Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 26 Gž Ovr-679/2021-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Z. b. d.d., OIB: …, Z., koju zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u O. društvu B., Š., D. i S. d.o.o. u Z., protiv ovršenice V. O. M., OIB: …, iz S., koju zastupa punomoćnica A.-M. L. B., odvjetnica u O. d. D. i p. d.o.o., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru broj Ovr-615/2021-14 od 8. rujna 2021., dana 17. veljače 2022.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba ovrhovoditelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru broj Ovr-615/2021-14 od 8. rujna 2021. pod toč. I. izreke.
II. Nepobijane toč. II., III. i IV. izreke navedenog rješenja ostaju neizmijenjene.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem pod toč. I. izreke odgođena je ovrha u ovoj ovršnoj stvari do pravomoćnog okončanja parnice koja se vodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu pod brojem P-463/2021, toč. II. izreke odgođeno je uredovanje radi procjene vrijednosti nekretnine za 17. rujna 2021., toč. III. izreke odlučeno je da će se odgođena ovrha nastaviti po službenoj dužnosti nakon proteka vremena za koje je određena, dok je toč. IV. izreke odbijen prijedlog ovršenika za prekid postupka kao neosnovan.
2. Navedeno rješenje pod toč. I. izreke pravodobno izjavljenom žalbom, pobija ovrhovoditelj iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanim čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti rješenje i nastaviti s ovrhom.
3. Ovršenica je podnijela odgovor na žalbu.
4. Žalba ovrhovoditelja nije osnovana.
5. U obrazloženju pobijanog rješenja, prvostupanjski sud navodi da je na temelju Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206596531/06 od 10. svibnja 2006., solemniziranim pred javnim bilježnicima G. F. i L. J. 10. svibnja 2006. pod brojem OU-658/2006, izmijenjenim Dodatkom ugovora o kreditu koji je soleminiziran pred javnim bilježnikom G. F. 10. kolovoza 2020. pod brojem OV-4931/20, doneseno rješenje o ovrsi od 13. srpnja 2021. kojim je određena ovrha na kčbr. 56 upisanoj u zk. ul. 290 k.o. S. u vlasništvu ovršenice, protiv kojeg je ovršenica izjavila žalbu, prijedlog za odgodu ovrhe i prijedlog za prekid postupka. U prijedlogu za odgodu ovrhe ovršenica se poziva na čl. 65. st. 4. i 5. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., u daljnjem tekstu: OZ) navodeći da je pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu podnesena tužba radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave na temelju koje je pokrenut ovršni postupak i da bi provođenjem ovrhe pretrpjela nenadoknadivu štetu jer bi ostala bez imovine neophodne za život. Navodi da ovrhovoditelj ne uzima u obzir pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa i da je dužnost suda ocijeniti ništetnost ugovornih odredaba po službenoj dužnosti. Polazeći od činjenice da je Sud Europske unije u presudi C-407/18 od 26. lipnja 2019. u predmetu Kuhar c/a Addiko Bank d.d. utvrdio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta nema mogućnosti, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nedopuštene u smislu te direktive i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu, kao i da je u postupku donošenja prethodne odluke koji je rezultirao donošenjem presude broj C-407/18 u predmetu Kuhar c/a Addiko Bank d.d. činjenični supstrat nacionalnog postupka bio istovjetan predmetnom u kojemu je ovrhovoditelj, bankarska institucija inicirala protiv dužnika ovršni postupak na osnovu ugovora o kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na koju ovršnu ispravu je ovršenik prigovarao ništetnosti i u pogledu toga pokrenuo i parnični postupak, kao i da Sud Europske unije u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna odredba slovenskog Ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi čl. 65. st. 1. OZ-a u pogledu činjenja vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije, pa je zaključio da u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojem se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koju bi potrošač u tom slučaju ostvario kao vid pravne zaštite je nepotpuna i nedovoljna i ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe, prvostupanjski sud zaključuje da su ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji je pokrenut pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu u predmetu broj P-463/2021.
6. U žalbi ovrhovoditelj ističe da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 65. st. 1. OZ-a za odgodu ovrhe jer ovršenica nije učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je odgoda ovrhe potrebna da bi se spriječilo nasilje, kao i da je ispunjena jedna od taksativno navedenih pretpostavki pod toč. 1. do 10. navedene zakonske odredbe. Citirajući stajalište pravne doktrine i sudske prakse u pogledu definiranja pojma vjerojatnosti smatra da nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da je ovršenica učinila vjerojatnim da bi prodaja nekretnine za nju predstavljala nenadoknadivu štetu obzirom i sve kada bi se prodala ispod svoje tržišne cijene i pod pretpostavkom da je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti usvojen ovršenica bi imala mogućnost tražiti isplatu svega što je ovrhovoditelj stekao unovčenjem nekretnine jer je ovrhovoditelj banka koja raspolaže se dostatnim novčanim sredstvima za podmirenje eventualne štete. Nadalje, smatra da ovršenica nije dokazala niti ispunjenom pretpostavku iz čl. 65. st. 1. OZ-a jer parnicu za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu nije pokrenula ona (ovršenica) nego korisnik kredita (D. M.) pa ostaje upitno može li se uopće odgoditi ovrha na temelju tužbe koju je podnijela neka druga osoba a ne ovršenica.
7. U odgovoru na žalbu ovršenica se protivi žalbenim navodima i prihvaća stajalište prvostupanjskog suda izraženo u pobijanom rješenju.
8. Nisu osnovani žalbeni navodi ovrhovoditelja kojima ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Ovrhovoditelj niti sadržajno niti po zakonskom određenju ne ukazuje na bilo koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a ispitivanjem rješenja po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku.
9. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odgodio ovrhu do okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu temeljem kojeg je ovrha određena. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u pogledu nepoštenog postupanja banaka, između ostalih i ovrhovoditelja, u ugovaranju načina promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u vezi čega je u postupku kolektivne zaštite pružena pravna zaštita koja se reflektira na potrošače u individualnim postupcima, te da korisnik kredita u parničnom postupku ostvaruje individualnu pravnu zaštitu utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, a da se za potraživanje temeljem tog ugovora vodi ovrha na nekretnini ovršenice, uvažavajući obvezujuću praksu Suda Europske unije iz postupka donošenja prethodne odluke broj C-407/18 koju je prvostupanjski sud analizirao i detaljno obrazložio kao činjenično podudarnu i gotovo identičnu situaciji u konkretnoj ovrsi, kao što su gotovo identični i propisi slovenskog zakonodavstva koji reguliraju mogućnost odgode ovrhe, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da bi se primjena čl. 65. OZ-a na način kako inzistira ovrhovoditelj u žalbi protivilo Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima s gledišta načela djelotvornosti kada bi se u tom slučaju ispitivale prema nacionalnom zakonodavstvu još i dodatne pretpostavke za odgodu ovrhe (nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete), pri čemu Sud Europske unije jasno navodi da bi pravna zaštita koju bi potrošač ostvario a posterio (nakon što je nekretnina prodana), bila nepotpuno, nedovoljno i neučinkovito sredstvo zaštite protiv korištenja nepoštene odredbe. Na isto nije od utjecaja što je parnični postupak pokrenuo korisnik kredita, a nije ga pokrenula ovršenica, obzirom se pravni učinci presude koja bude donesena u tom postupku izravno primjenjuju na pravni odnos ovrhovoditelja i ovršenice kao založne dužnice, a založni dužnik u toj parnici ne mora nužno sudjelovati na strani suparničara.
10. Stoga je ovaj sud odbio žalbu ovrhovoditelja i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a, u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a, potvrdio rješenje pod toč. I. izreke, dok rješenje u preostalom dijelu ostaje neizmijenjeno.
U Varaždinu 17. veljače 2022.
Sutkinja
Sanja Bađun, v.r.
