REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 194/2020-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, Ranka Marijana i Melite Božičević Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. B. K., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. B. K. i ošt. G. G. protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola od 20. prosinca 2019. broj K-12/2017., u sjednici održanoj 17. veljače 2022., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja optuženika, odvjetnika M. M.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se žalba ošt. G. G., ukida se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Djelomično se prihvaća žalba opt. B. K., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni i sigurnosnoj mjeri na način da se,

- opt. B. K. prihvaćaju kao utvrđene po prvostupanjskom sudu, kazna zatvora u trajanju 3 (tri) mjeseca za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ/11. (toč. 1. izreke), kazna zatvora u trajanju 4 (četiri) mjeseca za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ/11. (toč. 2. izreke), kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz čl. 136. st. 3. KZ/11. (toč. 2. izreke) i kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine za kazneno djelo iz čl. 154. st. 2. KZ/11. (toč. 2. izreke), pa se opt. B. K., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci,

- opt. B. K. izrečena sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana iz čl. 70. KZ/11., ukida.

I Kž 194/2020-11

III. U ostalom dijelu žalba opt. B. K. i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom opt. B. K. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 4. KZ/11., opisana pod toč. 1. i 2. izreke, jednog kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 2. i 3. KZ/11., opisanog pod toč. 2. izreke, te jednog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u svezi st. 1. toč. 1. KZ/11. i čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. KZ/11. Optuženiku su, na temelju čl. 139. st. 2. KZ/11., utvrđene kazna zatvora u trajanju tri mjeseca (toč. 1. izreke) te kazna zatvora u trajanju četiri mjeseca (toč. 2. izreke), a na temelju čl. 136. st. 3. KZ/11., utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju jedne godine (toč. 2. izreke) te, na temelju čl. 154. st. 2.KZ/11., kazna zatvora u trajanju tri godine, pa je, primjenom čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci.

2. Na temelju čl. 70. st. 1. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana, koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, najdulje dvije godine. Primjenom čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) optuženik je dužan u cijelosti nadoknaditi troškove kaznenog postupka te paušalnu svotu u iznosu od 3.000,00 kuna.

3. Istom presudom, na temelju čl. 452. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), protiv optuženika je odbijena optužba zbog kaznenog djela protiv pravosuđa, sprječavanja dokazivanja iz čl. 306. st. 1. KZ/11.

4. Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik, opt. B. K. i ošt. G. G..

5. Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni.

6. Opt. B. K. putem branitelja M. M., odvjetnika iz P., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće. Optuženik se žali i putem branitelja R. B., odvjetnika iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na

I Kž 194/2020-11

ponovo odlučivanje pred potpuno izmijenjeno vijeće. Budući da se obje žalbe sadržajno nadopunjuju, bit će razmatrane kao jedinstvena žalba optuženika.

7. Ošt. G. G. putem opunomoćenika N. S. K., odvjetnika iz Z., u žalbi ne navodi izričitu žalbenu osnovu, s prijedlogom da se "odluči o troškovima oštećene".

8. Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

9. Na temelju čl. 475. ZKP/08. o sjednici drugostupanjskog vijeća izvješteni su optuženik i njegovi branitelji, odvjetnici M. M. te R. B., jer su to zahtijevali, te državni odvjetnik Republike Hrvatske. Sjednici je prisustvovao branitelj optuženika, odvjetnik M. M., dok uredno pozvani zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, opt. B. K. te njegov branitelj, odvjetnik R. B. nisu pristupili, pa je u skladu s čl. 475. st. 4. ZKP/08. sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

10. Žalba opt. B. K. je djelomično osnovana, i to u dijelu odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, žalba ošt. G. G. je osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

11. Suprotno žalbenim navodima opt. B. K., u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Sud prvog stupnja je, u odnosu na odlučne činjenice, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kaznena djela, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

12. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da prvostupanjski sud nije obrazložio sigurnosnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana iz čl. 70. KZ/11., odnosno da su navedeni razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

12.1. Nasuprot takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je izložio svoje razloge kako je optuženiku potrebno izreći sigurnosnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana iz čl. 70. st. 1. KZ/11., jer je počinio kaznena djela s obilježjem nasilja. Okolnost što pri tome nije prihvatio rezultate psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja iz kojeg ne proizlazi opasnost za ponavljanje istovrsnih ili težih kaznenih djela na strani optuženika, ne dovodi do bitne povrede odredaba kaznenog postupka uslijed koje se prvostupanjska presuda ne bi mogla s uspjehom ispitati. Međutim, o neispunjenju zakonskih pretpostavki za izricanje te mjere, biti će više riječi u okviru odgovarajuće žalbene osnove.

13. Nije u pravu optuženik ni kada tvrdi da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega je odbio optužbu protiv optuženika u odnosu na kazneno djelo sprečavanja dokazivanja iz čl. 306. st. 1. KZ/11., a niti da su u prvostupanjskoj presudi navedeni nejasni i u znatnoj mjeri proturječni razlozi u odnosu na ispunjenje kvalifikatornog

I Kž 194/2020-11

elementa bliske osobe vezano za teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u svezi st. 1. toč. 1. KZ/11.

13.1. Žalitelj zanemaruje činjenicu da je državni odvjetnik na raspravi 14. listopada 2019. odustao od optužbe protiv opt. B. K. zbog kaznenog djela sprečavanja dokazivanja iz čl. 306. st. 1. KZ/11. U takvoj situaciji, prvostupanjski je sud, na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP/08, pravilno izrekao presudu kojom se optužba protiv tog optuženika odbija, s dostatnim i jasnim obrazloženjem iz kojeg proizlazi da je tužitelj odustao od optužbe. Nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski je sud označio jasne i logične razloge iz kojih proizlazi da je, u konkretnom slučaju, ostvaren kvalifikatorni element bliske osobe u odnosu na teško kazneno djelo protiv spolne slobode. Prvostupanjski sud je imao u vidu činjenicu da su optuženik i oštećenica, tijekom inkriminiranog razdoblja, živjeli u zajedničkom kućanstvu, u smislu čl. 87. toč. 9. KZ/11. O ispunjenju tog kvalifikatornog elementa bit će više riječi u okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona.

14. Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., jer je „jedini i isključivi dokaz“ za počinjenje kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u svezi st. 1. toč. 1. KZ/11., upravo iskaz oštećenice, dok je odbijanjem dokaznog prijedloga za ispitivanje svjedokinje dr. R. K. prvostupanjski sud povrijedio načelo jednakosti oružja i pravo na obranu optuženika.

14.1. Istaknutim žalbenim navodima optuženik zapravo tvrdi da se na iskazu oštećenice ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda. Međutim, optuženik zanemaruje činjenicu da je ošt. G. G. bila ispitana u istrazi na dokaznom ročištu u skladu s odredbom čl. 235. ZKP/08., a potom je, upravo na prijedlog obrane, ispitana i na raspravi 17. prosinca 2019. u odnosu na kazneno djelo iz čl. 154. st. 2. u svezi st. 1. toč. 1. KZ/11. Prema tome, iskaz ošt. G. G. je u cijelosti konfrontirani dokaz, a optuženik je imao mogućnost neposrednog ispitivanja i konfrontacije sa oštećenicom (koje pravo je i koristio na raspravi), što zadovoljava kriterije pravičnosti postupka gledano u cjelini. Stoga nema govora da bi prvostupanjskom presudom bila povrijeđena odredba čl. 431. st. 2. ZKP/08., na koju žalitelj očito smjera.

14.2. Nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud nije teško povrijedio pravo jednakosti oružja, te pravo na obranu optuženika, time što je odbijen dokazni prijedlog za ispitivanje svjedokinje dr. R. K., kao nevažan. Treba napomenuti kako bitno svojstvo suđenja, sadržano u njegovom konstitutivnom elementu, nije narušeno samim time što opt. B. K. nije bilo dozvoljeno izvesti baš sve predložene dokaze. Prvostupanjski je sud na raspravi osigurao načelo jednakosti oružja jer je ispitao brojne svjedoke (ošt. G. G., svjedoke I. B., N. V., N. V. i S. P.) te vještake (dr. I. K., dr. D. S. i prof. V. L. P.) te pribavio podatke o provedenom očevidu, upravo prihvaćanjem dokaznih prijedloga obrane. Stroga se ne može tvrditi da bi, odbijanjem pojedinih dokaznih prijedloga, obrana bila stavljena u neravnopravan položaj prema optužbi. Sama tvrdnja da je neosnovano odbijen neki dokazni prijedlog obrane, ne znači da je, po nekom automatizmu, došlo do teške povrede prava na pravično suđenje (čl. 468. st. 2. ZKP/08.), niti je time na raspravi povrijeđeno pravo obrane.

I Kž 194/2020-11

Sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože. Pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP/08., sud je ovlašten odbiti izvođenje dokaza. Prvostupanjski sud je cijenio dokazni prijedlog obrane, uz jasno obrazloženje odluke o odbijanju, jer činjenice koje bi se predloženim dokazom, eventualno, mogle utvrditi, nisu odlučne. Drugo je pitanje je li odbijanjem dokaznih prijedloga obrane činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim, ali to predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će kasnije biti više riječi.

14.3. Iz izloženog je razvidno kako optuženiku nije teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. i 5/14. – pročišćeni tekst) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. dalje: Konvencija).

15. Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu čl. 468. st. 3. ZKP/08., jer vještakinje dr. D. S. i dr. V. L. P. nisu bile u mogućnosti usmeno i neposredno iznijeti nalaz i mišljenje na raspravi.

15.1. Naime, iz zapisnika o održanoj raspravi 13. veljače 2019., između ostalog, proizlazi da su na prijedlog obrane, u vremenu od 10,00 sati do 10,05 sati ispitane vještakinje dr. D. S. i dr. V. L. P., koje su, nakon što su pravilno upozorene u skladu s čl. 312. i čl. 425. ZKP/08., istovjetno iskazivale kao i u pisanom nalazu i mišljenju, što je sve konstatirano. Nakon toga, stranke nisu imale nikakva pitanja, a niti primjedbi na usmeno izloženo vještačenje. Iako je optuženik u pravu da je zamjetna kratkoća vremena iznošenja usmenog vještačenja, sama ta činjenica, kraj okolnosti da su vještakinje u cijelosti ostale kod svog pisanog vještačenja, ne ukazuje da je prvostupanjski sud u tijeku rasprave nepravilno primijenio odredbe o njihovom ispitivanju, a da je to utjecalo na presudu. Promašeno se žalitelj poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 86/2017. od 16. svibnja 2017., kojom je u stvari utvrđeno da sličan žalbeni prigovor nije od odlučnog utjecaja.

16. Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon, jer nije ostvarena kvalifikatorna okolnost teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 1. u svezi st. 1. toč. 1. KZ/11.

16.1. Nasuprot tim žalbenim prigovorima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da oštećenica ulazi u krug bliskih osoba, kako je to predviđeno čl. 87. toč. 9. KZ/11., koji obuhvaća i osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu. Iz navedenog proizlazi da se radi o osobama koje su u nekom obliku neformalne zajednice, koje su zbog određenih okolnosti međusobno povezane, neovisno o njihovom srodstvu. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da su optuženik i oštećenica bili u emotivnoj vezi od veljače 2016., nakon čega se oštećenica krajem travnja 2016. preselila iz Z. u P. na adresi ..., u stan optuženikovog oca kako bi ostvarili trajniju zajednicu, gdje su zajedno živjeli do kraja inkriminiranog razdoblja. Osim toga, iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme, sklopljenog 5. svibnja 2016., proizlazi da se oštećenica zaposlila u trgovačkom društvu C. d.o.o. koje je vodio optuženik. Te okolnosti nije

I Kž 194/2020-11

osporio niti optuženik. Prema tome, nema dvojbe da se radi o osobama koje ulaze u kategoriju osoba koja žive u zajedničkom kućanstvu, kako je to opisano u činjeničnom opisu prvostupanjske presude, jer su zajedno živjeli u istom stanu i zajednički privređivali (pri čemu nije odlučno koliko je tko trošio), a bili su povezani emotivnom vezom. Okolnost što svjedokinja S. B. nije viđala u stanu oštećenicu u vrijeme kada je čistila stan (u kojem nije bio prisutan niti optuženik), ili činjenica što je tijekom tog razdoblja oštećenica posjetila majku u Z., ili duljina trajanja njihovog zajedničkog kućanstva, ne dovode u sumnju pravilnost zaključka suda prvog stupnja da oštećenica ulazi u krug bliske osobe, kako to predviđa odredba čl. 87. toč. 9. KZ/11.

17. Suprotno žalbenim navodima optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, logični su i zakoniti. Uslijed toga su i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica, pravilno, utemeljeni na izvedenim dokazima.

17.1. Ošt. G. G., svojim iskazima na dokaznom ročištu i na raspravi, izravno tereti optuženika, opisujući događaje onako kako su i navedeni u izreci pobijane presude. Oštećenica je u svojim iskazima bila dosljedna, uvjerljiva, te je logično opisivala kako joj je optuženik prijetio kada mu je rekla da će ga napustiti. Nakon što su iznajmili gliser, prijetio je da će joj ubiti majku, hvatao je i davio za vrat. Otplovio je gliserom na otvoreno more kako ne bi mogla nikuda otići, a nakon što je pokušala pobjeći i skočila s glisera, vratio je natrag i nije joj dozvolio izaći iz kabine. Ponovno je prijetio ubojstvom majke, potom izvršio s njom nasilni oralni odnos, nakon čega je povraćala, a nakon što ga je uspjela nagovoriti da odu u restoran, uspjela je pobjeći u kuhinju restorana i tražiti djelatnike da pozovu policiju. Slično nasilničko ponašanje optuženika opisala je i svjedokinja N. V., bivša supruga optuženika, koje se odvijalo tijekom njihove bračne zajednice.

17.2. Iz psihologijsko psihijatrijskog vještačenja, provedenom po dr. H. M. i dr. A. L., proizlazi da je oštećenica proživjela strah visokog intenziteta, a povremeno i smrtni strah, te da je kod nje utvrđena akutna reakcija na stres. Nije uočena sklonost konfabuliranju, sugestibilnost, a niti elementi manipulativnosti. Oštećenica je sposobna zapamtiti događaje, vjerno ih reproducirati, te nema nikakvih motivacijskih elemenata koji bi mijenjali doživljeno iskustvo i dinamiku događaja ili eventualno motivaciju za neistinito optuživanje. Vještačenjem je, dakle, utvrđeno da je iskaz oštećenice vjerodostojan. Pravilno je, stoga, prvostupanjski sud utvrdio kako se manja odstupanja u iskazivanju oštećenice odnose na nebitne detalje, što je i logično s obzirom na protek vremena. Motiv za lažno iskazivanje na strani oštećenice nije uočen. Oštećenica se odmah nakon inkriminiranog događaja iselila iz zajedničkog kućanstva, a njezine stvari je optuženik vratio nakon njezinog traženja, o čemu prileže i fotografije u spisu.

17.3. Iskaz oštećenice da ju je optuženik davio i hvatao za vrat potvrđuje i sudsko medicinsko vještačenje dr. I. K., prema kojem je utvrđeno da je oštećenica zadobila krvne podljeve iza uha, te na stražnjoj strani vrata.

I Kž 194/2020-11

17.4. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio iskaz svjedoka N. V., koji je iskazivao da je u jednom trenutku oštećenica skočila sa stola za kojim je sjedila i počela vikati „ubit će me, zovite policiju“ te potom utrčala u kuhinju, šćućurila se i prekrila glavu rukama. Okolnost što su optuženik i oštećenica, prema mišljenju ovog svjedoka, u ranija dva navrata kada su došli u taj restoran izgledali kao „najnormalniji gosti“, nije od odlučnog značaja jer je oštećenica sama opisala da je bila prestravljena i u šoku, te da se zbog toga nije usudila bilo što poduzeti. Iskaz svjedoka S. P. nema takav značaj kojem mu žalitelj pridaje. Oštećenica nije iskazivala da ju je optuženik zaključavao u kabini glisera, već je opisivala da ju je prisiljavao da bude u kabini i da ne izlazi kako bi, u slučaju da netko prođe pored njih, ne bi čuo da viče ili vidi njezine ozljede.

17.5. Žalitelj nalazi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i zato jer je prvostupanjski sud odbio prijedloge obrane za izvođenjem dokaza. Međutim, prvostupanjski sud je jasno izložio zašto je odbio prijedlog obrane za ispitivanjem svjedokinje dr. R. K., smatrajući taj dokaz nevažnim za utvrđenje činjeničnog stanja. Iz povijesti bolesti sastavljenoj po toj svjedokinji proizlazi da oštećenica osjeća bol pri gutanju, žvakanju i otvaranju usta. Oštećenica je, jasno, iskazala na raspravi da je prilikom pregleda opisivala nasilni oralni odnos, ali ne zna što je, doista, uneseno u medicinsku dokumentaciju. Vezano uz prijedlog obrane za suočenje ošt. G. G. i svjedokinje I. B., prvostupanjski sud je obrazložio zašto je i taj prijedlog odbio. Naime, državni odvjetnik je odustao od optužbe u odnosu na kazneno djelo sprečavanja dokazivanja, pa je suočenje te svjedokinje u odnosu na to kazneno djelo nevažno. Osim toga, dio iskaza te svjedokinje, kao bliske i pristrane prijateljice optuženika, u dijelu kojem je iskazivala o karakteru optuženika i oštećenice, pravilno je ocijenjeno nevjerodostojnim, pa je u tom smislu i suočenje s oštećenicom, pravilno, odbijeno kao odugovlačeće.

17.6. Prvostupanjski je sud prihvatio prijedlog obrane za pribavljanjem podataka je li obavljen očevid na plovilu i jesu li izuzeti kakvi tragovi, pa je nejasan žalbeni prigovor da tom dokaznom prijedlogu nije udovoljeno. Okolnost što tom prilikom nisu izuzeti tragovi počinjenja kaznenog djela nije od utjecaja na utvrđeno činjenično stanje.

17.7. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik ostvario objektivna i subjektivna obilježja kvalificiranog kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 3. KZ/11.. Optuženik je oštećenici, s namjerom da je zadrži na plovilu, oduzeo mobitel, te je odvezao na otvoreno more, hvatao je i davio, a potom kako bi spriječio pokušaj bijega s plovila, skočio za njom te je vratio na gliser. Optuženik je oštećenicu zatvorio u unutrašnjost kabine i govorio da će odrobijati ako treba, a sve će izgledati kao nesretan slučaj. Tek treći dan je oštećenica uspjela nagovoriti optuženika da odu u restoran, pa kad su došli, pobjegla u kuhinju restorana i zatražila djelatnike da pozove policiju. Iskaz oštećenice potvrđen je psihologijsko psihijatrijskim vještačenjem, sudskom medicinskim vještačenjem, a djelomično i iskazom svjedoka N. V.. Takav zaključak nije doveden u sumnju žalbenom tvrdnjom da je plovilo specifično sredstvo s kojeg se ne može otići u svakom trenutku.

18. Nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te

I Kž 194/2020-11

savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da optuženik počinio odnosna kaznena djela. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje na koje se upućuje žalitelj.

19. U pravu je optuženik kada se žali zbog odluke o kazni, a nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da optuženiku treba izreći „strožu jedinstvenu kaznu zatvora“.

19.1. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

19.2. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Osobito treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela. Dakle, zadatak suda se ne ograničava samo na postupak kojim se, iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina, kreira konkretno ostvareno kazneno djelo, već treba izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za pravičnu odluku o vrsti i mjeri kazne.

19.3. Prvostupanjski sud je prilikom odmjeravanja kazne, otegotnim, cijenio optuženiku njegovu dosadašnju osuđivanost, kao i način počinjenja terećenih kaznenih djela, a osobito činjenicu da je optuženik postupao bezobzirno, zbog čega je oštećenica doživjela dodatno poniženje te pretrpjela strah i bespomoćnost. Olakotnim je cijenjena okolnost da je optuženik otac maloljetnog djeteta.

19.4. Optuženik nije u pravu kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio njegovu osuđivanost zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u vrijeme presuđenja. Međutim, u pravu je da je tijekom žalbenog roka, dakle nakon izricanja pobijane presude, nastupila rehabilitacija. Prema čl. 19. st. 4. al. 5. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji („Narodne novine“ broj 143/12., 105/15. i 32/17.), propisano je da je rehabilitacija nastupa po sili zakona kad protekne tri godine od dana isteka roka provjeravanja kod uvjetne osude, pod uvjetom da počinitelj kaznenog djela nije ponovno osuđen zbog novog kaznenog djela. Imajući u vidu da je optuženik osuđen presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 9. veljače 2011. broj Ks-107/10., pravomoćnom 14. veljače 2012., kojom mu je primijenjena uvjetna osuda na vrijeme od pet godina, proizlazi da je rehabilitacija za navedeno kazneno djelo nastupila 14. veljače 2020., a do tog vremena optuženik nije bio ponovno osuđen.

19.5. Imajući u vidu tako utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, prvostupanjski sud je, primjereno, utvrdio pojedinačne kazne zatvora za svako kazneno djelo (pod toč. 1.

I Kž 194/2020-11

i 2. izreke). S obzirom na međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, kao i činjenicu da je nastupila rehabilitacija za kazneno djelo iz čl. 272. st. 2. KZ/97., te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, kao i svrsi kažnjavanja i pravilima o stjecaju kaznenih djela, jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, moći će se izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela. Tako odmjerenom kaznom će se utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

20. U pravu je optuženik kada u žalbi tvrdi kako, u konkretnoj situaciji, nije bilo mjesta izricanju sigurnosne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana, jer za njezino izricanje nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 70. KZ/11. Svrha sigurnosnih mjera je otklanjanje okolnosti koje omogućuju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela. Točno je da je optuženik proglašen krivim za počinjenje kaznenih djela s elementima nasilja, kako je to utvrdio prvostupanjski sud. Međutim, psihijatrijsko psihologijskim vještačenjem provedenom po dr. D. S. i prof. V. L., nije utvrđeno postojanje realne opasnosti od počinjenja istovrsnih ili težih kaznenih djela na strani optuženika, slijedom čega nije predloženo izricanje te mjere. Stoga je, u tom dijelu, trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu i ukinuti sigurnosnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana iz čl. 70. KZ/11. koja je prvostupanjskom presudom izrečena optuženiku.

21. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu čl. 476 st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

22. Stoga je, primjenom čl. 482. i čl. 486. ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

23. U pravu je ošt. G. G. da je prvostupanjski sud, u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka, propustio dati razloge o odlučnim činjenicama, čime je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

23.1. Naime, prvostupanjski je sud, na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08., odlučio da je optuženik dužan u cijelosti naknaditi troškove kaznenog postupka, te paušalnu svotu u iznosu od 3.000,00 kn, jer plaćanjem istih neće biti dovedena u pitanje njegova egzistencija, a niti osoba koje je dužan uzdržavati. Iz takvog, paušalnog, obrazloženja nije jasna ni osnova, a niti visina troškova nastalih tijekom ovog kaznenog postupka, koje je optuženik dužan nadoknaditi. Očito je prvostupanjski sud propustio odlučiti o troškovima kaznenog postupka oštećenice, iako je takav zahtjev postavila putem svog opunomoćenika na raspravi 17. prosinca 2019.

I Kž 194/2020-11

23.2. Stoga je, na temelju članka 483. st 1. ZKP/08., trebalo ukinuti pobijanu presudu u odluci o troškovima kaznenog postupka te predmet u tom dijelu uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

24. U ponovljenom postupku odlučivanja o troškovima kaznenog postupka prvostupanjski sud će, uvažavajući primjedbe na koje mu je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom, nakon što utvrdi koji su sve troškovi nastali tijekom postupka, o istima odlučiti posebnim rješenjem.

Zagreb, 17. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.