Poslovni broj: 12 Povrv-633/2020-12

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja Đ. Đ. S. d.o.o. S. B., OIB: …, u ime i za račun suvlasnika stambene zgrade na adresi M.-r. 11 C, S. B., kojeg zastupa punomoćnica A.-M. B., odvjetnica u S. B., protiv tuženika O. B. d.d. S., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici N. Š. Š. i V. A., odvjetnici u Odvjetničkom društvu A. & A. d.o.o. S., radi isplate iznosa od 6.431,59 kuna, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 25. siječnja 2022. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja J. S., odvjetničke vježbenice kod odvjetnice T. B. iz S. i punomoćnika tuženika odvjetnika V. A., 18. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika A. Z. iz S. poslovni broj Ovrv- 1721/2020 od 19. listopada 2020. kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 6.431,59 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, teku kako slijedi:

- na iznos od 109,01 kuna od 1. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 31. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 30. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 31. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. studenog 2015. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 31. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 30. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 30. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 31. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 31. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 31. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 31. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 29. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 31. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. listopada 2017. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. studenog 2017. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 31. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. veljače 2018. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 31. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 31. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. srpnja 2018. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. kolovoza 2018. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. studenog 2018. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 31. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. kolovoza 2019. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. studenog 2019. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 109,01 kuna od 1. ožujka 2020. do isplate,

kao i da mu naknadi nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.331,00 kuna te predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 872,75 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na te troškove teku od dana kada su troškovi učinjeni odnosno plaćeni pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju da u roku od petnaest dana naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.112,50 kuna.

Obrazloženje

1. Na prijedlog tužitelja kao ovrhovoditelja javni bilježnik A. Z. iz S. je donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-1721/2020 od 19. listopada 2020., a kojim rješenjem je naloženo tuženiku kao ovršeniku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 6.431,59 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate, kao i da mu naknadi troškove ovršnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama te je radi prisilnog ostvarenja te tražbine određena predložena ovrha.

2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je pravovremeno podnio prigovor, pobijajući to rješenje u cijelosti, a radi čega je rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-633/2020 od 28. srpnja 2021. naprijed navedeno rješenje o ovrsi javnog bilježnika stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik je osporio utuženo potraživanje navodeći da tužitelju ništa ne duguje, po niti jednoj pravnoj osnovi. Nadalje, istakao je da iz priloženih otvorenih stavki tužitelja proizlazi da se utužena tražbina odnosi na plaćanje pričuve za stan na IV. katu stambene zgrade u S. B., M.-r. 11c (etažno vlasništvo E-39) i to za razdoblje od 31. ožujka 2015. do 29. veljače 2020. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik da nije vlasnik tog stana, već da je isti samo fiducijarni vlasnik, dok je potonji, stvarni i faktični vlasnik tog stana M. T. iz S. B., a koji je fiducijarni dužnik. M. T. da se kao stvarni vlasnik stana koristi tim stanom te nad njim izvršava sva vlasnička prava koja mu po zakonu pripadaju, a da uz izvršavanje tih vlasničkih prava dolaze ujedno i obveze, među kojima je svakako i obveza plaćanja pričuve koja u konkretnom slučaju tereti upravo M. T., a ne tuženika. Opreza radi, tuženik je osporio i iznos dužne pričuve za predmetni stan, navodeći da nema saznanja je li i koliko M. T. plaćao pričuvu u spornom razdoblju. U svakom slučaju, ako i postoji nekakvo dugovanje na ime dužne pričuve, tuženik da ne odgovara tužitelju za taj dug.

4. U nastavku ovog parničnog postupka, podneskom od 30. srpnja 2021., tužitelj se očitovao na navode iz prigovora tuženika osporavajući iste kao u cijelosti neosnovane. Tužitelj je naveo da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Slavonskom Brodu tuženik 20. prosinca 2005. uknjižen vlasnikom nekretnine opisane kao 39. suvlasnički dio: 1/45 etažno vlasništvo (E-39) stan na IV. katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, wc-a i hodnika, ukupne površine 68,94 m[2] , koja je sagrađena na z.k.č. 4799 stambena zgrada br. 11 A-B-C u nas. M., površine 628 m[2] , koja je upisana u zk.ul. 11212 k.o. S. B. Utuženo potraživanje prema tuženiku u iznosu od 6.431,59 kuna da se odnosi na dospjelu, a neplaćenu zajedničku pričuvu za predmetni stan i to za razdoblje od 4. mjeseca 2015. do zaključno 2. mjeseca 2020., a tijekom kojeg razdoblja da je tuženik uknjižen vlasnikom te nekretnine. Osnova predmetnog potraživanja da proizlazi iz članaka 89., 90. i 380. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Međuvlasničkog ugovora od 2.1.2014. i Aneksa br. 2 Ugovoru o upravljanju stambenom zgradom u S. B., M. 11c, broj ugovora 144. od 2. siječnja 2014., a iz kojih da jasno proizlazi pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva. Tužitelj pritom navodi kako nije sporno da je prema zemljišnoknjižnom izvatku za predmetni stan tuženik 20. prosinca 2005., pod brojem ZS-959/05, uknjižen kao vlasnik te nekretnine (stana) temeljem Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva od 14. prosinca 2005. te da je u tom izvatku izvršena zabilježba prijenosa prava vlasništva, koji prijenos da je izvršen radi osiguranja novčane tražbine od 52.300,00 CHF-a s imena i vlasništva M. T. iz S. B., naselje M. 3/11 na H. S. b. d.d. S., odnosno sada tuženika te da je stoga tuženik vlasnik nekretnine. Tužitelj navodi kako je nesporno da su tuženik i M. T. sklopili naprijed navedeni Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva te da je izvršen prijenos tog prava s M. T. na tuženika. Kako je dakle tuženik upisan kao vlasnik predmetnog stana, to da je stoga isti dužan plaćati i pričuvu za taj stan. Tužitelj je osporio navode tuženika da on kao fiducijarni vlasnik nije punopravni vlasnik jer da to ne proizlazi iz odredbi članka 1. stavak 2., članka 119. stavak 1. i članka 120. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a niti iz sudske prakse, zbog čega je i neosnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije. Tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju u cijelosti irelevantan ugovorni odnos između M. T. i tuženika, jer da se u konkretnom slučaju radi o zakonskoj obvezi plaćanja pričuve na strani tuženika.

5. U podnesku od 17. kolovoza 2021. tuženik je naveo da ustraje kod svih navoda iz prigovora protiv rješenja o ovrsi, a osobito kod prigovora promašene pasivne legitimacije, ističući pritom i prigovor zastare utužene tražbine. Prigovor promašene pasivne legitimacije da je osnovan, jer tuženik nije vlasnik zgrade na kojoj je uspostavljeno etažno vlasništvo u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Slavonskom Brodu u Z.U. 11212, kat.čest. 4799 k.o. S. B. pa tako da nije u obvezi ni plaćati doprinos u korist sredstava zajedničke pričuve. Ponovno je istakao da je u njegovu korist kao fiducijara, na teret posebnih dijelova zgrade M.-r. 11 C u S. B., upisano fiducijarno pravo vlasništva, uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva s imena fiducijanta M. T. na ime tuženika izvršen radi osiguranja novčane tražbine Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 14. prosinca 2005., broj OU-1872/2005. Dakle, da se radi o uvjetnom prijenosu prava vlasništva nekretnine uz ograničenje raskidnim uvjetom ako vjerovniku (ovdje tuženiku) bude ispunjena osigurana tražbina. Stoga, osiguranje tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini, uz odgovarajuću zabilježbu u zemljišnoj knjizi, da ne dovodi na strani tuženika do stjecanja svih onih ovlasti koje ima drugi vlasnik nekretnine u smislu odredbe članka 30. ZV-a, a sam upis takve zabilježbe da djeluje prema svima pa tako i prema tužitelju. Tuženik pritom ističe da ne koristi, odnosno ne drži u svom neposrednom posjedu niti jedan posebni dio zgrade (poslovni prostor ili stan), a niti je ovlašten koristiti stvar u posjedu fiducijarnog dužnika. Stoga, tuženik kao fiducijarni vjerovnik da nije obveznik plaćanja pričuve, već da je isto obveza fiducijarnog dužnika ili njegovih pravnih sljednika. Tuženik se poziva i na odredbe članka 34. stavak 4. i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, navodeći da kao fiducijarni vlasnik nema sva ona ovlaštenja koja bi imao kao punopravni vlasnik pa stoga da nema niti sve dužnosti koje prate punopravno vlasništvo nekretnine pa tako niti dužnost podmirivanja računa na ime pričuve. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, naveo je da bi taj prigovor bio osnovan makar za dio utuženog potraživanja i to za razdoblje od travnja 2015. do lipnja 2017., sve obzirom na rok zastare od tri godine koji se u konkretnom slučaju primjenjuje. Tuženik je prigovorio i da tužba ne bi bila uredna, jer da tužitelj nije naveo sve vlasnike predmetne stambene zgrade u S. B. Radi navedenog, predložio je u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu i to: izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja - otvorene stavke kupaca za razdoblje od 30. travnja 2015. do 29. veljače 2020. (stranice 12-13 spisa), izvadak iz zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Slavonskom Brodu za kat.čest. 4799, broj zk. uloška 11212 k.o. S. B. (stranice 16-17, 47-48 te 69-70 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (stranice 14-15 i 18-34 spisa), Anex br. 2 Ugovoru o upravljanju stambenom zgradom u S. B., M.-r. 11 C, broj ugovora 144, od 2. siječnja 2014. (stranice 71-74 spisa), Međuvlasnički ugovor od 2. siječnja 2014. s popisom suvlasnika (stranice 75-79 spisa), kao i sudsku praksu koju su stranke priložile u spis. Sud je, kao suvišan, odbio prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.431,59 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos tužitelj potražuje od tuženika na ime sredstava zajedničke pričuve za stan koji se nalazi na IV. katu u zgradi na adresi M.-r. 11 C u S. B. i to za razdoblje od 4. mjeseca 2015. do 2. mjeseca 2020.

9. S obzirom da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na plaćanje sredstava zajedničke pričuve, potrebno je navesti da je odredbom članka 85. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje ZV) propisano da su suvlasnici dužni sudjelovati u upravljanju nekretninom, odrediti osobu koja će obavljati poslove zajedničkog upravitelja i osnovati zajedničku pričuvu. Nadalje, prema članku 89. stavak 1. ZV-a, troškove za održavanje i za poboljšavanje nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drugačije određeno, dok je stavkom 2. istog članka propisano da doprinose za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drugačije određeno.

10. Prema članku 90. stavak 1. ZV-a, zajednička pričuva iz članka 85. stavak 2. ZV-a je namjenski vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine, namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova, dok je prema stavku 2. članka 90. ZV-a zajedničku pričuvu tvore novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili na temelju odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova.

11. Prema članku 375. stavak 1. ZV, uzajamni odnos suvlasnika u vezi s upravljanjem i korištenjem nekretnine utvrđuju se ugovorom koji mora biti sklopljen u pisanom obliku (međuvlasnički ugovor), dok je stavkom 2. tog članka propisano što sve međuvlasnički ugovor iz stavka 1. mora osobito sadržavati.

12. Odredbom članka 380. stavak 1. ZV-a propisano je da su sredstva zajedničke pričuve suvlasnici dužni uplaćivati na račun koji će se u tu svrhu otvoriti, prema utvrđenom godišnjem, odnosno višegodišnjem programu, dok su prema stavku 4. tog članka suvlasnici dužni sredstva iz članka 1. uplaćivati mjesečno.

13. Iz dostavljenog izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja - otvorene stavke kupaca za razdoblje od 30. travnja 2015. do 29. veljače 2020., razvidno je da je u istom evidentirano postojanje dugovanja tuženika u ukupnom iznosu od 6.431,59 kuna, koje se odnosi na stambeni prostor u zgradi M.-r. 11 C u S. B. Uz naznaku tuženika, u tom izvatku je pored oznake prostora upisano i ime M. T.

14. Iz dostavljenih podataka iz sudskog registra razvidno je da je tuženiku, kao društvu preuzimatelju, pripojeno društvo S. b. d.d. S., ranijeg naziva i sjedišta H. S. b. d.d. S., a koje pripajanje je upisano u sudskom registru kod tuženika temeljem rješenja ovog suda broj Tt-18/9779-4 od 3. prosinca 2018.

15. Nadalje, tužitelj je u spis priložio Međuvlasnički ugovor od 2.1.2014., koji je sklopljen između suvlasnika stambene zgrade M.-r. 11 C, sagrađene na k.č.br. 4799 k.o. S. B., a kojim ugovorom je između ostalog određeno da će suvlasnici izdvajati za sredstva zajedničke pričuve iznos koji odgovara 0,54% vrijednosti njihovog posebnog dijela zgrade, time da vrijednost m[2] posebnog dijela zgrade za stan iznosi 1,53 kn/m[2] . Međuvlasničkim ugovorom suvlasnici su odredili R. M. kao njihovog predstavnika, a isto tako suglasno je utvrđeno da se upravljanje zgradom, na temelju posebnog ugovora, povjeri tužitelju. Uz međuvlasnički ugovor priložen je i popis suvlasnika s utvrđenim suvlasničkim dijelovima zgrade, a iz kojeg popisa je razvidno da u njemu nije naveden ni tuženik, a niti njegov pravni prednik (H. S. b. d.d.), već je kao suvlasnik stana na IV. katu, ukupne površine 69,94 m[2] , naveden M. T., a koji je taj međuvlasnički ugovor kao suvlasnik i potpisao.

16. Iz Anexa br. 2 Ugovora o upravljanju stambenom zgradom u S. B., M.-r. 11 C, broj ugovora 144, od 2. siječnja 2014., a koji je sklopljen između tužitelja i suvlasnika stambene zgrade M.-r. 11 C, po njihovom ovlaštenom predstavniku R. M., razvidno je da su suvlasnici te zgrade poslove upravljanja zgradom povjerili tužitelju, a između ostalog su ga ovlastili da zastupa suvlasnike pred sudom i drugim tijelima državne vlasti u postupcima koji proizlaze iz upravljanja.

17. Iz izvatka iz zemljišne knjige ZK uložak broj 11212, k.o. S. B., razvidno je da je u istom upisana kat.čest. 4799, stambena zgrada br. 11 A-B-C u nas. M. te da je pod rednim brojem 39. upisan suvlasnički dio te nekretnine i to: 1/45 etažno vlasništvo (E-39) stan na IV. katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, wc-a i hodnika, ukupne površine 68,94 m[2] . Kao vlasnik tog suvlasničkog dijela upisana je H. S. b. d.d. S., uz zabilježbu da je temeljem Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva od 14. prosinca 2005., br. Ou-1872/2005, prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja novčane tražbine od 52.300,00 CHF u protuvrijednosti kuna, s kamatama i rokovima dospijeća u skladu s Ugovorom, s imena i vlasništva M. T. iz S. B., naselje M. 3/11.

18. U konkretnom slučaju između stranka nije sporno da je tužitelj upravitelj zgrade, kao i da je tuženik (odnosno njegov pravni prednik) stekao fiducijarno vlasništvo na temelju sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini. Tuženik je tijekom postupka istakao da ne koristi, odnosno ne drži u svom neposrednom posjedu niti jedan posebni dio zgrade (poslovni prostor ili stan) pa tako da nije bio u posjedu predmetnog stana u utuženom razdoblju niti da je ovlašten taj stan koristiti, a što tužitelj u ovom postupku nije osporio niti je dostavio bilo kakve dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno. Isto tako, nije sporno da je tuženik, odnosno njegov pravni prednik, u utuženom razdoblju bio u zemljišnim knjigama upisan kao (fiducijarni) vlasnik 39. suvlasničkog dijela nekretnine kat.čest. 4799, stambena zgrada br. 11 A-B-C u nas. M., koji u naravi predstavlja stan na IV. katu, ukupne površine 68,94 m[2] , uz zabilježbu da je prijenosa prava vlasništva s imena i vlasništva M. T. iz S. B., učinjen radi osiguranja tražbine u iznosu od 52.300,00 CHF u protuvrijednosti kuna s kamatama na temelju Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva od br. Ou-1872/2005 14. prosinca 2005.

19. Među strankama je sporno je li tuženik kao fiducijarni vjerovnik koji je u utuženom razdoblju bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik stana na temelju sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini, u obvezi plaćati trošak zajedničke pričuve ili je obveznik plaćanja pričuve fiducijarni dužnik.

20. Prije svega, a u odnosu na navode tuženika da su u tužbi trebali biti označeni svi suvlasnici stambene zgrade, ističe se da upravitelj zgrade u smislu odredbe članka 378. stavak 5. ZV-a ima položaj zakonskog zastupnika suvlasnika zgrade, pa je isti u skladu s tom odredbom, kao i odredbama članka 93. stavak 1. i 2. ZV-a, ovlašten u postupcima radi naplate sredstava zajedničke pričuve nastupati kao stranka upravo za korist suvlasnika stambene zgrade (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-x-30/2012 od 6. lipnja 2012.). Stoga je tuženikov prigovor neurednosti tužbe u pogledu označavanja tužitelja sud ocijenio neosnovanim.

21. Tužitelj i tuženik, a vezano za obvezu plaćanje pričuve fiducijarnog vjerovnika, u prilog svoje argumentacije pozivaju se na različitu sudsku praksu. Tuženik je pritom dostavio u spis i presudu Općinskog suda u Splitu broj Povrv- 1122/12 od 17. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžmal-375/2014 od 20. siječnja 2015., a u kojem postupku je tužbeni zahtjev tužitelja, protiv pravnog prednika tuženika, radi plaćanja pričuve za stambeni prostor u istoj zgradi, ali za ranije utuženo razdoblje, djelomično usvojen.

22. S tim u svezi, navodi se da je na zajedničkom sastanku Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, održanom u travnju 2016., a radi ujednačavanja sudske prakse, upravo vezano za raspravu o pasivnoj legitimaciji fiducijarnog vlasnika posebnog dijela nekretnine u postupcima naplate zajedničke pričuve suvlasnika, ukazano na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti izražen u rješenju tog suda pod poslovnim brojem Uzz-16/11 od 29. svibnja 2012., prema kojem „fiducijarni vlasnik, koji nije postao i punopravni vlasnik, nije vlasnik u smislu poreznih propisa pa ni porezni obveznik“.

23. Vrhovni sud Republike Hrvatske upućuje na posebnu prirodu fiducijarnog vlasništva, pa i u odnosu na dosege ovlaštenja i odgovornosti fiducijarnog vlasnika treba poći od odredaba ZV-a, koji iako polazi od toga da je fiducijarni vlasnik bezuvjetni vlasnik, ipak fiducijarnog vlasnika razlikuje od punopravnog vlasnika. Tako ZV u člancima 34. stavak 4. i 5., a na koje se tuženik i poziva, fiducijarnog vlasnika naziva prethodnim vlasnikom, a fiducijanta, kojem u pravilu ostaje posjed stvari, naziva potonjim vlasnikom.

24. Dakle, kod fiducijarnog osiguranja tražbine, polazeći od odredbe članka 297. stavak 2. ZV-a, primjenjuju se odredbe Zakona o vlasništvu kojima se uređuje hipoteka, osim što fiducijant - dužnik, ne može osnivati terete na nekretnini koju je prenio u vlasništvo, niti je fiducijar - vjerovnik ovlašten dalje s njom raspolagati, te što je fiducijar ovlašten, ne bude li mu tražbina ispunjena o dospijeću, namiriti se sukladno odredbama Ovršnog zakona.

25. Stoga, ovaj sud utvrđuje da u konkretnom slučaju osiguranje tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini (fiducijarno osiguranje) ne dovodi na strani tuženika kao vjerovnika (kreditora, fiducijara) do stjecanja svih onih ovlaštenja koje ima drugi vlasnik nekretnine. On nekretninu, kao što je konkretni slučaj, ne koristi i nema je u neposrednom posjedu, već je kao neposredni posjednik koristi upravo fiducijant.

26. Dakle, fiducijarno pravo vlasništva fiducijara, koji nekretninu ne koristi i ne drži u neposrednom posjedu, unatoč odredbi članka 30. stavak 1. ZV-a, koja takvim stvarno-pravnim osiguranjem tražbine za vjerovnika daje veću pravnu vlast nego mu je potrebna da bi bilo osigurano namirenje njegove tražbine, ne znači ujedno i ispunjavanje dužnosti koje su vezane upravo uz vlasništvo stvari, pa tako i uplate u zajedničku pričuvu suvlasnika (članak 89. i 381. ZV-a).

27. Nadalje, ističe se da je na 28. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je održana 3. svibnja 2017., zauzeto pravno shvaćanje da je obveznik plaćanja doprinosa za zajedničku pričuvu za nekretninu koja je u postupku osiguranja novčane tražbine bila predmet fiducijarnog prijenosa prava vlasništva fiducijarni dužnik.

28. Naprijed navedeno pravo shvaćanje izraženo je i u recentnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 258/16-2 od 24. siječnja 2018. i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-518/2014 od 19. travnja 2018., koje je tuženik dostavio u spis.

29. Slijedom navedenog, tuženik kao fiducijarni vlasnik nekretnine, u naravi stana koji se nalazi na IV. katu u stambenoj zgradi na adresi M.-r. 11 C u S. B., a za koji stambeni prostor tužitelj u ovom postupku potražuje pričuvu, ne bi bio pasivno legitimiran u postupku naplate doprinosa za zajedničku pričuvu suvlasnika. Upravo stoga, tužbeni zahtjev tužitelja je trebalo odbiti kao neosnovan i temeljem odredbi članka 451. stavak 3. ZPP-a platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika u cijelosti ukinuti, a radi čega je sud i odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

30. Ovdje se samo uzgred napominje, a vezano za tuženikov prigovor zastare utužene tražbine, da se u konkretnom slučaju radi o tražbini povremenih davanja koja dospijevaju mjesečno i u odnosu na koja se primjenjuje trogodišnji rok zastare iz članka 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO). S obzirom da je tužba odnosno prijedlog za ovrhu u ovom predmetu podnesen 1. srpnja 2020. to je stoga zastara nastupila za sva utužena potraživanja koja su dospjela do 1. srpnja 2017. i ranije, a u odnosu na utužena potraživanja dospjela nakon toga, ista ne bi bila u zastari.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP-a), uz primjenu važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT) te odredbi Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 53/19 i 92/21), a sve to obzirom na vrijednost predmeta spora od 6.431,59 kuna. Budući da je tužitelj izgubio ovu parnicu, isti je dužan naknaditi tuženiku troškove koji su mu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

32. Tuženiku su kao osnovani priznati troškovi za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi od 30. studenoga 2020. u iznosu od 750,00 kuna, sukladno Tbr. 11. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 50. OT-a, zatim za sastav obrazloženog podneska od 17. kolovoza 2021. u iznosu od 750,00 kuna, sukladno Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a, kao i za zastupanje na ročištu od 25. siječnja 2022. u iznosu od 750,00 kuna, sukladno Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a, a na koji trošak zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku u ukupnom iznosu od 2.250,00 kuna je trebalo priznati i pripadajući PDV po stopi od 25% u iznosu od 562,50 kuna, sukladno Tbr. 42. OT-a. Tuženiku je priznat i zatraženi trošak plaćene sudske pristojbe za prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 300,00 kuna, sukladno Tar.br. 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi. Dakle, tuženiku je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.112,50 kuna pa je stoga o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Splitu 18. veljače 2022.

Sudac

Paško Bačić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od petnaest dana od dana dostave ove presude. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo pod uvjetima iz članka 467. ZPP-a.