Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 50. Gž R-433/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Vlatki Fresl Tomašević kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. S. iz O., OIB: …, zastupanog po punomoćniku T. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Z. i partneri d.o.o. u Z., protiv tuženika C. d.o.o. O., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. Z., odvjetniku u O., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-35/2019-35 od 3. prosinca 2021., dana 18. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-35/2019-35 od 3. prosinca 2021., u točkama I, II i III izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplatiti iznos od 24.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke) i iznos od 4.500,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke) te mu naknadi troškove postupka u iznosu od 8.900,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III izreke) dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen (točka IV izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 17.000,00 kn (točka I izreke) te je naloženo tužitelju da tuženom naknadi trošak postupka u iznosu od 3.236,04 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke).

3. Presudu u točkama I, II i III izreke pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14 i 70/19 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio uslijed ozljeđivanja na radu i to novčanu naknadu za povredu prava osobnosti tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje uslijed pretrpljenih fizičkih bolova, straha, duševnih bolova zbog umanjenja životnih aktivnosti i naruženosti te naknadu za tuđu pomoć i njegu.

6. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je tužitelj kao radnik tuženika, za vrijeme trajanja radnog vremena, obavljajući povjerene mu radne zadatke, dana 15. studenog 2017. doživio povredu na radu prilikom obavljanja poslova pomoćnog strojara dok je lijepio klišeje na cilindre i postavljao cilindre u stroj uslijed koje je zadobio povrede opisane u medicinskog dokumentaciji i nalazu i mišljenju vještaka. Sporna je odgovornost tuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio.

7. Pošavši od utvrđenja da je tužitelj stradao na radu, tijekom obavljanja svojih radnih zadataka pomoćnog strojara, da je iste obavljao pod neposrednim nadzorom i po nalogu strojara S. V. kojem je bio podređen, da je tužitelj prilikom nastanka štetnog događaja lijepio klišeje na cilindre i postavljao cilindre u stroj dok je stroj bio u pogonu, da se po pravilima struke lijepljenje klišeja na cilindar ne smije obavljati dok je cilindar u stroju i dok stroj radi, da se ne smije niti umetati cilindre u stroj dok je isti u pogonu sve da su klišeji na te cilindre nalijepljeni i izvan stroja budući da obje radnje mogu dovesti do ozljede, da tužitelj nije bio osposobljen za rad na siguran način niti mu je tuženik osigurao rad pod neposrednim nadzorom radnika osposobljenog za rad na siguran način, jer niti S. V. nije bio osposobljen za rad na siguran način za poslove strojara što slijedi iz inspekcijskog nadzora, da, posljedično navedenom, tuženik nije proveo mjere zaštite na radu kako to propisuju odredbe čl. 28., 36. i 44. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14 i 118/14 u daljnjem tekstu ZZR), da tužitelj ničim nije pridonio štetnom događaju niti je za isti isključivo odgovoran jer nije, suprotno tvrdnjama tuženika, samoinicijativno poduzeo radnju koja je dovela do ozljede sud prvog stupnja utvrdio je, pozvavši se na odredbu čl. 25. st. 1. ZZR i čl. 111. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19 u daljnjem tekstu: ZR) da je tuženik odgovoran tužitelju naknaditi štetu koju je pretrpio.

8. Pošavši od daljnjeg utvrđenja da je uslijed navedenog povređivanja tužitelj zadobio tjelesne ozljede te da je, prema nalazu i mišljenju vještaka, uslijed posljedica ozljeđivanja, tužitelj pretrpio fizičke boli, strah, da je došlo do smanjenja životne i radne aktivnosti i do naruženja te da mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega, sud prvog stupnja naložio je tuženom da tužitelju, sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi s čl. 19. st. 2. i čl. 1046. ZOO imajući u vidu naprijed navedene kvalifikatorne okolnosti (kriterij jačine i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti odnosno naruženja) isplatiti iznos od 24.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od utuženja do isplate. Isto tako primjenom materijalnog pravo iz čl. 1095. ZOO-a sud je tužitelju dosudio s naslova imovinske štete na ime pružanja tuđe pomoći i njege utvrđujući visinu primjerene cijena jednog sata tuđe pomoći i njege prema cijeni sata od 25,00 kn u sveukupni iznos od 4.500,00 kn, sve zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbio. 9. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

10. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP).

11. Pravilno je tako sud prvog stupnja utvrdio, i za to svoje utvrđenje dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da je tužitelj doživio nezgodu prilikom obavljanja radnih zadataka za tuženika, koje je radne zadatke obavljao u skladu sa nalogom tuženog odnosno radnika pod čijim je neposrednim nadzorom obavljao svoje radne zadatke pomoćnog strojara, u okviru svog radnog vremena, da je tužitelj stradao prilikom obavljanja povjerenih mu zadataka dok je lijepio klišeje na cilindre i postavljao cilindre u stroj dok je stroj bio u pogonu a koje postupanje je suprotno pravilima struke i mjera zaštite na radu te da tuženi nije uspio dokazati da bi tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja odnosno da bi do istog došlo isključivo njegovom krivnjom.

12. Kako dakle tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije uspio dokazati postojanje pretpostavki iz čl. 1067. st. 3. ZOO za oslobođenje od svoje odgovornosti pravilno je sud prvog stupnja utvrdio, da tuženik, u konkretnom slučaju, odgovara za štetu tužitelju po načelu objektivne odgovornosti te da posljedično navedenom postoji odgovornost tuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio sukladno čl. 111. st. 1. ZR i čl. 25. ZZR. Poslodavac mora dokazati kumulativni uvjet za oslobođenje od odgovornosti, a to je da se radi o događajima na koje unatoč svojoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati, što znači da je teret dokaza da su ispunjene pretpostavke za oslobođenje ili ograničenje odgovornosti, na temelju odredbe čl. 15. st. 2. Zakona o zaštiti na radu, na poslodavcu.

13. Na žalbene navode tuženika valja reći da kod odgovornosti po kriteriju uzročnosti tuženi odgovara u okolnostima kada postoji uzročna veza između štetne radnje i štete, bez obzira na krivnju. Tuženi dakle odgovara na temelju objektivne činjenice da je šteta prouzročena, a koja činjenica među strankama nije sporna. Kod odgovornosti po kriteriju uzročnosti o krivnji tuženika kao odgovorne osobe ne treba voditi računa odnosno krivnja nije relevantna u zasnivanju odgovornosti, pa se žalbeni navodi tuženika u tom pogledu ukazuju neodlučnima. Da bi se oslobodio svoje odgovornosti tuženik, na kojem je teret dokaza, morao je u ovom postupku dokazati da je šteta prouzročena krivnjom samog tužitelja, višom silom odnosno zbog izvanrednih nepredvidljivih okolnosti, što nije uspio dokazati odnosno što je u ovom slučaju izostalo. Naime, tužitelj je svoje radne zadatke izvršavao, a što među strankama nije bilo sporno, isključivo pod nadzorom drugog radnika tuženika, strojara S. V., pa tužitelj, kao pomoćni strojar, koji je poslove obavljao prema i sukladno nalogu nadređenog mu radnika i pod njegovim neposrednim nadzorom ne može biti odgovoran za način obavljanja istih već eventualno radnik koji nadzire njegov rad. Stoga se zaključak prvostupanjskog suda da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao u čemu bi se sastojao doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja ukazuje pravilnim, a tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelj na svoju inicijativu obavljao poslove suprotno nalogu S. V. odnosno da bi mu isti zabranio obavljanje zadataka na naprijed navedeni način a da se tužitelj na tu zabranu oglušio.

14. Dakle tuženik u ovome postupku nije dokazao da je do nastanka štetnog događaja došlo krivnjom, odnosno radnjom tužitelja ili treće osobe koja se nije mogla predvidjeti i čije posljedice se nisu mogle izbjeći ni otkloniti, pa dakle nije dokazao postojanje razloga zbog kojih bi ga u konkretnom slučaju trebalo osloboditi odštetne odgovornosti, a također nije dokazao niti postojanje uvjeta koji bi ga djelomično ekskulpirali odgovornosti za štetu koju tužitelj trpi. Tužitelj je radni zadatak obavljao po nalogu poslodavca odnosno radnika pod čijim je neposrednim nadzorom izvršavao svoje radne zadatke, te nije niti djelomično pridonio nastanku štete.

15. Na žalbene navode tuženika valja nadalje reći da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Sud prvog stupanja ocijenio je provedene dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a te je za svoja uvjerenja dao logične i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupanja. Okolnosti na koje se poziva tuženik u svojoj žalbi, a koji se svode isključivo na njihovu ocjenu vještačkog nalaza i mišljenja vještaka za područje zaštite na radu i iskaza svjedoka i tužitelja nisu odlučne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući je sud prvog stupanja, suprotno navodima žalbe, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka D. Ž., kao i njegovo iscrpno dopunsko očitovanje pravilno utvrdio i da je tužitelj obavljao posao lijepljenja klišeja na cilindar na način suprotan pravilima zaštite na radu, odnosno na način kojim je ugrožavao svoju sigurnost i zdravlje a da pri tome nije ispunjavao posebne uvjete rada za navedeni posao niti bio osposobljen za rad na siguran način za taj posao s time da mu, pri tome, tuženik kao poslodavac nije osigurao niti rad pod neposrednim nadzorom radnika osposobljenog za rad na siguran način niti mu je ovlaštenik poslodavca za zaštitu na radu zabranio rad na lijepljenju klišeja na cilindar koji se obavljao suprotno pravilima zaštite na radu. Posljedično navedenom pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije proveo mjere zaštite na radu kako to propisuju odredbe čl. 28., 36. i 44. ZZR. 16. Pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO tužitelju je pravilno utvrđena pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje i to po kriteriju pretrpljenih fizički bolova, po kriteriju pretrpljenog straha te po kriteriju duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti u iznosu od 24.000,00 kn, koju visinu tuženik u svojoj žalbi posebno niti ne osporava.

17. Pravilno je sud primijenio i materijalno pravo iz čl. 1089. st. 1. i 2. ZOO kada je tužitelju za tuđu pomoć i njegu, sukladno nalazu i mišljenju liječnika vještaka, a uzimajući u obzir cijenu sata tuđe pomoći i njege od 25,00 kn po satu dosudio naknadu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 4.500,00 kn, koju visinu tuženik svojom žalbom posebno niti ne osporava.

18. Niti u pogledu odluke o tijeku zateznih kamata, koje je sud prvog stupnja tužitelju za naknadu neimovinske štete dosudio sukladno odredbi čl. 1103. ZOO odnosno za naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu dosudio sukladno odredbi čl. 1089. st. 2. ZOO, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

19. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14 i 118/14).

20. Slijedom iznesenog, a kako nisu pobijanom presudom, ni postupkom koji joj je prethodio, počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP, valjalo je, sukladno odredbi iz čl. 368. st. 2. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

U Zagrebu 18. veljače 2022.

Sudac

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.