REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 44 Pž-728/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Gorane Aralice Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M., OIB ..., Z., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., protiv 1. tuženika Stečajna masa iza H. G. B. d.d. u stečaju, OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnica M. M. K., odvjetnica u Z., i 2. tuženika Stečajna masa iza H. d.o.o., Z., kojeg zastupa stečajni upravitelj M. Z. iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika Stečajna masa iza H. G. B. d.d. u stečaju iz Z., protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2157/20 od 24. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Stečajna masa iza H. G. B. d.d. u stečaju iz Zagreba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2157/20 od 24. siječnja 2022. u pobijanim točkama I., II. i IV. izreke.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 6.100,00 kn (šesttisućasto kuna).
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je točkom I. izreke proglašena nedopuštenom ovrha na stanu u Z. u ulici Z. u naravi 2,5-sobni stan broj 1 u prizemlju površine 91,73 m2 sa spremištem broj 5 površine 4,69 m2 u stambenoj zgradi sagrađenoj na kč.br. 4402/2 k.o. C. zajedno sa suvlasničkim dijelom zemljišta i zgrade povezani s vlasništvom stana kao posebnog dijela zgrade, utvrđenjem vrijednosti navedene nekretnine, njenom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, a sve to u predmetu Općinskog suda u Z. poslovni broj Ovr-1852/01. Točkom II. izreke je tuženicima naloženo tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 129.620,00 kn dok je točkom IV. izreke odbijen zahtjev prvotuženika za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.
2. Prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku, a nakon revizijskog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-644/17 od 6. listopada 2020., utvrdio da je tužiteljica sklopila s drugotuženikom kupoprodajni ugovor za stan u odnosu na koji je Općinski sud u Z. vodio ovrhu pod poslovnim brojem Ovr- 1852/2001, da je ugovor potpisan, ali na istom nisu ovjereni potpisi, da je tužiteljica 14. prosinca 1991. ili dan ranije drugotuženiku isplatila kupoprodajnu cijenu te je tom prilikom dobila ključeve stana, dakle je ušla u posjed nekretnine. Utvrđeno je da u trenutku kupoprodaje predmetnog stana zgrada pa niti predmetni stan nisu bila upisani u zemljišne knjige, slijedom čega tužiteljica nije mogla upisati svoje pravo vlasništva u zemljišne knjige. U odnosu na stjecanje tužiteljičinog prava vlasništva nekretnine na temelju pravnog posla sud ocjenjuje da se primjenjuje odredba čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90) koji je preuzet Zakonom o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91; u daljnjem tekstu: ZOVO). Međutim, utvrđuje da je tužiteljica stupila po potpisanom kupoprodajnom ugovoru i isplati kupoprodajne cijene u posjed koji je bio zakonit, istinit i savjestan pa je tužiteljica s obzirom na duljinu i kvalitetu njezina posjeda svakako nekretninu stekla dosjelošću, primjenom odredbe iz članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01; u daljnjem tekstu: ZV). Sud još pri tome utvrđuje da je prvotuženik, žalitelj svoje potraživanje prema drugotuženiku osigurao založnim pravom na stanu broj 2 i spremištu broj 2 u predmetnoj nekretnini, kako to proizlazi iz rješenja Općinskog suda u Z. broj I- 2583/93 od 28. listopada 1993., a da je na prijedlog prvotuženika, bez vanjskog uredovanja i utvrđivanja stanja na terenu, Općinski sud u Z. rješenjem poslovni broj I- 2583/93 od 22. ožujka 2001. ispravio rješenje poslovni broj I-2583/93 od 28. listopada 1993. na način da se osiguranje odnosi na stan broj 1 i spremište broj 5, a o tome tužiteljica nije imala nikakvih saznanja. Prvotuženik je, nakon što je ishodio ispravak rješenja o osiguranju na predmetni stan kao zalog, pokrenuo ovršni postupak 25. rujna 2001. protiv drugotuženika, o čemu tužiteljica također nije imala nikakvih saznanja, jer je rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1852/2001 od 8. listopada 2001. dostavljeno drugotuženiku kao ovršeniku stavljanjem na oglasnu ploču suda, na temelju kojeg rješenja je započela prodaja predmetne nekretnine te je pregled nekretnine proveden 7. svibnja 2002., kada je u stanu zatečena tužiteljica koja je odmah prigovorila provođenju ovrhe. Sud zaključuje da je stoga tužiteljica bila u posjedu na temelju zakonitog, istinitog i savjesnog posjeda kroz razdoblje od deset godina počevši od 14. prosinca 1991. pa je 14. prosinca 2001. stekla pravo vlasništva dosjelošću. Odluka o trošku se temelji na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Tuženik Stečajna masa iza H. G. B.. d.d. u stečaju žalbu podnosi protiv presude u dijelu u kojem nije uspio i to zbog svih žalbenih razloga. Osporava utvrđenje suda da tužiteljica nije ništa znala o postojanju zaloga na njenom stanu, jer se radi o obiteljskim odnosima između tužiteljice i tadašnjeg direktora drugotuženika te je tužiteljica bila upoznata s poslovanjem drugotuženika i s dizanjem kredita na temelju kojeg je prvotuženik stekao razlučno pravo. Ukazuje na činjeničnu tvrdnju iznijetu već tijekom postupka da stan broj 2 u istoj zgradi nije mogao biti predmetom založnog prava jer ga je drugotuženik prodao N. L. i to kupoprodajnim ugovorom od 29. listopada 1991. kojeg je upravo tužiteljica sklopila s N. L. kao punomoćnica drugotuženika. Ističe da je iz priloženih isprava u spisu evidentno da je tužiteljica potpisnik kupoprodajnog ugovora s gđom. L., da je upravo ona obavijestila gđu. L. o pokretanju ovrhe na krivom stanu, dakle da je znala za postojanje kredita i zaloga i samim time nije bila u mirnom posjedu. Nadalje, žalitelj osporava ocjenu iskaza saslušanih svjedoka i tužiteljice u dokazivanju činjenice isplate kupoprodajne cijene u iznosu od 2.850.000,00 hrvatskih dinara, koje je iskaze sud prihvatio obrazlažući da su svjedoci jasno, životno i detaljno opisali predaju kupovnine. Ovo s obzirom na opće poznatu činjenicu da je hrvatski dinar kao zakonsko sredstvo plaćanja uveden tek 23. prosinca 1991. pa samim time u trenutku isplate kupoprodajne cijene, prema tvrdnji tužiteljice 14. prosinca 1991., nije bilo moguće plaćanje plavo sivim novčanicama od 1000 hrvatskih dinara. Stoga je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Ukazuje na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima o stjecanju vlasništva nekretnine, slijedom čega je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ističe da tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu za stjecanje vlasništva, znala je da se provodi ovrha, slijedom čega nema niti zakonskih pretpostavki za stjecanje vlasništva dosjelošću, a sud je na taj način prekoračio tužbeni zahtjev i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Sud je propustio ocijeniti iskaz zastupnika po zakonu prvotuženika, a postoji proturječnost razloga obrazloženja presude u odnosu na odlučne činjenice sa sadržajem isprava i zapisnika o danim iskazima pa predlaže preinačiti presudu, odbiti tužbeni zahtjev i prvotuženiku nadoknaditi troškove parničnog postupka.
4. Tužiteljica je odgovorila na žalbu predlažući žalbu odbiti kao neosnovanu, a tužiteljici naknaditi troškove žalbenog postupka.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a. Presudu je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo ocijeniti pravilnom i zakonitom.
7. Suprotno žalbenim navodima, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a niti bitnih povreda odredaba postupka koje bi se sastojale u proturječnosti razloga o odlučnim činjenicama sa sadržajem isprava u spisu i zapisnika o saslušanju svjedoka i stranaka pa nema niti pogrešne ocjene izvedenih dokaza. Naprotiv, odlučne činjenice je sud pravilno utvrdio, o njima dao valjane razloge, a i pravilnom primjenom materijalnog prava na tako utvrđene činjenice valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim, kao što je to ocijenio i prvostupanjski sud.
8. U ovoj pravnoj stvari je u ponovljenom postupku nakon ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-644/17 od 6. listopada 2020. valjalo utvrditi ima li tužiteljica kao predmnijevani vlasnik pravo štititi svoje vlasništvo na predmetu ovrhe, a s obzirom na zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2018. poslovni broj Su-IV-4/18-4 prema kojem predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten, odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo. Pri tome se u ponovljenom postupku polazi od utvrđenja, koja prihvaća i revizijski sud, da tužiteljica na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine, koja je predmetom ovrhe, ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva, ugovor o kupoprodaji nekretnine od 14. prosinca 1991. na temelju kojeg kupuje stan broj 1 i spremište broj 5 u Z., Z. dol 6b, u naravi 2,5-sobni stan broj 1 u prizemlju zgrade sagrađene na kč.br. 4402/2 k.o. C..
9. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je, radi utvrđenja odlučne činjenice isplate kupoprodajne cijene, dakle ispunjenja tužiteljičine obveze iz kupoprodajnog ugovora, proveo dokaze saslušanjem tužiteljice i svjedoka te je, suprotno žalbenim navodima, iz navedenih iskaza pravilno utvrdio odlučnu činjenicu da je tužiteljica kupoprodajnu cijenu isplatila i stupila u posjed predmetnog stana na temelju sklopljenog ugovora. Sud je dao jasne razloge o ocjeni tih iskaza koji ne proturječe sadržaju isprava u spisu, niti su suprotni sadržaju zapisnika o danim iskazima. Žalbeni navodi o tome kako je opće poznata činjenica da je hrvatski dinar kao zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj u opticaju tek od 23. prosinca 1991., pa da stoga nisu vjerodostojni iskazi svjedoka koji su iskazivali o plaćanju cijene za kupoprodajni stan u hrvatskim dinarima nisu odlučni, jer je prihvatljivo da se protekom vremena od trideset godina svjedoci i ne moraju sa sigurnošću izjasniti o važećem sredstvu plaćanja, dok uostalom iz iskaza svjedoka D. H. niti ne proizlazi da se radilo o hrvatskim dinarima, već o „tadašnjim“ dinarima, kako proizlazi iz zapisnika s ročišta za glavnu raspravu od 9. rujna 2021. (list 278. do 282. spisa). Dakle pravilno je utvrđena odlučna činjenica da je tužiteljica isplatila kupoprodajnu cijenu po ugovoru o kupoprodaji za predmetnu nekretninu, nad kojom je provođena ovrha u citiranom ovršnom postupku.
10. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi, a na temelju izvedenih dokaza čitanjem isprava u spisu i pribavljenih predmeta Općinskog suda u Z., dao razloge iz kojih je za zaključiti da je ovrhovoditelj, ovdje žalitelj, predloživši provođenje ovrhe na predmetnoj nekretnini, a radi naplate svoje tražbine, bio nesavjestan. Naime, u ponovljenom postupku je prvostupanjski sud pribavio spise Općinskog suda u Z. poslovni broj I-2583/93 te Ovr-1852/2001 pa je iz predmetnih spisa utvrdio sljedeće odlučne činjenice:
- prije svega da je prvotuženik kao vjerovnik osigurao svoju tražbinu po Ugovoru o odobravanju okvirnog iznosa za financijsko praćenje broj 312/93 od 4. listopada 1993. u iznosu od 600.000 DEM, sporazumnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama dužnika, ovdje drugotuženika, o čemu je Općinski sud u Z. donio rješenje poslovni broj I-2583/93 od 28. listopada 1993. iz kojeg proizlazi da je založno pravo radi osiguranja tražbine prvotuženika prema drugotuženiku zasnovano na 2,5-sobnom stanu broj 2 u prizemlju površine 91,73 m2 i spremištu broj 2 površine 4,69 m2 u objektu a sagrađenom na lokaciji Z., Z. dol, na katastarskoj čestici 4402/2 k.o. C. koji stan nije upisan u zemljišne knjige, te je založno pravo zasnovano popisom navedene nekretnine, a sve sukladno odredbama tadašnjeg Zakona o izvršnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 91/92). Sud je nadalje pravilno utvrdio iz navedenog predmeta Općinskog suda u Z. da je na prijedlog prvotuženika Općinski sud u Z. rješenjem poslovni broj I-2583/93 od 22. ožujka 2001. ispravio rješenje o osiguranju potraživanja poslovni broj I-2583/93 od 28. listopada 1993. na način da se osiguranje odnosi upravo na spornu nekretninu, tj. na stan broj 1 i spremište broj 5 na istoj adresi, a da pritom nije obavio vanjsko uredovanje niti se utvrđivalo stanje na terenu u odnosu na predmetnu nekretninu pa tužiteljica o tome nije imala saznanja. Naime, uvidom u spis poslovni broj I-2583/93 koji prileži uz predmet prvostupanjskog suda doista proizlazi da je prvotuženik kao ovrhovoditelj, nakon što je osigurao svoju tražbinu dobrovoljnim zasnivanjem založnog prava na stanu broj 2 i spremištu broj 2 u istoj zgradi, na temelju sporazumnog prijedloga podnijetog Općinskom sudu u Z., o čemu je donijeto rješenje poslovni broj I-2583/93, podneskom od 15. ožujka 2001., po punomoćniku D. S., kao punomoćniku sada već vjerovnika H.G.B. d.d. u stečaju, predložio ispraviti predmetno rješenje navodeći da je kao vjerovnik stekao založno pravo na stanu broj 1 na temelju zaključenog sporazuma od 28. listopada 1993. i da je popisan stan broj 1., iako suprotno proizlazi iz navedenih isprava. Takvim postupanjem, podnošenjem prijedloga za ispravak rješenja o osiguranju zasnivanjem založnog prava tako da se umjesto na jednom stanu zasnuje založno pravo na drugom, pri tome tvrdeći da je već stečeno založno pravo popisom tog drugog stana, iako suprotno proizlazi iz prijedloga za osiguranje, zapisnika s lica mjesta od 28. listopada 1993. o obavljenom popisu stana broj 2 i spremišta br. 2 na lokaciji Z. dol 6b, u odnosu na koje je i donijeto rješenje o osiguranju, ovrhovoditelj je postupao u najmanju ruku nesavjesno, imajući pritom u vidu i činjenicu da se radi o financijskoj instituciji u stečaju, kojoj s obzirom na stručnost osoba koje na temelju zakona mogu biti uključene u stečajni postupak nisu nepoznati pravni propisi glede zasnivanja založnog prava, niti glede mogućnosti ispravljanja sudskih odluka. Nije bilo odlučno pozivanje prvotuženika na pravomoćnost predmetnog rješenja o ispravku, tijekom prvostupanjskog postupka, jer je pravomoćnost u svojim učincima ograničena u odnosu na subjekte postupka, stranke, a ne na tužiteljicu kao treću osobu.
11. Žalbeni navodi o tome da je stan broj 2 na istoj adresi prodan trećim osobama, a u žalbi se navodi kao kupac samo N. L. na temelju kupoprodajnog ugovora od 29. listopada 1991. s drugotuženikom kojeg je kao punomoćnik u tom poslu navodno zastupala tužiteljica, ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenja koja je prvostupanjski sud izveo, kako je navedeno. Naime, u spisu prileži preslika kupoprodajnog ugovora od 29. listopada 1991. (list 33. i 34.), međutim radi se o potpuno nečitkoj preslici stranice 2 ugovora iz kojeg bi se trebalo zaključiti da se radi o kupcima N. i T. L. i prodavatelju drugotuženiku po ovlaštenju zastupanom po S. H., jer se radi o dvostrukoj preslici, preko navedenog teksta još nekog neodređenog teksta, što nikako ne može biti dokazom vjerodostojnosti predmetne isprave, a drugih dokaza na tu okolnost tuženici nisu predlagali. Osim toga, ako se i radi o istinitom ugovoru o kupoprodaji, nije odlučno što je predmetni stan prodan prije zasnivanja založnog prava, jer to ne daje osnovu za podnošenje prijedloga za ispravak rješenja Općinskog suda u Z. poslovni broj I-2583/93 od 28. listopada 1993. o osiguranju zasnivanjem založnog prava, s obzirom na to da se založno pravo moglo zasnovati samo sukladno odredbama Zakona o izvršnom postupku o osiguranju novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava na nekretnini na temelju sporazuma stranaka, na temelju odgovarajućeg prijedloga, na ročištu na kojem sud utvrđuje postojanje sporazuma stranaka o potraživanju, njegovu dospijeću kao i suglasnost da se zasnuje založno pravo na određenoj nekretnini, što je sve izostalo u odnosu na predmetnu nekretninu.
12. Iako žalitelj pravilno ukazuje da je sud utvrdio za predmetnu nekretninu tužiteljičino stjecanje prava vlasništva primjenom odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji se na konkretnu situaciju ne može primijeniti s obzirom na odredbu članka 388. stavka 2. ZV-a kojom je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do dana stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, a to je Zakonom o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako utvrditi stjecanje tužiteljičinog prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću. Naime, odredbom članka 28. stavka 2. ZOVO-a je propisano da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 10 godina. Tužiteljica je imala zakoniti posjed na predmetne nekretnine kako to propisuje odredba članka 72. stavka 1. ZOVO-a, jer je posjed zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj osnovi potrebnoj za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja. Tužiteljica je imala ugovor o prodaji nekretnine u pisanoj formi i posjed joj je predan od prodavatelja prilikom isplate kupoprodajne cijene, kako je to prvostupanjski sud utvrdio, dakle nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja, slijedom čega je tužiteljičin posjed zakonit. Tužiteljičin je posjed savjestan, sukladno odredbi članka 72. stavka 2. ZOVO-a, jer tužiteljica kao posjednik nije znala niti je mogla znati da stvar koju posjeduje nije njezina. Uz to što se savjesnost pretpostavlja, navedeno proizlazi iz činjenice da je tužiteljica imala valjanu pravnu osnovu, kupoprodajni ugovor prema kojem je isplatila cijenu i stupila u posjed. Tome valja dodati da je prvostupanjski sud pravilno iz priklopljenih spisa Općinskog suda u Z. utvrdio da je tužiteljica prvi puta saznala da netko polaže pravo na njezin stan tek 7. svibnja 2002., kako to proizlazi iz zapisnika sastavljenog u ovršnom spisu Općinskog suda u Z. poslovni broj Ovr- 1852/01, kada je sudski ovršitelj na licu mjesta na predmetnoj adresi kupcima prezentirao predmetnu nekretninu, te je, kako to proizlazi iz zapisnika na listu 125. spisa Općinskog suda u Z. poslovni broj Ovr-1852/01 tužiteljica tada izjavila da predmetni stan nije predmetom ovrhe, nakon čega je i podnijela prigovor treće osobe i upućena je u predmetnu parnicu. Stoga je pravilno utvrđenje da je tužiteljica imala savjesni i zakoniti posjed sporne nekretnine kroz razdoblje od 10 godina počevši od 14. prosinca 1991., slijedom čega je i na temelju odredaba Zakonom o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima stekla vlasništvo dosjelošću.
13. Valja odgovoriti i na žalbeni navod da je sud prekoračio tužbeni zahtjev time što je tužiteljičino pravo vlasništva utvrdio i primjenom zakonskih odredaba o izvornom načinu stjecanja prava vlasništva dosjelošću. Naime, sud je vezan za činjenične navode stranaka a iz činjeničnih navoda stranaka ovlašten je odrediti koje će materijalno pravo primijeniti ocjenjujući tužbeni zahtjev osnovanim, te utvrdivši tužiteljičino pravo vlasništva koje sprječava ovrhu pa makar i primjenom instituta dosjelosti, nije prekoračen tužbeni zahtjev koji je usmjeren na proglašenje nedopuštenosti ovrhe zbog tužiteljičinog prava vlasništva na predmetu ovrhe.
14. Zbog navedenog je presudu kao pravilnu i zakonitu valjalo potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke.
15. Tužiteljičin zahtjev za naknadu troška postupka ocjenjuje se nepotrebnim za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.
Zagreb, 21. veljače 2022.
Predsjednica vijeća
Dubravka Matas, v.r.
