Poslovni broj 25 Pr-225/2021
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI
Kralja Tomislava 85A
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji tog suda Kristini Pavelić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz Š., OIB ..., koju zastupa punomoćnica V. K. F., odvjetnica u P., protiv tuženika O. Š. Z. C. iz C., OIB ..., koju zastupa punomoćnica L. B., radi radno – materijalna davanja, nakon održane glavne i javne rasprave održane 12. siječnja 2022., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, 16. veljače 2022.
p r e s u d i o j e
I.Nalaže se tuženiku O.Š. Z. C. C., OIB ..., C., da tužiteljici M. M., OIB..., Š., isplati ukupan iznos od 3.934,64 kuna (tristisućedevetstotridesetčetiri kune i šezdesetčetiri lipe) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena kako slijedi:
- na iznos od 474,44 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2016.,
- na iznos od 484,01 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 16. kolovoza 2016.,
- na iznos od 476,09 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 16. rujna 2016.,
- na iznos od 500,13 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2016.,
- na iznos od 503,84 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 16. studenog 2016.,
- na iznos od 497,81 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2016.,
- na iznos od 493,49 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2017.,
- na iznos od 504,84 kuna sa zateznom kamatom tekućom do 16. veljače 2017., a sve u roku od 15 (petnaest) dana na tekući račun tužiteljice iz platne liste.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima plaće u točki I. izreke, kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna (dvijetisućepetsto kuna) uvećan za zateznu kamatu koja teče od 16. veljače 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi navodi da je zaposlenik kod tuženika, a da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ broj 27/01. i 39/09.). Ističe da od tuženika potražuje razliku isplaćene bruto plaće za razdoblje od lipnja 2016. do veljače 2017. i bruto plaće koju je tuženik trebao isplatiti u bruto iznosu do 3.934,64 kune. Naime, tužiteljica navodi da je 23. studenog 2006. godine između Vlade Republike Hrvatske (nastavno Vlada RH) i Sindikata javnih službi sklopljen Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama (nastavno Sporazum). Sporazumom je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaća u javnim službama (nastavno osnovica) za po 6 % u 2007., 2008. i 2009. godini. Zbog nastupa recesije, 13. svibnja 2009. Vlada RH i Sindikati javnih službi sklopili su Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama (nastavno Dodatak sporazumu). Dodatkom sporazumu osnovica je privremeno zamrznuta na razinu 2008. na iznos 5.108,84 kn, dok je povećanje osnovice za preostalih 6 % iz 2009. na iznos od 5.415,37 kn sporazumno odgođeno sukladno uvjetima iz članka III. Dodatka Sporazuma. Odredbom članka III. Dodataka Sporazumu ugovoreno je da će osnovica za obračun plaće u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto, nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu da je poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine), prosječno dva ili više posto, dok je odredbom članka IV. Dodatka sporazumu određen način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj. Dana 26. listopada 2011. između Vlade RH i Sindikata javnih službi sklopljene su Izmjene i dopune dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a kojim izmjenama je promijenjen članka III. Dodatka te članak IV., koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i članak VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna i to na način da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a trajao, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanih u članku III. do V. navedenih Izmjena i dopuna. Tužiteljica ističe da iako Izmjene i dopune dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrb Hrvatske isti su parafirani po predstavnicima navedenog sindikata. Izmjene i dopune dodatka sporazumu usvojene su i u obliku Arbitražne odluke od dana 7. prosinca 2011. godine. Vlada RH i Sindikati javnih službi su dana 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka sporazuma radi pojašnjenja primjene članka IV. u vezi članka VII. Dodatka Sporazumu. Tužiteljica navodi da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014., odnosno 12 tromjesečja uzastopno. U drugom tromjesečju 2015. zabilježen je rast BDP-a od 1,2% te u trećem tromjesečju 2015. od 2,8%, a što daje aritmetičku sredinu od 2,0% s time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane Državnog zavoda za statistiku objavljen 4. prosinca 2015. Dana 29. prosinca 2016. Vlada RH je donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kuna bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., odnosno počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., a koja će biti isplaćena za mjesec veljaču 2017. Konačno ukazuje na postojeći ujednačeni stav u odlukama županijskih sudova u istovrsnim predmetima i to u: presudi Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj GžR-233/2018, presudi Županijskog suda u Rijeci poslovni broj GžR-343/2018, presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj GžR- 987/2020 i presudi Županijskog suda u Splitu poslovni broj GžR-428/2018 te posebno na zauzeti stav Vrhovnog suda u revizijskoj odluci Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2021. Dakle, tužiteljica potražuje razliku isplaćene bruto plaće za razdoblje od lipnja 2016. do veljače 2017. i bruto plaće koju je tuženik trebao isplatiti u bruto iznosu do 3.934,64 kune, sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu za svaki mjesečni iznos neisplaćene razlike plaće, dok zadržava pravo na ostvarenje svih ugovorenih povećanja plaće i ostalih prava, a koja nisu predmet ove tužbe te potražuje trošak.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da nije sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika temeljem ugovora o radu. Nije sporno ni da bi 25. studenog 2006. između Vlade RH, s jedne strane, te Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Sindikata hrvatskih učitelja, s druge strane, bio sklopljen Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti. Također, nije sporno niti da je 13. svibnja 2009. sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a niti da su 26. listopada 2011. sklopljene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, sve kako to i tužiteljica navodi. Tuženik osporava tužiteljičinu tvrdnju da bi Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljen 13. svibnja 2009. te Izmjene i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljene 26. listopada 2011., predstavljali dodatke, izmjene i dopune, anekse ili bilo što slično u odnosu na Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti. Naime, a kako je razvidno i iz samih naziva - Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama – isti predstavljaju dodatak, odnosno izmjene i dopune, u odnosu na Sporazum o osnovici plaće u javnim službama sklopljen 23. studenoga 2006., a što je sporazum različit od Sporazuma o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti sklopljenog 25. studenog 2006. Tuženik nadalje ističe kako je sporna pravna valjanost, pravna narav, obveznost, a potom i sadržaj navedenog Sporazuma o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti. Naime, prije svega sporno jesu li Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od dana 26. listopada 2011. pravno valjane i mogu li proizvoditi pravne učinke, napose u smislu da bi utjecale na to da osnovica za obračun plaća iznosi 5.415,37 kuna. U pogledu sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljenih 26. listopada 2011. valja ukazati kako je isti potpisan od sedam potpisnika, dok su prethodni Sporazum o osnovici plaće u javnim službama i Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama potpisani od strane osam potpisnika. Dakle, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. jest parafirao, ali nije i potpisao, dakle nije sklopio jedan od potpisnika Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama – Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Slijedom iznijetog, slijedi da nisu svi potpisnici Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sudjelovali u postupku izmjena i dopuna tog Sporazuma niti su svi sklopili Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. Da bi izmjene i dopune ugovora bile valjane, trebaju ih zaključiti svi potpisnici izvornog ugovora. To znači, da bi odredbe Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama bile pravno valjane, trebali su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu zaključiti svi potpisnici izvornog Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama. Tuženik drži da je to temeljno načelo obveznog prava. U konkretnom slučaju na ugovornoj strani sindikata ne postoji identitet stranaka, dakle nisu sve stranke prethodnih Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama koje su stajale na ugovornoj strani sindikata prihvatile, sudjelovale u izmjenama i dopunama, te sklopile Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. Iz tog razloga tuženik drži da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. pravno nevaljane. Za slučaj kada se radi o kolektivnom ugovoru, pravna situacija je ista – da bi izmjene kolektivnog ugovora, bez obzir na njihov naziv, bile pravno valjane potrebno je da ih sklope svi sindikati koji su sklopili i sam izvorni kolektivni ugovor. Tuženik tvrdi da je izmjena kolektivnog ugovora “pravno nevaljana zato što u njegovom sklapanju nisu sudjelovali svi oni sindikati koji su sklopili Kolektivni ugovor (…)”, dakle, nezakonita. Ovakvo pravno stajalište izraženo je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske o broj Gž-5/05 od 27. travnja 2005. i broj Revr-409/09 od 17. ožujka 2010. Slijedom iznijetog pravno su nevaljane, dakle ništetne i nepostojeće Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. te ne postoji nikakva utuživa obveza, pa niti ona uvećanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama, odnosno i drugih usklađivanja plaća iz Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljena 26. listopada 2011. U odnosu na pravnu narav, a podredno i pravnu valjanost, Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. tuženik ističe tvrdnju da ti akti ne predstavljaju na zakonit način sklopljeni kolektivni ugovor, stoga što sklapanju kolektivnog ugovora (i svih njegovih potonjih dodataka te izmjena i dopuna) nisu prethodili zakoniti kolektivni pregovori u smislu odredbi Zakona o radu. Poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika svih sindikata - nego samo sa predstavnicima pojedinih sindikata s područja za koje se kolektivni ugovor sklapa - te da ti predstavnici sindikata nisu imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata, niti su imenovani odlukom Gospodarsko-socijalnog vijeća, a što je izravno protivno pravnom uređenju Odbora sindikata za kolektivne pregovore iz odredbi članka 186. Zakona o radu (Narodne novine 38/95, 54/95 – ispravak, 65/95 – ispravak, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 – ispravak i 68/05 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), odnosno odredbi članka 254. Zakona o radu (Narodne novine 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13). Tuženik stoga tvrdi da se radi o sporazumu koji po svojoj pravnoj naravi predstavlja običan ugovor, sporazum obveznog prava, ne i kolektivni ugovor kao ugovor radnog prava, odnosno da je kao potonji ništetan. U odnosu na ove činjenice i ovo stajalište tuženik upućuje i na stajalište iznijeto u Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr- 425/13 od 16. travnja 2013. koji glasi: “Kako je odredba članka 254. stavka 1. ZR, kojom je određeno da poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora može pregovarati (samo) s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata, u odnosu na takvu obvezu poslodavca, kogentna norma, prisilni propis pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u postupku pregovaranja sa sindikatima za sklapanje KU/11 nije poštivala navedenu odredbu ZR o formiranju pregovaračkog odbora sindikata, i da u izostanku sporazuma sindikata niti Gospodarsko - socijalno vijeće koje je utemeljeno, u smislu članka 254. stavka 3. ZR, nije odlučivalo o broju i sastavu pregovaračkog odbora, slijedom čega prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je navedeni KU/11 zaključen protivno prisilnom propisu i kao takav ništetan te suprotno tvrdnji žalitelja i materijalno pravo iz članka 254. stavka 1., 2. i 3. ZR u vezi s odredbom članka 322. ZOO pravilno primijenio kada je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti tog ugovora kao osnovan prihvatio.” Iz gore navedenog slijedi kako je moguće prigovoriti svojstvu odnosno pravnoj naravi i valjanosti Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. kao kolektivnog ugovora, obzirom za njih nikad, prema proceduri propisanoj odredbama Zakona o radu, sporazumno nije uspostavljen ili ustanovljen (ugovoren) Odbor sindikata za kolektivne pregovore, odnosno on nije imenovan po Gospodarsko- socijalnom vijeću. Nastavno, tuženik iznosi da Temeljni kolektivni ugovori za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. godine, u člancima 51. stavak 4. navode kako ”Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. godine važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima.”, a što je različito u odnosu na odredbu članka 49. stavka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2007. godine u kojoj se navodi da: “Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, zaključen između sindikata javnih službi i Vlade Republike Hrvatske 23. studenoga 2006. i svi sporazumi koji iz njega proističu, sadržajno predstavljaju sastavni dio ovog kolektivnog ugovora.” Dakle, kako zbog propusta kolektivnog pregovaranja po Odboru sindikata za kolektivne pregovore, zaključeni sporazumi ne mogu se smatrati kolektivnim ugovorom, odnosno, takav kolektivni ugovor bi bio ništetan, a i prema pravnom statusu i kvalifikaciji iz Temeljnih kolektivnih ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. godine, ne bi se moglo raditi o kolektivnim ugovorima, to ne postoji subjektivno utuživa obveza uvećanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama, odnosno i drugih usklađivanja plaća. Drugim riječima, činjenica da se u pogledu ovih pravnih izvora ne radi o kolektivnim ugovorima po svojoj pravnoj naravi, ima za posljedicu da ne postoje odredbe s normativnim učinkom – pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa - koja bi se neposredno i obvezno primjenjivala na sve zaposlene. Tako tužiteljica, kao radnik zaposlen kod tuženika kao javne ustanove koja obavlja djelatnost javne službe, nije aktivno legitimiran potraživati neka prava iz Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. godine i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., u sudskom postupku. Konačno, opreza radi ističe se kako se niti u pogledu sadržaja Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. ne može se govoriti o kolektivnom ugovoru obzirom da isti sadržajno ne utvrđuju konkretna prava zaposlenih koja bi se izravno i neposredno, samo pozivom na iste, mogla primijeniti. Tužiteljica u tužbi iznosi tvrdnju da je u utuženom razdoblju osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosila 5.415,37 kn bruto temeljeći ovu tvrdnju na odredbi članka III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. koja glasi: “Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.” Tuženik osporava ovu tužiteljičinu tvrdnju. Plaće se u javnim službama uređuju Zakonom o plaćama u javnim službama (Narodne novine 27/01 i 39/09) i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama (Narodne novine 39/09 i 124/09). Prema odredbi članka 4. Zakona o plaćama u javnim službama plaću službenika i namještenika u javnim službama čini umnožak: (a) koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen; i (b) osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Prema odredbi članka 5. Zakona o plaćama u javnim službama polazište za utvrđivanje osnovice za izračun plaće su: (a) prijedlog proračuna za sljedeću godinu; (b) sporazum o politici plaća; i (c) prosječna mjesečna isplaćena bruto plaća zaposlenih u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini, koju utvrđuje Državni zavod za statistiku i objavljuje u “Narodnim novinama”. Zakonom o osnovici plaće u javnim službama, odredbom članka 2., uređeno je kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje: (a) kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi; a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje (b) Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom, dakle, Odlukom Vlade. Također, prema prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama primjenjuje se osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. Navedeno uređenje plaće i osnovice plaće u javnim službama Zakonom o plaćama u javnim službama i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama predstavlja strogo i apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje, ius cogens, od kojeg otklon voljom stranaka nije moguć. Na sjednici održanoj 29. prosinca 2016. Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama kojom je ista utvrđena u visini od 5.211,02 kuna bruto te se ta osnovica primjenjuje od 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. godine koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017. godine. Prethodno nije bilo drugačijeg kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi kojim bi se utvrdila osnovica plaće u javnim službama u iznosu od 5.415,37 kn, odnosno nije bilo drugačije odluke Vlade, slijedom čega se primjenjivala osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi 13. svibnja 2009. Svaki eventualni automatizam usklađivanja ove osnovice, koji bi bio interpretiran na način da proizlazi iz Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., a kako to pogrešno čini tužiteljica, u izravnoj je suprotnosti sa odredbom članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama. Slijedom iznijetog, sve do donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama od 29. prosinca 2016., s primjenom od dana 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. godine koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017. godine, službeno je u primjeni bila osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini 5.108,84 kn bruto, prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009.. Naime, nakon donošenja Zakona o osnovici plaće u javnim službama, prema prijelaznim i završnim odredbama istog, do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama, imala se primjenjivati osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi 13. svibnja 2009. Prije donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama od 29. prosinca 2016., nije bilo kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi kojim bi se na drugi način uređivala osnovica za plaće u javnim službama, to je do donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama 29. prosinca 2016. za primjenu bila utvrđena osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini 5.108,84 kn bruto, prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. Iz ovog razloga pogrešno je i nepotpuno pozivanje tužiteljice na članak III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. u kojem stoji: “Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.” Naime, tužiteljica pogrešno smatra da bi nastupile pretpostavke za primjenu osnovice za obračun plaća u javnim službama u iznosu 5.415,37 kn bruto iz odredbe članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. Tužiteljica previđa da su u članku VII. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. određene pretpostavke za primjenu odredbi Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. Tako se u točci 1. istoga članka navodi kako “Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III. do V. Izmjena i dopuna, uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Ova odredba se primjenjuje od dana stupanja na snagu ovih Izmjena i dopuna.” Citirano uređuje odgodu “uskladbe” za onaj broj razdoblja “pada realnog tromjesečnog BDP-a” (tzv. negativni rast) u odnosu na trenutak utvrđen člankom III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. kao trenutak primjene - “poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja)”. Kako je, nakon sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., prema dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, BDP Republike Hrvatske promatran na tromjesečnoj razini - “realni tromjesečni BDP” - u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine, zabilježio dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počam od četvrtog tromjesečja 2011. godine, a zaključno s trećim tromjesečjem 2014. godine, to iz gore navedenog, imajući u vidu podatke Državnog zavoda za statistiku o “padu realnog tromjesečnog BDP-a” (tzv. negativnom rastu) proizlazi da se uskladba prema člancima III. do V. Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. treba odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, počam od siječnja 2016. godine nadalje. To znači kako se nisu ostvarile pretpostavke za povećanje osnovice plaće u javnim službama u iznosu i na način kako to navodi tužiteljica. Pritom, a kako Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. imaju ugovoreno vremensko važenje od 5 godina, čije trajanje je isteklo 25. listopada 2016., to implicira da do “uskladbe“ osnovice plaće u javnim službama temeljem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. ne bi ni došlo u razdoblju važenja i primjene istih. Tuženik ističe kako prethodne argumente iznosi opreza radi te da raspravljanjem o istima ničime ne prejudicira neosnovanost ili neopstojnost prethodno iznijetih argumenata o neosnovanosti tužbe. U prilog osnovanosti tvrdnji iznijetih u odgovoru na tužbu tuženik dostavlja presude Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr -2826/16-57 od 21. prosinca 2017., Pr-584/17-31 od 21. prosinca 2017. i Pr-154/2017/17 od 30.listopada 2017. te dokument „Zaključci sa sastanka 08.
12. 2016. g.“ o tematici koja je predmet spora u ovoj parnici, te se poziva na sadržaj istih. Tuženik ističe prigovor zastare za sva novčana potraživanja po ovoj tužbi za koja je protekao zastarni rok od pet godina.
3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006. (list 8-10 spisa), Dodatak sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. (list 11-15 spisa), Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. (list 16-23 spisa), Arbitražnu odluku od 7. prosinca 2011. (list 24-31 spisa), Vjerodostojno tumačenje izmjena i dopuna dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 28. prosinca 2012. (list 32-34 spis), procjenu tromjesečnog BDP- a za treće tromjesečje 2014. Državnog zavoda za statistiku (list 35-38 spisa), procjena tromjesečnog BDP-a za treće tromjesečje 2015. Državnog zavoda za statistiku (list 39 spisa), Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama Vlade Republike Hrvatske od 30. prosinca 2016. (list 40 spisa), presliku osobne iskaznice A. G.-P. (list 70 spisa), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (list 71-72 spisa), obavijest ispitaniku o pravima i privola ispitanika za obradu osobnih podataka (list 73-75 spisa) i obračunske isprave za isplatu plaće za A. G.-P. (list 76-89 spisa).
4. Tužbeni zahtjev je osnovan, osim u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u pojedinačnim mjesečnim bruto iznosima razlike plaće.
5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice radi isplate razlike plaće temeljem odredbe članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011. godine.
6. Nije sporno da je tužiteljica bila zaposlenik tuženika u predmetnom razdoblju i da mu je tuženik obračunao i isplatio plaće u iznosima kako je to navedeno u obračunskim ispravama za isplatu plaće (obrazac IP1) koji su dostavljeni u spis.
7. Sporno je, je li tuženik tužiteljici trebao u predmetnom razdoblju plaću obračunati i isplatiti po osnovici od 5.415,37 kuna, temeljem odredbe članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. godine, odnosno sporna je sama pravna valjanost navedenih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma te, podredno, jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu te odredbe (pod uvjetom da je valjana) ili pak je ista odgođena te i prestala važiti budući da je primjena Izmjena i dopuna Dodatku Sporazuma istekla 26. siječnja 2017. godine.
8. Nije sporna niti sama visina tužbenog zahtjeva, a koju tuženik na ročištu održanom 12. siječnja 2022. nije osporio. Naime, radi se o jednostavnoj matematici pa zbog toga nije trebalo provoditi financijsko vještačenje, a nije ga trebalo provoditi niti radi utvrđenja jesu li ostvarene pretpostavke za povećanje osnovice jer se radi o pravnom pitanju budući da službene podatke Državnog zavoda za statistiku o bruto domaćem proizvodu, naravno, ne osporava ni tuženik.
9. Kao prvo, valja reći da je pozivanje tuženika na Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti kojeg su 25. studenoga 2006. godine sklopili Vlada Republike Hrvatske s jedne te Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Sindikat hrvatskih učitelja s druge strane, sasvim bespredmetno budući da tužiteljica na istome niti ne temelji svoju tražbinu te on za odluku u ovom predmetu nema nikakvog značenja.
10. Iz sadržaja provedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:
- da je tužiteljica zaposlenica tuženika u predmetnom razdoblju i da joj je tuženik od lipnja 2016. pa do veljače 2017. obračunavao i isplaćivao plaće po osnovici od 5.108,84 kune, odnosno u iznosima kako je to navedeno u obračunskim ispravama za isplatu plaće koje su dostavljene u spis,
- da su Vlada RH i Sindikati javnih službi i to Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili 23. studenog 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008., te u 2009. i da navedene obračunske osnovice se primjenjuju od 1.1. svake godine,
- da su Vlada RH i isti Sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili na zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto time da su u članku III. utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine te u članku IV. odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj,
- da su Vlada RH, te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen članak III. Dodatka, te članak IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i članak VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka, te Izmjena i dopuna i to na način da se ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanih u članak III. do V. ovih Izmjena i dopuna uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao,
- da je 7. prosinca 2011. arbitraža koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu Odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, a kako je i to prethodno opisano,
- da su Vlada RH, te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenuta Izmjene od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. i Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, a to u odnosu na članak IV. u vezi s članak VII. Dodatka Sporazumu,
- da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014., tj. 12 tromjesečja uzastopno,
- da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a u 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDPA-a od 2,8% što daje aritmetičku sredinu od 2,0% time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane Državnog zavoda za statistiku objavljen dana 4. prosinca 2015.,
- da je visina osnovice u 2016. bila određena u visini od 5.415,37 kn,
- da je Vlada RH 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena za mjesec veljaču 2017.,
- da je među strankama nesporna visina zatražene razlike plaće u utuženom razdoblju.
11. Sud nije provodio predloženi dokaz uvidom u zaključke sa sastanka od 8. prosinca 2016. s profesorima pravnih fakulteta u RH na temu Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i e-mail od 12. prosinca 2016. budući da su predmet dokaznog postupka isključivo činjenice sukladno članku 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP), a pravna mišljenja ne predstavljaju dokaze u činjenicama.
12. Ovaj sud je prigovore tuženika ocijenio u potpunosti neosnovanim. Naime, iako tuženik pravilno ističe da s plaće zaposlenih u javnim službama regulirane Zakonom o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ broj 7/01. i 39/09.), prema odredbi članka 192. Zakona o radu (Narodne novine 93/14.; dalje ZR) Kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, pitanja osiguranja, te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radim odnosom, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa, te se upravo u članku 51. TKU-a uređuje i definira plaća zaposlenih u javnim službama. Nema dvojbe da su Sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene anekse, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, odnosno sporazuma zaključenih sa Vladom RH, koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojima se odlučivalo i o plaćama tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. Već navedene Izmjene i dopune inače su zaključene na rok od 5 godina, a kako to proizlazi iz članka XI. navedenih Izmjena, što znači da bi iste istekle s danom 25. listopada 2016. No valja istaknuti da sukladno odredbi članka 199. stavka 1. ZR na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni Kolektivnih ugovora, a što znači da važe i daljnja 3 mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Prema tome, rok važenja navedenih Izmjena je istekao tek s danom 26. siječnja 2017.
13. Ocjena je ovoga suda da Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. predstavljaju Kolektivni ugovor sklopljen sukladno odredbi članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama, temeljem kojeg se osnovica plaće u javnim službama određuje Kolektivnim ugovorom između Vlade RH i Sindikata javnih službi, kao i odredbe članka 51. stavka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 115/10.), a kojim je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu, kao i svih njegovih izmjena i dopuna, na pitanje visine plaće u javnim službama te odredbe članka 51. stavka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12), a kojim je utvrđena primjena Dodatka Sporazumu, kao i svih njegovih izmjena i dopuna na pitanje visine plaće u javnim službama. Pri tome je odredbom članka 51. stavka 4. citiranog Temeljnog kolektivnog ugovora iz NN 115/10 bilo propisano da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu od 13. svibnja 2009., kao i sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze, kao i Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006., važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim dokumentima. Pri tome je podjednako navedenome bilo propisano i u odredbi članka 51. stavka 4. citiranog Temeljnog kolektivnog ugovora iz NN 141/12. Zbog prednje navedenoga, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., a na koje se poziva tužiteljica u svezi svog zahtjeva za isplatu razlike plaće, predstavljaju pravno valjani kolektivni ugovor. Navedeno svakako proizlazi i iz činjenice da su Vlada RH i Sindikati javnih službi dana 28. prosinca 2012. prihvatili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazuma radi pojašnjenja primjene članka IV. stavka 5, a u svezi s člankom VII. stavka 1. Izmjena Dodatka Sporazumu. Stoga su uvjeti za povećanje osnovice temeljem odredbe članka III. citiranih Izmjena Dodatka Sporazumu ispunjeni krajem 2015. s početkom primjene od siječnja 2016., a što proizlazi i iz sadržaja već citirane odredbe članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011.
14. Iz materijalne dokumentacije u spisu proizlazi da je Državni zavod za statistiku 28. kolovoza 2015. objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje 2015., a u kojoj procjeni se ističe da prva procjena pokazuje da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014. Dana 27. studenog 2015. Državni zavod za statistiku je objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za treće tromjesečje 2015., u kojoj se navodi da prva procjena pokazuje da je tromjesečni BDP u trećem tromjesečju 2015. realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014. Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) došlo do rasta međugodišnjeg realnog tromjesečja prosječno dva posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja – 1,2% + 2,8% = 4% : 2 = 2%) tako da su krajem studenoga 2015. godine ispunjeni uvjeti iz članka III. Izmjena i dopuna za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukazuju na poboljšanje stanja, odnosno na rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) te će se primjenjivati iza toga do prve sljedeće promjene prema Izmjenama i dopunama, jer je ovim Izmjenama i dopunama ugovoreno da ako se nešto isplaćuje ili povećava za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno na rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) da će se primjenjivati iza toga do prve sljedeće promjene prema Izmjenama i dopunama u sljedećem mjesecu, pa se u smislu prije navedenog osnovica plaće u prosincu 2015.g. povećala na iznos od 5.415,37 kn.
15. Prema mišljenju ovog suda u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 194. stavka 1. ZR-a, prema kojem kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile, kao i sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor. Osim toga, ukazuje se i na potrebu primjene odredbe članka 196. stavka 1. ZR-a, prema kojoj su stranke kolektivnog ugovora i osobe na koje se on primjenjuje dužne u dobroj vjeri ispunjavati njegove odredbe.
16. U odnosu na područje primjene Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog dana 26. listopada 2011. te Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., navodi se da nije sporno da je tužiteljica u cijelom spornom razdoblju bio u radnom odnosu kod tuženika koji predstavlja javnu ustanovu. Nadalje, ocjena je suda da isplata plaće u skladu s povećanom osnovicom predstavlja tužiteljičino individualno pravo prema tuženiku kao njegovom poslodavcu, a temeljem važećeg ugovora o radu. Tuženikova obveza tužiteljici isplatiti razliku plaće prema navedenoj osnovici od 5.415,37 kuna temeljem odredbe članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu sklopljenom dana 26. listopada 2011. i temeljem Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. proizlazi iz članka 8. stanka 1. ZR-a kojim je propisano da su se u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati odredbi ZR-a i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.
17. Slijedom svega iznesenog, jasno je da su ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe članka VII. stavka 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. Pri tome se u toj odredbi navodi da ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u članku III.-IV. navedenih Izmjena i dopuna, da se uskladba tada odgađa za onoliko tromjesečja koliko je trajao pad realnog tromjesečnog BDP-a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Pri tome se ističe da iz citiranih podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a u navedenim razdobljima i koje je objavio Državni zavod za statistiku, proizlazi da od četvrtog kvartala 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP-a, već je upravo protivno tome, vidljivo da je BDP stalno rastao. Pri tome se odredba članka VII. stavka 1. citiranih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. ne odnosi na povrat osnovice iz članka III., već isključivo na usklađenje osnovice iz članka IV. i V. Izmjena Dodatka Sporazumu. Pri tome ovaj sud smatra da je intencija Vlade RH bila povrat osnovice na razinu iz 2009., i to na iznos od 5.415,37 kn. Osim toga, odgoda uskladbe dvanaest neprekidnih kvartala iskorištena je kroz odredbu članka IV. stavka 5. Izmjena Dodatka Sporazumu i temeljem Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., obzirom da je odredbom članka IV. stavka 5. Izmjena Dodatka Sporazumu bilo ugovoreno da ako se do 31. prosinca 2012. ne ispune pretpostavke iz članka III., da će tada Vlada Republike Hrvatske biti u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu plaće od 01. travnja 2013. pa nadalje.
18. Stoga, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, odnosno da je tuženik tužiteljici u utuženom spornom razdoblju bio dužan obračunavati i isplaćivati plaću prema osnovici sukladno odredbi Izmjene i dopune Dodatka sporazuma o osnovici za plaću u javnim službama od 26. listopada 2011. Nadalje, uvidom u obračun razlike plaće utvrđeno da je da tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici isplaćivao manje na ime plaće u ukupnom iznosu od 3.934,64 kuna, budući da je tuženik plaću obračunavao po osnovici od 5.108,84 kune, a ne po osnovici od 5.415,37 kuna.
19. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare budući je tužiteljica u tužbenom zahtjevu utužila razliku plaća za period od lipnja 2016. do siječnja 2017. dok plaća za lipanj 2016. dospijeva 15. srpnja 2016. Obzirom na zastarni rok od 5 godina na potraživanje iz radnog odnosa prema odredbi članka 139. ZR-a zastara na bilo koje tužiteljičino potraživanje nije mogla nastupiti prije 15. srpnja 2021., a kako je tužba podnesena 15. srpnja 2021. predmetna potraživanja nisu u zastari ni u kojem dijelu.
20. Sukladno odredbama iz članka 45. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (''Narodne novine'' broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13 i 148/13 – u daljnjem tekstu: ZPD) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz članka 14. ZPD–a ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Sukladno odredbama iz članka 45. stavaka 4. i 5. ZPD–a te članka 61. stavaka 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (''Narodne novine'' broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13 i 160/13 – u daljnjem tekstu: Pravilnik o porezu) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se od tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka po osnovi nesamostalnog rada iz članka 14. ZPD–a te članaka 11., 12. i 15. Pravilnika o porezu, umanjenog za obračunate i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima, a prema članku 16. ZPD–a i članku 18. Pravilnika o porezu te za neoporezivi dio dohotka – osobni odbitak iz članka 36. stavaka 1. i 2. ZPD–a. Budući da prema navedenim odredbama ZPD–a i Pravilnika o porezu porez na dohodak i prirez na dohodak, a koji čine sastavne dijelove bruto plaće uz neto plaću i doprinose, dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak nisu dospjeli na naplatu pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, zato je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu plaće neosnovan, pa je valjalo odlučiti kao u točci II. izreke.
21. U skladu s člankom 154. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje ZPP) tuženik je dužan naknaditi troškove ovog parničnog postupka budući je u cijelosti izgubio parnicu. Naime, tijekom postupka tužiteljicu je zastupao punomoćnica odvjetnica te je sud odmjerio potrebne troškove za vođenje parnice. Cijeneći članak 155. ZPP-a i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014 i 107/2015; dalje: Tarifa) sud je priznao potrebnim trošak sastava tužbe u visini 50 bodova sukladno Tbr.7.t.1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 5. rujna 2021. i 5. siječnja 2021. u visini 50 bodova za svaki sukladno Tbr.8.t.1. Tarife i zastupanja na ročištu 12. siječnja 2021. u visini 50 bodova za svako sukladno Tbr.9.t.1. Tarife. Slijedom navedenog ukupni potrebni troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznose 200 bodova, a što pomnoženo sa vrijednošću boda prema Tbr.50. Tarife iznosi 2.000,00 kuna. U skladu s Tbr.42. Tarife odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodatnu vrijednost (PDV 25%) što daje iznos od 500,00 kuna pa konačni priznati troškovi zastupanja po punomoćniku iznose 2.500,00 kuna.
22. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Crikvenici, 16. veljače 2021.
Sutkinja
Kristina Pavelić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
