Poslovni broj: UsI-2294/21-6
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja B. d.o.o., S., OIB: ...., kojega zastupa opunomoćenik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 11. veljače 2022. godine, u nazočnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 18. veljače 2022. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA:UP/II-471-02/20-01/227, URBROJ: 513-04-21-2 od 25. lipnja 2021. godine.
II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 29. srpnja 2021. godine protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA:UP/II-471-02/20-01/227, URBROJ: 513- 04-21-2 od 25. lipnja 2021. godine, kojim se odbija žalba tužitelja protiv poreznog rješenja Ministarstva, KLASA: UP/I-471-02/19-01/102, URBROJ: 513-07-03-20-11 od 23. travnja 2020. godine. Potonjim rješenjem točkom I. izreke utvrđuje se za razdoblje poslovanja od 1. siječnja do 31. listopada 2019. godine manje obračunani PDV u iznosu od 171.026,86 kn i kamate u iznosu od 9.195,34 kn (porezna osnovica 684.107,47 kn, porezna stopa 25%), te za isto razdoblje manje obračunani PDV u iznosu od 30.616,65 kn i kamate u iznosu od 1.765,01 kn (porezna osnovica 235.513,34 kn, porezna stopa 13%). Točkama II.-V. izreke nalaže se uplatiti utvrđene iznose poreza i kamata, te obračunati i uplatiti daljnje kamate tekuće od 31. ožujka 2020. godine do dana uplate i nakon izvršenih uplata provesti odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama kao i izvršiti pobijano porezno rješenje u roku od 8 (osam) dana od dana njegove izvršnosti, pod prijetnjom ovrhe.
2. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što se u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nije postupalo prema pravilima postupka, što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, što je iz činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, te iz razloga što niti u prvostupanjskom rješenju, niti u drugostupanjskom rješenju nisu pravilno primijenjeni zakonski i propisi utemeljeni na zakonu. Naime, tužitelj je dana 14. travnja 2020. podnio prigovor protiv zapisnika Porezne uprave, KLASA: UP/l-471-02/19-01/102, URBROJ: 513-07-03-20- 08 od 31. ožujka 2020. godine, te je u prigovoru na zapisnik istaknuo koje činjenice su pogrešno utvrđene, ukazujući kako je najvažnija zadaća poreznog nadzora utvrditi istinitost činjenica bitnih za oporezivanje, odnosno utvrditi pravno relevantno činjenično stanje za rješavanje porezne stvari, sukladno smislu načela zakonitosti i materijalne istine. Prvostupanjsko tijelo u cijelosti je postupilo protivno odredbama Općeg poreznog zakona, koje propisuju obvezan sadržaj poreznog rješenja, obzirom je porezno rješenje preslika zapisnika o poreznom nadzoru. Podnesenim prigovorom na zapisnik o provedenom poreznom nadzoru, nedvojbeno su opovrgnuti navodi pobijanog zapisnika, a za isto su priloženi dokazi koji pobijaju navode zapisnika, a koje je prvostupanjsko tijelo uopće nije uzelo u obzir, niti je obrazložilo njihovo neuzimanje u obzir. U odnosu na navode iz zapisnika o poreznom nadzoru, koji se samo nanovo citiraju u poreznom rješenju, a vezano uz stjecanje dobara unutar Europske Unije temeljem ulaznih računa broj: 102/2019 i 103/2019 od dobavljača C. P. M. P., zapisnikom se utvrđuje kako nisu dostavljeni dokazi o kretanju dobara unutar EU, koji dokazi su dostavljeni kao prilog prigovoru uz zapisnik. Očitovanjem podnesenim od strane tužitelja od 31. ožujka 2020. istaknuto je kako je dokumentacija zatražena od strane dobavljača, međutim obzirom na globalnu zdravstvenu pandemiju poradi koje je svaka komunikacija kao i pribava dokumenata otežana, dobavljač istu nije mogao (objektivna spriječenost višom silom) dostaviti u kraćem roku.
3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA:UP/II-471-02/20-01/227, URBROJ: 513-04-21-2 od 25. lipnja 2021. godine i rješenje Ministarstva, KLASA: UP/I-471-02/19-01/102, URBROJ: 513-07-03- 20-11 od 23. travnja 2020. godine. Isti potražuje naknadu troškova upravnog spora.
4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.
6. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/20- 01/227, URBROJ: 513-04-21-2 od 25. lipnja 2021. godine (stranica 5-8 spisa), rješenje Ministarstva, KLASA: UP/I-471-02/19-01/102, URBROJ: 513-07-03-20-11 od 23. travnja 2020. godine (stranica 9-19 spisa), te zapisnik o obavljenom poreznom nadzoru Ministarstva, KLASA: UP/I-471-02/19-01/102, URBROJ: 513-07-03-20-08 od 31. ožujka 2020. godine.
7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 25. lipnja 2021. godine, kojim se odbija žalba tužitelja protiv poreznog rješenja Ministarstva, KLASA: UP/I-471-02/19-01/102, URBROJ: 513-07- 03-20-11 od 23. travnja 2020. godine. Naime, Ministarstvo (dalje: prvostupanjsko porezno tijelo) kod žalitelja, ovdje tužitelja je obavio inspekcijski nadzor poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. listopada 2019. godine o čemu je sastavljen zapisnik od 31. ožujka 2020. godine, na koji je žalitelj izjavio prigovor kojeg porezno tijelo nije usvojilo, te je donijelo ovdje pobijano porezno rješenje. U vezi žalbenog navoda kako se donositelj rješenja ničime nije očitovao na njegove prigovore pri čemu u cijelosti propušta navesti razloge zbog kojih zahtjev nije uvažen, pa da time ne zadovoljava niti formalne uvjete za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja kao i da nije razvidno koje su isprave temelj predmetnog obračuna, niti je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje tuženik ukazuje na odredbe Općeg poreznog zakona, te činjenice koje proizlaze iz sadržaja obrazloženja pobijanog rješenja. Uvidom u obrazloženje pobijanog rješenja, a u vezi poslovnog odnosa sa dobavljačem C. P. M., prvostupanjsko porezno tijelo nakon što je citiralo navode žalitelja iz prigovora, obrazlaže koje je činjenice utvrdilo i kojim je ih dokazima utvrđivalo (uvidom u proknjižene račune navedenog dobavljača, promet po računu porezno obveznika, kartice navedenog dobavljača od 1. siječnja do 31. listopada 2019. godine bruto bilancu za isto razdoblje, popis dugotrajne imovine na dan 31. prosinca 2019 godine, registar osiguranika HZMO, očitovanje poreznog obveznika, te preslike dokumentacije dostavljene u privitku prigovora, koje je nepravilnosti utvrdilo (navodi ih na str. 4. i 5. pobijanog rješenja) i temeljem čega obrazlaže svoj zaključak kako nije vidljivo stjecanje prava raspolaganja pokretnom imovinom u svojstvu vlasnika, jer nije dostavljen dokaz da je došlo do stvarnog kretanja dobara između predmetnog dobavljača iz Poljske i društava žalitelja kao kupca, kao ni knjigovodstvene isprave sa vjerodostojnim podacima da su dobra isporučena uz naknadu. Da je postupilo u skladu s odredbama Općeg poreznog zakona evidentno je obzirom na dijelove i sadržaj pobijanog rješenja, a to da je ono preslika zapisnika o poreznom nadzoru govori u prilog tome da je pobijanom rješenju prethodio postupak u kojem su zapisnikom utvrđene činjenice na temelju kojih porezno tijelo donosi porezno rješenje, što i proizlazi iz odredbe članka 126. stavka 7. OPZ-a. Konačno i u vezi navoda kako je u privitku prigovora na zapisnik dostavio potvrde iz kojih jasno proizlazi premještaj dobara, te da je porezno tijelo bilo dužno ispitati ove navode i u svrhu njihove provjere izvesti dokaze kojima bi se utvrdila istinitost ovih navoda nemogućnosti pribave predmetne dokumentacije, kao što je i naveo u očitovanju od 31. ožujka 2020. godine, tuženik ukazuje na obrazloženje na stranicama 5. i 6. pobijanog rješenja, budući prvostupanjsko porezno tijelo pravilno ocijenilo navode i odgovorilo na prigovore, koji se u istom sadržaju ponovno iznose u ovoj predmetnoj žalbi, iz kojeg se razloga ovo tijelo poziva na pravilno obrazložene razloge iz prvostupanjskog rješenja, sukladno odredbi članka 120. stavku 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09.).
8. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da je porezno tijelo pravilno i u dovoljnoj mjeri utvrdilo činjenično stanje, te pravilno primijenilo materijalne propise, odnosno da poreznim rješenjem od 23. travnja 2020. godine nije povrijeđen zakon na tužiteljevu štetu. Naime, provedenim poreznim nadzorom je utvrđeno da je tužitelj odbijao pretporez protivno odredbama članka 57. stavka 2. i članka 58. stavka 1. i 3. točke 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. To se odnosi na obračunani PDV (stopa 25 %) na stjecanje dobara unutar EU temeljem ulaznih računa broj: 102/2019. od 18. ožujka 2019. godine i računa broj: 103/2019. od 18. ožujka 2019. godine dobavljača C. P. M. PL …. u ukupnom iznosu od 144.776,86 kn. Naime, za iskazano stjecanje dobara prema navedenim ulaznim računima u iznosu od 300.619,74 kn i 278.487,73 kn nema podataka kad je izvršeno plaćanje naknade po navedenim računima naznačenom dobavljaču iz Poljske, budući da po računu poreznog obveznika od datuma 10. listopada 2018. do 6. kolovoza 2019. godine nisu evidentirane transakcije prema dobavljaču u Poljskoj. Nadalje, nadzoru, nisu dostavljeni podaci o tome tko je ugovorio prijevoz i platio prijevoz za navedene sadnice, odnosno tužitelj kao porezni obveznik nije dostavio dokaze da je došlo do stvarnog kretanja dobara, kao ni knjigovodstvene isprave sa vjerodostojnim podacima da su dobra isporučena uz naknadu. U svezi s tim potrebito je uputiti na žalbene razloge tužitelja u kojima se isti poziva na globalnu zdravstvenu pandemiju poradi koje je svaka komunikacija kao i pribava dokumenata otežana, pa dobavljač, ovdje tužitelj istu nije mogao (objektivna spriječenost višom silom) dostaviti u kraćem roku. Međutim, zapisnik o obavljenom poreznom nadzoru sačinjen je 31. ožujka 2020. godine, dok je pobijana odluka donesena 25. lipnja 2021. godine, pa je tužitelj imao mogućnost pribaviti traženu dokumentaciju. Osim toga, tužitelj nije kao porezni obveznik imao zaposlenika prema podacima u Registru osiguranika HZMO u razdoblju od 1. siječnja do 31. listopada 2019. godine, a iz dostavljene poslovne dokumentacije nije vidljiv podatak gdje su dobra isporučena, a niti da je preuzimatelj dobara tužitelj, s time da je tužitelj dao poljoprivredno zemljište u zakup trgovačkom društvu P. B. d.o.o., a koje je zemljište je upisano u zemljišne knjige Općinskog suda u Sisku. Nadalje, tužitelj je odbio obračunani PDV (stopa 25 %) u iznosu od 26.250,00 kn kao pretporez protivno odredbama članka 57. stavka 2. i članka 58. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Tu se radi o podacima na računu dobavljača T.-S. d.o.o., D. Z. u nazivu usluge (usluga košnja trave), količini (7000 m2), cijeni (1,5 kn), te vrijednosti (105.000,00 kn) na koju je obračunan PDV od 25 % u iznosu od 26.250,00 kn, koji je tužitelj odbio kao pretporez. Međutim, nema podataka gdje je vršena usluga košnje, odnosno na kojim točno katastarskim česticama i u čijem vlasništvu, te kada je vršena navedena usluga. Stoga nije vidljivo da je isporuka, odnosno da su usluge obavljene tužitelju kao poreznom obvezniku u svrhe njegove gospodarske djelatnosti. U svezi s tim tužitelj u svom prigovoru od 14. travnja 2020. godine navodi da je trgovačko društvo T.-S. izdalo poreznom obvezniku predračun od 8. srpnja 2019. godine za obavljanje usluge malčiranja, a temeljem kojeg predračuna je porezni obveznik izvršio tri uplate, te podmirio navedeno potraživanje. Stoga je porezni obveznik primoran pokrenuti parnični postupak radi stjecanja bez osnove, budući da navedena usluga nikada nije izvršena, a novac je isplaćen. Međutim, u poreznom nadzoru je utvrđeno da je malčiranje zapuštenog zemljišta naručila P. B. d.o.o., ali nije vidljivo za koje čestice se traži malčiranje, pa je zaključeno da je usluga malčiranja (ako je) obavljena društvu P. B. d.o.o. Pored toga, poreznim nadzorom je utvrđeno da tužitelj kao porezni obveznik za primljene predujmove dana 12. veljače 2019. u iznosu 129.600,00 kn i dana 29. travnja 2019. godine u iznosu 136.530,00 kn nije izdao račune, a niti obračunao PDV na primljene iznose u trenutku primitka istih, čime je postupio protivno članku 78. stavku 1. točki 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, koji propisuje da je svaki porezni obveznik obvezan izdati račun za svaki predujam primljen prije obavljene isporuke dobara iz točke 1. i 2. istog stavka (točka 1.) isporuke dobara i usluga koje je obavio drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik). Stoga je izvršen obračun PDV-a u iznosu od 30.616,65 kn (266.130,00 kn x preračuna stopa PDV-a 11,5044 %/kada se iz naknade u kojoj je sadržan PDV obračun po stopi 13 % mora izračunati iznos PDV-a primjenjuje se preračunana stopa PDV-a koja iznosi 11,5044 %). U svezi s tim potrebito je uputiti na navode iz prigovora tužitelja od 14. travnja 2020. godine, u kojima je tužitelj naveo da se radi o prijevari počinjenoj od strane S. Đ., koja je bez znanja direktora poreznog obveznika prodala 10000 sadnica, tj. počinila kazneno djelo, jer je postupala u ime i za račun poreznog obveznika bez ikakvog ovlaštenja, a zatim neovlašteno prisvojila sredstva poreznog obveznika. Tužitelj je najavio da će pokrenuti kazneni postupak pred nadležnim sudom RH, ali o tome nije dostavio dokaze, a niti pravomoćne kaznene odluke.
9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.
10. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12,152/14, 29/17. i 110/21.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavak 3. citiranog članka propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano.
U Zagrebu, 18. veljače 2022. godine
Sudac:
Ivan Levak,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
