Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-1121/2021-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i Ante Ujevića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. J. Š., P. B., OIB: … i 2. A. R. Š., C. P., OIB: …, oboje zastupani po punomoćniku B. U., odvjetniku u I., protiv tuženika Grada O., OIB:…, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalne službe u Imotskom, poslovni broj Pn-28/2021-9 od 1. listopada 2021. od 2. ožujka 2017., na sjednici vijeća, održanoj dana 18. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba tuženika kao osnovana i djelomično se odbija kao neosnovana, te se preinačuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalne službe u Imotskom, poslovni broj Pn-28/2021-9 od 1. listopada 2021. na način da se sudi:

Odbijaju se tužitelji sa dijelom dosuđenog tužbenog zahtjeva za iznos od 219.562,75 kuna, zajedno sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos.

U ostalom dosuđenom dijelu za iznos od 219.562,75 kuna, sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos žalba tuženika odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđuje.

II. Ukida se presuda Općinskog suda Makarskoj, Stalne službe u Imotskom, poslovni broj Pn-28/2021-9 od 1. listopada 2021. u dijelu kojim je prekoračen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 10.00 kuna, zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos, bez vraćanja u tom dijelu predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

III. Preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku i u tom dijelu sudi se:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, presuđeno je:

Usvaja se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Grad O.,OIB:…, O., da tužiteljima J. Š., OIB:…, P. B., i A. R. Š., OIB:…, C. P., isplati iznos od 439.135,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 01. lipnja 2011., do isplate, te na ime parničnih troškova iznos od 111.864,00 kune uz zakonsku zateznu kamatu počevši od 01. listopada 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 2.

11. i 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da je u donošenju pobijane presude počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. i 12. ZPP-a. Ističe da je presuda nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama za predmet spora, te da je sud odlučio izvan okvira postavljenog tužbenog zahtjeva, a što je protivno članku 2. stavak 1. ZPP-a. Također navodi da su tužitelji tijekom postupka izvršili objektivnu preinaku tužbe, čemu se tuženik pravovremeno usprotivio, te da sud o navedenom prigovoru tuženika nije odlučio niti tijekom postupka, a niti u odluci o glavnoj stvari. Nadalje, tuženik tvrdi da nije jasna i razumljiva tvrdnja suda, kada utvrđuje da je tuženik tijekom postupka dokazao da je uložio znatno više sredstava na izgradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture u gradu O. od onih sredstava koji su tužitelji prisilno uplatiti na ime komunalnog doprinosa. Naime tuženik smatra ako je uložio znatno više sredstava u komunalnu infrastrukturu od za tu svrhu uplaćenih sredstava od strane tužitelja, da nije jasno po kojoj bi pravnoj osnovi tuženik trebao tužiteljima vratiti baš cijeli iznos uplaćenog komunalnog doprinosa i to sa zateznom kamatom od 1. lipnja 2011. Ponovno ističe nenadležnost redovnog suda za odlučivanje o predmetnoj pravnoj stvari. Konačno tvrdi da jedinice lokalne samouprave, pa tako i tuženik u navedenoj situaciji imaju ustavno pravo na vlastite prihode kojima slobodno raspolažu, a što predstavlja i komunalni doprinos kao novčano javno davanje plaćeno za građenje i korištenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz članka 30. stavak 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01 i 26/03, dalje: ZKG). Po mišljenju tuženika tužitelji po niti jednoj pravnoj osnovi nisu ovlašteni određivati gdje i kada bi tuženik trebao uložiti uplaćena sredstva na ime komunalnog doprinosa. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu, oglasi se nenadležnim i odbaci tužbu, uz nalog tužiteljima za naknadom svih neosnovano prouzročenih troškova tuženiku.

3. Na žalbu tuženika odgovorili su tužitelji koji u odgovoru osporavaju osnovanost žalbenih navoda tuženika, te predlažu da se njegova žalba odbije kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrdi.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu iznosa od 439.135,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom počevši od 1. lipnja 2011.g. do isplate, a iz razloga što tuženik nije ispunio svoju obvezu iz toč.4. svog rješenja, Klasa: …, Ur.broj: … od 15. prosinca 2003.g., a koje rješenje se odnosi na izgradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture na području mikro-lokacije gdje se nalaze objekti tužitelja.

6. Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tuženika u odnosu na apsolutno bitnu povredu odredaba ZPP-a iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu postupka budući da presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, te se ista može ispitati.

7. Istovremeno ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

8. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi navodi da su tužitelji tijekom postupka izvršili objektivnu preinaku tužbe, o čemu se tuženik pravovremeno usprotivio, a sud o ovom prigovoru tuženika nije odlučio niti tijekom postupka, a niti u odluci o glavnoj stvari.

9. U odnosu na ovaj žalbeni navod potrebno je odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da su tužitelji tijekom postupka umjesto tužbom zatražene isplate iznosa od 439.135,50 kuna, kao glavnog potraživanja, podneskom od 15. siječnja 2018. umanjili svoj zahtjev za 10,00 kuna, postavljajući glavni zahtjev na iznos od 439.125,50 kuna, a što znači da tužitelji nisu preinačili tužbeni zahtjev. Naime, sukladno odredbi članka 191. stavak 3. ZPP-a, tužba nije preinačena ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev.

10. Međutim, točno je da je sud prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja na način da je dosudio 10,00 kuna više od onoga što je tužbom traženo, slijedom čega je ovaj sud primjenom odredbe članka 369. stavak 5. ZPP-a, u tom dijelu u kojemu je prekoračen tužbeni zahtjev za 10,00 kuna ukinuo prvostupanjsku presudu i odlučio kao pod točkom II. izreke ove presude.

11. Isto tako ovdje je potrebno istaknuti da su tužitelji podneskom od 15. siječnja 2018. promijenili sporedno potraživanje u pogledu dospijeća zateznih kamata, a što nije promjena istovjetnosti niti povećanje zahtjeva, jer se preinaka tuženog zahtjeva iz članka 191. stavak 1. ZPP-a odnosi samo na povećanje, odnosno preinaku glavne tražbine, dok su kamate sporedno potraživanje, pa povećanje sporednog potraživanja ne čini tužbeni zahtjev preinačenim.

12. Ovdje je također potrebno istaknuti da suprotno žalbenim navodima tuženika, također se nije radilo o preinaci tužbe ni kada su tužitelji podneskom od 24. ožujka 2017. dopunili navode tužbe kojim su dodatno objasnili pravni odnos stranaka utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi. Dakle, ne radi se o promjeni istovjetnosti zahtjeva kada su tužitelji podneskom od 24. ožujka 2017. samo konstatirali da propust tuženika u vidu neispunjenja obveze iz članka 4. rješenja navedenog u tužbi, postoji i u daljnjem razdoblju.

13. Radi se o istovjetnoj činjeničnoj osnovi zahtjeva, sa navodima da za daljnje razdoblje nakon predaje tužbe 13. prosinca 2013. pa do pisanja podneska u ožujku 2017., prema tvrdnji tužitelja tuženik nije izvršio svoju obvezu komunalnog opremanja … do …, a od tužitelja je nesporno naplatio 839.308,00 kuna.

14. Naime, u točki 4. spomenutog rješenja tuženik se obvezao izgraditi nerazvrstane ceste u iznosu od 300.000,00 kuna, javne površine u iznosu od 100.000,00 kuna, te javnu rasvjetu u iznosu od 39.135,90 kuna, a što se obvezao izgraditi do 15. prosinca 2006.

15. Nadalje, u točki 5. citiranog rješenja određene su pravne posljedice propuštanja ispunjenja prethodno utvrđene obveze od strane Grada O., ovdje tuženika, odnosno točki 5. propisano je:

"Ako Grad O. ne izgradi objekte i uređaje komunalne infrastrukture u određenom roku kako je naznačeno u toč.4. naprijed citiranim rješenjem, obvezniku komunalnog doprinosa vratit će se uplaćena sredstva u iznosu koji je proporcionalan dijelu ne uloženih sredstava za neizgrađeni dio objekata i uređaja komunalne infrastrukture, uz pripadajuću zateznu kamatu za zakašnjenja u plaćanju javnih prihoda od dana uplate pojedinog obroka pa do isplate, sve po isteku 8 dana od naznačenog datuma u točki 4. predmetnog rješenja."

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari.

17. Tako su u postupku utvrđene sljedeće činjenice:

- da je u postupku izdavanja građevinske dozvole za planiranu gradnju na č.z. 2078/2, k.o. O., tužiteljima kao investitorima od strane javnopravnog tijela tuženika, utvrđena visina komunalnog doprinosa u iznosu od 439.135,50 kuna, naprijed citiranim rješenjem o određivanju visine komunalnog doprinosa od 15. prosinca 2003.,

- da je prema navedenom rješenju od 15. prosinca 2003. od iznosa kojeg su tužitelji trebali platiti na ime komunalnog doprinosa, tuženik za nerazvrstane ceste trebao je utrošiti 300.000,00 kuna, za javne površine 100.000,00 kuna, te za javnu rasvjetu 39.135,50 kuna, prema Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture i to do 15. prosinca 2006.

- da tužitelji kao investitori i obveznici uplate komunalnog doprinosa nisu dobrovoljno platili dužni iznos sukladno točki 3. Rješenja tuženika od 15. prosinca 2003.

- da je Grad O. pokrenuo ovršni postupak na temelju naprijed navedenog rješenja od 15. prosinca 2003., u kojem je na ime komunalnog doprinosa od tužitelja naplaćeno: 138.000,00 kuna dana 9. srpnja 2007., 50.000,00 kuna dana 15. listopada 2007., 70.000,00 kuna dana 11. svibnja 2010., 30.000,00 kuna dana 26. travnja 2011., 400.000,00 kuna dana 12. svibnja 2011., 151.308,00 kuna dana 23. svibnja 2011., odnosno ukupno 839.308,00 kuna (glavnica: 439.135,50 kuna + 400.173,00 kuna - zz kamate),

- da je zaključno sa danom 23. svibnja 2011.g. od strane tužitelja isplaćeno cjelokupno potraživanje komunalnog doprinosa temeljem upravnog akta odnosno rješenja tuženika od 15. prosinca 2003.,

- da na području mikro-lokacije na kojoj se nalazi građevina tužitelja tuženik nije izgradio ništa od objekata i uređaja komunalne infrastrukture, tako da su tužitelji sami o svom trošku izvršili neophodan dio radova na predmetnoj mikro-lokaciji, odnosno asfaltirali su dio ulice, postavili dio javne rasvjete ispred kuće, te uredili javni prostor mikro-lokacije za potrebe njihove građevine koja se upotrebljava u gospodarske svrhe obavljanja turističko-ugostiteljske djelatnosti,

- da tužitelji tijekom postupka nisu osporili tvrdnje tuženika da je tuženik za potrebe izgradnje nerazvrstanih cesta, javnih površina i javne rasvjete na području koje obuhvaća Grad O., uložio znatno više sredstava od iznosa kojeg su tužitelji trebali uplatiti na ime komunalnog doprinosa, već smatraju da su ta sredstva u naprijed navedenim iznosima trebala biti utrošena upravo u neposrednoj blizini njihove građevine na koju se odnosi rješenje od 15. prosinca 2003.

18. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja s obrazloženjem da je prilikom obavljanja očevida, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za arhitekturu i graditeljstvo D. V., dipl. ing. arhitekture utvrdio da tuženik na mikro-lokaciji na kojoj su izgrađeni objekti tužitelja nije uložio nikakva sredstva na ime uređenja nerazvrstane ceste, javne površine, kao i javne rasvjete, sukladno planovima urbanističke struke, a sve to iz razloga da bi isti objekti mogli služiti namjeni za koju su izgrađeni i za koju je plaćen komunalni doprinos.

19. Kako tuženik niti ne osporava tvrdnju tužitelja da na predmetnoj mikro- lokaciji nije uložio nikakva sredstva, navodeći da to nije bio niti obvezan iz razloga što Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture za razdoblje do 15. prosinca 2006., a i kasnije nije bila predviđena izgradnja objekata i uređaja komunalne infrastrukture na predmetnoj lokaciji. Iz navedenih razloga sud prihvaćajući u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja konačno zaključuje da su na navedeni način propustom tuženika tužitelji dovedeni u neravnopravan položaj prema tuženiku kao jedinici lokalne i područne samouprave, a što je protivno odredbi članka 1. Protokola 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

20. Međutim, nije osnovan zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti, a samim time i materijalno pravo nije pravilno primijenjeno.

21. Naime, odredbom članka 31. ZKG propisano je sljedeće:

"(1) Komunalni je doprinos prihod proračuna jedinice lokalne samouprave. Sredstva komunalnog doprinosa namijenjen su financiranju gradnje objekata i uređaja komunalno infrastrukture iz članka 30. stavka 1. ovog Zakona.

(2) Komunalni doprinos plaća vlasnik građevne čestice na kojoj se gradi građevina, odnosno investitor.

(3) Predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o komunalnom doprinosu kojom se obvezatno utvrđuju:

- područja zona u gradu, odnosno općini, ovisno o pogodnosti položaja određenog područja,

- jedinična vrijednost komunalnog doprinosa određena u kunama po m3 građevine za pojedine zone,

- način i rokovi plaćanja komunalnog doprinosa,

- opći uvjeti i razlozi zbog kojih se u pojedinačnim slučajevima može odobriti djelomično ili potpuno oslobađanje od plaćanja komunalnog doprinosa,

- izvore sredstava iz kojih će se namiriti iznos za slučaj potpunog ili djelomičnog oslobađanja od plaćanja komunalnog doprinosa."

22. Nadalje odredbom članka 33. ZKG propisano je:

"Obveznik komunalnog gospodarstva može uz suglasnost jedinice lokalne samouprave i sam snositi troškove gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz članka 30. stavka 1. točke 2. ovoga Zakona, te da mu se ti troškovi priznaju u iznosu komunalnog doprinosa, pod uvjetima utvrđenim pisanim ugovorom s jedinicom lokalne samouprave. "

23. U konkretnom slučaju prema stanju spisa proizlazi da između stranaka nije zaključen pisani ugovor, ali iz Rješenja Upravnog djela za komunalno stambenu djelatnost, uređenja prostora i zaštite okoliša od 15. prosinca 2003. iz točke 5. izreke proizlazi: "Ako grad O. ne izgradi objekte i uređaje komunalne infrastrukture u određenom roku kako je naznačeno u točki 4. ovog rješenja, obvezniku komunalnog doprinosa vrati će se uplaćena sredstva u iznosu koji je proporcionalan dijelu ne uloženih sredstava za neizgrađeni dio objekata i uređaja komunalne infrastrukture, uz pripadajuću zateznu kamatu za zakašnjenja u plaćanju javnih prihoda od dana uplate pojedinog obroka pa do isplate, sve po isteku 8 dana od naznačenog datuma u točki 4. ovog rješenja. "

24. Nadalje, iz točke 4. citiranog Rješenja proizlazi da obveza plaćanja komunalnog doprinosa iz točke 3. ovog Rješenja odnosi se na izgradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture i to za nerazvrstane ceste u iznosu od 300.000,00 kuna, javne površine u iznosu od 100.000,00 kuna i javne rasvjete u iznosu od 39.135,50 kuna, koje se grad O. obvezuje izgraditi do 15. prosinca 2006. prema Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture.

25. Među strankama nije sporno da na području mikro-lokacije gdje se nalaze objekti tužitelja nije izgrađeno ništa od objekata komunalne infrastrukture, tj. tuženik nije utrošio nikakva sredstva za uređenje ulice, kao nerazvrstane ceste, nije postavio javnu rasvjetu, a niti je uredio javnu površinu sukladno planovima urbanističke struke.

26. Među strankama također nije sporno da je tuženik od tužitelja na ime komunalnog doprinosa naplatio ukupno iznos od 839.308,00 kuna.

27. Iz sadržaja tužbe tužitelja proizlazi da se činjenični navodi tužbe, kao i tužbeni zahtjev tužitelja temelje na stjecanju bez pravne osnove u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 75/15, 125/11, 78/15 i 29/18. - dalje: ZOO).

28. Naime, kad je nešto naplaćeno bez valjane pravne osnove, nastalo je stjecanje bez osnove i primatelj je dužan vratiti stečeno.

29. Kako je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđeno da su tužitelji temeljem Rješenja tuženika od 15. prosinca 2003. obveznici plaćanja komunalnog doprinosa tuženiku za gradnju novog objekta u N. – O. smještenog na čest. kat. broj 2078/2, k.o. O., koji se nalazi u II. zoni izgradnje u ukupnom iznosu od 439.135,50 kuna, te da tuženik u području mikro-lokacije objekata tužitelja nije uložio nikakva sredstva, na ime uređenja nerazvrstane ceste, javne površine, kao i javne rasvjete, ovaj sud je utvrdio i zaključio da je tuženik tužitelju dužan vratiti jednu polovinu od uplaćenog komunalnog doprinosa u visini od 439.135,50 kuna, odnosno iznos od 219.562,75 kuna, s kamatama tekućim na navedeni iznos od 1. lipnja 2011. pa ubuduće do isplate i to temeljem odredbe članka 1115. ZOO.

30. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan iz razloga jer je komunalni doprinos prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, a sredstva komunalnog doprinosa namijenjena su financiranju gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz članka 30. stavka 1. ZKG koji se primjenjuje na konkretan slučaj, pa shodno navedenom tužitelji neosnovano kao obveznici komunalnog doprinosa zahtijevaju od tuženika da im vrati čitav iznos uplaćen tuženiku na temelju Rješenja upravnog tijela tuženika donesenog 15. prosinca 2003. godine.

31. Sama činjenica da je tuženik od tužitelja naplatio u postupku ovrhe na ime komunalnog doprinosa ukupan iznos od 839.308,50 kuna i to na ime glavnice 439.135,50 kuna + 400.173,00 kuna na ime zakonskih zateznih kamata ne utječe na ishod ovog spora, budući tužitelji dužni doprinos nisu uplatili u roku određenom u točki 3. naprijed citiranog Rješenja Upravnog odjela za komunalno stambenu djelatnost, uređenje prostora i zaštitu okoliša od 15. prosinca 2003., već je isti iznos naplaćen u postupku ovrhe pokrenutom od strane tuženika.

32. Po mišljenju ovog drugostupanjskog suda imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti iznos dosuđen tužiteljima od 219.562,75 kuna (što predstavlja jednu polovinu plaćenog komunalnog doprinosa) na ime stečenog bez osnove je realan i pravičan, te sukladan načelu razmjernosti ostvarenja pravedne ravnoteže između javnog i privatnog interesa.

33. Na navedeni iznos prvostupanjski sud je pravilno tužiteljima dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od 1. lipnja 2011. pa ubuduće do isplate temeljem odredbe članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, te odredbe članka 1115. ZOO-a.

34. Obzirom da je preinačena odluka o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a.

35. Kako su tužitelj i tuženik nakon preinačenja odluke o glavnoj stvari u ovom sporu djelomično uspjeli svaki za približno 50 %, to je ovaj sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove sukladno odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a.

36. Slijedom svega navedenog valjalo je pozivom na odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, žalbu tužitelja djelomično odbiti, te pozivom na odredbu članka 373. točka 3. ZPP-a, djelomično prihvatiti kao osnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I. i III. izreke.

37. Pod točkom II. izreke valjalo je pozivom na odredbu članka 369. stavak 5. ZPP-a, prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prekoračen tužbeni zahtjev ukinuti za dosuđeni iznos od 10,00 kuna, bez vraćanja predmeta u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U Gospiću, 18. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić, v.r.