REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 624/2017-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. Š. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., i 61/15.- ispravak, - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 23. listopada 2017. broj K-4/17-161, u sjednici održanoj 16. veljače 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog M. Š. i braniteljica optuženika, odvjetnice M. B. i odvjetnice J. P.,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. Š. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Puli-Pola broj K-4/17-161 od 23. listopada 2017. optuženi M. Š. proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv imovine, razbojništvom iz članka 230. stavka 1. KZ/11. i na temelju te iste zakonske odredbe osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.
1.1. Primjenom odredbe članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. ožujka 2017. pa do 10. svibnja 2017.
1.2. Temeljem odredbe članka 77. stavka 1. KZ/11. od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena počinjenjem kaznenog djela u iznosu od 2.814,00 kuna.
I Kž 624/2017-8
1.3. Temeljem članka 560. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) utvrđeno je da je novčani iznos od 2.814,00 kuna imovina Republike Hrvatske te je optuženiku naloženo da navedeni novčani iznos isplati Republici Hrvatskoj u korist Državnog proračuna u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.
1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08.-17. optuženi je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu od 126,00 kuna te paušalnu svotu u iznosu od 2.000,00 kuna.
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi M. Š.
2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženika osudi na strožu kaznu zatvora.
2.2. Optuženi M. Š. je žalbu podnio putem braniteljica, odvjetnice M. B. i odvjetnice J. P. zbog povrede prava na pravični postupak iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
3. Odgovor na žalbu optuženika izjavljenu putem braniteljice, odvjetnice M. B. podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
3.1. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijele su braniteljice optuženika, odvjetnica M. B. i odvjetnica J. P. s prijedlozima da se „žalba državnog odvjetnika konstatira bespredmetnom“.
4. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-17. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovali su optuženi M. Š. te braniteljice optuženika, odvjetnica M. B. i odvjetnica J. P., dok nije pristupio zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, iako je, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješten pa je, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.), sjednica održana u njegovoj odsutnosti.
6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. Š. nisu osnovane.
7. Ističući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. optuženik navodi kako pobijana presuda ne sadrži obrazloženje zbog čega su njegovi dokazni prijedlozi izneseni tijekom rasprave
I Kž 624/2017-8
odbijeni kao odugovlačeći pa se stoga, u tom dijelu, prvostupanjska presuda ne može ispitati. Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim prigovorima optuženika prvostupanjski je sud u odnosu na dokazne prijedloge optuženika koji nisu prihvaćeni u obrazloženju pobijane presude dao jasne, valjane i dostatne razloge (stranica 4., III., IV. i V. odlomak odozgo), međutim druga je stvar što se optuženi M. Š. s tako danim razlozima ne slaže i što u izjavljenoj žalbi i nadalje inzistira na tvrdnji da je sud prvog stupnja trebao provesti predložene dokaze radi pravilnog utvrđenja odlučnih činjenica. Međutim, takvi prigovori optuženika sadržajno ne predstavljaju postupovnu povredu na koju u ovom dijelu izjavljene žalbe ukazuje ovaj žalitelj, već se radi o drugoj žalbenoj osnovi, a o čemu će biti više govora u nastavku ovog obrazloženja, kada će se razmatrati žalbene osnove koje se odnose na pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica u odnosu na počinjeno kazneno djelo i njegovog počinitelja.
7.1. Obrazlažući nadalje žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik ističe da je tijekom postupka došlo do povrede prava na pravičan postupak iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pa, iako to izričito ne navodi, evidentno je da na taj način sugerira da je počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17. Argumentirajući ovaj žalbeni prigovor optuženik navodi da je prvostupanjski sud tijekom postupka, protivno odredbi članka 6. stavka 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te protivno članku 28. Ustava Republike Hrvatske, optuženika unaprijed osudio odnosno nije ga, u skladu s navedenim odredbama, smatrao nedužnim. U dokaz navedenih navoda ovaj žalitelj ističe kako je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog obrane da se od Policijske uprave i., Policijske postaje P.-P. pribavi podatak o tome je li oštećena J. Š. u više navrata dovođena na prepoznavanje u predmetnu policijsku postaju te ako je, da se dostave datumi kada je to učinjeno, čime mu je, po njegovom mišljenju, onemogućeno izvođenje dokaza koji su bili podobni za razjašnjenje okolnosti pod kojima je provedena dokazna radnja prepoznavanja osoba i za ocjenu iskaza oštećene J. Š. Nastavno navodi da osim sadržaja zapisnika o prepoznavanju osoba ne postoji niti jedan drugi dokaz koji bi optuženika doveo u vezu s počinjenjem ovog kaznenog djela, osobito u kontekstu činjenice da je oštećenica oči počinitelja opisivala na različite načine tijekom provođenja dokazne radnje prepoznavanja osoba i tijekom ispitivanja na državnom odvjetništvu. Tako je prilikom provođenja dokazne radnje prepoznavanja osoba navela da se radilo o osobi „tamnih, okruglih očiju“, dok je prilikom ispitivanja kod državnog odvjetnika izjavila kako je „imao oči nekako više izbačene prema van, a crne boje“. Međutim, kada se analizira sadržaj ovako iznesenih žalbenih prigovora, po ocjeni ovog vijeća, u konkretnom slučaju ne radi se o ovoj postupovnoj povredi na koju u ovom dijelu žalbe ukazuje ovaj žalitelj, već se suštinski radi o prigovorima kojima se pobija pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica u odnosu na izgled očiju počinitelja te se istovremeno pobijaju zaključci prvostupanjskog suda da provedeni dokazi nedvosmisleno ukazuju na to da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela, a o čemu će biti više govora u dijelu ove odluke kada će se razmatrati žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
7.2. Ističući nadalje prigovor koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje optuženik navodi da su, prilikom provođenja dokazne radnje prepoznavanja osoba, u liniji prepoznavanja zajedno s optuženikom stajali policijski službenici među kojima je
I Kž 624/2017-8
bio i policijski službenik koji je od oštećenice zaprimao kaznenu prijavu, zbog čega se, po navodima ovog žalitelja, ozbiljno postavlja pitanje vjerodostojnosti provođenja ove dokazne radnje. Međutim, po ocjeni drugostupanjskog suda, navedena okolnost ne čini ovu dokaznu radnju nevjerodostojnom odnosno nezakonitom, a kako to na neki način sugerira ovaj žalitelj u ovom dijelu izjavljene žalbe. Naime, iako je točna tvrdnja optuženika da su osobe u vrsti za prepoznavanje bili djelatnici policije, među kojima je bio i policijski službenik koji je zaprimao kaznenu prijavu od oštećenice, valja napomenuti da niti jednim zakonskim propisom tako nešto nije zabranjeno pa se stoga ne radi o nečemu što bi u konkretnom slučaju bilo nedopušteno i protuzakonito. S druge strane, kada se ima u vidu fotodokumentacija koja je sačinjena prilikom provođenja ove dokazne radnje (list 80-81 spisa predmeta), uočava se da se radi o osobama približno sličnog izgleda i tjelesne građe, vrlo slične odjeće i obuće, a sve su ove osobe pritom imale marame preko lica i kape na glavi tako da su se vidjele samo oči. Kad se uz sve navedeno ima u vidu i činjenica, a koja proizlazi iz sadržaja samog zapisnika o prepoznavanju osoba, da oštećena J. Š. nije mogla ni na koji način znati koje se osobe nalaze u vrsti za prepoznavanje, odnosno jesu li to policijski službenici ili neke druge osobe, tada je potpuno neosnovana i pogrešna tvrdnja optuženika da ova okolnost na bilo koji način utječe na vjerodostojnost i uvjerljivost ove dokazne radnje te da ista ima bilo kakvog utjecaja na valjanost i zakonitost provođenja ove dokazne radnje.
7.3. Također nije u pravu optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud povrijedio njegovo pravo na pravičan postupak kada je odbio pozivanje i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe, pri čemu ovaj žalitelj u ovom dijelu žalbe ne konkretizira o kojim svjedocima se u konkretnom slučaju radilo. Međutim, suprotno navodima optuženika, sud prvog stupnja, odbijajući provođenje pojedinih dokaza predloženih po obrani, nije optuženiku povrijedio pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, izvršenim uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je sud prvog stupnja na raspravama koje su održane 13. listopada 2017. (list 298-307 spisa predmeta) i 19. listopada 2017. (list 315-318 spisa predmeta) dio dokaznih prijedloga optuženika prihvatio i te je dokaze potom i izveo, dok je dio dokaznih prijedloga odbijen, među kojima je bio i prijedlog da se u svojstvu svjedoka ispita S. D., bivši izvanbračni suprug J. Š., na okolnost onoga što mu je ista ispričala o predmetnom događaju. Dakle, prvostupanjski je sud prihvatio i proveo dio dokaznih prijedloga obrane, dok je dio predloženih dokaza sud odbio provesti za što je, najprije na raspravi kada je odlučivao o navedenim dokaznim prijedlozima, a potom i u pobijanoj presudi dao jasne, razumljive i određene razloge. Pritom ovom žalitelju treba napomenuti kako je člankom 418. stavkom 1. ZKP/08.-17. propisano da dokazivanje obuhvaća sve one činjenice za koje sud i stranke smatraju da su od odlučujuće važnosti za pravilno presuđenje, što međutim, ne znači da je sud tijekom postupka dužan prihvatiti i provesti baš sve dokaze koje stranke predlože, već ima pravo odbiti one dokazne prijedloge kada utvrdi da su ispunjene pretpostavke propisane člankom 421. stavkom 1. ZKP/08.-17. jer je pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinom slučaju. Slijedom navedenog, odbijanjem provođenja samo nekih dokaznih prijedloga obrane, a ne svih, za što je sud prvog stupnja dao razloge na raspravi, ali isto tako i u pobijanoj presudi, nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Europske
I Kž 624/2017-8
konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. – dalje: Ustav), kako to neosnovano tvrdi ovaj žalitelj, već bi se zbog navedenog eventualno moglo raditi o prigovoru koji se odnosi na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a to je onda sasvim drugi žalbeni osnov.
7.4. I na koncu nije u pravu optuženik kada smatra da je tijekom postupka povrijeđeno njegovo pravo na obranu u situaciji kad je dokazna radnja prepoznavanja osoba provedena bez nazočnosti njegovog branitelja, pri čemu se poziva na odredbu članka 66. stavka 1. točke 4. ZKP/08.-17. Ističe da je na taj način grubo povrijeđeno pravo na „pošteno suđenje“ s obzirom da je protiv njega u tom trenutku kazneni postupak, u materijalnom smislu, već bio započeo pa je na taj način prvostupanjski sud grubo povrijedio članak 6. stavak 1. Konvencije. Međutim, iako ovaj žalitelj tvrdi da je u vrijeme provođenja dokazne radnje prepoznavanja osoba optuženik, koji se tada nalazio u vrsti za prepoznavanje, morao imati branitelja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da navedena dokazna radnja zbog toga nije nezakonita i nevaljana. Pri tome treba imati u vidu odredbu članka 66. stavka 1. ZKP/08.-17. kojom je bilo propisano kada okrivljenik mora imati branitelja te odredbu članka 17. stavka 1. ZKP/08.-17. kojom je bilo propisano kada kazneni postupak započinje. Naime, člankom 17. stavkom 1. ZKP/08.-17. propisano je da kazneni postupak započinje: 1) pravomoćnošću rješenja o provođenju istrage, 2) potvrđivanjem optužnice ako istraga nije provedena, 3) određivanjem rasprave na temelju privatne tužbe i 4) donošenjem presude o izdavanju kaznenog naloga (članak 541. stavak 1.). U ovom konkretnom kaznenom predmetu rješenje Županijskog državnog odvjetništva u Puli-Pola broj K-DO-8/2017 od 15. ožujka 2017. o provođenju istrage (list 71-72 spisa predmeta) postalo je pravomoćno 29. ožujka 2017., što znači da je, sukladno članku 17. stavku 1. ZKP/08.-17., ovaj kazneni postupak započeo s pravomoćnošću rješenja o provođenju istrage (29. ožujka 2017.), dok je dokazna radnja prepoznavanja osoba provedena prije formalnog započinjanja ovog kaznenog postupka odnosno tijekom kriminalističkog istraživanja, 14. ožujka 2017. (list 34-35 spisa predmeta). Kad se uz navedeno ima u vidu odredba članka 66. ZKP/08.-17., kojom je propisano kada okrivljenik mora imati branitelja, odnosno odredba članka 66. stavka 1. točke 4. ZKP/08.-17., a koja se odnosi na ovu konkretnu situaciju, kojom je propisano da okrivljenik mora imati branitelja za vrijeme trajanja postupka za kazneno djelo za koje se postupak pokreće po službenoj dužnosti ako mu je oduzeta sloboda ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u drugom predmetu, tada nije u pravu optuženik kada smatra da je već prigodom provođenja dokazne radnje prepoznavanja osoba trebao imati branitelja jer u tom trenutku kazneni postupak još nije bio započeo pa stoga nisu bili ostvareni zakonski razlozi iz članka 66. stavka 1. ZKP/08.-17. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnjama optuženika, u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredbe članka 6. stavka 1. Konvencije odnosno nije došlo do povrede prava optuženika na obranu pa shodno tome nije niti počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17.
I Kž 624/2017-8
7.5. Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede na koje ukazuje optuženi M. Š., a isto tako nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19., pazi po službenoj dužnosti.
8. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ističe kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je na potpuno nedvojbeni način utvrđeno da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela jer izuzev sadržaja zapisnika o prepoznavanju osoba ne postoji niti jedan drugi dokaz koji bi optuženika doveo u vezu s počinjenjem ovog kaznenog djela, posebno imajući u vidu činjenicu da je oštećena J. Š., u pogledu opisa očiju po kojima je zapamtila počinitelja, različito iskazivala tijekom provođenja dokazne radnje prepoznavanja osoba u odnosu na ispitivanje pred državnim odvjetnikom. Stoga smatra da u ovom konkretnom kaznenom predmetu nema drugih dokaza personalne ili materijalne prirode koji bi potvrdili da je upravo optuženi M. Š. počinitelj ovog kaznenog djela.
8.1. Međutim, iako je ovaj žalitelj djelomično u pravu kada tvrdi da je oštećena J. Š. donekle različito opisivala izgled očiju počinitelja ovog kaznenog djela, a po kojima ga je zapamtila i kasnije prepoznala, po ocjeni suda drugog stupnja, ne radi se o takvim značajnim i bitnim razlikama i suprotnostima u opisivanju da bi iste dovele do neuvjerljivosti njezinog prepoznavanja i nevjerodostojnosti njezinog kasnijeg iskaza. Pri tome valja napomenuti kako je oštećenica prilikom prepoznavanja osoba koje su se nalazile u vrsti za prepoznavanje najprije opisala počinitelja ovog kaznenog djela kojom prigodom je, opisujući izgled njegovih očiju, navela da se radilo o osobi koja je imala „tamne, okrugle oči“, a iz samog sadržaja zapisnika o prepoznavanju proizlazi kako je ona sa 100%-tnom sigurnošću prepoznala upravo optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela i to ne samo po očima „koje je jako dobro zapamtila“, već i po visini i ukupnoj tjelesnoj građi. To što je ona prigodom prvog ispitivanja pred državnim odvjetnikom na nešto drugačiji način opisala izgled očiju kod počinitelja, navodeći kako je isti imao oči „nekako više izbačene prema van, crne boje“, po ocjeni suda drugog stupnja, ne ukazuje na to da se radi o bitno drugačijem opisu od onog koji je dan prilikom prepoznavanja, već se radi o opisima koji se samo djelomično razlikuju i to u nebitnim detaljima. U tom kontekstu osobito treba cijeniti dio njezinog iskaza u kojem je navela da je u trenutku davanja novca počinitelj od nje bio udaljen „za dužinu jedne ruke“ tako da je dobro zapamtila njegove oči jer su samo one bile vidljive na licu, zbog čega ga je na policiji odmah i prepoznala kada je sudjelovala u radnji prepoznavanja, s obzirom da „kad netko tako nešto ružno učini to se ne može zaboraviti do kraja života“. Da se tvrdnja oštećenice kako je ona tom prigodom jako dobro zapamtila oči počinitelja može prihvatiti kao istinita, uvjerljiva i vjerodostojna proizlazi i iz činjenice da je ona i na fotografiji koju joj je poslala žena optuženika, s pozivom na kavu, a što se dogodilo dva tjedna nakon što je obavljena dokazna radnja na policiji, također prepoznala optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela, obrazlažući to nedvosmislenim navodom kako se i na toj fotografiji nalazila osoba za koju je „milijun posto sigurna da je upravo to osoba koja ju je opljačkala“. Isto tako tvrdnju oštećenice da je jako dobro zapamtila oči počinitelja u cijelosti potvrđuje i ispitani svjedok G. K. koji je naveo kako je oštećenica, neposredno nakon inkriminiranog događaja, došla do njegovog stana koji se nalazi iznad trgovine te da je tom prigodom ista bila van sebe, stalno je ponavljala: „oči, oči...“ te je pritom stalno
I Kž 624/2017-8
spominjala nekakve oči govoreći kako je počinitelj bio maskiran i kako se uplašila tih očiju. Stoga, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, i po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se iskaz oštećene J. Š. u pogledu izgleda počinitelja, posebno izgleda njegovih očiju, može prihvatiti kao vjerodostojan i uvjerljiv budući da je ona tijekom čitavog postupka u pogledu bitnih činjenica iskazivala na jasan i uvjerljiv te u cijelosti identičan način, a njezin iskaz u pogledu opisa očiju i tjelesne građe počinitelja potvrđen je sadržajem zapisnika o prepoznavanju osoba i iskazom svjedoka G. K., koji o ovim okolnostima ima posredna saznanja i do njih je došao iz razgovora s oštećenicom neposredno nakon samog inkriminiranog događaja. Kad se uz sve ovo ima u vidu i činjenica da oštećenica optuženika nije poznavala prije samog inkriminiranog događaja, da sa njime nije bila u sukobu ili svađi, tada se može zaključiti kako nije imala niti jednog razloga neosnovano teretiti optuženika za nešto što on eventualno nije učinio pa se i zbog toga njezin iskaz može prihvatiti kao uvjerljiv i vjerodostojan, ali isto tako i kao objektivan i nepristran. Slijedom ovakvih utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je na temelju dosljednog, uvjerljivog i identičnog iskazivanja oštećene J. Š. tijekom cjelokupnog postupka, a koji iskazi su potvrđeni sadržajem zapisnika o prepoznavanju osoba i iskazom svjedoka G. K., nedvojbeno utvrđeno da je upravo optuženik, a ne netko drugi, počinitelj ovog kaznenog djela pa je u tom pogledu neosnovana i pogrešna tvrdnja optuženika kako se zaključci prvostupanjskog suda o krivnji optuženika zasnivaju samo i isključivo na sadržaju zapisnika o prepoznavanju osoba jer na tako nešto upućuju i drugi provedeni dokazi.
8.2. Također nije u pravu optuženik kada tvrdi da činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno. Obrazlažući ovaj žalbeni navod ovaj žalitelj ističe da je sud prvog stupnja odbio njegov dokazni prijedlog da se od Policijske uprave i., Policijske postaje P.-P. pribavi podatak o tome je li tijekom prethodnog postupka oštećena J. Š. u više navrata dovođena u navedenu postaju radi provođenja ove dokazne radnje, kako bi se na taj način razjasnile okolnosti koje se odnose na provođenje te radnje odnosno kako bi se, shodno dobivenim podacima, mogla dati pravilna ocjena iskaza oštećenice, kako u odnosu na provođenje same radnje, tako i u odnosu na osobu počinitelja. Pri tome se optuženik, u dokaz opravdanosti podnesenog dokaznog prijedloga, poziva na dio iskaza svjedoka G. K. koji je izjavio kako su „policajci nekoliko puta zvali J. da ide u MUP na prepoznavanje“. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama optuženika pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o tzv. odugovlačećem dokaznom prijedlogu (članak 421. stavak 1. točka 4. ZKP/08.-17.). Naime, iz podataka u spisu predmeta proizlazi kako je oštećena J. Š. samo jedanput sudjelovala u dokaznoj radnji prepoznavanja osoba u službenim prostorijama Policijske postaje P.-P. i to 14. ožujka 2017., a o čemu je sačinjen i zapisnik (list 34-35 spisa predmeta). Iako je točan navod ovog žalitelja kako je svjedok G. K. u svom iskazu izjavio da su po njegovim saznanjima „policajci nekoliko puta zvali J. da ide u MUP na prepoznavanje“, ovaj žalitelj, ističući ovaj navod, zanemaruje nastavak tog istog iskaza u kojem je ovaj svjedok također izjavio kako on „ne zna koliko je ona puta bila na prepoznavanju“, iz čega se može osnovano zaključiti kako je doista moguće da je oštećenica u više navrata bila pozivana od strane policijskih službenika u vezi provođenja ove dokazne radnje, ali to još uvijek ne znači da se ona tim pozivima odazivala i da je, osim ove radnje koja je obavljena 14. ožujka 2017., obavljena i neka druga radnja prepoznavanja osoba.
I Kž 624/2017-8
Da je to tako bilo, kako tvrdi žalitelj u ovom dijelu izjavljene žalbe te da je u tome sudjelovao i sam optuženik zasigurno je da bi on to istaknuo već u svojoj obrani i da bi već od početka ovog kaznenog postupka tome prigovarao.
8.3. Isto tako nije u pravu optuženik kada navodi da je tijekom ovog postupka trebalo ispitati kao svjedoka S. D. (u inkriminiranom razdoblju izvanbračnog supruga oštećene J. Š.) na okolnost onoga što mu je oštećenica ispričala o samom događaju i o radnji prepoznavanja, zbog čega je, po njegovom mišljenju, činjenično stanje također nepotpuno utvrđeno. Naime, radi se o svjedoku koji nema neposrednih saznanja o inkriminiranom događaju i počinitelju, pa kada se imaju u vidu iskazi koji je oštećena J. Š. davala tijekom ovog kaznenog postupka i kada je, od samog početka pa do kraja, iskazivala suglasno odnosno u bitnim dijelovima i u odnosu na odlučne činjenice je bila dosljedna, a njezini iskazi su potkrijepljeni i drugim materijalnim i personalnim dokazima, o čemu je prethodno već bilo govora, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se i u ovom slučaju radi o dokaznom prijedlogu na temelju kojeg se činjenično stanje ne bi na drugačiji način utvrdilo od onog kako je utvrđeno odnosno da se radi o tzv. odugovlačećem dokaznom prijedlogu pa je, s pravom, odbijeno i njegovo provođenje sukladno odredbi članka 421. stavka 1. točke 4. ZKP/08.-17.
8.4. Stoga, slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenično stanje je, protivno tvrdnjama optuženog M. Š., u potpunosti i na pravilan način utvrđeno pa se i u tom dijelu žalba optuženika također ukazuju neosnovanom.
9. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne zatvora izrekao preblagu kaznu precijenivši značaj pravilno utvrđenih olakotnih okolnosti odnosno podcijenivši značaj utvrđenih otegotnih okolnosti. Smatra da kazna zatvora u trajanju od jedne godine nije primjerena stupnju krivnje optuženika i društvenoj opasnosti počinjenog djela te osobnosti optuženika, zbog čega se izrečenom kaznom neće moći u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, niti će se istom utjecati na druge potencijalne počinitelje kaznenog djela pa se navedenom kaznom neće moći ostvariti svrha kažnjavanja.
9.1. S obzirom da se optuženi M. Š. nije žalio zbog odluke o kazni to je pobijana presuda, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.-19., ispitana i u odnosu na odluku o kazni budući da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.
9.2. Međutim, nasuprot žalbenim navodima državnog odvjetnika sud prvog stupnja je, po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilno utvrdio i pritom ispravno vrednovao sve one okolnosti koje, u smislu članka 47. KZ/11., utječu na odabir vrste i mjere kazne, a kako bi se upravo tom individualiziranom kaznom u potpunosti ostvarila zakonska svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11.
9.3. Tako je prvostupanjski sud s pravom optuženiku kao olakotno cijenio činjenicu da se radi o osobi mlađe životne dobi koja je u potrazi za stalnim poslom i redovitim
I Kž 624/2017-8
primanjima te da otuđena novčana svota ne predstavljaju značajan iznos, dok je kao otegotnu okolnost potpuno ispravno cijenio činjenicu da se radi o osuđivanoj osobi koja je već osuđivana zbog istovrsnog kaznenog djela, čime je iskazao upornost te da ranije osude na njega nisu utjecale na način da više ne čini kaznena djela, da je njegovo ponašanje izazvalo zdravstvene posljedice kod žrtve zbog čega je ista zatražila pomoć i kod psihijatra te da se radi o kaznenim djelima koja su u znatnom porastu.
9.4. S obzirom na sve naprijed navedeno, kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a koja je pobijanom presudom izrečena optuženiku, ukazuje se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerenom kako počinjenom kaznenom djelu i težini nastalih posljedica, tako i samoj ličnosti počinitelja, stupnju njegove krivnje, pobudama zbog kojih je kazneno djelo počinjeno, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim okolnostima pod kojima je ovo kazneno djelo počinjeno, osobito kada se ima u vidu činjenica, koja proizlazi iz dokumentacije koja je predana na sjednici drugostupanjskog vijeća, da je optuženik, u međuvremenu, zaključio brak i postao otac jednog malodobnog djeteta te da se i zaposlio na određeno radno vrijeme. Navedenom kaznom na potpuno nedvojben način izrazit će se jasna i nedvosmislena društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, njome će se prvenstveno utjecati na optuženika kako se u svom budućem životu više ne bi ponašao na ovako neprimjeren i društveno neprihvatljiv način i kako više ne bi činio kaznena djela, ali isto tako poslat će se nedvosmislena poruka i drugim članovima društvene zajednice o pogibeljnosti i nedopustivosti činjenja kaznenih djela te opravdanosti kažnjavanja svih njihovih počinitelja. Na taj način, upravo ovakvom kaznom, prvenstveno će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, a istovremeno će se ostvariti i druge svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.
9.5. Stoga, strožom kaznom, kako to sugerira državni odvjetnik, imajući u vidu naprijed navedene okolnosti, ne bi se ostvarila svrha kažnjavanja propisana zakonom, ali isto tako niti eventualnom blažom kaznom u korist optuženika to ne bi bilo moguće ostvariti.
10. Kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi to je, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.-19., pobijana presuda ispitana i u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi te je pritom utvrđeno kako je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, na temelju odredbe članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 560. stavka 2. ZKP/08.-17., optuženom M. Š. oduzeo imovinsku korist koju je pribavio počinjenjem ovog kaznenog djela s obzirom da oštećeno trgovačko društvo nije postavilo imovinskopravni zahtjev u ovom kaznenom postupku, a nitko ne može zadržati korist koju je pribavio počinjenjem određenog kaznenog djela.
11. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19., nije našao da bi bile ostvarene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje drugostupanjski sud također pazi po službenoj dužnosti.
I Kž 624/2017-8
12. Slijedom svega naprijed navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženi M. Š. pobijaju prvostupanjsku presudu, trebalo je, na temelju odredbe članka 482. ZKP/08.-19., žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbiti kao neosnovane, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 16. veljače 2022.
Predsjednica vijeća:
Vesna Vrbetić, v.r.
