REPUBLIKA HRVATSKA

P-3973/19

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja S. Č. iz S., …, OIB: …,

zastupan po pun. J. G. odvj. u S., protiv tuženika O. B. d.d. S.,

…, OIB: …, zastupan po pun. B. A. odvj. u S.,

radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 24. prosinca 2021. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja B. F.-P. odvj. vjež. u

S., i pun. tuženika B. A. odvj. u S., dana 18. veljače 2022. godine,

r i j e š i o j e :

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obvezu tuženika na dostavu sudu dokumentacije u svrhu provođenja vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, i određivanje provođenja vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke.

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu od 14. srpnja 2006. godine broj 46942/06, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, pa pojedine odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke i to:

a) odredbe u kojima se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, točnije u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, a koje su propisane u članku 9. ugovora u dijelu u kojem „je kamata promjenljiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktima Kreditora.“

b) odredbe u kojima se ugovora valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća), a koje su propisane člankom 1. ugovora u dijelu koji glasi „CHF 22.000,00 (slovima: dvadesetdvijetisućešvicarskihfranaka). 2. Kredit će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja.“, člankom 10. a) 1. u dijelu koji glasi „…u iznosu od 330,28 CHF (slovima: tristotinetridesetšvicarskihfranakačetrdesetčetiricentima) i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 329,44 CHF (slovima: tristotinedvadesetdevetšvicarskihfranakačetrdeset četiricentima), člankom 10. d) koji glasi: „1.Mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. 2. Ukoliko Korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate primijenit će prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća.“, te člankom 15. 1. koji glasi „Korisnik kredita potpisom ovog Ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu, te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora".

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od ukupno 28.792,64 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako slijedi;

- 24,04 kn teče od 16.08.2006. pa do isplate;

- 43,13 kn teče od 18.09.2006. pa do isplate;

- 37,55 kn teče od 17.10.2006. pa do isplate;

- 25,53 kn teče od 17.11.2006. pa do isplate;

- 23,38 kn teče od 18.12.2006. pa do isplate;

- 10,11 kn teče od 17.01.2007. pa do isplate;

- 44,72 kn teče od 19.03.2007. pa do isplate;

- 21,95 kn teče od 18.04.2007. pa do isplate;

- 20,20 kn teče od 20.08.2007. pa do isplate;

- 2,06 kn teče od 14.09.2007. pa do isplate;

- 9,50 kn teče od 16.11.2007. pa do isplate;

- 39,02 kn teče od 17.01.2008. pa do isplate;

- 29,60 kn teče od 18.02.2008. pa do isplate;

- 63,94 kn teče od 17.03.2008. pa do isplate;

- 42,07 kn teče od 17.04.2008. pa do isplate;

- 3,37 kn teče od 16.05.2008. pa do isplate;

- 19,87 kn teče od 17.06.2008. pa do isplate;

- 19,87 kn teče od 16.07.2008. pa do isplate;

- 15,88 kn teče od 16.09.2008. pa do isplate;

- 113,86 kn teče od 16.10.2008. pa do isplate;

- 156,90 kn teče od 14.11.2008. pa do isplate;

- 104,28 kn teče od 15.12.2008. pa do isplate;

- 245,84 kn teče od 16.01.2009. pa do isplate;

- 247,70 kn teče od 16.02.2009. pa do isplate;

- 213,29 kn teče od 16.03.2009. pa do isplate;

- 231,22 kn teče od 28.04.2009. pa do isplate;

- 200,39 kn teče od 12.05.2009. pa do isplate;

- 183,49 kn teče od 12.06.2009. pa do isplate;

- 195,97 kn teče od 17.07.2009. pa do isplate;

- 177,63 kn teče od 12.08.2009. pa do isplate;

- 191,84 kn teče od 14.09.2009. pa do isplate;

- 170,83 kn teče od 12.10.2009. pa do isplate;

- 184,32 kn teče od 12.11.2009. pa do isplate;

- 179,70 kn teče od 14.12.2009. pa do isplate;

- 286,35 kn teče od 12.01.2010. pa do isplate; -

303,61 kn teče od 16.02.2010. pa do isplate; -

306,33 kn teče od 12.03.2010. pa do isplate; -

338,06 kn teče od 16.04.2010. pa do isplate; -

382,14 kn teče od 17.05.2010. pa do isplate; -

383,32 kn teče od 14.06.2010. pa do isplate; -

431,26 kn teče od 30.07.2010. pa do isplate; -

405,48 kn teče od 10.08.2010. pa do isplate; -

499,94 kn teče od 20.09.2010. pa do isplate; -

478,03 kn teče od 11.10.2010. pa do isplate; -

478,03 kn teče od10.11.2010. pa do isplate;

- 493,53 kn teče od 10.12.2010. pa do isplate; -

559,95 kn teče od 10.01.2011. pa do isplate; -

647,75 kn teče od 10.02.2011. pa do isplate; -

596,76 kn teče od 14.03.2011. pa do isplate; -

571,38 kn teče od 15.04.2011. pa do isplate; -

631,39 kn teče od 13.05.2011. pa do isplate; -

732,18 kn teče od 11.07.2011. pa do isplate; -

791,59 kn teče od 12.07.2011. pa do isplate; -

765,70 kn teče od 07.09.2011. pa do isplate; -

749,66 kn teče od 12.09.2011. pa do isplate; -

696,77 kn teče od 18.10.2011. pa do isplate; -

701,32 kn teče od 14.11.2011. pa do isplate; -

707,66 kn teče od 14.12.2011. pa do isplate; -

763,98 kn teče od 16.01.2012. pa do isplate; -

738,81 kn teče od 10.09.2012. pa do isplate; -

731,15 kn teče od 13.09.2012. pa do isplate; -

731,15 kn teče od 13.09.2012. pa do isplate; -

731,15 kn teče od 13.09.2012. pa do isplate; -

716,57 kn teče od 17.09.2012. pa do isplate; -

716,57 kn teče od 17.09.2012. pa do isplate; -

716,57 kn teče od 17.09.2012. pa do isplate; -

738,81 kn teče od 10.09.2012. pa do isplate; -

750,09 kn teče od 10.10.2012. pa do isplate; -

775,22 kn teče od 14.11.2012. pa do isplate; -

760,65 kn teče od 12.12.2012. pa do isplate; -

760,65 kn teče od 14.01.2013. pa do isplate; -

735,16 kn teče od 21.02.2013. pa do isplate; -

733,69 kn teče od 11.03.2013. pa do isplate; -

773,04 kn teče od 11.04.2013. pa do isplate;

- 688,15 kn teče od 22.05.2013. pa do isplate; s tim da za razdoblje do 31.prosinca 2007. god., kamata teče po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate, dok za razdoblje od 01.siječnja 2008. god., pa do

31. srpnja 2015. god., kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. god., pa do isplate, kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.006,00 kn.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika S. G.-S.b. d.d. S., zaključili ugovor o kreditu br. 46942/06, temeljem kojega mu je

tuženik stavio na raspolaganje iznos od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja, s kamatom od 6,49% godišnje, promjenjivo. Navedeni kredit je u cijelosti isplaćen.

Sve odredbe predmetnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli su ništave (npr. čl. 1 i 4) jer tužiteljici nisu bile razumljive i jasne, a bile su dio standardiziranog i unaprijed pripremljenog ugovora tuženika o kojima se nije pregovaralo, niti su učinci, rizici i posljedice istih uopće pojašnjeni tužiteljici, kako u pogledu valutne klauzule, tako i u pogledu promjenjive kamatne stope, njezine visine, i načina izračuna. Nakon stavljanja kredita u otplatu, tuženik je jednostrano, višekratno i bez osnove mijenjao kamatnu stopu, bez jasnih i odredivih kriterija, parametara i slično. Navedeno (ne)postupanje tuženika je uzrokovalo značajnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužiteljice, što je suprotno Zakonu o obveznim odnosima, kao i Zakonu o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP).

Tuženikovo agresivno medijsko reklamiranje predmetnih kredita s isticanjem nišže kamatne stope u odnosu na druge valute, kao i nagovaranje zaposlenika tuženika da kredit podignu upravo s valutnom klauzulom u Francima, jer im je to "najisplativije", stvorilo je kod tužiteljice dojam o jedinstvenoj prilici koju mora iskoristiti, tim više što je predmetnim sredstvima kupovala nekretninu.

Pri tom je tužiteljica kao laik i prosječan potrošač koji gotovo da nema nikakva ekonomskog i financijskog znanja (osim što joj je bila poznata činjenica da je Franak jako dugo bio "stabilan"), postupala s punim povjerenjem u tuženika (čija je bila višegodišnji klijent), vjerujući kako joj zaista nudi najpovoljniji i najsigurniji kredit, kao što joj je bilo predstavljeno. Međutim, za vrijeme procedure ishođenja i potpisivanja ugovora o kreditu, tužiteljica ne samo da nije dobila od tuženika adekvatna objašnjenja o rizicima valutne klauzule, o visini i načinu utvrđenja promjenjive kamatne stope, te o riziku kada se prethodna dva parametra kombiniraju, već je kako je to prethodno pojašnjeno, bila uvjerena u isplativost i sigurnost upravo tog kredita. Opisano postupanje tuženika je nemoralno i suprotno načelu savjesnosti poštenja,

kao i kogentnim odredbama Zakona.

Sve prethodno navedeno već je pravomoćno utvrđeno u sudskom postupku Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, kojeg je dana 04.04.2012. god., Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača – Potrošač, pokrenuo protiv tuženika i drugih banaka, i to tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava – odluke iz kojeg postupka su obvezujuće i u ovom sporu prema čl. 502 c ZPP-a.

Iz priloženog ugovora o kreditu je razvidno kako su promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ugovorene na isti način kao što je to u ugovorima koji su obuhvaćeni kolektivnom presudom.

Prilikom otplate predmetnog kredita, tuženik je temeljem prethodno opisanih ništetnih odredbi, nesavjesno i bez osnove stekao imovinsku korist nauštrb tužiteljice (obzirom da su anuiteti protupravno povećani).

Odredbom čl. 323 ZOO-a, propisane su posljedice ništavosti, pa je temeljem te pravne norme, svaka strana dužna vratiti drugoj što je primila temeljem takvog pravnog posla. Ako se radi o novčanoj obvezi, i ako se radi o tome da je jedna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog bez osnove, nesavjesna strana je dužna i nadoknaditi štetu, dakle kamatu od dana stečenog pa do isplate.

Po tužiteljici je cijeli predmetni ugovor ništav, a u svakom slučaju su ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, izlaznoj naknadi i slično. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke, te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana, uključujući eventualnu naknadu za prijevremenu otplatu, predstavljaju stjecanje bez osnove, te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužiteljici.

Tužiteljica je tuženiku dana 14.05.2019. god., poslala dopis kojim je tražila dostavu dokumentacije potrebne za vještačenje i predložila mu mirno rješenje spora. Tuženik nije tužiteljici dostavio traženu dokumentaciju premda je bio obvezan tako postupiti, a čemu u prilog govori i odluka Agencije za zaštitu osobnih podataka koja se prilaže. Stoga je tužiteljica prisiljena podnijeti ovu stupnjevitu tužbu, kako bi se pribavila potrebna dokumentacija, te temeljem nje izvršilo odgovarajuće vještačenje.

Nadalje navodi da petitom tužbe neće deklarirati ništavost/djelomičnu ništavost ugovora, već se ista opisuje u narativnom dijelu, kao preambula, osim toga, nema potrebe ovakvoj deklaraciji, ne samo zbog toga što je sud vezan kolektivnom presudom, već i zbog toga što se ništavost može isticati i prigovorom, ali i zbog toga što na istu sud pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom navedenog, nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom dokumentacijom, kojom raspolaže tuženik. Unatoč tome što se radi o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati tužiteljici, tuženik je odbio njezin zahtjev za izdavanje dokumentacije. Stoga će postaviti precizan tužbeni zahtjev nakon pribave podataka od strane tuženika i provođenja vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, a sve sukladno odredbi čl. 186 b st. 3 ZPP-a.

Tužiteljica je predložila sudu da u roku od 8 dana obveže tuženika na dostavu dokumentacije u svrhu provođenja vještačenja po vještaku knjigovodstveno- financijske struke, i da se po primitku tražene dokumentacije odredi provođenje vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, kao i da se nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu novčanog iznosa koji će biti specificiran nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja od strane ovlaštenog sudskog vještaka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose preplate od dana uplate, pa do dana isplate.

Tužiteljica u podnesku od 27. studenog 2020. god., navodi da je u ovome predmetu riječ o nekonvertiranom kreditu, u odnosu na koje je sudska praksa zauzela jasne stavove po svim spornim pitanjima. Naime, u ovome postupku nije potrebno saslušavati stranke i sl., već je samo potrebno izvršiti vještačenje, nakon čega se već može zaključiti glavna rasprava. To potvrđuju odluke i stavovi sjednica građanskog odjela VSRH-a, koji su obvezujući za Naslovni sud temeljem odredbe članka 40. Zakona o sudovima. Riječ je o slijedećim odlukama i stavovima:

a) odluke koje jasno izražavaju stav VSRH-a, kako u ovakvim predmetima nije potrebno dokazivati djelomičnu ništavost odnosno izvoditi dokaze saslušanjem stranaka i svjedoka; Primjerice VSRH u svojoj nedavnoj odluci Rev-3142/2018, od dana 19. ožujka 2019. godine, zauzima izričiti stav prema kojem je dokazivanje ništavosti pojedinih odredbi u ovom postupku potpuno suvišno (npr. saslušanje svjedoka, zaposlenika banke, stranaka itd., jednako kao i postavljanje takvog petita.

„…nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP- a, a o čemu se radi u ovom slučaju….“

S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP- a…:“ (preslika odluke VSRH-a Rev-3142/2018)

Dakle, kada je u pravomoćnoj kolektivnoj presudi utvrđeno da je tuženik u svojim općim uvjetima koristio brojne i nepovezane kriterije, te kada je u istoj presudi utvrđeno da nije sporno da niti ugovori, niti opći uvjeti, ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te da takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, već nije razumljiva nikome – onda je u ovom sporu dokazivati drugačije, ne samo potpuno suvišno, već i nedopušteno. b) odluke koje jasno izražavaju stav VSRH-a da u ovakvim slučajevima nemaA zastare; Prije svega se napominje kako je VSRH na sjednici Građanskog odjela od dana 30. siječnja 2020. godine, donio i objavio sljedeće pravno shvaćanje:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1.

ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isti stav je izražen u odluci VSRH-a br. Rev - 2245/2017, a o tome ŽS Split, u odluci Gţ-925/2019 koja je također objavljena na stranicama VSRH- a kao sudska praksa navodi:

Takvo stajalište prvostupanjskog suda je pravilno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, te kako zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Odredbom članka 20. stavka 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16 i 67/18), propisano je da Vrhovni sud, između ostalog, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO).

Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, dalje: ZZP/07), propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud je zauzeo pravno shvaćanje da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Citirane odluke posljedica su prethodne odluke VSRH-a br. Rev-2245/2017, u kojoj je taj sud zauzeo jasan stav prema kojem „kolektivna tužba“ koja je podnijeta 04.04.2012. god., prekida zastarijevanje svih anuiteta, te kako u skladu s člankom 241. ZOO/05, zastrani rok počinje teći iz početka od dana pravomoćnosti kolektivne presude (pravomoćnost za odluku o promjenjivoj kamatnoj stopi je nastupila 13.06.2014.god., a za odluku o valutnoj klauzuli od 2018.god.).

U podnesku od 16. veljače 2021. god., tužiteljica napominje kako je USRH odlukom br. U-III-2233/2019 od dana 10.06.2020.god., potvrdio stav iz odluke VSRH- a br. Rev-3142/18, da se u pojedinačnim postupcima na moraju provoditi dokazni prijedlozi u pogledu utvrđenja iz kolektivnih presuda, ujedno potvrđujući dosadašnji stav VSRH-a o zastari, u bitnome zaključujući:

„Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ (odluk USRH-a broj U-III- 2233/2019).

Dakle, Ustavni sud je citiranom odlukom dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH, da u ovakvim predmetima nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude. Jedino što bi se trebalo posebno utvrditi jest ništetnost ulazne i izlazne naknade, ako je uplata povodom istih uopće bilo, o čemu će se očitovati vještak.

Kako je već navedeno u samoj tužbi, pored odredbi o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli, ništetne su i odredbe predmetnog ugovora o kreditu o troškovima obrade istog (tzv. ulazna naknada - članak 5.), kao i o naknadi za prijevremeno zatvaranje (tzv. izlazna naknada - članak 11.) s obzirom na to da nije jasno na koju se konkretnu uslugu banke ti troškovi odnose, a ugovorene su u nerealnom i neopravdano visokom iznosu, bez konkretnih kriterija za njihovo objektivno određenje, dakle nepošteno. O tim odredbama se također nije unaprijed pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na njihov sadržaj, a prouzročile se značajnu neravnotežu među strankama na štetu potrošača. Stoga su ove odredbe ništetne temeljem članka 87. stavka 1. ZZP/03.

O ništetnosti ulazne i izlazne naknade postoje brojne pravomoćne presude neke od kojih se dostavljaju u privitku. Tužiteljica još ne može specificirati iznose koje potražuje na ime ovog vida stjecanja bez osnove jer banka još nije dostavila dokumentaciju, pa će to napraviti tek nakon toga i izvršenog vještačenja. (ŽS Split Gž-2359/17; ŽS Slavonski brod Gž-1277/17).

Tužiteljica napominje kako je i VSRH na sjednici građanskih odjela od dana 05.11.2020. godine, iznio stav koji obvezuje Naslov temeljem odredbe članka 40.

Zakona o sudovima, a koji glasi:

Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo (VSRH: posl. br. Su IV – 308/2020 od 05.11.2020).

U odgovoru na tužbu od 23. ožujka 2021. god., tuženik navodi da prije svega ističe prigovor da je tužba neuredna i stoga nepodesna za daljnje raspravljanje, a u svakom slučaju protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te ukoliko sud tužbu ne odbaci, predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

Prije upuštanja u raspravu o meritumu ovog spora, tuženik ističe da je tužba s procesnog aspekta neuredna i stoga nepodesna da bi se po njoj moglo dalje postupati, pa predlaže da sud tužbu vrati tužitelju uz nalog da tužbu ispravi, a pod prijetnjom odbačaja tužbe sukladno odredbi članka 109. ZPP-a.

Tužiteljica stupnjevitom tužbom potražuje isplatu zasad neodređenog novčanog iznosa, koji će biti specificiran nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju, no iz tužbenog zahtjeva nije jasno s kojih točno sve osnova tužiteljica potražuje isplatu.

Iako iz historijata tužbe proizlazi da tužiteljica potražuje isplatu s osnove navodne ništetnosti odredaba o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, što dodatno potvrđuje podneskom od 16.02.2021.god.,, gdje potražuje isplatu sada i s osnove navodne ništetnosti odredaba o troškovima obrade kredita i o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, tužiteljica u tužbi navodi „po tužitelju je cijeli predmetni ugovor ništav, a u svakom slučaju su ništave odredbe…“

U čl. 186. st. 1 ZPP-a, jasno stoji kako tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106. ZPP-a).

Slijedom navedenog, iako tužiteljica nije raspolagala dokumentacijom potrebnom za određivanje visine svog novčanog potraživanja, nesporno je morala navesti s koje točno osnove potražuje isplatu, pa kako to nije učinila, tužba nije razumljiva i ne sadržava sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti, pa tuženik predlaže da sud tužbu vrati tužiteljici uz nalog da tužbu ispravi, a pod prijetnjom odbačaja tužbe sukladno odredbi članka 109. ZPP-a.

Tuženik navodi da samo usput napominje da je tužiteljica i u stupnjevitoj tužbi, a sukladno odredbi članka 186. b, stavak 5. ZPP-a, dužna naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom članka 40., st. 2. ZPP-a, a što je tužiteljica propustila učiniti.

Nadalje ističe da tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obvezno-pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 22.05.2013.godine.

Suprotno navodima tužiteljice, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.god., tužiteljica je s tuženikom pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužiteljici niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužiteljice o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ju je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule.

Tuženik je tužiteljicu izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužiteljica unatoč tome ustrajala u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.god., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužiteljici, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužiteljica željela sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule.

Tužiteljica je potpisom ugovora o kreditu potvrdila da je upoznata sa svim uvjetima pod kojima su ugovori sklopljeni, pa je stoga tužiteljica samostalno i dobrovoljno, kao valutu obveze izabrala valutu švicarski franak, a tuženik ju je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima (čl. 15.1. Ugovora o kreditu).

Prema tome, tužiteljica je ta koja je svjesno i dobrovoljno izabrala valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužiteljici rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužiteljica je bila upoznata i sa istima se suglasila, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u

Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se je tužiteljica, i bez obzira što ju je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njena prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužiteljica sada, kada je prošlo trinaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da joj odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne, i da nije bila svjesna rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, iako je na to izrijekom upozorena. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužiteljica je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužiteljicu jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a, ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a, nije dopuštena.

Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a, nije ispunjen u konkretnom slučaju, te da je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice.

U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017. god., i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice, da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule.“

Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH br. Rev-2221/18 od 03.09.2019.god., u kojoj revizijski sud opetovano ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, revizijski sud se u odluci br. Rev-2221/18 od 03.09.2019.god., pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak koje je dao VTS RH u svojoj odluci br. Pž-7129/13 od 13.06.2015.god., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošače nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…” pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule.

Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužiteljicu, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome.

Slijedom naprijed navedenog, tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužiteljici, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999. do 2010.god., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. god., tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom zasnovanim 2006.god., nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužiteljice – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužiteljica, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sama tužiteljica, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani, nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog,

pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice nije ispunjena u ovom slučaju.

Suprotno navodima tužiteljice, tuženik ističe da je ugovorena promjenjiva kamata, koja se mijenja odlukom tuženika, pravno valjana ugovorna odredba, i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Ugovaranjem da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, stranke su ugovorile odredivu činidbu, pa ova ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe čl. 270. i 272. ZOO- a, niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava, kako to nastoji iskonstruirati tužiteljica.

Ugovor o kreditu sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužiteljicu kao korisnika kredita, što je tuženik i činio.

Iz dikcije odredbe čl. 272. st.1. ZOO-a, nesporno proizlazi da se radi o normi dispozitivne prirode, slijedom čega su ugovorne stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik,

svojom odlukom.

Tuženik upućuje na stav Vrhovnog suda RH, koji je u svojoj odluci broj: Rev 360/14 od 01.12.2015.god., zauzeo sljedeće shvaćanje: „Time što su visinu kamatne stope vezale za izmjenu Odluke o kamatama Banke, stranke su u pogledu plaćanja kamata ugovorile odredivu činidbu, a kako to i zaključuju nižestupanjski sudovi.“. Ovo dosljedno znači da je i Vrhovni sud zauzeo stav da je odredba čl. 272. st. 1. ZOO-a dispozitivne, a ne kogentne prirode.

Na razrješenje odnosa između stranaka ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09), budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.god., a Ugovor o kreditu je sklopljen 2006. godine. Međutim, i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom čl. 11. obvezivao tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužiteljicu, tuženik je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavao tužiteljicu o promjenama kamatnih stopa, a što ona i ne spori.

Obzirom da se tužiteljica za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP-a i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i PŽ-6632/17 od 14.06.2018.g.), po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, tuženik ističe da je takvo shvaćanje pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga.

Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva.

Kako presude br. Pž-7129/13 i br. Pž-6632/17 nisu dale subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužiteljici, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač, kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje, kako osnove, tako i visine tužbenog zahtjeva.

Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju, ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a, u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03).

Kada je riječ o presudi VTS-a br. Pž-7129/13, tužiteljica potpuno krivo tumači značenje i doseg ove presude u odnosu na ovaj konkretan spor, i pritom gubi iz vida da citiranom odlukom VTS-a, uopće nije dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, a što je u konačnici potvrđeno i donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Dosljedno naprijed navedenom shvaćanju da je ugovaranje promjenjive kamatne stope valjano i zakonom dopušteno, rješenjem VTS-a ukinuta je I. st. presuda u dijelu kojim je tuženim bankama naloženo da se ugovori o kreditu izmjene na način da se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zamijeni ugovornom odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi koja je vrijedila u trenutku korištenja-plasiranja kredita, a tužiteljica smatra da se visina tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita na temelju početne kamatne stope.

Ovo bi značilo da se radi o Ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što ovaj kredit nije i nikakvom pravnom akrobacijom to ne može postati. Naime, eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva. Dakle, ukoliko bi sud prihvatio tužbeni zahtjev to bi značilo da prihvaća kao valjanu samo ugovornu klauzulu o visini početne kamatne stope, ali da ne prihvaća kao valjanu ugovornu klauzulu o promjenjivosti kamatne stope.

U odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik ističe da tužiteljica ničim nije posebno obrazložila zbog čega bi ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva bilo ništetno.

Ugovorne stranke su odredbom članka 5. Ugovora o kreditu, ugovorile plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, koja ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a s ugovaranjem koje naknade se tužiteljica složila potpisom Ugovora o kreditu.

Odredbom članka 1022. ZOO-a, propisano je da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

Parnične stranke postupile su u skladu s prednjom odredbom, te su suglasno sklopile Ugovor o kreditu, kojim su uredili sve uvjete ovog obvezno-pravnog odnosa, a odredbom članka 5., ugovorile su i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih stranaka u svezi obrade kredita.

Tuženik ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa je dosljedno ovom načelu tužiteljica svojom slobodno izraženom voljom sklopila Ugovor o kreditu, te se izrijekom i bezuvjetno suglasila sa svim ugovornim klauzulama, pa tako i s preuzimanjem obveze da će tuženiku platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

Sporna ugovorna odredba pravno je valjana, kako po odredbama ZOO-a, tako i po odredbama ZZP-a i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te ova odredba ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice.

Sporna ugovorna odredba predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom i upravljanjem kredita, pa stoga ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Dakle, samo puštanje kredita na račun tužiteljice je završni čin kojem su prethodile obimne evaluacije, analize i provjere od strane tuženika.

Sve naprijed navedeno u odnosu na odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva se odnosi i na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a povrh toga tuženik ističe kako tužiteljica nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, prije svega jer nije platila naknadu za prijevremenu otplatu, niti je prijevremeno otplatila predmetni kredit. Naime, iako je kredit ugovoren sa datumom dospijeća 10.06.2013 god., što je evidentno iz Ugovora o kreditu i početnog otplatnog plana, prilikom jedne od promjena kamatne stope, došlo je do greške unosa datuma zadnjeg anuiteta na

10.05.2013 godine, i prema tim podacima je tužiteljica dana 22.05.2013. god., redovno otplatila kredit.

Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužiteljica je bila upoznata i s istima se usuglasila, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

Povodom svake obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope, tužiteljica je nastavila s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, povodom ovoga nije isticala nikakav prigovor tuženiku, niti tražila bilo kakvo objašnjenje, pa se može zaključiti da je tužiteljica, makar prešutno bila suglasna s promjenama kamatnih stopa i primjene na ovaj ugovorni odnos odluka tuženika o kamatama, a na što je uostalom sklapanjem ugovora i pristala.

Kod činjenice da tužiteljica ne tvrdi da je tuženik zloupotrijebio pravo na jednostrano određivanje visine kamatne stope, na način da je tu visinu nesrazmjerno povisio, to kod ovakvog stanja stvari promjene kamatne stope u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatama u spornom razdoblju, ne podliježe obvezno- pravnoj kontroli suda, pa pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti.

Tužiteljica u podnesku od 07. svibnja 2021. god., navodi kako je tuženik kao prilog odgovora na tužbu u spis predmeta dostavio dokumentaciju, zbog odbijanja dostave koje je tužiteljica morala podnijeti stupnjevitu tužbu. Stoga je tužiteljica napravila vlastiti izračun potraživanja utemeljenog na djelomičnoj ništetnosti, kakav deklaratorni zahtjev uz prateći kondemnacijski će postaviti ovim podneskom, dok o eventualnoj potpunoj ništetnosti predlaže sudu odlučiti kao o prethodnom pitanju (s obzirom da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti).

Nadalje navodi da tuženik odgovorom na tužbu potpuno proizvoljno tumači navode tužbe „izvrćući“ argumente tužiteljice, pa primjerice silnu energiju troši u dokazivanju da je promjenjiva kamatna stopa dopuštena, kao i valutna klauzula – što je notorno. Tužiteljica drugačije niti ne tvrdi, uostalom kao ni kolektivne presude. Tuženik, očito s ciljem pogrešnog usmjeravanja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari pokušava nametnuti sudu zaključak kako tužiteljica osporava samu promjenjivost, a ne način promjenjivosti kamatne stope, kao i samu valutnu klauzulu. Tužiteljica stoga ponavlja:

- da promjenjivost kamatne stope sama za sebe nije uzrok ništavosti, već način njezine promjene – jednostranom odlukom banke koja u trenutku sklapanja ugovora nije bila niti određena niti odrediva, što je utvrđeno kolektivnim presudama. Dakle, kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva, ali banka nije odredila uvjete i parametre tih promjena, slijedom čega se ima primijeniti kao najviša dopuštena početno ugovorena kamatna stopa tj. ona koja je bila poznata početkom otplate;

- također valutna klauzula sama za sebe nije nevaljana, već njezina ništavost proizlazi iz razloga što je ugovorena na nepošten način, slijedom čega se ima primijeniti kao najviši dopušteni tečaj onaj kakav je bio na dan korištenja kredita;

- štoviše kolektivnim presudama naglašeno je da je upravo kombinacija prethodna dva elementa dodatno narušila ravnotežu u odnosu stranaka i tako

„pojačala“ ništavost/nepoštenost predmetnih odredbi;

- a ravnoteža je narušena i činjenicom da su ništetne i druge odredbe ugovora o kreditu, npr. one koje reguliraju troškove obrade ili prijevremene isplate kredita.

Sve to po mišljenju tužiteljice predmetni pravni posao čini u cijelosti ništetnim jer se notorna (potvrđena kolektivnim presudama) djelomična ništetnost odnosi na bitne elemente ugovora – odredbu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli - a u takvoj situaciji ugovor ne može opstati i ima se smatrati u cijelosti ništetnim. Osim toga pored odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, ništetan je i čitav niz drugih odredbi npr. o izlaznoj i ulaznoj naknadi, o ugovorenoj sudskoj nadležnosti i sl. – pa se postavlja pitanje – koji dio ugovora bi uopće bio valjan.

Preko 90% tvrdnji odgovora na tužbu samo je ponavljanje argumentacije tuženika iz kolektivnih sporova o čemu je već pravomoćno presuđeno s obzirom na to da ne može biti sporno da se u ovom postupku radi o identičnom ugovoru i postupcima banke, kao i onima na koje se odnosi kolektivna presuda. To je razvidno i iz samog načina stipulacije spornih ugovornih odredbi i općih uvjeta i drugih akta koji se primjenjuju, ali i iz drugih činjenica – kao što je špranciranost bankarskih ugovora o kreditu itd. Ne samo da je ugovor identičan (tipski), već je i modus operandi tuženika identičan, kao i u apstraktnom primjeru obrađenom u kolektivnom sporu.

Da je tuženik diljem države koristio iste šprance ugovora o kreditu i da je u svim tim krajevima postupao istovjetno, svjedoče i mnogobrojne presude protiv istog tuţenika raznih drugih sudova.

Tuženik dakle, svojim odgovorom na tužbu izokreće hipoteze, te konstruira pravno i činjenično stanje s očiglednom namjerom da u ovako jednostavnom sporu dovede sud u zabludu. Kako drugačije objasniti opširno lamentiranje tuženika o pravnim hipotezama, koje suštinski, u širem smislu riječi predstavljaju presuđenu stvar, odnosno o kojima su se USRH, VSRH i VTS jasno i decidirano izjasnili.

Dakle, netočno je da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi koje su kolektivnom presudom VTS-a utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate pokrenut kolektivni spor. Izreka kolektivne presude u dijelu koji se odnosi na tuženika – OTP banku d.d., nedvojbeno i jasno proklamira ništavost spornih odredbi koje su stipulirane na identičan način kao i one iz spornog ugovora (presude EU suda koje proklamiraju pravo potrošača na potpuno obeštećenje npr. C-118/17). Ako se to utvrđenje ne odnosi na ugovor u konkretnom slučaju, postavlja se pitanje na što se onda odnosi.

Nadalje, tuženik je tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo, ugovorio s tužiteljicom promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja odlukom tuženika. Kolektivnom presudom br. Pž-7129/13, te konačno i odlukom VSRH br. Rev-2221/18, utvrđeno je da je takva odredba ništava, a identičnu odredbu sadrži i sporni ugovor o kreditu. Isto tako utvrđeno je da to što je nepoštena i ništetna promjena kamatne stope, ne znači da je ništetna i ugovorena početna kamatna stopa. To znači da je za vrijeme otplate kredita primjenjiva ta početno ugovorena kamatna stopa, ali nije primjenjivo niti jedno naknadno uvećanje te kamatne stope. Ako je kamatna stopa tijekom otplate bila manja od početno ugovorene, onda se ona primjenjuje jer je ništavo bilo samo podizanje kamate iznad početno ugovorene, ali ne i njezino spuštanje. Osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, svakako valja naglasiti da je ona i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima, jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Ta neodredivost uzrokuje također ništetnost tako ugovorene kamatne stope što je propisano člancima 269. do 272.

Zakona o obveznim odnosima.

Valja naglasiti da tuženik nipošto nema izgovor u činjenici da je tek 10. siječnja 2013. god., počela primjena odredaba iz Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojima je detaljno propisano kako kamatna stopa mora biti formirana. Naime, tuženik je i prije toga mogao i morao ugovarati podatke koji su egzaktni i neovisni o volji ijedne ugovorne strane, na temelju kojih bi se mijenjala kamatna stopa. Dapače, do 10. siječnja 2013. god., tuženik je imao veću slobodu ponude, mogao je nuditi bilo koji parametar koji je tržišno provjerljiv, no umjesto toga tuženik je ugovarao da se kamatna stopa mijenja na temelju njegove autonomne odluke, a da ta odluka nije utemeljena na matematičkim egzaktnim elementima, nego na volji banke da utvrđuje kamatnu stopu kako njoj u određenom trenutku odgovara, i to sve na štetu tužiteljice. To je protivno i novom i starom ZZP-u i ZOO-u. O tome „kolektivne presude“:

„U razdoblju na koje se ovaj spor odnosi (od 2004. do 2008. god.) nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene pozivanjem na određenu referentnu-baznu kamatnu stopu, uvećanu za promjenjivi dio, pa stoga ni tužene banke nisu mogle prekršiti propis kojeg tada u tom obliku nije bilo, no iz odredaba ZOO-a proizlazi da i onda ako je odredba o kamatnoj stopi ostala odrediva, ona ne smije biti određena na temelju jednostranih (poslovnih, diskrecionih) odluka banke kao jedne ugovorne strane, nego i u tom slučaju kada kamatna stopa kao predmet obveze ugovorom nije određena (kao fiksna kamatna stopa), to onda u tom slučaju mora biti odrediva, a to će biti samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se ona može odrediti, a ti podaci moraju biti objektivizirani te se ovaj članak ZOO-a ne može tumačiti tako da daje pravo jednoj strani – banci da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu prema vlastitom nahođenju, interesu ili diskrecijskoj ocjeni".

Zanimljivo je za reći da prema saznanjima tužiteljice banke zapadno od Hrvatske nigdje nisu ugovarale takve neodredive kamatne stope. Tužiteljica je uvjerena da je tuženik takvu kamatnu stopu ugovarao samo zbog toga jer je time osigurao siguran veliki profit, bez ikakva rizika da bi kamatna stopa mogla pasti zbog promjene tržišnih uvjeta, što bi se upravo i dogodilo da je tuženik primijenio tržišne veličine, jer je vidljivo kroz povijest kamatnih stopa da je kapital od vremena kada je kredit ugovoren, pa do danas izgubio na cijeni čak i do 100%, odnosno cijena kapitala za kredite danas je oko nula kuna, a to znači da bi kamatna stopa tijekom otplate drastično padala, a ne bi rasla kao što se to događalo u konkretnome kreditu.

Tuženik tvrdi da su se promjene kamatnih stopa odvijale primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika – ti kriteriji tužiteljici nikada nisu prezentirani, nisu valjano inkorporirani u ugovor, a i Visoki trgovački sud se o tome jasno očitovao. „Radi se o gomilanju različitih kriterija i nejasnom odnosu između njih samih, a sve s ciljem da se po potrebi banka može pozvati na bilo koji od njih. (...) Kriteriji koje banke navode, a naročito njihova mješavina, ne daju temelja za zaključak da se radi o kriteriju koji bi bio objektiviziran do tog stupnja da se može govoriti o „podacima s pomoću kojih se može odrediti predmet obveze“ odnosno o objektiviziranim kriterijima, a još manje se radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač mogao razumjeti.“

Isto tako se izjasnio i Vrhovni sud RH: „Terminologija koja je korištena u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. (…) Razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom trajanja kredita“.

Dakle, ono što je ovdje bitno jest činjenica da Ugovor o kreditu sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja „sukladno odluci banke“, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima, niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Obzirom da sami ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužiteljice, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika je ništetna, i to iz razloga što je neodrediva, te iz razloga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

Stoga su tvrdnje iz odgovora na tužbu da ovdje nije u pitanju tipski ugovor, potpuno deplasirane i neosnovane, kao i tvrdnja da nije zloupotrebljavao pravo na jednostrano određivanje kamatne stope, te da je tužiteljicu o svemu obavještavao vodeći s njom pojedinačne pregovore o svakoj odredbi.

Osim toga, tuženik je tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo ugovorio s tužiteljicom valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika određen iznos isplaćenoga kredita, te na temelju čije kunske protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika su određivani i iznosi anuiteta odnosno kamata u anuitetu.

Tužiteljica ukazuje kako se u navedenom Ugovoru zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime, kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. U Ugovoru se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužiteljica i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama, kao i svi popratni troškovi koje je tužiteljica snosila u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužiteljice vršio u kunama, jer tužiteljica prima plaću u kunama, pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak, ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužiteljici (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužiteljici. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužiteljici, istovremeno povrat plasmana od strane tužiteljice indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužiteljicu nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom i rizičnom financijskom poslu.

Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala kredit nije znala ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ona je svakako bila informirana od strane tuženika da bi se moglo dogoditi da tečaj CHF-a naraste odnosno da padne, i da će u skladu s time rasti i padati anuiteti kod otplate, no to uistinu zna svatko, pa i učenici iz osnovne škole. Tečaj svake valute može rasti i padati u odnosu na kunu. To nije nešto što bi bilo kome bilo nepoznato, i to nije nešto o čemu je trebalo kod ugovaranja posebno informirati. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužiteljicu, i to dokazno pisanim putem, jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF (naročito u odnosu na EURO), te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužiteljica zbog toga dodatno osnažuje već presuđenu činjenicu da je valutna klauzula CHF nepoštena i ništetna za njen potrošački ugovor sljedećim činjenicama:

- Tužiteljica nije bio upozorena od strane tuženika da valutna klauzula CHF nije isto što i valutna klauzula EUR-o, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EUR-o. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan, te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUR-om nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EUR-a regulira tečaj eura u odnosu na kunu, i time kunu drži stabilnom u, slobodno možemo reći, odnosu na cijelu euro zonu. Zbog toga je inflacija u Hrvatskoj vrlo niska, i zbog toga je kuna vrlo stabilna valuta u odnosu na euro zonu.

- CHF je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a, ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Povijest već poznaje takve situacije, pa se može vidjeti da je u razdoblju od 1974. god., do 1999. god., CHF narastao u odnosu na DEM za 47%, a u nekim razdobljima je taj rast bio čak 61% (prilog), dok je u sljedećih 6 godina narastao u odnosu na EURO još 6%, dok je u jednome kraćem vremenu narastao čak za 12% (prilog 2). Takvi detalji govore o tome da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita, odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti, te se na to potrošač morao detaljno i dokazno upozoriti.

- MMF je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta.

- CHF je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi financijski temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama, a onda je tuženik da bi pokrio razliku između količine plasiranih kredita s valutnom klauzulom CHF i nedovoljnih stvarnih depozita u CHF-u kroz vanbilancu vjerojatno činio valutni swap, odnosno putem forward ugovora stvarao je pokriće za valutu koje uistinu nema u depozitima iz kojih se krediti plasiraju, odnosno ima je samo u manjim količinama ispod 20% u odnosu na količinu plasiranih CHF kredita.

Tužiteljica je uvjerena kako je tuženik namjerno i svjesno, a time apsolutno nepošteno i nesavjesno, ugovorio s tužiteljicom baš takav kredit, jer je smatrao da će

CHF možda narasti manje, možda do 15%, pa će tužiteljica unatoč većim anuitetima bespogovorno izvršavati svoje obveze.

Ono što je zapanjujuće jest činjenica da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu, pa je tako dvostruko opteretio tužiteljicu nemogućim iznosima anuiteta, koji su narasli i za više od dvostruko u odnosu na početne anuitete iz početnoga otplatnog plana.

Tuženikovo medijsko oglašavanje za sklapanje kredita sa valutnom klauzulom u francima pritom je bilo agresivno i kontinuirano, odnosno predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu jer su reklame svojom učestalošću i naglašavanjem da se radi o povoljnim ponudama koje se nude na akciji, bez naknade i samo do određenog roka kod tužiteljice uspjele stvoriti uvjerenje da se radi o zaista povoljnim kreditima i jedinstvenoj prilici.

Sve navedeno te sama utvrđenja iz presude br. Pž-6632/18, nedvojbeni su dokaz da je valutna klauzula CHF ugovorena na nepošten način zbog čega je i ona ništetna.

U odnosu na navod tuženika da tužiteljica nema pravni interes jer da je kredit u cijelosti isplaćen – pa da je ugovorni odnos prestao ispunjenjem, naglašava se kako se izreka kolektivne presude odnosi na sve potrošačke ugovore/ugovore o potrošačkom kreditiranju, neovisno o tome je li riječ o otplaćenim ili neotplaćenim kreditima - pa je potpuno beznačajno to što je predmetni kredit isplaćen, odnosno što Ugovor o kreditu više nije na snazi.

Prethodno navedena tvrdnja tuženika, osim što je protivna utvrđenjima iz naprijed cit. presuda, protivna je i svim zakonskim normama koje uređuju pitanje ništetnosti (dijela/dijelova) ugovora i povrat svega onoga što je primljeno temeljem ništetnog ugovora, odnosno ugovornih odredbi.

Nadalje, lamentiranje tuženika o neodređenosti tužbenog zahtjeva je promašeno pored činjenice da je u tužbi već naznačeno kako će se specifikacija izvršiti nakon izvršenog vještačenja, te pored činjenice da se takva deklaracija, sukladno brojnim odlukama sudske prakse ne mora niti postavljati, s obzirom na to da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti. Dakle, dovoljno se samo u činjeničnom supstratu tužbe na ništetnost pozvati.

Međutim, kako je u međuvremenu VSRH na sjednici Građanskog odjela od dana 30.01.2020. god.. donio i objavio sljedeće pravno shvaćanje:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1.

ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", to tužiteljica, za sada, deklarira utvrđenje djelomične ništetnosti (kako ne bi bilo sporno od kada teče zastarni rok).

Tužiteljica ponavlja kako se izričito protivi da se prilikom vještačenja u obzir uzmu tzv. minusi, odnosno anuiteti plaćeni po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od one na dan isplate kredita s obzirom na to da nije nedopušteno/ništavo potrošaču anuitet naplatiti manje, ali je nedopušteno naplatiti više. Dakle, upravo suprotno navodima tuženika, tužiteljica ne tvrdi da su tečaj i kamatna stopa fiksni, već dapače

– kao posljedica ništetnosti tih odredbi poznata je samo njihova najviša vrijednost, što ih ne čini fiksnima jer su one mogle, a često i jesu bile manje od ugovornih.

Slijedom navedenog, neka se vještačenje izvrši na način da se kao najveća dopuštena visina kamatne stopa uzme ona na dan sklapanja kredita, te da se najveći dopušteni tečaj uzme onaj na dan korištenja kredita, uz izdvojeni obračun datuma i iznosa naplate za obradu kredita i izlaznu naknadu (neka se obveže tuženik dostaviti podatke i dokumentaciju o tome ako spisu priloženi podaci ne budu dostatni). Pritom neka se vještak izjasni jesu li banke koristile istu metodu izračuna kamata za cijelo vrijeme otplate kredita.

Slijedom svega navedenog, tužiteljica je istim podneskom preinačila tužbu na način da je pored postojećeg tužbenog zahtjeva radi isplate, postavila i tužbeni zahtjev radi utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu.

Pored toga, tužiteljica je istim podneskom precizirala tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, potražujući od tuženika isplatu iznosa od ukupno 31.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos preplate,

teče od dana preplate pa do isplate.

Konačno, tužiteljica je istim podneskom povukla tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosu na obvezu tuženika na dostavu dokumentacije u svrhu provođenja vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, i određivanje provođenja vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, a radi čega je donijeta odluka kao u izreci rješenja, i to pozivom na odredbu čl. 193 st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19).

Na pripremnom ročištu dana 10. lipnja 2021. god., tuženik navodi da se protivi preinaci tužbe izvršenom u posljednjem podnesku tužiteljice, kao i preinačenom tužbenom zahtjevu u slučaju da sud ovu preinaku ipak dopusti. Ističe kako su svi novopostavljeni tužbeni zahtjevi neodređeni. Tužbeni zahtjev na utvrđenje neodređen je utoliko što tužiteljica predlaže utvrditi ništetnost "naročito" pojedinih odredbi ugovora o kreditu, ali očito ne ograničavajući se na te odredbe, čime tužiteljica zapravo prepušta ostalim sudionicima postupka da iz ukupnosti ugovornih odredbi razaberu one koje se mogu podvesti pod tužiteljičinu formulaciju. S druge strane tužbeni zahtjev za isplatu neodređen je u pogledu tijeka zatezne zakonske kamate,

što je u suprotnosti članka 186 ZPP-a.

Tužiteljica na istom ročištu navodi kako ovdje nije riječ o preinaci, već samo o specifikaciji tužbenog zahtjeva. Ističe da tužbeni zahtjev nije neodređen, ni u pogledu deklaracije jer je isti u skladu s dosadašnjom sudskom praksom, a ni u pogledu kondemnacije. Naime, tužiteljica ne može još specificirati detaljno kamatu, sve dok sudski vještak ne izradi stručni nalaz, a nakon čega će specificirati tužbeni zahtjev u skladu s tim nalazom.

Tužiteljica u podnesku od 18. lipnja 2021. god., ponovno navodi kako se izričito protivi da se prilikom vještačenja u obzir uzmu tzv. minusi, odnosno anuiteti plaćeni po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od one na dan isplate kredita s obzirom na to da s pravne strane nije nedopušteno/ništavo potrošaču anuitet naplatiti manje,

ali je nedopušteno naplatiti više.

Dakle, upravo suprotno navodima tuženika, tužiteljica ne tvrdi da su tečaj i kamatna stopa fiksni, već dapače – kao posljedica ništetnosti tih odredbi poznata je samo njihova najviša vrijednost, što ih ne čini fiksnima jer su oni mogli, a često i jesu bili manji od ugovornih.

Stoga sniženja pojedinih anuiteta na temelju niže kamatne stope, kao i na temelju manjeg tečaja od početno ugovorenog – nisu nezakonita i nepoštena, te banka s tog osnova nema pravo povrata, a i da ima – to pravo bi bilo u zastari. Uostalom, riječ je o pravnom, a ne „matematičkom“ pitanju. To znači da vještak u mjesecima gdje su nastajali minusi u odnosu na početni tečaj i kamatu, iste treba anulirati odnosno zanemariti, naročito kod ukupnog zbroja preplate.

Slijedom navedenog, neka vještak izračuna preplatu, kako ukupnu tako i po pojedinim mjesecima i to na način da izračuna razliku između onoga što je plaćeno i onoga što je trebalo biti plaćeno da se kao najveća dopuštena visina kamatne stopa uzme ona na dan sklapanja kredita, te da se najveći dopušteni tečaj uzme onaj na dan korištenja kredita. Pritom tužiteljica moli da se vještačenje izvrši obzirom na preplatu po pojedinom anuitetu, te da se sve to izrazi u kunama.

Za slučaj da dostavljena dokumentacija ne bude dostatna vještaku, neka se naloži banci dostava dokumentacije za koju vještak naznači da je potrebna (npr. tečajne liste tuženika), te neka se vještak koristi i njemu poznatim podacima (visina kamatnih stopa, tečajne liste i sl.).

Tužiteljica ponavlja kako je po njoj ništetan cijeli ugovor. O samim uzrocima ništetnosti već su dovoljno rekle kolektivne presude koje obvezuju naslov. Međutim, ono što ovaj slučaj posebno razlikuje od onog apstraktnog iz kolektivnih presuda jest činjenica što je isplata kredita tužiteljici ugovorena po kupovnom (najnižem) tečaju, a povrat anuiteta po prodajnom (najvišem), što EU sud odlukama C-26/13, C-260/18 i C-19/20 – proklamira kao poseban razlog ništetnosti, sam za sebe dostatan da prouzroči ništetnost cijelog ugovora.

Po tužiteljici je cijeli predmetni ugovor ništav jer se notorna (potvrđena kolektivnim presudama) djelomična ništetnost odnosi na bitne elemente ugovora – odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi (dalje u tekstu PKS) i valutnoj klauzuli (dalje u tekstu VK) - a u takvoj situaciji ugovor ne može opstati – ništetan je u cijelosti.

Pored navedenih bitnih elemenata ugovora, ništetan je i čitav niz drugih, npr. odredbe o naknadama banke, o nadležnosti itd., pa se postavlja pitanje što uopće nije ništetno.

Međutim, neka o tome sud odluči kao o prethodnom pitanju (sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti), dok će samim petitom, za sada, tužiteljica tražiti utvrđenje samo djelomične ništetnosti.

Slijedom navedenog, tužiteljica je istim podneskom precizirala tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosu na utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, i to na način pobliže opisan u toč. I izreke presude.

Tijekom postupka je izveden dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem od strane stalnog sudskog vještaka M. J. dipl.oec., koji u svojem vještvu od

27. srpnja 2021. god., navodi da je njegova zadaća vještaka je utvrditi okolnost razlike kunske protuvrijednosti više plaćenih iznosa anuiteta kredita nastale zbog promjene kamatne stope i tečaja valute švicarski franak, a koje je tužiteljica plaćala tuženiku u odnosu na početnu kamatu iz Ugovora o kreditu, te tečaj po kojem je kredit isplaćen.

Navodi da je dana 12.06.2019. god., tužiteljica podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu, koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem 46942/06 je ugovoren dana 14.07.2006. godine, između tužiteljice kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=22.000,00 na rok od 83 mjeseca. Isplaćen je u kunama dana 18.07.2006. god., prema kupovnom deviznom tečaju kreditora 1CHF=4,5549 Kn, te je naplata mjesečnih anuiteta vršena po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 6,49 postotnih poena, a početni anuitet 330,28 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća. Prvi anuitet je dospio 10.08.2006. godine. Banka je od anuiteta 12.02.2007. godine povisila kamatnu stopu na 7,00% godišnje, od anuiteta 10.09.2008. god., na 8,20% godišnje,

od anuiteta 10.12.2009. god., pa do kraja otplate na 9,20%. Kredit je redovno otplaćen sa zadnjim anuitetom dospjelim 10.05. 2013. godine.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužiteljica uredno plaćala, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. U mjesečnim anuitetima je tako došlo do povećanja iznosa kamate koju je plaćala tužiteljica. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablici koja prileži ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope, te usporedbom anuiteta u kunskoj protuvrijednosti i to onog s fiksnim tečajem i kamatom na dan isplate kredita, te naplaćenog anuiteta od strane tuženika. Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta. Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je tečaj primijenjen od strane tuženika, kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Zaključno, izračunati su, te u stupcu br. 16 tablice koja prileži vještvu, prikazani mjesečni iznosi više plaćenih anuiteta u kunama uzrokovani zbirnim utjecajem promjene kamatne stope i tečaja CHF.

Vještak je mišljenja da je vještvo napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 10. lipnja 2021. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P- 3973/2019.

Prilikom izrade vještva izvršio je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je: da su tužiteljica (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) sklopili ugovor o kreditu broj 46942/06. U razdoblju od 01.02.2007. god., do konačne otplate 22.05.2013. god., tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu.

Tužiteljica je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja CHF u razdoblju od 10.08.2006. god., do 10.05.2013. god., platila veće iznose anuiteta od ugovorenih za ukupno =28.792,64 Kn. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Imenovani sudski vještak je u nastavku vještva dao tablični prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa, i to po datumima dospijeća anuiteta, te iznose kunske preplate anuiteta.

U podnesku od 09. rujna 2021. god., tužiteljica navodi da je nalaz sudskog vještaka izrađen profesionalno, koncizno i u skladu sa pravilima struke, te skoro u cijelosti odgovara onome što je i sama tužiteljica prema svome izračunu tražila od tuženika.

Slijedom navedenog, a sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka M.

J. dipl. oec., tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev, potražujući isplatu iznosa od ukupno 28.792,64 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to na način pobliže opisan u toč. II izreke presude.

Na raspravnom ročištu dana 30. rujna 2021. god., tuženik navodi da nema primjedbi na matematičku točnost nalaza i mišljenja sudskog vještaka, međutim ustraje u navodima da kako uopće nije bilo potrebe za provođenjem dokaza na okolnost visine tužbenog zahtjeva, budući da tužiteljici nedostaje pravna osnova.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 46942/06 od 14. srpnja 2006. god., Izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor br. 46942/06, Obavijest Splitska banka d.d. od 06.02.2007. god. i 05.09.2008. god., Dopis tužiteljice od 14.05.2019. god., Evidencijski broj 298748 od 15.05.2019. god., Rješenje Agencije za zaštitu osobnih podataka Kl. UP/I-041-02/19-10/19, Ur.br. 567-02/10-19-01 od 22. svibnja 2019. god., Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. god., Odluku Ustavnog suda RH br. U-III-2233/2019 od 10.06.2020. god., Presudu Županijskog suda u Splitu br. Gž-2359/2017-2 od 23.11.2017. god., Rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž-1277/2017 od 02.11.2017. god., Izvod iz zapisnika Vrhovnog suda RH posl.br. Su IV-308/2020 od 05. studenog 2020. god., Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor br. 46942/0, Otplatni plan od 05.03.2021. god., Pregled uplata po računu br. 40135067009 za razdoblje od 01.07.2006. god. do

30.11.2018. god., Presudu Općinskog suda u Puli posl.br. 85 P-603/2012-85 od 01. ožujka 2019. god., Presudu Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu posl.br. 66 P-970/15-14 od 28. ožujka 2017. god., Presudu Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-838/2017-2 od 24.01.2019. god., Presudu i Rješenje Općinskog suda u Splitu posl.br. P-1494/2018 od 17. svibnja 2019. god., Presudu EU suda (treće vijeće) u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. god., Pregled kretanja tečaja CHF/EUR-grafički prikaz, te Vještvo br. 68/21 stalnog sudskog vještaka za financije M. J. dipl.oec od 27.srpnja 2021. godine.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje prednika tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže predniku tuženika prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Stoga odista nije jasno pravno stajalište tuženika kada navodi da su naprijed navedene presude Visokog trgovačkog suda RH donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica preložile tužene banke, te da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, kao i da tužiteljica potpuno krivo tumači značenje i doseg presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., u odnosu na ovaj konkretan spor, i pri tom gubi iz vida da citiranom odlukom VTS-a uopće nije dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima.

Naime, predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2, da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača

"Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika S. G. – S. b. d.d. S..

Međutim, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova odredbi čl. 1 toč. 1 i 2, čl. 9 toč. 1, čl. 10 toč. a) 1 i d) 1 i 2, i čl. 15 toč. 1 predmetnog Ugovora o kreditu br. 46942/06 od 14. srpnja 2006. god., predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da kamatna stopa iznosi 6,49 %, (čl. 4 Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita.

Kako je već navedeno, tužiteljica je podneskom od 07. svibnja 2021. god., preinačila tužbu na način da je pored postojećeg tužbenog zahtjeva radi isplate,

postavila i tužbeni zahtjev radi utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu.

U odredbi čl. 190 st. 2 ZPP-a, propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Ovaj sud cijeni da je naprijed opisana preinaka tužbe u konkretnim slučaju svakako svrsishodna za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama, a time i dopuštena u smislu citirane odredbe čl. 190 st. 2 ZPP-a.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Tužiteljica tijekom postupka osnovno ističe da je neosnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev

– 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1.

ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021.godine.

Tužiteljica je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznala za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude

Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnijela dana 12. lipnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

Radi navedenoga je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnose na utvrđenje ništetnosti spornih dijelova odredbi čl. 1 toč. 1 i 2, čl. 9 toč. 1, čl. 10 toč. a) 1 i d) 1 i 2, i čl. 15 toč. 1 predmetnog Ugovora o kreditu br. 46942/06 od 14. srpnja 2006. god., te na isplatu iz osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta tijekom otplate predmetnog kredita uslijed promjene kamatne stope i uslijed promjene tečaja CHF, sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta sukladno otplatnoj dinamici kredita, a sve prema sačinjenom izračunu od strane stalnog sudskog vještaka M. J. dipl. oec. od 27. srpnja 2021. god., te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 3 i čl. 155 ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., pristup na dva ročišta po 100 bod., sastav dva podneska po 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 1.250,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici su osim toga priznati i troškovi knjigovodstveno - financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, kao i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 628,00 kn, i pristojbe presude u iznosu od 628,00 kn, sve sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19).

U Splitu, 18. veljače 2022. godine

S U D A C

Živomir Topić,v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika