REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 149 P-5653/2020-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D U

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Kseniji Šimić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. K. iz E., Republika N., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima V. A. i I. A., odvjetnicima u Z., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & G. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 8.prosinca 2021. godine, u prisutnosti, punomoćnika tužitelja I. A., odvjetnika i punomoćnika tuženika N. S., odvjetnika, dana 16.veljače 2022.godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj 158-50-2728023, sklopljenog dana 24.ožujka 2005.godine, između tuženika R. A. d.d. Z., kao kreditora i tužitelja T. K. iz E., Republika N., kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kojim je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle, točka 1 ugovora u dijelu u kojem je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF 19.417,79 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te točka 7 ugovora u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

II.Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., da tužitelju T. K. iz E., Republika N., na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati iznos od 7.892,54 kune, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate do dana 31.prosinca 2007.godine, a od dana 1. siječnja 2008.godine do dana 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:

- na iznos od 13,06 kuna od dana 1.prosinca 2008.godine do isplate,

- na iznos od 31,58 kuna od dana 12.siječnja 2009.godine do isplate,

- na iznos od 44,92 kuna od dana 14.veljače 2009.godine do isplate,

- na iznos od 50,95 kuna od dana 13.ožujka 2009.godine do isplate,

- na iznos od 34,34 kuna od dana 10.travnja 2009.godine do isplate,

- na iznos od 37,51 kuna od dana 15.svibnja 2009.godine do isplate,

- na iznos od 12,09 kuna od dana 8.lipnja 2009.godine do isplate,

- na iznos od 8,22 kuna od dana 14.rujna 2009.godine do isplate,

- na iznos od 7,37 kuna od dana 14.listopada 2009.godine do isplate,

- na iznos od 16,10 kuna od dana 15.prosinca 2009.godine do isplate,

- na iznos od 31,11 kuna od dana 16.siječnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 52,44 kuna od dana 15.veljače 2010.godine do isplate,

- na iznos od 47,55 kuna od dana 15.ožujka 2010.godine do isplate,

- na iznos od 76,50 kuna od dana 17.travnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 71,01 kuna od dana 24.svibnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 81,72 kuna od dana 2.srpnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 174,39 kuna od dana 8.srpnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 155,31 kuna od dana 13.kolovoza 2010.godine do isplate,

- na iznos od 213,59 kuna od dana 17.rujna 2010.godine do isplate,

- na iznos od 193,45 kuna od dana 15.listopada 2010.godine do isplate,

- na iznos od 161,06 kuna od dana 15.studenog 2010.godine do isplate,

- na iznos od 229,40 kuna od dana 16.prosinca 2010.godine do isplate,

- na iznos od 316,34 kuna od dana 15.siječnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 254,78 kuna od dana 11.veljače 2011.godine do isplate,

- na iznos od 276,37 kuna od dana 17.ožujka 2011.godine do isplate,

- na iznos od 248,91 kuna od dana 16.travnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 253,85 kuna od dana 19.svibnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 370,39 kuna od dana 10.lipnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 381,74 kuna od dana 26.srpnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 479,11 kuna od dana 16.kolovoza 2011.godine do isplate,

- na iznos od 429,10 kuna od dana 15.rujna 2011.godine do isplate,

- na iznos od 374,34 kuna od dana 14.listopada 2011.godine do isplate,

- na iznos od 368,47 kuna od dana 15.studenog 2011.godine do isplate,

- na iznos od 364,25 kuna od dana 15.prosinca 2011.godine do isplate,

- na iznos od 390,37 kuna od dana 9.siječnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 413,14 kuna od dana 9.veljače 2012.godine do isplate,

- na iznos od 416,19 kuna od dana 3.ožujka 2012.godine do isplate,

- na iznos od 400,44 kuna od dana 4.travnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 411,07 kuna od dana 11.travnja 2012.godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.412,50 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude (dana 16.veljače 2022.godine) do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od dana 29.lipnja 2021.godine.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 24.ožujka 2005. godine s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj …, za kupnju novog vozila, na iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 19.417,79 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.

2.Da je u članku 7 ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, da je na dan puštanja kredita u otplatu, dana 1.travnja 2005. godine, srednji tečaj tuženika u odnosu na CHF iznosio 4,798127, da je međutim tečaj CHF u odnosu na kunu brzo porastao, te da je konstantno povećavan sve do otplate kredita, što je povećalo mjesečne obroke kredita, te tužitelju u velikoj mjeri otežalo plaćanje kredita.

3.Da je predmetni ugovor sklopljen u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, te da je, kao jača ugovorna strana (financijska institucija, profesionalno dioničko društvo), nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora.

4.Da je u vrijeme realizacije predmetnog kredita, tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne, i povoljnije od onih vezanih u valutu EUR, te da je kod tužitelja time stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici, koju se ne smije propustiti, te da je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, a nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja, niti na faktore koji utječu na kretanje tečajeva.

5.Da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena, u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF , bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvoženja euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

6.Pri tome se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od dana 7.travnja 2013.godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od dana 14.lipnja 2018.godine, a temeljem odredbe članka 502 c ZPP-a.

7.Nadalje, tužitelj navodi da se prema članku 81 stavak 1 Zakona o zaštiti potrošača, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatram nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.Da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten, a niti uz povećanu pažnju i oprez, nije mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Da je tuženik sukladno načelu savjesnosti i poštenja, trebao tužitelja informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, a što je tuženik propustio učiniti, te je taj način tužitelja izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom posebno rizičnom valutnom klauzulom za tužitelja, te da su stoga, predmetne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima.

9.Slijedom navedenoga, tužitelj potražuje od tuženika sve što je tuženik primio temeljem ništetnih odredbi ugovora, pa u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže donijeti presudu kao u izreci, sve uz naknadu troškova parničnog postupka.

10.U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare.

11.Navodi da je stav tužitelja, prema kojemu je ovaj postupak samo formalne naravi, te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, neosnovan, jer da se u postupku kolektivne zaštite, pravna zaštita pruža na općenitoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije, koja traži zaštitu. Da je u navedenom postupku ispitivano na općenitoj razini mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, dok se u tom postupku nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Da je osim toga tužitelj predmetni ugovor zaključio radi kupnje vozila, pa da se navedena odluka ni posredno, ne može primijeniti na auto kredite.

12.Ukoliko sud zauzme suprotan stav, tuženik smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, odnosno da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, jer u protivnom nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako iste nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, da je u tom slučaju potrebno utvrditi da li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, pa ako nije bilo pojedinačnog pregovaranja, da tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, a ovo sve u smislu odredbe članka 81 stavak 1 i članka 84 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine.

13.Nadalje, navodi da je sporna odredba bila jasna, razumljiva, lako uočljiva i razumljiva na gramatičkoj razini i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti, u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, te da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao, te da sporna odredba nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

14.Da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana u članku 1 predmetnog ugovora, te da je prilikom zaključenja kredita, tužitelju uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF, te da su tužitelju prije zaključenja ugovora, dane sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, te da je osim toga predmetni ugovor i solemniziran od strane javnog bilježnika, čime je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim strankama ugovor jasan i razumljiv, te da odražava njihovu pravu volju.

15.Tuženik smatra da je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari, potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja prilikom zaključenja ugovora i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljavali li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije, da obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu.

16.Da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, bilo razumljivo da se i isplata i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF, i da je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, s time da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu, nisu postojale naznake koji bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno mogle utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

17.Da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi, da je tužitelj tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu CHF ili EUR, da je tužitelj tijekom pregovara mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, pa da se ista odredba ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom.

18.Da u konkretnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, već kao dvostrana klauzula koja prati kretanje CHF u odnosu na kunu u oba smjera, da tuženik ne ostvaruje nikakav ekstra profit na temelju valutne klauzule u CHF, imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti, što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Da su uvažavajući zahtjev iz odredbe članka 98 ZZP, prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem CHF, tužitelj imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu i da je dobio nižu kamatnu stopu, nego da je ugovorio neku drugu valutu.

19.Da je tužitelja kao korisnika predmetnog kredita u nepovoljni položaj doveo izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti CHF u relativno kratkom vremenskom periodu, te da se ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti, te da ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom CHF u odnosu na ostale svjetske valute, kojeg nitko nije mogao predvidjeti.

20.Slijedom navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti, sve uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

21.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od dana 24.ožujka 2005. (list spisa 8-10), otplatni plan (list spisa 11-18), prijepis knjigovodstvene kartice (list 19-23), uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Renault, tijekom akcije E. u trajanju od 31. siječnja do 31. ožujka 2005.godine u suradnji sa tvrtkom R. –N. H. d.o.o. (list spisa 35-40), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku D. S. (list spisa 133-138), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka S. N. (list spisa 204).

22.Tužbeni zahtjev je osnovan.

23.Uvidom u ugovor o kreditu od dana 24.ožujka 2005. godine, sklopljenom između tužitelja kao korisnik kredita i tuženika kao kreditora, utvrđeno je:

- da je u članku 1 određeno da je iznos kredita kunska protuvrijednosti od 19.417,79 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je u članku 2 određeno, da je redovna kamata 5,50 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je u članku 4 određen rok otplate od 84 mjeseca, a u članku 6 je određeno da je namjena kredita kupnja novog automobila,

- da je u članku 7 određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je u članku 9 stavak 3 određeno, da na sve što nije regulirano ovim ugovorom primjenjuju se opći akti kreditora, kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora, da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom.

24.Među parničnim strankama nije sporno da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru i da stoga tužitelj ima svojstvo potrošača.

25.Nije sporno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od dana 7.travnja 2013.godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od dana 14.lipnja 2018.godine, u djelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle, utvrđeno je da je u ugovorima o kreditu, ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF.

26.Među parničnim strankama je sporno da li je ništetna odredba članka 1 i članka 7 predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da kredit glasi u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

27.U konkretnom slučaju to znači da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

28.U članku 87 stavak 1 Zakona o zaštititi potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu - ZZP), propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

29.Prema članku 84 ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

30.Uvidom u odredbu članka 1 i članka 7 predmetnog ugovora utvrđeno je da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadrži odredbu prema kojoj tuženik kao kreditor daje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 19.417,79 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a tužitelj se obvezao kredit otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, a koje odredbe su nerazumljive i nedorečene.

31.Isto tako uvidom u odredbu članka 9 stavak 2 i stavak 3 predmetnog ugovora utvrđeno je da se također radi o standardnoj stipulaciji ugovora , koja sadrži odredbu prema kojoj se na sve što nije regulirano ovim ugovorom primjenjuju opći akti kreditora, kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora, da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom.

32.Prema članku 295 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 78/2015, 29/2018,126/2021), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

33.S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama općih akata kreditora, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

34.Prema članku 59 ZZP, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

35.Po ocjeni ovoga suda, odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica nisu razumljive, jer iz istih ne proizlazi da bi tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, te se tako formulirane odredbe ne mogu smatrati niti određenim niti odredivima.

36.Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, smatrajući da ovlaštenje za takvo postupanje proizlazi iz članka 1 i članka 7 predmetnog ugovora, dok je tuženik tužitelju naplaćivao tako povećani anuitet, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost.

37.Naime, tuženik u ovome postupku nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora a niti iz iskaza svjedoka S. N. tako što ne proizlazi.

38.Ovo budući da je svjedok S. N. iskazala da tužitelja ne poznaje, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena kod tuženika u poslovnici u Dubravi, da u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu nije sudjelovala ni na koji način. Da je u to vrijeme banka nudila kredite u valuti EUR i CHF, te navodi da su klijenti prilikom uzimanja kredita u valuti generalno upozoravani na mogućnost promjene tečaja, a sukladno tome i anuiteta koji će morati

otplaćivati.

Da

su

imali

tečajnu listu na dan kada je sklapan ugovor. Da joj poznato da li je banka znala da će doći do promjene tečaja, da je moglo biti da je klijent kreditno sposoban za CHF, a da istodobno nije bio kreditno sposoban za EUR, ali da je to mogao nadomjestiti sudužnikom.

39.Prema odredbi članka 3 stavak 1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.godine, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, prema članku 5 Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

40.Tuženik je bio dužan tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

41.Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4 ZOO, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita, kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

42.Iz navedenoga očito proizlazi nepoštenost, a time i ništetnost spornih odredba ugovora, te je stoga odlučeno kao pod točkom I izreke rješenja.

43.U članku 1111 stavak 1 ZOO propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je u članku 1115 ZOO propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja , a inače od dana podnošenja zahtjeva.

44.Iz nalaza i mišljenja vještaka D. S. proizlazi da je tužitelj radi rasta tečaja valute CHF u odnosu na kunu, i iznosa kojeg bi platio da do tog rasta nije došlo, odnosno da su se plaćanja vršila po tečaju u vrijeme isplate kredita, dana 1. travnja 2005.godine -4,798127, preplatio tuženiku iznos od 7.892,54 kuna, specificiranih u tablici broj 1 (tablica D priloga) koja je sastavni dio nalaza

45.Tuženik se u podnesku od dana 21.srpnja 2021.godine, očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da nema prigovora na matematički izračun, navodeći da je isti izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF, da je vještak u obračunu za valutnu klauzulu sadržanom u zaključku naveo samo one anuitete za koje je utvrdio preplatu, odnosno one anuitete kod kojih je tečaj bio viši od onog na dan isplate kredita, dok je zanemario anuitete plaćene po nižem tečaju, da vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita, te da time kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF, kakva nije ugovorena, te da stoga izračun vještaka u tablici 1 treba zanemariti, te eventualno u obzir uzeti izračun sadržan u tablici D.

46.Na raspravi održanoj dana 8.prosinca 2021.godine, tuženi navodi da ostaje kod prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, a s obzirom da je vještak u tabeli d iskazao negativne razlike, da nije potrebno vještaka pozivati na dopunu nalaza, a niti na ročište radi njegova saslušanja, te predlaže da sud prilikom donošenja presude uzme u obzir te negativne razlike.

47.Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, a ovo stoga što tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu pozitivnih razlika, dok je s druge strane u tablici D nalaza i mišljenja iskazao negativne razlike – odnosno razliku između iznosa kojega je tužitelj platio i onoga kojega bi platio prema otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važeće na dan isplate kredita, a kojem izračunu tuženik prigovarao nije.

48.Tuženik neosnovano navodi da budući da vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita, da se time kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu CHF, kakva nije među strankama ugovorena, i da stoga izračun vještaka u tablice 1 treba zanemariti, te eventualno u obzir uzeti izračun sadržan u tablici D nalaza i mišljenja.

49.Ovo stoga, što je predmet tužbenog zahtjeva isplata više plaćenog iznosa, a koji predstavlja razliku između iznosa kojega je tužitelj tijekom otplate kredita platio po tečaju u vrijeme plaćanja svakog pojedinog anuiteta i iznosa kojega bi platio po tečaju u vrijeme isplate kredita, a temeljem stjecanja bez osnove, dok s druge strane tuženik u ovome postupku nije potraživao razliku između anuiteta kojega je tužitelj manje platio u razdoblju otplate kredita, jer su tečajna kretanja smanjivala kunsku protuvrijednost obveze tužitelja.

50.S obzirom da je sud u ovome postupku utvrdio, da je ništetna odredba predmetnog ugovora u dijelu kojom se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunavao i naplaćivao tužitelju veći anuitet od onoga na koji je imao pravo, te je u utuženom razdoblju naplatio ukupno 7.892,54 kuna više od ugovorenog iznosa, odnosno bez pravne osnove.

51.Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev, te je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.892,54 kuna, a temeljem odredbe članka 1111 ZOO, sve kao pod točkom II izreke presude.

52.Sud je tužitelju dosudio utužene zakonske zatezne kamate, budući da tužitelj ima pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate (članak 1115 ZOO).

53.Stopa zatezne kamate određena je na temelju članka 29 stavak 2 ZOO, i točci I Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke (Narodne novine br. 132/07).

54.U odnosu na prigovor zastare.

55.Prigovor zastare nije osnovan iz razloga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 4.travnja 2012.godine, povodom koje je donesena presuda broj P-1401/12 od dana 4.srpnja 2013.godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od dana 14.lipnja 2018.godine, zastara prekinuta u smislu odredbe članka 241 ZOO, pa zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru prema članku 245 stavak 1 ZOO. 56.Budući da je najstarije utuženo potraživanje dospjelo dana 1.prosinca 2008.godine, , te da je nakon prekida zastare, zastara počela ponovno teći i to dana 14.lipnja 2018.godine, jer je predmetna presuda postala pravomoćna 14.lipnja 2018.godine, i da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 19.studenoga 2020.godine, to je očito da nakon prekida zastare do podnošenja ove tužbe nije proteklo onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru, odnosno nije proteklo 5 godina, budući da u konkretnom slučaju valja primijeniti opći rok zastare iz članka 225 ZOO, i da zastara nastupila nije.

57.Sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz razloga što je punomoćnik tužitelja na ročištu održanom dana 8.prosinca 2021.godine, odustao od tog dokaznog prijedloga. Osim toga, po ocjeni ovoga suda, navedeni dokaz je nepotreban, a to iz razloga što je sud na temelju već provedenih dokaza utvrdio sve odlučne činjenice.

58.Sud nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika I. Ć., a to iz razloga što navedeni javni bilježnik nije ugovorna strana, pa isti ne može imati neposrednih saznanja o pregovorima među ugovornim stranama , a ovdje parničnim strankama.

59.U odnosu na preinaku tužbe.

60.Tužitelj je u tužbi pod točkom 2 tužbenog zahtjeva, s osnova preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, potraživao isplatu iznosa od 7.645,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

61.U podnesku od dana 29.lipnja 2021.godine, a nakon zaključenog prethodnog postupka (prethodni postupak zaključen dana 16.ožujka 2021.godine), i nakon provedenog financijskog vještačenja,tužitelj pod točkom 2 tužbenog zahtjeva s istog osnova potražuje isplatu iznos od 7.892,54 kune, dakle, tužitelj je povećao tužbeni zahtjev, te time preinačio tužbu u smislu odredbe članka 191 stavak 1 ZPP-a.

62.U podnesku od dana 21.srpnja 2021.godine, tuženik se protivio preinaci tužbe, time da u slučaju da sud dopusti preinaku tužbe, tuženik ističe prigovor zastare za preinačeni dio.

63.U članku 190 stavak 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91,91/92,58/93,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19), propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je u stavku 2 propisano iznimno od odredbe stavka 1 ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je u stavku 3 propisano nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku tužbe ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

64.Budući da je tužitelj tek nakon provedenog financijskog vještačenja mogao saznati točan iznos tužbenog zahtjeva, to je očito da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, budući da je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, pa kako je ta preinaka tužbe svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama, to je sud dopustio preinaku tužbe učinjenu podneskom tužitelja od dana 29.lipnja 2021. godine, a temeljem odredbe članka 190 stavak 3 ZPP-a.

65.Prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije osnovan. 66.Ovo budući da je najstarije utuženo potraživanje dospjelo dana 1.prosinca 2008.godine, te da je nakon prekida zastare, zastara počela ponovno teći i to dana 14.lipnja 2018.godine, jer je predmetna presuda postala pravomoćna 14.lipnja 2018.godine, i da je navedeni podnesak podnesen sudu dana 29.lipnja 2021.godine, to je očito da nakon prekida zastare do podnošenja tog podneska, nije proteklo onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru, odnosno nije proteklo 5 godina, budući da u konkretnom slučaju valja primijeniti opći rok zastare iz članka 225 ZOO, i da zastara nastupila nije.

67.Na temelju odredbe članka 154 stavak 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91,91/92,58/93,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19), sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 7.412,50 kuna, a koji se sastoje od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12), a koji se sastoje od troškova sastava tužbe 1.000,00 kuna, zastupanja na ročištu 2.veljače 2021.godine 250,00 kuna,dana 16.ožujka 2021. - 1.000,00 kuna, sastav podneska dana 29.lipnja 2021. -1.000,00 kuna, zastupanje na ročištu dana 8.prosinca 2021. - 1.000,00 kuna ili ukupno 4.250,00 kuna, kojem iznosu je dodan PDV u visini od 25%, a u iznosu od 1.062,50 kuna ili ukupno 5.312,50 kuna, kojem iznosu je dodan trošak provođenja dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 1.500,00 kuna, trošak sudske pristojbe na tužbu 200,00 kuna i presudu 400,00 kuna.

U Zagrebu, 16.veljače 2022. godine

Sudac: Ksenija Šimić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu. DNA:

1. pun.tužitelja

2. pun.tuženika