Poslovni broj Gž-2457/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.Š. iz Z. D., OIB:....., zastupanog po punomoćnici A. K., odvjetnici u Z., protiv tuženice RH, zastupane po ODO-Građansko upravnom odjelu u Z., radi utvrđenja prava vlasništva ,odlučujuć i o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj 21 P-3093/2019-18 od 17. studenoga 2021., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženice RH kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj 21 P-3093/2019-18 od 17. studenoga 2021.

II.Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I.Utvrđuje se da je tužitelj D. Š., OIB:.... vlasnik nekretnina i to dijela nekretnine oznake kč.br. ...... k.o. Z. površine 1137 m2, označeno žutom bojom i brojkama 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-1 i dijela nekretnine oznake kč.br. .....k.o. Z. površine 1198 m2, označeno zelenom bojom i brojkama od 10 do 24-1-10, a sve sukladno Geodetskom snimku s uklopom u katastarski plan izrađenom od strane T.d.o.o. Z. od 11. ožujka 2019. godine koji Geodetski snimak s uklopom u katastarski plan postojećeg stanja čini sastavni dio ove presude, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da tužitelj temeljem ove presude izvrši uknjižbu prava vlasništva novonastalih nekretnina na svoje ime i u svoju korist za cijelo, u zemljišnim knjigama nadležnog suda, sve u roku od 15 dana.

II.Dužna je tuženica naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 6.587,50 kn (slovima:šesttisućapetstoosamdesetsedamkunapedesetlipa), u roku od 15 dana".

Protiv te presude žali se tuženica RH iz svih žalbenih razloga.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, presuda je nerazumljiva i razlozi navedeni u njoj su u cijelosti nejasni i proturječni. Tuženica ustraje kod tvrdnje da je riječ o optanstkoj imovini, vlasništvo koje je RH stekla temeljem Zakona. Navodi da na predmetnoj nekretnini bila je upisana L. M. žena A., te da je na navedenoj nekretnini postojala zabrana otuđenja odnosno promjene pravnog statusa nekretnine, a što znači da predmetna nekretnina u tom suvlasničkom dijelu predstavlja tzv. slobodu optantsku imovinu, a koja je ex lege, preciznije temeljem međudržavnih ugovora postala društveno vlasništvo, a pretvorbom društvenog vlasništva, vlasništvo tuženice. Ističe da se od 1918. do rujna 1947. Grad Zadar nalazio na području Kraljevine Italije koja je samostalno svojim propisima uređivala stjecanje prava vlasništva na nekretninama na svom području i nisu se primjenjivala pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), a što znači da u navedenom periodu nije bilo moguće stjecati pravo vlasništva temeljem dosjelosti. Isto tako navodi da je predmetna nekretnina od rujna 1947. pa do 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu te se na njoj tada nije moglo stjecati vlasništvo dosjelošću.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na žalbu, a suprotno navodima tuženice, navodi da je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak kako je tužitelj u konkretnom slučaju dokazao neprekinuti valjani pravni slijed, način stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, odnosno, da se nalazi u samostalnom poštenom neprekinutom posjedu utužene nekretnine, kakav posjed ove nekretnine su ranije imali i njegovi prednici. Također da je tužitelj osobno i putem svojih prednika bio u isključivom i neprekinutom bona fide posjedu još od 1955., dakle preko 40 godina zbog čega u takvim okolnostima na temelju važećih zakonskih propisa tužiteljev prednik je stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini dosjelošću, a tužitelj sklapanjem kupoprodajnog ugovora s istim, sve u smislu odredbe iz čl. 160. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, 81/15, 94/17– dalje: ZV). Slijedom navedenog tužitelj smatra da je prvostupanjski sud na temelju potpunog i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, donio valjanu presudu, bez povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženica u žalbi, te pri tom pravilno primijenio materijalno pravo.

Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u žalbi.

Žalba nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

Pazeći po službenog dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je vlasnik dijela nekretnine označene kao kč.br. .... k.o. Z. površine 1137 m2, označeno žutom bojom i brojkama 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-1 i dijela nekretnine označene kao kč.br. .... k.o. Z. površine 1198 m2, označeno zelenom bojom i brojkama od 10 do 24-1-10, a sve sukladno Geodetskom snimku s uklopom u katastarski plan izrađenom od strane T. d.o.o. Z. od 11. ožujka 2019.

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da identitet predmeta spora kako je prikazan na Geodetskom snimku s uklopom u katastarski plan izrađenom od strane T. d.o.o. Z. od 11. ožujka 2019. i prilikom održanog očevida na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika radi identifikacije nekretnine, na kojem je ujedno utvrđeno da se u naravi radi o masliniku koji leži uz makadamski put, nije sporan,

-da je RH, ovdje tuženica upisana kao vlasnica k.č. br. .... pašnjak površine 3413 m2 i k.č. br. .... oranica površine 3593 m2, obje iz z.k. ul. ...k.o. Z.,

-da je prema podacima iz posjedovnog lista broj 531 k.o. Z. kao posjednik dijela čest. ..... oranica površine 1137 m2 i dijela čest. ...... oranica površine 1198 m2, evidentiran M.V.,

-da je prema prema povijesti posjedovanja za sporne nekretnine utvrđeno da podaci datiraju iz 1883. kada su iste evidentirane kao posjed D. M. i tamo navedenih osoba, koje stanje ostaje neizmijenjeno do I. revizije te katastarske općine 1955., kojom je utvrđena izmjena posjednika ovih nekretnina i njezinim posjednicima evidentirani S.V. pok. P., R. S. V., te S. B., svaki za po 1/3 dijela., da je temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-247/63 iza smrti S. V. posjednikom njegovog dijela predmetnih čestica evidentiran P. V. pok. S., a 2012. prema rješenju o nasljeđivanju broj O-587/11 iza smrti P. V., posjednikom njegovog dijela predmetnih čestica evidentira se M. V., dok su na suvlasničkom udjelu S. B., također temeljem rješenja o nasljeđivanju, danas suevidentirani M. i J. B., svaki u 1/2 dijela, a prema priloženim posjedovnim listovima slijedi da dio na kojem je danas evidentiran R. V. čini 1138 m2 čest. ...., te 1197 m2 čest. ..., M. V. na 1138 m2 čest. ..., te na 1198 m2 čest. ...., a M. i J. B.na 1138 m2 čest. ...., te 1198 m2 čest. ....., sve k.o. Z.,

-da je M. V. saslušan kao svjedok iskazao je da je on prodao tužitelju predmetnu nekretninu i to ukupnu površinu od oko 2300 m2, a radi se o njivi na kojoj je tužitelj posadio masline, da je prodao tužitelju ono što je bio njegov posjed i vlasništvo, a što je naslijedio od svog oca P. koji je rođen 1931., a on je to naslijedio od svojeg oca S., koji je bio rođen negdje oko 1905, da ni njega niti njegovog oca i djeda nitko nikada nije smetao u posjedu i vlasništvu ovih nekretnina, niti su se ikada vodili bilo kakvi sporovi, a koje nekretnine su on i njegovi prednici obrađivali, sadili i sijali kukuruz, pšenicu, djetelinu i drugo,

- da je V. Š., saslušan kao svjedok iskazao da predmetne nekretnine leže u Senju, da je tužitelj kupio iste od M. V., a koji je to naslijedio od svog oca P., da je to njihova djedovina koja se prenosila nasljedstvom, što mu je osobno poznato otkad zna za sebe, da inače živi u Z. te mu je poznato da nikada nije bilo nikakvih sudskih sporova oko ove nekretnine, da su V. to mirno uživali i na terenu se točno znalo do kuda je V.,

- da je I. Š. saslušan kao svjedok iskazao, da predmetne nekretnine leže u zaseoku S. i to pored puta, danas je to maslinik, a ranije se sadio kukuruz, sijala pšenica, te je bilo vlasništvo M. V. koji je to stekao od svojeg oca P., a ovaj od svojeg oca, da je to njihova djedovina koja se prenosila nasljeđivanjem, da nikada nitko nije ometao ili svojatao kakvo pravo niti su vođeni sudski sporovi oko ovih nekretnina, već su oni to mirno uživali, a na terenu se točno znalo do kud je V. jer su postojale jasne međe,

-da je tužitelj saslušan kao stranka iskazao da je nekretnine kupio od M.V., te da je on tamo domaći i djedovina mu se nalazi odmah u neposrednoj blizini ovih nekretnina i zato ih je i kupio kako bi okrupnio svoj posjed i vlasništvo, pa tako mu je i poznato vlasničko stanje svih nekretnina, odnosno da V. ovo mirno uživaju i da je M. to djedovina.

Na temelju takvog utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj u konkretnom slučaju dokazao da se nalazi u samostalnom i poštenom neprekidnom posjedu utužene nekretnine kakav posjed su ove nekretnine imali ranije njegovi prednici – M., P. i S. V. još od 1955. kako to slijedi iz Povijesti posjedovanja za ovu nekretninu, te da su istekom roka od 40 godina iz čl. 159. st. 4. ZV-a ispunili zakonske uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Stoga zaključuje da je tužiteljev prednik na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, a koji se primjenjuje od 1. siječnja 1997., postao vlasnik predmetnog zemljišta stupanjem na snagu tog Zakona, jer su u tom trenutku bili u neprekinutom poštenom posjedu preko 40 godina, zbog čega u takvim okolnostima na temelju važećih zakonskih propisa tužiteljev prednik stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama, dosjelošću, a tužitelj potom sklapanjem kupoprodajnog ugovora s istima, sve u smislu odredbe čl. 160. st. 2. ZV-a.

S druge strane, prigovor tuženika da se radi o optantskoj imovini ocjenjuje pravno neodlučnim, a kraj činjenice stjecanja prava vlasništva na ovoj nekretnini od strane tužiteljevog prednika dosjelošću prije donošenja i provedbe rješenja broj Z- 4903/09 od 20. svibnja 2009. kojim se na ovim nekretninama dopušta uknjižba u korist ovdje tuženice temeljem Ugovora o miru sa Italijom.

Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

Naime, odredbom čl. 159. ZV-a propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (stavak 1.). Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (stavak 2.). Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (stavak 3.) Samostalni posjednik stvari u vlasništvu RH, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve i u drugih pravnih osoba koje ne raže za sebe dobit nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalani posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. ovoga članka.

Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani temelj tog posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zloupotrebom povjerenja, a posjed je pošten, ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s tim da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. ZV-a).

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da postoje pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama dosjelošću budući da je utvrđeno da su prednici tužitelja bili u posjedu predmetnih nekretnina od 1955., pa je računajući od tada (1955. do 1997.) protekao rok od 40 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u vlasništvu RH.

Poštenje posjeda se pretpostavlja i tko tvrdi suprotno dužan je to dokazati, a tuženica nije dokazala da tužitelj i pravni prednici tužitelja ne bi bili pošteni.

Suprotno navodima žalbe, kod stjecanja prava vlasništva na stvari koja je prije 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđa vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekli na temelju odredbe čl. 388. st. 5. ZV-a nego na temelju odredbi drugog Zakona.

Naime, odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnovlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91) stavljen je izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima koji je branio stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu.

Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, dalje: ZV) u članku 388. st. 4. bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su bile na dan 8. listopada 1991. u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

Dana 17. studenoga 1999. Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je članak 388. st. 4. ZV-a (odluka broj U-I-58/1997 i dr. Narodne novine broj 137/99 4. prosinca 1999.), što znači da je u razdoblju od 1991. do 1999. zakonodavac dopustio da se u rok dosjedanja uračunava i vrijeme koje je proteklo prije 8. listopada 1991.

U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda u kojima je zauzeo pravno shvaćanje: "U tim okolnostima, sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao na temelju dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca posebice kada ne postoji drugi suprostavljeni pravni interes".

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske glede tog pitanja zauzeo pravno shvaćanje: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je prije 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe iz čl. 388. st. 4. ZV-a nego na temelju drugih odredbi tog Zakona.

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smije ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprostavljeni privatni interes treće osobe."

Iz podataka u spisu proizlazi da su prednici tužitelja pošteni posjednici predmetnih nekretnina od 1955., kao i da prednike tužitelja kao posjednike nikada nitko nije smetao u posjedu, s tim da je nekretnina predstavljala oranicu na kojoj se sadilo žito, pšenica i druge kulture. Stoga su na strani pravnog prednika tužitelja ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz odredbe čl. 154. st. 4. ZV-a jer su prednici tužitelja u posjedu predmetne nekretnine 40 godina računajući od 1995. do 1. siječnja 1997.

Dakle, tužitelj je osnovu za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine stekao kupoprodajom od stvarnog vlasnika (čl. 115. ZV-a).

Na žalbene navode tuženice treba odgovoriti da usprkos činjenici da je predmetna nekretnina imala status tzv. optantske imovine, prednici tužitelja su te nekretnine mogli steći na temelju dosjelosti. Naime, točan je žalbeni navod tuženice da su predmetne nekretnine postale društveno vlasništvo kao tzv. optantska imovina, a u skladu s odredbama Ugovora o miru s Italijom od 15. rujna 1947. ("Službeni list", broj 74/47, Prilog XIV Ugovora o miru; dalje: Ugovor o miru s Italijom), Sporazuma između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Talijanske Republike o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obaveza ekonomskog i financijskog karaktera koje proistječu iz Ugovora o miru i sukcesivnih sporazuma" od 18. prosinca 1954. (prilog "Službenog lista" broj 2 od 1. veljače 1956; dalje: Sporazum od 18. prosinca 1954.) i Sporazuma između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Talijanske Republike o primjeni sporazuma od 18. prosinca 1954. godine" od 3. srpnja 1965. (dodatak "Službenog lista" "Međunarodni ugovori i drugi sporazumi", broj 11 od 7. studenog 1966.; dalje: Sporazum od 3. srpnja 1965.) i da je prema Sporazumu iz 1954. ta imovina bila blokirana, odnosno nije bilo dozvoljeno mijenjati pravni status te imovine. Međutim, navedeno se ima tumačiti u povezanosti s osobom koja je optirala za Italiju. S obzirom da su prednici tužitelja vlasništvo predmetnih nekretnina stekli na temelju zakona – dosjelosti, takvo pravo vlasništva može se suprotstaviti stečenom pravu vlasništva na temelju odredaba naprijed spomenutih sporazuma.

Konačno, u pogledu primjene propisa na koji ukazuje tuženica u žalbi ( Codice civile ), treba odgovoriti da navedeno nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari, budući da vrijeme potrebno za dosjelost u konkretnom slučaju počelo je teći 1955., dakle nakon prestanka primjene tog propisa ( 1947. ).

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu budući da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci, 12. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan