1              Poslovni broj: Gž-1783/2023-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1783/2023-3

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, Dragice Samardžić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je sastavila viša sudska savjetnica-specijalist Maja Kristić, u pravnoj stvari tužiteljice M. S., OIB: ..., V., zastupane po punomoćniku D. O., odvjetniku iz S., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Koprivnici, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Koprivnica broj Pn-22/2023-14 od 4. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se, kao neosnovana, žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog u Koprivnica broj Pn-22/2023-14 od 4. svibnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da tuženik tužiteljici isplati iznos od 50.362,00 kn / 6.684,19 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako je precizirano pod toč. I. izreke te je tužiteljici naloženo da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 929,04 eura / 6.999,85 kn (toč,. II. izreke).

 

2. Protiv citirane presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP-a) s prijedlogom da se ista preinači, podredno ukine.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na ovaj žalbeni razlog, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, za svoju odluku je dao jasne i razumljive razloge, a nije počinio niti druge bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice, kao vlasnice stana u Ulici ... u V., opisanog kao 4. Suvlasnički dio: 126/1000 etažno vlasništvo (E-4) nekretnine oznake čest. zem. 1522, ZU 13302, k.o. V., za isplatom iznosa od 50.362,00 kn / 6.684,19 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa, koji iznos predstavlja razlike između tržišne i zaštićene najamnine u razdoblju od 1. listopada 2021. pa do 31. srpnja 2022.

 

7. Prema stanju u spisu proizlazi da je tužiteljica pravo vlasništva predmetnog stane stekla temeljem Ugovora o kupoprodaji od Ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog između M. K., L., OIB: ... i D. S., Z., OIB: ... kao prodavatelja i tužiteljice kao kupca dana 23. rujna 2021. Također, iz odredbe čl. 6. navedenog Ugovora proizlazi da je tužiteljica upoznata sa stanjem nekretnine i da je konstatirano da se u stanu koji je predmet kupoprodaje nalazi zaštićeni najmoprimac, koji iz stana mora izaći prema pismenom dogovoru s novim vlasnikom, a najkasnije do dana propisanog zakonom.

 

8. Tužiteljica tvrdi da trpi štetu koju predstavlja razlika iznosa između najamnine za predmetni stan koja se može ostvariti na tržištu i zaštićene najamnine koju je primala u utuženom razdoblju i da je za tu štetu odgovoran tuženik, kao zakonodavac, jer je Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96 i 48/98 u daljnjem tekstu: ZNS), kojim se vlasnicima stanova, u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nametnuo prekomjeran teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, a isto je  protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je ratificirana 5. studenog 1997. kao i odredbama čl. 48. st. 1. uz ograničenja prema čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

 

9. Temeljem naprijed navedenog utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan jer tužiteljica, u trenutku stupanja na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 – dalje u tekstu ZNS), nije bila vlasnica stana već je to postala naknadno tek 2021. Obrazlaže da je tužiteljica, znajući da u stanu živi zaštićena najmoprimka, istoga odlučila kupiti i na taj način pristala na primanje iznosa zaštićene najamnine, a ne tržišne najamnine kao dio poslovnog rizika u kojeg je svjesno ušla i na njega pristala. Nadalje, da se negativne posljedice poslovnog rizika ne mogu prebacivati na drugu osobu obzirom na to da su one rezultat poslovne politike i umješnosti u nastupu na tržištu i stoga da se nisu kumulativno ispunile sve propisane pretpostavke iz odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima. („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: ZOO) da bi nastao izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu.

 

10. U žalbi tužiteljica navodi da prvostupanjski sud niti jednim argumentom nije obrazložio iz kojeg razloga je tužbeni zahtjev žaliteljice odbijen kao neosnovan niti je naveo na kojim dokazima temelji svoju odluku. Da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da pravo na isplatu razlike najamnine imaju samo oni vlasnici stanova koji su to bili u trenutku stupanja na snagu ZNS-a i da je isti pravno nerazuman i neživotan. Smatra joj je tuženik, kao zakonodavac, propuštanjem da se ostvari pravedna ravnoteža općeg interesa zajednice i pojedinačnog prava tužitelja, nanio štetu u vidu neodgovarajuće najamnine i da je nevažno na kojem pravnom temelju je žaliteljica stekla vlasništvo na konkretnoj nekretnini. Također, ističe da nema mjesta primjeni instituta ‘’pristanka oštećenika’’ s obzirom da nije pristala unedogled trpjeti štetu koju joj kontinuirano nanosi tuženik.

 

11. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je zauzeo pravilno pravno shvaćanje da tužiteljica, uz postojeću zakonsku regulativu te pokušaje Vlade Republike Hrvatske u složenom postupku transformacije stanarskog prava u institut zaštićenog najma da osigura relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine te općeg interesa zajednice - uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju, nije mogla očekivati da će po redovnom tijeku stvari, iznajmljivanjem stana koji je nečiji dom, ostvariti korist u razlici između zaštićene i slobodno ugovorene zakupnine.

 

12. To je naime, izraženo shvaćanje i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-829/22-2 od 17. listopada 2023. kada je odgovoreno na revizijsko pitanje da: "Vlasnik stana u kojem se nalazi zaštićeni najmoprimac, koji je vlasništvo stana stekao na temelju pravnog posla 2008., znajući da se u istom nalazi zaštićeni najmoprimac, nema pravo na naknadu štete u visini razlike između zaštićene i tržišne najamnine, tj. pravo na primjerenu naknadu zbog ograničenja njegova prava vlasništva na stanu zbog činjenice da u predmetnom stanu živi zaštićeni najmoprimac."

 

13. Točno je da sustav zaštićenog najma, uveden Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96 i 48/98 u daljnjem tekstu: ZNS), kojim se vlasnicima stanova, u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva i da isto vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, a što je protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je ratificirana 5. studenog 1997. kao i odredbama čl. 48. st. 1. uz ograničenja prema čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, iz čega bi proizlazila osnovanost tužbenog zahtjeva, ali samo u slučaju da je tužitelj, trenutkom stupanja na snagu ZNS-a, već bio vlasnikom stana, u odnosu na koji mu je država nametnula prekomjerni teret i samom tom činjenicom nije imao mogućnost izbora.

 

14. Vlada Republike Hrvatske, svjesna prekomjernog tereta koji trpe vlasnici stanova opterećenih pravom najma uz zaštićenu najamninu izradila je nacrt Zakona o najmu stanova (prosinac 2002.) kojim nacrtom nije radikalno izmijenjen odnos između zaštićene i tržišne najamnine te je izradila i prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (studeni 2013.) prema kojem bi postepeno, kroz vrijeme od deset godina od stupanja na snagu zakona (2023.) zaštićena najamnina trebala biti izjednačena s tržišnom (slobodno ugovorenom). Ni jedan od ovih dokumenata nije saživio. Tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 68/18 - dalje: ZIDZNS) u čl. 28.c propisano je da 1. rujna 2023. prestaje pravo zaštićenog najmoprimaca i zaštićenih podstanara na zaštićenu najamninu i druga prava zaštićenih najmoprimaca i zaštićenih podstanara, ako tim Zakonom nije propisano drukčije, osim prava na zaštićenu najamninu i drugih prava najmoprimaca i zaštićenih podstanara stanova koji su u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, jedinica područne (regionalne) samouprave ili Republike Hrvatske. Međutim i navedena odredba ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020.

 

15. Dakle, u slučaju kada je tužiteljica, nakon stupanja na snagu ZNS-a, znajući da u stanu živi zaštićena najmoprimka, istoga odlučila kupiti i na taj način pristala na primanje iznosa zaštićene najamnine, a ne tržišne najamnine, pri čemu isti niti tvrdi, niti dokazuje da je mogao razumno očekivati (javno dostupni planovi i izjave Vlade Republike Hrvatske u tom pravcu) da će se sustav zaštićenog najma ukinuti u razumnom vremenu nakon kupnje (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova ‑ „Narodne novine“, broj 68/18/ stupio je na snagu 4. kolovoza 2018.), nedostaje uzročno posljedična veza između postupanja tuženik i eventualne štete, koju tužiteljica trpi u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine.

 

16. Pravilna je i odluka o trošku, utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

 

17. Slijedom izloženog, pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 7. ožujka 2024.