- 1 -              III Kž 1/2024-4

 

 

 

 

 

Broj: III Kž 1/2024-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u trećestupanjskom vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić, Ileane Vinja, Žarka Dundovića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđ. A. M., zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 4. u vezi s čl. 38. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98.-ispravak, 50/00.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05.-ispravak, 71/06. i 110/07.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: KZ/97.) i dr., odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 19. listopada 2023. broj I Kž-Us-105/2023-9, u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana žalba osuđ. A. M. te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Kv I-Us-72/2022. (K-Us-66/2009.) od 2. rujna 2022., u postupku neprave obnove, na temelju čl. 498. st. 1. toč 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,  126/19., 130/20.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. -  dalje: ZKP/08.), preinačene su u odluci o kazni:

 

- presuda Županijskog suda u Zagrebu od 3. studenog 2010. broj K-Us-66/2009., preinačena u odluci o kazni presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 8. veljače 2012. broj I Kž-Us-22/2011., koja je preinačena u odluci o kazni presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. siječnja 2013. broj III Kž-5/2012., kojom je osuđ. A. M. proglašen krivim zbog kaznenih djela iz čl. 91. toč 4. u vezi čl. 38. KZ/97., čl. 90. u vezi čl. 38. KZ/97. i čl. 333. st. 3. KZ/97. te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju šesnaest godina;

 

- presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 10. listopada 2011. broj KO- 545/2009., pravomoćna 29. listopada 2011., kojom je osuđ. A. M. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ/97. te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine;

 

- presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 28. studenog 2011. broj K-166/2010., potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 28. ožujka 2012. broj Kž- 50/2012., kojom je osuđ. A. M. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 38. KZ/97. te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine;

 

- presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 21. svibnja 2012. broj KO-763/2011., preinačena u odluci o kazni presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 10. travnja 2014., broj  Kž-503/2012., kojom je osuđ. A. M. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ/97. te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine;

 

- presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. siječnja 2013. broj KO-1164/2011., preinačena u odluci o kazni presudom Županijskog suda u Zagrebu od 20. listopada 2014.  Broj  Kž-451/2013., kojom je osuđ. A. M. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 225. st. 1. KZ/97. te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci;

 

- presuda Općinskog suda u Varaždinu od 19. veljače 2016. broj K-821/2011., potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru od 21. studenog 2016. broj Kž- 111/2016., kojom je osuđ. A. M. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 247. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11.,144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak -  dalje: KZ/11.-2) te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine;

 

- presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 20. siječnja 2017. broj KO-548/2013., potvrđena presudom Županijskog suda u Karlovcu od 4. veljače 2019. broj: Kž-107/2017., preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. rujna 2019. broj III Kr-52/2019., (u povodu zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude), kojom je osuđ. A. M. proglašen krivim zbog produljenog kaznenog djela iz čl. 247. st. 2. u vezi s čl. 37. i čl. 52. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.-1) te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci,

 

koje kazne su uzete kao utvrđene pa je, na temelju čl. 51. st. 2. u vezi s čl. 46. st. 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 144/22. - dalje: KZ/11.-3), osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju dvadeset dvije godine, u koju kaznu mu je na temelju čl. 54. KZ/11-3 uračunato vrijeme lišenja slobode od 29. listopada 2008. pa nadalje.

 

1.1. Presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 19. listopada 2023. broj I Kž-Us-105/2023-9, odbijena je kao neosnovana žalba osuđ. A. M. i potvrđena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu.

 

2. Protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske žalbu je podnio osuđ. A. M. osobno i po braniteljici L. H., odvjetnici iz Z. U osobnoj žalbi kao žalbene osnove naznačene su: „pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odluka o visini kazne, čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08, povreda kaznenog zakona, čl. 468 st. 2 ZKP/08, povreda čl. 26 i čl. 31 st. 1 Ustava RH i povreda čl. 7 st. 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava“ s prijedlogom da se ukine „pobijanu presudu ili da (se) izreke kaznu u kraćem trajanju od 22 godine“. Žalba po braniteljici podnesena je zbog „povrede kaznenog zakona; apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka i to čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP te čl. 468. st. 2. ZKP/08 i odluke o kazni“, a predloženo je „pobijanu presudu preinačiti i osuđeniku izreći jedinstvenu kaznu zatvora u skladu sa zakonom i svim žalbenim navodima, a podredno pobijanju presudu ukinuti i vratiti predmet sudu na ponovno odlučivanje.“. Obje žalbe će biti razmotrene kao jedinstvena žalba osuđenika.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba osuđenika nije osnovana.

 

6. Osuđenik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., smatrajući da u pobijanoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, konkretno da „nisu navedene okolnosti ključne za izricanje jedinstvene kazne“. Protivno takvim žalbenim navodima, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi kojom je odbijena osuđenikova žalbe podnesena protiv prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu, naveo sasvim dostatne, jasne, valjane i u svemu i za ovaj trećestupanjski sud prihvatljive razloge u odnosu na okolnosti vrednovane prilikom odlučivanja o kazni, vodeći računa upravo o odredbama čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11-3 na koje se sada upire u žalbi. Neslaganje s tim razlozima bit će razmotreno u dijelu obrazloženja koje se odnosi na odluku o kazni.

 

6.1. Ističući daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, osuđenik smatra i da je u pobijanoj presudi došlo do povrede prava na obrazloženu sudsku odluku iz čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99.-pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10. - dalje: Konvencija) te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98.-pročišćeni tekst, 113/00., 124/00.-pročišćeni tekst, 28/01., 41/01.-pročišćeni tekst, 55/01.-ispravak, 76/10. i 85/10.-pročišćeni tekst i 5/14. - dalje: Ustav), čime upire na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Međutim, kao što je već navedeno, u drugostupanjskoj presudi su u odlomcima 8.1., 8.2. i 8.3. navedeni dostatni i prihvatljivi razlozi u odnosu na okolnosti vrednovane prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđenik osuđen.

 

6.2. Pritom treba navesti da do povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava, a koje je pravo sadržano i u čl. 6.1. Konvencije, može doći samo ako presuda uopće nema razloga, ako su ti razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba, dakle, biti riječ o nedvojbenoj pogreški, odnosno takvoj pogreški koja je očita i vidljiva na prvi pogled (rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022.). Međutim, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno jer je drugostupanjski sud dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz njihove analize proizlazi da nisu proizvoljni. Stoga su žalbeni prigovori osuđenika kojima ističe postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka u cijelosti neosnovani.

 

7. Osuđenik u žalbi ističe i povredu kaznenog zakona, smatrajući da je u konkretnoj situaciji primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti (čl. 469. toč. 4. ZKP/08.). Ovo stoga jer su prilikom odlučivanja o jedinstvenoj kazni zatvora primijenjene odredbe čl. 51. KZ/11.-3, a ne odredbe čl. 60. KZ/97., premda su sva djela počinjena u vrijeme važenja KZ/97., a samo su u dvije presude koje su u odluci o kazni preinačene prvostupanjskom presudom, primijenjene odredbe KZ/11. koji je za osuđenika stroži u odnosu na visinu kazne koja mu može biti izrečena u konkretnoj situaciji.

 

7.1. No, protivno takvim žalbenim navodima, u skladu s odredbom čl. 3. st. 2. KZ/11.-3, u slučaju kada se nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude zakon izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja. Prema tome, sudovi su u obvezi primjenjivati blaži zakon sve do donošenja pravomoćne presude, ali ta obveza ne vrijedi za postupak po izvanrednim pravnim lijekovima, a što je postupak tzv. neprave obnove, odnosno preinačavanja u odluci o kazni više pravomoćnih presuda.

 

7.2. Stoga je, u situaciji kada se preinačuju bez obnove postupka u odluci o kazni više pravomoćnih presuda od kojih su neke donesene u skladu s odredbama KZ/97., a neke u skladu s odredbama KZ/11.-3, pravilno primijeniti odredbe kasnijeg zakona, kako je to učinjeno u pobijanoj presudi. Takvo postupanje nije samo u skladu sa Zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. listopada 2016. broj Su-IV-21/2016-40, nego i sa praksom ovog suda, i to kako novijom (vidi odluke VSRH broj: I Kž 77/2018-, III Kž 7/2018-5, III Kr 98/2023-3 i druge), tako i starijom praksom (knjiga dr. B. Z. „....“, Narodne novine, 1956., u kojoj autor komentira praksu te se slaže sa sudovima „... ako se sudi za više kriv. djela u stjecaju, od kojih su neka izvršena pod režimom starog a druga pod režimom novog zakona, može se za prva djela kvalificirati i kazna utvrditi po starom zakonu, a za druga po novom zakonu, ali će se jedinstvena kazna izreći po pravilima o stjecaju koja predviđa novi zakon ...“ (strana 307).). Stoga pogrešno osuđenik u žalbi smatra da navedeni Zaključak treba ponovno razmotriti.

 

7.3. Pogrešno osuđenik u žalbi smatra i da je u odnosu na kaznena djela prijevare koja su sva počinjena u kratkom vremenskom razdoblju, trebalo primijeniti institut produljenog kaznenog djela, na koji način također ističe povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08., premda je zakonski ne označava. Naime, ovdje se radi o postupku u kojem se pravomoćna presuda preinačuje bez obnove postupka samo u odnosu na kaznu pa takvim prigovorima ovdje nema mjesta. Stoga nisu osnovani niti osuđenikovi žalbeni navodi koji se odnose na povredu kaznenog zakona.

 

8. Pobijana presuda ispitana je, u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. u vezi s čl. 490. st. 2. ZKP/08. te nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje ovaj sud kao sud trećeg stupnja pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu osuđenika povrijeđen kazneni zakon.

 

9. Nisu osnovani niti žalbeni prigovori osuđenika kojima tvrdi da su mu prilikom odlučivanja o visini kazne neosnovano vrednovane olakotne i otegotne okolnosti utvrđene u pojedinačnim presudama, koje su sada preinačene u pogledu odluke o kazni, a da se nije vodilo računa o odredbama čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11.-3, na koji način da su mu dva puta kod odluke o kazni vrednovane iste okolnosti.

 

9.1. Premda je točno da je prvostupanjski sud u svojoj presudi naveo sve, kako olakotne, tako i otegotne okolnosti, kojima su se sudovi vodili prilikom odlučivanja o vrsti i visini svake od pojedinačnih kazni, to ne znači da ih je i vrednovao prilikom odlučivanja o jedinstvenoj kazni na način kako se to tvrdi u osuđenikovoj žalbi.

 

9.2. Kao što to osnovano navodi Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi, prvostupanjski sud je, nakon što je naveo otegotne i olakotne okolnosti kojima su se rukovodili sudovi u procesu individualizacije kazni na koje je osuđenik osuđen u pojedinačnim presudama koje su pobijanom presudom preinačene u odluci o kazni, prilikom odlučivanja o visini kazne rukovodio se je, jednako kao i Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, upravo posebnosti ličnosti višestrukog počinitelja kaznenih djela i ukupnost počinjenih kaznenih djela, u skladu s odredbama čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11-3.

 

9.3. Pritom je pravilno Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, odlučujući o osuđenikovoj žalbi protiv prvostupanjske presude, ocijenio da je upravo kazna dugotrajnog zatvora od 22 godine, kazna koja je adekvatna osuđenikovoj ličnosti  i djelima za koja je on osuđen presudama koje su sada preinačene u pogledu odluke o kazni. Nadalje, i po ocjeni ovog suda trećeg stupnja, pravilno cijenio činjenicu da se radi o višestrukom počinitelju različitih kaznenih djela i to protiv imovine (prijevara) te protiv gospodarstva (prijevara u gospodarskom poslovanju), koje je kriminalno ponašanje progrediralo i kulminiralo počinjenjem dva djela protiv života i tijela (pomaganja u počinjenju kaznenih djela teškog ubojstva i ubojstva) koja je počinio kao član udruženja za počinjenje kaznenih djela. Brojnost ovih djela koja su počinjena u razdoblju nešto kraćem od jedne godine ukazuju na upornost u činjenju kaznenih djela, a činjenica da je takvo ponašanje kulminiralo počinjenjem jednog od najtežih kaznenih djela pokazuju koliko je osuđenik bio bezobziran u svom protupravnom postupanju. Navedeno, suprotno navodima u žalbi, ne upućuju na to da se je radilo o ekscesnom razdoblju u osuđenikovom životu. Ovo tim više kada se uzme u obzir da je njegovo intenzivno protupravno postupanje prestalo kada je zbog počinjenja kaznenih djela iz čl. 91. toč 4. u vezi čl. 38. KZ/97., čl. 90. u vezi čl. 38. KZ/97. i čl. 333. st. 3. KZ/97. protiv njega određen istražni zatvor, nakon kojeg se nalazi na dugogodišnjem izdržavanju kazne zatvora.

 

9.4. Sve ove okolnosti nedvojbeno ukazuju na potrebu izricanja osuđ. A. M. jedinstvene kazne bliže zbroju pojedinačnih pa je jedinstvena kazna zatvora od 22 godine, izrečena primjenom načela asperacije iz čl. 51. st. 2. KZ/11.-3, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao trećestupanjskog suda, u pravilnoj mjeri odraz navedenih okolnosti koje se odnose na posebnosti osuđenika kao višestrukog počinitelja raznovrsnih kaznenih djela i ukupnost počinjenih djela.

 

9.5. Upravo takva jedinstvena kazna zatvora pogodna je da ostvari svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.-3 - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogući počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

9.6. Pritom je, protivno navodima u žalbi, pravilno drugostupanjski sud utvrdio da žalbeni navodi o urednom tijeku izdržavanja kazne i uspješnost provedbe pojedinačnog programa izvršavanja kazne nisu od utjecaja prilikom odmjeravanja kazne primjenom odredbi čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11.-3, nego se radi o okolnostima koje mogu biti cijenjene kod odlučivanja o uvjetnom otpustu iz čl. 59. KZ/11.-3, kada se za to steknu uvjeti. Naime, kao što je to naveo i Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne u smislu čl. 498. st. 1. toč. 1. ZKP/08., ne utvrđuju se nove činjenice koje mogu biti odlučne za odmjeravanje kazne, već se u skladu s čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11.-3 uzimaju u obzir okolnosti koje te tiču ocjene osuđenikove ličnosti i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, pri čemu odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnih kaznenih djela.

 

10. Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih osuđenik pobija drugostupanjsku presudu, na temelju čl. 482. ZKP/08. u vezi s čl. 490. st. 2. ZKP/08. žalbu osuđ. A. M. trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi drugostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 7. ožujka 2024.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.