od 01.05.2011.g. pa do isplate

- iznos od 370,96 kn počev od 01.06.2011.g. pa do isplate

- iznos od 509,05 kn počev od 01.07.2011.g. pa do isplate

- iznos od 519,21 kn počev od 01.08.2011.g. pa do isplate

- iznos od 639,13 kn počev od 01.09.2011.g. pa do isplate

- iznos od 582,46 kn počev od 01.10.2011.g. pa do isplate

- iznos od 519,65 kn počev od 01.11.2011.g. pa do isplate

- iznos od 512,61 kn počev od 01.12.2011.g. pa do isplate

- iznos od 507,85 kn počev od 01.01.2012.g. pa do isplate

- iznos od 536,99 kn počev od 01.02.2012.g. pa do isplate

- iznos od 567,72 kn počev od 01.03.2012.g. pa do isplate

- iznos od 571,02 kn počev od 01.04.2012.g. pa do isplate

- iznos od 552,11 kn počev od 01.05.2012.g. pa do isplate

- iznos od 563,06 kn počev od 01.06.2012.g. pa do isplate

- iznos od 573,53 kn počev od 01.07.2012.g. pa do isplate

- iznos od 559,70 kn počev od 01.08.2012.g. pa do isplate

- iznos od 565,82 kn počev od 01.09.2012.g. pa do isplate

- iznos od 558,48 kn počev od 01.10.2012.g. pa do isplate

- iznos od 538,09 kn počev od 01.11.2012.g. pa do isplate

- iznos od 561,92 kn počev od 01.12.2012.g. pa do isplate

- iznos od 575,60 kn počev od 01.01.2013.g. pa do isplate

- iznos od 572,38 kn počev od 01.02.2013.g. pa do isplate

- iznos od 524,52 kn počev od 01.03.2013.g. pa do isplate

- iznos od 567,43 kn počev od 01.04.2013.g. pa do isplate

- iznos od 570,65 kn počev od 01.05.2013.g. pa do isplate

- iznos od 554,16 kn počev od 01.06.2013.g. pa do isplate

- iznos od 508,18 kn počev od 01.07.2013.g. pa do isplate

- iznos od 508,01 kn počev od 01.08.2013.g. pa do isplate

- iznos od 519,30 kn počev od 01.09.2013.g. pa do isplate

- iznos od 539,60 kn počev od 01.10.2013.g. pa do isplate

- iznos od 570,16 kn počev od 01.11.2013.g. pa do isplate

- iznos od 1.104,06 kn počev od 01.12.2013.g. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Banka d.d. Z. tužitelju V. P. naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.625,00 kn sa zateznim kamatama počev od 4. studenoga 2021. godine pa do isplate, po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje."

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu, podnosi tuženik, kako navodi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, navodi da prvostupanjski sud, prihvaćajući kao osnovan zahtjev tužitelja, ni u jednom dijelu ne obrazlaže razloge zbog kojih smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, niti kako je došao do takvog zaključka, a niti je odgovorio na argumente tuženika da je pozivanje na utvrđenje iz presude VTS, Pž-6632/17 promašeno budući da se navedena presuda ne odnosi i ne može odnositi na predmetni ugovor, da je sud prvog stupnja temeljio pobijanu presudu polazeći od pretpostavke da je Ugovor o kreditu i dalje na snazi iako je on u cijelosti prestao isplatom kredita. Ukazuje da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena Zakonom o obveznim odnosima i da je to propisano odredbama čl. 22. i 26. ZOO. Osim toga, u navedenom Ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju jer valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, a smisao odredbe čl. 22. ZOO je da se kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina zaštiti valutnom klauzulom koja će prestati djelovati kada dužnik ispuni svoju obvezu. Ustraje i na prigovoru zastare te ukazuje na odredbu čl. 215. st. 1. ZOO te smatra da niti prema jednom propisu podnošenje tzv. "kolektivne tužbe" (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502. a ZPP ne prekida zastaru za konkretno potraživanje tužitelja. Obzirom na svoje shvaćanje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja smatra i da je odluka o troškovima postupka pogrešna. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka, odnosno da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika Banke d.d. nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama dopuštenih žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda je pobijana presuda pravilna i zakonita.

6.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem sadržajno ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa su žalbeni razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovani.

7. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi članka 6. točke 2. Ugovora o kreditu broj: … od 13. studenog 2006. a solemniziranog 14. studenog 2006. kod javnog bilježnika N. B., pod poslovnim brojem: …, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te njegov zahtjev za isplatu iznosa od 22.842,59 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ovaj iznos naplatio od tužitelja temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 16. rujna 2019.

9. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita sklopljen navedeni Ugovor o kreditu koji je solemniziran, da je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita iznos od 22.842,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, da je odredbom članka 6. Ugovora ugovorena obveza tužitelja otplatiti kredit u 84 mjeseca u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, odnosno da je posljedično tome visina anuiteta vezana za tečaj CHF. Nije sporna ni visina novčane tražbine tužitelja, da tužitelj ima status potrošača te da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

10. Sporno je, jesu li ugovorne odredbe, navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena valutna klauzula ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), posebno jesu li ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne obzirom da je odredbom čl. 22. ZOO propisana mogućnost njezina ugovaranja. Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare.

11. Prvostupanjski sud je odlučujući o svim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav njegov tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome, da su ugovorne odredbe valutnoj klauzuli sadržane u odredbama navedenog Ugovora o kreditu nepoštene i posljedično tome ništetne budući takvo pravno shvaćanje jasno proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., prema kojem je i ovdje tuženik Banka d.d. je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditu na način da su, između ostalog (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi) nepošteno ugovarali i valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci u cijelosti informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke pa da su posljedično tome ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i kao takve ništetne jer su banke, a među njima i tuženik, propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, te o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezan za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezan za EUR, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa kako je u ovom postupku utvrđeno da je tuženik postupao na identičan način kao i u navedenom kolektivnom sporu, to smatra da su i navedene odredbe ništetne, pa posljedično tome prvostupanjski sud, nadalje, zaključuje da tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stop i valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO) te je tuženika obvezao isplatiti tužitelju navedeni novčani iznos. Pri tome je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare, zaključujući da je zastara ove novčane tražbine tužitelja prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 04. travnja 2012. u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je donesena presuda Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa da zastara počinje ponovno teći nakon pravomoćnosti presude donesene u tom postupku, što u konkretnom slučaju znači da je ona ponovno počela teći pravomoćnošću te odluke 14. lipnja 2018. a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 20. listopada 2020., to znači da računajući od tada pa do podnošenja ove tužbe nije protekao rok zastare od pet godina (čl. 225. ZOO) u kojem roku zastarijevaju ove novčane tražbine.

12. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, a za svoja utvrđenja je prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

12.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti odredbi navedenog Ugovora o kreditu i navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.2. Na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.3. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno ovim žalbenim navodima tuženika, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik.

12.4. Pri tome, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena o promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, valja istaknuti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno sa pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u svojim odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

12.5. U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli ističući da je ugovaranje takve ugovorne odredbe dopušteno odredbom čl. 22. st. 1. ZOO, čime zapravo, sadržajno, ukazuje da su ove sporne ugovorne odredbe isključenje od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski (iako to izričito ne navodi), valja istaknuti da je ovaj žalbeni navod žalitelja neosnovan i da po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda takav zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Europskog suda za ljudska prava broj: EU C- 81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA), koje pravno shvaćanje je ovaj drugostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 365. ZPP, imao na umu kada je odlučivao u ovom žalbenom razlogu žalitelja, iako se na to pravno shvaćanje tuženik nije izravno pozvao (čl. 365. ZPP). Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni ugovor o namjenskom kreditu u članku 11. st. 9. sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je u navedenoj odluci izrazio pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi EU od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa posljedično tome valja zaključiti da je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

12.6. Naime, u konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

12.7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

12.8. Prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada.

12.9. U odnosu pa na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.), a računajući od tada pa do podnošenja ove tužbe 21. listopada 2020. nije protekao rok zastare od 5 godina, zbog čega u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP). Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

12.10. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe čl. 225. ZOO (tako i u Rev-2245/2017-2 od 20.ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu. Pri tome, valja istaknuti i da je ovaj tuženikov prigovor zastare neosnovan i iz razloga koji se odnose na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

12.11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i ovom sudu prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom.

13. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

14. Tuženiku koji nije uspio sa svojim pravnim lijekom ne pripada ni zatraženi trošak ovog žalbenog dijela postupka (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 21. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić, v.r.