Poslovni broj: UsI-1375/21-11
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Tomislavu Krušlinu, uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice S. T. iz Z., OIB: …, zastupane po opunomoćeniku T. Lj., odvjetniku u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnji ured, Z., OIB: …, zastupanog po A.-M. Ć., službenoj osobi, radi priznavanja prava na novčanu naknadu, 17. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnji ured, KLASA: UP/II-102-05/21-01/100, URBROJ: 344-68/6-21-02 od 14. travnja 2021.
Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, R. u. Z., KLASA: UP/I-102-05/00-01/4993, URBROJ: 251-67/18-20-16 od 22. listopada 2020.
II. Priznaje se tužiteljici pravo na novčanu naknadu.
III. Nalaže se prvostupanjskom javnopravnom tijelu u roku od 30 dana odlučiti o visini i trajanju novčane naknade tužiteljice.
IV. Nalaže se tuženiku u roku od 30 dana naknaditi tužiteljici trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn, dok se tužiteljica odbija s ostatkom zatraženog iznosa.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnji ured, KLASA: UP/II-102-05/21-01/100, URBROJ: 344-68/6-21-02 od 14. travnja 2021. odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, R. u. Z., KLASA: UP/I-102-05/00-01/4993, URBROJ: 251-67/18-20-16 od 22. listopada 2020. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za priznavanje prava na novčanu naknadu.
2. Tužiteljica u tužbi osporava rješenje tuženika i predlaže oglasiti ništavim, podredno poništiti osporeno rješenje tuženika.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe i predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika, spis Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu broj Pp-1006/2021 te je održao raspravu 7. veljače 2022. u prisutnosti zastupnika stranaka.
6. Prema članku 46. stavku 1. Zakona o tržištu rada („Narodne novine“ broj 120/18 i 30/20; dalje: ZTR) pravo na novčanu naknadu stječe nezaposlena osoba koja u trenutku prestanka radnog odnosa odnosno prestanka obavljanja samostalne djelatnosti ima najmanje devet mjeseci rada u posljednja 24 mjeseca.
6.1. Prema članku 48. stavku 1. ZTR-a pravo na novčanu naknadu nema nezaposlena osoba kojoj je radni odnos prestao:
1. zbog toga što je otkazala radni odnos odnosno službu, osim u slučaju izvanrednog otkaza ugovora o radu uzrokovanog ponašanjem poslodavca,
2. pisanim sporazumom o prestanku radnog odnosa odnosno službe,
3. sudskom nagodbom kojom je utvrđen prestanak radnog odnosa,
4. zbog toga što nije zadovoljila na probnom radu ili nije zadovoljila tijekom pripravničkog odnosno vježbeničkog staža odnosno nije u propisanom roku položila stručni ispit koji je posebnim propisom utvrđen kao uvjet za nastavak rada
5. redovnim otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika ili izvanrednim otkazom zbog teške povrede radne obveze odnosno službene dužnosti ili prestankom službe po sili zakona zbog razloga uvjetovanih ponašanjem službenika ili
6. zbog izdržavanja kazne zatvora duže od tri mjeseca.
7. Iz podataka spisa tuženika proizlazi:
- da se tužiteljica prijavila kao nezaposlena osoba Hrvatskom zavodu za zapošljavanje i da je 12. kolovoza 2020. podnijela zahtjev za novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti u kojem je navela da joj je radni odnos prestao 10. kolovoza 2020.,
- da je zaključkom od 7. rujna 2020. tužiteljica pozvana u roku od 8 dana dostaviti dokaz o razlogu prestanka radnog odnosa kod poslodavca A. A. J.D.O.O., okončanog 10. kolovoza 2020.,
- da je citiranim rješenjem R. u. Z. od 22. listopada 2020. odbijen zahtjev tužiteljice, jer da nije priložila potreban dokaz o razlogu prestanka radnog odnosa,
- da je tužiteljica podnijela prigovor (uz naknadno pojašnjenje od 24. studenog 2021. da se radi o žalbi) protiv rješenja R. u. Z. od 22. listopada 2020., uz dostavu zapisnika od 25. rujna 2020. o saslušanju svjedoka, sastavljenog kod Državnog inspektorata,
- da iz zapisnika od 25. rujna 2020. proizlazi da je tužiteljica u postupku inspekcijskog nadzora nad poštivanjem propisa iz radnih odnosa kod bivšeg poslodavca A. A. j.d.o.o. u bitnome izjavila da je s radom započela 30. svibnja 2020., da ju je poslodavac tek 12. lipnja 2020. prijavio na mirovinskog i zdravstveno osiguranje, da joj nije uručio prijave na dotična obvezna osiguranja, da je radila u smjenama i to šest dana u tjednu, uz česti prekovremeni rad, da je radila do 19. srpnja 2020., kada je poslodavcu rekla da više neće raditi jer joj nije isplatio plaću i nije željela nastaviti raditi u takvim okolnostima, da joj poslodavac za cijeli period nije isplatio plaću, da joj nije dostavio otkaz u pisanom obliku niti joj je dostavio odjave s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja,
- da je Državni inspektorat, na poziv prvostupanjskog javnopravnog tijela, u svojem očitovanju od 9. veljače 2021. naveo kako je tužiteljica 22. rujna 2020. podnijela predstavku protiv poslodavca A. A. j.d.o.o. zbog neisplate plaće, da je za tužiteljicu poslodavac prijavio prestanak radnog odnosa s danom 10. kolovoza 2020., da je kao razlog prestanka naveden sporazum radnika i poslodavca, da je poslodavac predočio sporazum od 10. kolovoza 2020. i da na njemu nema potpisa tužiteljice, da je protiv poslodavca podnesen optužni prijedlog zbog pojedinih prekršaja iz Zakona o radu, da poslodavac nije postupio po rješenjima za izdavanje obračuna plaće tužiteljici i nije joj isplatio plaću, da je mišljenje inspektorice rada kako se ne radi o sporazumnom prestanku radnog odnosa već da je do prestanka radnog odnosa došlo skrivljenim ponašanjem poslodavca.
8. Tuženik u osporenom rješenju obrazlaže da tužiteljica uz zahtjev za novčanu naknadu nije priložila dokaz o razlogu prestanka posljednjeg radnog odnosa s danom 10. kolovoza 2020. niti je isti dostavila po zaključku za dostavu dokaza u određenom roku. Stoga, tuženik smatra da je pravilno odbijen njezin zahtjev, dok u odnosu na zapisnik od 25. rujna 2020. i očitovanje Državnog inspektorata od 9. veljače 2021. tuženik navodi da se iz istog ne može na nedvojben način utvrditi datum i razlog prestanka radnog odnosa, kao i da mišljenje Državnog inspektorata ne utječe na drugačije rješavanje upravne stvari.
9. Sud je pribavio spis Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu broj Pp-1006/2021 iz kojeg, između ostalog, proizlazi:
- da tužiteljica nije potpisala sporazum od 10. kolovoza 2020. o prestanku radnog odnosa kod poslodavca A. A. j.d.o.o.,
- da je tužiteljica prilikom saslušanja izjavila, u bitnome, da joj poslodavac A. A. j.d.o.o. nije izdao pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, da je nije prijavio na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, da joj nije isplatio niti jednu plaću od svibnja do 19. srpnja 2020. do kada je radila, da joj je poslodavac dao ugovor o radu od 12. lipnja do 10. srpnja 2020., da joj nije platio niti jednu kunu za rad koji je obavila, da joj nije uručio pisanu odluku o otkazu ugovora o radu,
- da ostali svjedoci, koji su bili zaposleni kod navedenog poslodavca, u bitnom iskazuju na istovjetan način u pogledu uvjeta rada kod A. A. j.d.o.o.,
- da je poslodavac A. A. j.d.o.o. presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu broj Pp-1006/2021 od 10. rujna 2021. proglašen krivim za počinjenje više prekršaja iz područja radnih odnosa na štetu radnika, između ostalog, i na štetu tužiteljice,
10. Suprotno stavu javnopravnih tijela, sud smatra da se već iz dokaznog materijala prikupljenog tijekom upravnog postupka, što potvrđuju i naknadno pribavljeni podaci spisa Pp-1006/2021, mogao izvesti pouzdani zaključak o (ne)postojanju zapreka iz članka 48. stavka 1. ZTR-a za priznavanje prava tužiteljice na novčanu naknadu.
11. U konkretnom slučaju očigledno ne postoji zapreka iz članka 48. stavka 1. toč.
3., 4. i 6. ZTR-a, jer nema naznake da bi bio vođen spor i sklapana sudska nagodba niti ima naznake da tužiteljica ne bi zadovoljila na probnom radu ili da bi bila na izdržavanju zatvorske kazne. Nadalje, očigledno se ne radi o prestanku radnog odnosa skrivljenim ponašanjem radnika, jer nije tužiteljica kršila obveze iz radnog odnosa već je poslodavac bio taj koji kontinuirano nije izvršavao svoje obveze iz radnog odnosa na štetu tužiteljice. Dakle, nema naznake da bi postojala zapreka iz članka 48. stavka 1. toč. 5. ZTR-a. Navedenom treba dodati i to da je u prekršajnom postupku utvrđeno kako poslodavac nije donio pisanu i obrazloženu odluku o otkazu ugovoru o radu s danom formalne odjave (10. kolovoza 2020.). Stoga se ne može tvrditi da postoje razlozi prestanka radnog odnosa koji se mogu pripisati krivnji tužiteljice (kršenje obveza iz radnog odnosa ili nezadovoljavanje na probnom radu). Upravo suprotno, iz relevantnog dokaznog materijala je razvidno kako je poslodavac kršio obveze iz ugovora o radu i propisa iz područja radnih odnosa. Nadalje, s obzirom da tužiteljica nije potpisala sporazumni prestanak ugovora o radu, ne može se govoriti o postojanju zapreke iz članka 48. stavka 1. toč. 2. ZTR-a. Konačno, prema ocjeni suda, ne može se isticati ni postojanje zapreke iz članka 48. stavka 1. toč. 1. ZTR-a. Naime, tužiteljica je prestala s radom 19. srpnja 2020., jer više nije htjela raditi kod poslodavca koji joj, uz druga kršenja prava iz radnog odnosa, kontinuirano nije isplaćivao plaću za obavljeni rad. Dakle, ovakvo ponašanje moglo bi se podvesti pod izvanredni otkaz od strane tužiteljice uzrokovan ponašanjem poslodavca (članak 116. Zakona o radu, „Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19; dalje: ZR).
11.1. Uz naprijed navedeno, treba uzeti u obzir da je tužiteljica pravno neuka osoba i da je ista očigledno bila izložena kontinuiranom kršenju prava iz radnog odnosa i prekarnim uvjetima rada, uz izraženu materijalnu nesigurnost uslijed neisplate plaće. Sud smatra da u takvoj situaciji, kada poslodavac nepravodobno podnosi prijave na obvezna osiguranja, opetovano krši prava radnika i ne donosi odluku o otkazu u pisanom obliku, što sve znatno otežava dokazivanje nepostojanja zapreka iz članka 48. stavka 1. ZTR-a, nije nužno ni opravdano inzistirati na tome da tužiteljica mora precizno dokazati na koji način je okončan njezin radni odnos, kada se iz prikupljenog dokaznog materijala može zaključiti da na strani tužiteljice ne egzistiraju zapreke iz članka 48. stavka 1. ZTR-a za priznavanje prava na novčanu naknadu. Iz istih razloga, valjalo je uvažiti i to da je tužiteljica naknadno tijekom žalbenog postupka (članak 108. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“ broj 47/09; dalje: ZUP) dostavila relevantne dokaze za odluku o njezinom zahtjevu, posebice kada se uzme u obzir da su i javnopravna tijela, nakon primitka novog dokaza, nastavila s daljnjim prikupljanjem podataka u svezi razloga prestanka radnog odnosa (ali su o tome izvela pogrešan zaključak).
12. Uvažavajući izloženo, sud ne prihvaća zaključak javnopravnih tijela o tome da se ne može utvrditi razlog prestanka radnog odnosa tužiteljice s poslodavcem A. A. j.d.o.o. Prema mišljenju suda, relevantno je pitanje postoje li zapreke za priznavanje prava iz članka 48. stavka 1. ZTR-a. Kako sud ne nalazi da iste postoje, što je naprijed obrazloženo, to je valjalo poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje pozivom na članak 58. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS). Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke.
13. Nastavno je sud, uvažavajući članak 58. stavak 1. ZTR-a, riješio pitanje prava tužiteljice na novčanu naknadu. Nije sporno da je tužiteljica bila prijavljena kao nezaposlena osoba, da je pravodobno podnijela zahtjev (zahtjev je podnesen unutar roka od 30 dana iz članka 47. stavak 1. toč. 1. ZTR-a, računajući od 10. kolovoza 2020. kada je odjavljena s mirovinskog osiguranja po osnovi radnog odnosa), da je ostvarila pretpostavku iz članka 46. stavka 2. toč. 1. ZTR-a (iz podatka o stažu osiguranja u mirovinskom osiguranju, priležećem spisu tuženika i dostavljenom tijekom upravnog spora, proizlazi da tužiteljica unutar dvije godine od prestanka radnog odnosa ima više od devet mjeseci staža osiguranja po osnovi radnog odnosa), da joj je prethodni radni odnos prestao poslovno uvjetovanim otkazom, slijedom čega je isključeno postojanje zapreke iz članka 48. stavka 2. ZTR-a, dok je naprijed obrazloženo iz kojih razloga ne postoji zapreka iz članka 48. stavka 1. ZTR-a. Dakle, kako tužiteljica ispunjava pretpostavke iz članka 46. stavka 1. ZTR-a za priznavanje prava na novčanu naknadu, uz izostanak negativnih pretpostavki (zapreka) iz članka 48. ZTR-a, to je sud odlučio kao u točki II. izreke.
14. Pod točkom III. izreke naloženo je prvostupanjskom javnopravnom tijelu da u roku od 30 dana donese odluku o visini i trajanju novčane naknade tužiteljice.
15. Kako je tužiteljica uspjela u ovoj pravnoj stvari, to joj sukladno članku 79. stavku 4. ZUS pripada pravo na naknadu nastalog troška na ime zastupanja po opunomoćeniku (odvjetniku) za sastav tužbe i zastupanje na raspravi od 7. veljače 2022. (2.500,00 kn po radnji, uvećano za PDV) u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn prema Tbr. 23., 42. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje: Tarifa), slijedom čega je tuženiku u točki IV. izreke naloženo naknaditi taj iznos troška. Tužiteljica je odbijena s ostatkom zatraženog iznosa troška, jer sastav podneska zaprimljenog 22. prosinca 2021. nije bio neophodan za donošenje odluke u ovom sporu.
U Zagrebu 17. veljače 2022.
Sudac
Tomislav Krušlin, v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv presude je dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
