REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzd 2/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene M. D. O., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98 - ispravak, 50/00 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05 - ispravak, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 i 77/11 – dalje u tekstu: KZ/97) i drugih, odlučujući o žalbi optuženice podnesene protiv presude Županijskog suda u Splitu od 15. rujna 2020. broj Kzd-1/2019, u sjednici održanoj 17. veljače 2022., kojoj je u javnom dijelu nazočila braniteljica optužene, odvjetnica Z. B.

p r e s u d i o  j e:

Žalba optužene M. D. O. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom optužena M. D. O. je proglašena krivom zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 3. u vezi čl. 191. st. 2. KZ/97 za koje joj je utvrđena kazna zatvora od tri godine, te zbog kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta starijeg od 15 godina iz čl. 159. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11) za koje joj je utvrđena kazna zatvora od tri godine, pa je optužena, primjenom odredaba o stjecaju, osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora od četiri godine i jedanaest mjeseci. Temeljem čl. 54. KZ/11, u izrečenu kaznu uračunato joj je vrijeme lišenja slobode od 31. siječnja 2019. do 1. veljače 2019.

2. Temeljem čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08), oštećenik L. D. O. je upućen da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

3. Optuženica je u cijelosti oslobođena dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, sukladno čl. 148. st. 6. ZKP/08.

4. Protiv te presude žali se opt. M. D. O. po svojoj braniteljici Z. B., odvjetnici iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom "ožaljenu presudu ukinuti i preinačiti u smislu da se okrivljena oslobodi optužbe ili podredno vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku".

Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

7. Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je braniteljica optužene, odvjetnica Z. B., koja je izložila navode žalbe. Uredno pozvana optuženica, kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti, sukladno čl. 475. st. 3. ZKP/08.

8. Žalba nije osnovana.

9. Suprotno tvrdnji žalbe, nisu ostvarene u žalbi istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

9.1. Pogrešna je teza žalbe o nepropisnom sastavu sudskog vijeća koje je donijelo prvostupanjsku presudu. Sutkinja porotnica M. Š. nazočila je čitavom tijeku rasprave koja je, sukladno čl. 407. st. 1. ZKP/08, započela iznova 13. srpnja 2020. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

9.2. Isto tako, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Obrazloženje prvostupanjske presude sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama te nije zamijećena znatnija proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i iskaza svjedoka. Tvrdnja žalbe da saslušani svjedoci nisu potvrdili odlučne činjenice, a sud je odbio provesti pojedine dokaze obrane, svode se na daljnji žalbeni osnov, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.3. Prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude dao jasne razloge zbog kojih je odbio dokazni prijedlog za provođenje telekomunikacijskog vještačenja i pribavu izlista poziva između žrtve i optuženice. Eventualni kontakti optuženice i njezinog sina nakon podnošenja kaznene prijave uopće nisu odlučni za utvrđivanje relevantnih činjenica niti za ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenika. Optuženica u svojoj obrani spominje tek jedan telefonski kontakt s oštećenikom, a on, pak, govori o dvije SMS poruke koje mu je ona uputila. Stoga se provođenjem predloženog dokaza, osim eventualnog kršenja izrečene mjere opreza od strane optuženice, ne bi utvrdile činjenice odlučne za dokazanost predmetnog kaznenog djela. Utvrđenje je li oštećenik koristio javni prijevoz za odlazak u Kaštela, o čemu je obrana priložila opomene tvrtke P. d.o.o., također nije odlučno tim više jer i optuženica u svojoj obrani navodi da zbog "zabrane prilaska" s njim nije razgovarala.

9.4. Suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski je sud obrazložio zbog čega odbija pribaviti izvod iz KE za svjedoka Ž. O. (list 4 IV pasus), koje razloge prihvaća i ovaj žalbeni sud. Isto se odnosi i na svjedoka B. O. jer, sve da su i osuđivani za druga kaznena djela, to još ne znači da su u ovom postupku neistinito iskazivali.

9.5. S druge strane, prvostupanjski je sud tijekom rasprave prihvatio brojne dokazne prijedloge obrane, i to za ispitivanje svjedoka A. J., S.-N. D., J. P. i Ž. B. pa se ne može govoriti da bi obrana bila dovedena u neravnopravni položaj prema optužbi u pitanju dokazivanja činjenica koje joj idu u korist.

9.6. Promašen je i prigovor žalbe da bi iskaz svjedoka B. O., koji je na raspravi pročitan, bio nezakoniti dokaz. Žalitelj ne obrazlaže u čemu bi se nezakonitost tog dokaza očitovala, već tvrdi da je B. O., kao svjedoka optužbe, na raspravi trebalo neposredno ispitati. Međutim, prvostupanjski je sud, višekratnim pozivanjem tog svjedoka koji živi i radi u Švedskoj, poduzeo sve raspoložive mjere da osigura njegovu nazočnost na raspravi, a tek onda kada je svjedok putem e-maila obavijestio sud da "nema namjeru uskoro dolaziti u Hrvatsku" odlučio je njegov iskaz dan pred državnim odvjetnikom na raspravi pročitati. Takvo postupanje suda prvog stupnja sukladno je čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP/08. Budući da se osuđujuća presuda temelji i na drugim dokazima, prvenstveno terećenju žrtve, ošt. L. D. O. te iskazu neposredno ispitanih svjedoka E. B. i Ž. O., očito je da iskaz svjedoka B. O. nije odlučujući u smislu čl. 431. st. 2. ZKP/08. Stoga činjenica da obrana ovog svjedoka nije imala prilike ispitati ne čini taj dokaz nezakonitim niti utječe na pravičnost postupka u cjelini.

10. Pobijajući utvrđeno činjenično stanje žalitelj osporava istinitost terećenja oštećenika i tvrdi da, osim indicija, nema dokaza o učinu terećenih kaznenih djela. Posebno se osvrće na dob oštećenika koja nije utvrđena izvodom iz Matice rođenih, iako se radi o bitnom obilježju kaznenog djela. Stoga smatra da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđenim.

11. Suprotno tvrdnji žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženica počinila oba kaznena djela spolnog zlostavljanja svog sina, na način kako ju tereti optužba.

11.1. Žrtva kaznenog djela, ošt. L. D. O. dosljedno i uvjerljivo tereti svoju majku da je, u dobi od sedam do osam godina života, stavljala njegov spolni organ u usta, a kada je navršio 17 godina, u pijanom stanju obavljala s njim spolne odnose na koje je bio prisiljen zbog straha od fizičkog kažnjavanja i tjeranja iz kuće. Oštećenik je suglasno opisao događaje na dokaznom ročištu i na raspravi, navodeći brojne detalje koji mogu biti poznati samo osobi koja govori iz proživljenog iskustva. O tome se najprije povjerio svjedoku E. B., a potom i svom ocu, svjedoku B. O., koji to u svojim iskazima potvrđuju. Svjedok Ž. O., koji je o događaju saznao od svog brata B. O., uputio je oštećenika na psihijatrijsku pomoć pa nakon što je kod oštećenika utvrđena jaka traumatiziranost i mogućnost opetovanog seksualnog zlostavljanja, kako proizlazi iz priložene liječničke dokumentacije, oštećenik podnosi kaznenu prijavu za predmetna kaznena djela.

11.2. Osim toga, tijekom forenzičkog intervjua za potrebe psihologijskog vještačenja, oštećenik opet jednako opisuje pretrpljena spolna zlostavljanja, a stalni sudski vještak psihologijske struke prof. D. D. ocjenjuje da on ima moralnu i zadovoljavajuću kognitivnu kompetenciju za davanje vjerodostojnog iskaza. S obzirom da oštećenikov opis ponašanja optuženice obiluje detaljima te je vrlo konzistentan kroz različita ponavljanja te uklopljen u kontekst drugih događanja s reprodukcijom vođenih razgovora, a oštećenik prilikom davanja iskaza pokazuje adekvatnu emocionalnu pratnju, to psihologijski vještak zaključuje da se, s psihologijskog aspekta, može govoriti o autentičnosti opisanih događaja, odnosno da su situacije koje je oštećenik opisuje rezultat stvarno proživljenih iskustava.

11.3. Na tako izloženi nalaz i mišljenje psihologijskog vještaka, koji je tijekom rasprave i odgovarao na pitanja obrane, stranke nisu imale primjedaba niti prijedloga u vezi dopune vještačenja zbog čega je prvostupanjski sud, osnovano, isti prihvatio kao stručan i objektivan.

11.4. Obrana optuženice, koja poriče učin kaznenih djela, svodi se na tezu da je njezin bivši bračni partner, svjedok B. O. tukao i maltretirao njihovog sina te ga nagovorio da je lažno tereti. Međutim, o tome u spisu nema nikakvih dokaza niti eventualnih prijava za nasilničko ponašanje oca prema sinu. Oštećenik iskazuje da je uvijek bio u dobrim odnosima sa svojim ocem, a nije sporno da se baš protiv optuženice vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11 počinjenog na njegovu štetu. Osim toga, nije sporno da su zajednički život, a kasnije i bračna zajednica, između optuženice i svjedok B. O. prekinuti još 2004., te da se B. O. 2016. odselio u Švedsku gdje je zasnovao novu obitelj i radi. Zbog toga uopće nije žviotno uvjerljivo da bi on, protekom niza godina od prestanka zajedničkog života s optuženicom, bezrazložno nagovarao svog, sada punoljetnog, sina na tako odiozne optužbe protiv majke samo zato da bi joj napakostio. S druge strane, u postupku je sa sigurnošću utvrđeno da je oštećenik pretrpljeno spolno zlostavljanje najprije povjerio svjedoku E. B., inače poznaniku optuženice i njezinog brata, a tek protekom par mjeseci nakon toga i svom ocu koji, međutim, upućuje svog brata Ž. O. da oštećeniku pruži potrebnu psihijatrijsku pomoć. Stoga kontekst otkrivanja kaznenih djela uopće ne ukazuje na zlonamjerno postupanje oca oštećenika, kako to optuženica bezuspješno želi prikazati.

11.5. Konačno, tvrdnja oštećenika da ga je majka prisiljavala na spolne odnose u pijanom stanju potvrđuje nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka dr. S. B. koja nalazi da je optuženica emocionalno nestabilna osoba, sklona impulzivnim reakcijama i zlouporabi alkohola. O tome da je optuženica pretjerano konzumirala alkoholna pića, osim svjedoka optužbe, govore i neki svjedoci obrane npr. svjedok J. P., dok je svjedok S.-N. D. o tome čuo. Zbog izloženog, tvrdnja žalbe da se osuđujuća presuda temelji tek na indicijama uopće nije osnovan. Upravo suprotno, postoje brojni i vjerodostojni dokazi koji opravdavaju zaključak da su predmetna kaznena djela sa sigurnošću dokazana.

11.7. Isto tako, činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđenim u pitanju dobi oštećenika. Prije svega, optuženica je majka oštećenika pa joj je njegova dob itekako dobro bila poznata. Osim toga, obrana u postupku nije osporavala dječju dob oštećenika niti je sud dužan izvoditi dokaze radi utvrđivanja nespornih činjenica.

12. Žalbeni osnov povrede kaznenog zakona žalitelj posredno izvodi iz, po njemu, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega niti ta žalbena osnova nije ostvarena.

13. Prvostupanjska presuda ispitana je po službenoj dužnosti u dijelu odluke o kazni. Naime, iako žalitelj ne ističe niti obrazlaže taj žalbeni osnov, isti se smatra sadržanim u žalbenom osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, sukladno čl. 478. ZKP/08.

13.1. Međutim, izrečene pojedinačne, kao i jedinstvena kazna zatvora, nisu prestroge jer odgovaraju okolnostima konkretnog slučaja, težini počinjenih kaznenih djela i ličnosti same optuženice. Jedina olakotna okolnost na njezinoj strani je dosadašnja neosuđivanost, dok su, s druge strane, utvrđene značajne otegotne okolnosti u vidu opetovanog incestuoznog seksualnog zlostavljanja koje je na oštećenika već ostavilo traumatizirajući učinak, a negativne psihičke posljedice realno je očekivati i u njegovom budućem životu.

13.2. Zbog navedenog, sve po sudu prvog stupnja pravilno utvrđene i ocijenjene okolnosti, opravdavaju zaključak da će se jedinstvenom kaznom zatvora od četiri godine i jedanaest mjeseci izraziti opravdani društveni prijekor prema ovako odioznim kriminalnim ponašanjima i utjecati na optuženicu da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog postupka, a ujedno odvratiti drugi građani od činjenja sličnih kaznenih djela.

14. Kako time navodi žalbe nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 17. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.