Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 10 Gž-1367/2021-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz K. I., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. D., odvjetniku u I. G., …, protiv tuženika L. d. S. iz Č. L. …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku G. B., odvjetniku u Z., …, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja J. K. protiv rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu, poslovni broj P-12/2020 od 22. rujna 2021., dana 16. veljače 2022.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja J. K., ukida rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu, poslovni broj P-12/2020 od 22. rujna 2021. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na nastavak postupka.

II. O troškovima nastalim u povodu pravnog lijeka, prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"I Utvrđuje se da za rješavanje spora između tužitelja J. K. iz Kl. I., …, OIB: … i tuženika L. d. "S." iz Č. L., OIB: … nije nadležan sud.

II Odbacuje se tužba tužitelja J. K. iz K. I., …, OIB: …, protiv tuženika L. d. "S." iz Č. L., OIB: … zaprimljena 12. siječnja 2020. te se ukidaju sve provedene radnje.

III Nalaže se tužitelju J. K. iz K. I., …, OIB: … naknaditi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 7.465,00 kn (sedam tisuća četristo šezdeset pet kuna); sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se tuženik s preostalim zatraženim zahtjevom preko dosuđenog iznosa troškova ovog postupka i to s iznosom od 6.336,26 kn; kao neosnovanim."

2. Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavio tužitelj J. K. iz svih zakonskih razloga, u bitnom ukazujući da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba iz članka 354. stavak 2. točka 11., u svezi članka 381. Zakona o parničnom postupku jer pobijano rješenje uopće nema razloga, a u obrazloženju pobijanog rješenja navedeni razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni i proturječni. Ukazuje da se pobijanim rješenjem žalitelju uskraćuje pravo na pristup sudu koja je propisana Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 42. Zakona o udrugama smatrajući da se u konkretnom slučaju radi samo o članskim pravima, no uzimajući da je on nezakonito isključen iz udruge te je time povrijeđen i Statut udruge, drži da spor koji iz toga proizlazi spada u sudsku nadležnost kako to utvrđuje i Europski sud za ljudska prava u predmetu Lovrić protiv Hrvatske. Predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje te potražuje trošak žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik ocjenjuje žalbene tvrdnje kao paušalne i neosnovane. Smatra da je pobijano rješenje valjano, zakonito i razumljivo. Ukazuje na odredbu članka 102. Statuta kojim je predviđeno da sporove između članova društva i društva koji bi proizlazili iz članstva u društvu i rada ili djelovanja člana u društvu, a koji nisu predmetom stegovnog postupka rješava Povjerenstvo za nagodbe i arbitražu, te ističe da tužitelj ovaj postupak pokreće iz razloga što ne prihvaća odluke stegovnog suda, a koje pravo je trebao pokušati ostvariti pred povjerenstvom iz članka 102. Statuta, što nije učinio pa bi dopuštanje sudskog postupka bilo protivno odredbi članka 43. Ustava Republike Hrvatske kojom je određen načelo neovisnosti udruga, kao i članka 6. Zakona o udrugama. Smatra da se odredba članka 42. Zakona o udrugama ne može primijeniti u konkretnom slučaju, kao i da je prvostupanjski sud valjano ovako postavljenu tužbu odbacio. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbacio tužbu tužitelja J. K. pozivajući se na odredbu članka 42. Zakona o udrugama ("Narodne novine", broj 74/14 i 98/19 – dalje ZU) te utvrđujući da je tužitelj u konkretnom slučaju postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje da je nezakonita i neosnovana odluka o njegovom isključenju iz L. d. S., te zahtjev za zaštitu njegovih prava kao člana udruge, pa prvostupanjski sud, polazeći od odredbe članka 42. ZU, kojom je propisano da član može podnijeti tužbu općinskom sudu radi zaštite svojih prava, ali samo ukoliko smatra da je udruga povrijedila Statut ili drugi opći akt udruge, te pravnog shvaćanja sa 3. Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. studenog 2013., zaključuje kako su udruge apsolutno autonomne u utvrđivanju svojih unutarnjih pravila, te da ovakav postupak ne spada u sudsku nadležnost pa stoga zaključuje da u konkretnom slučaju nema sudske nadležnosti.

6. Ovakvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda nije pravilno niti prihvatljivo, uzimajući da, iako doista udruge imaju samostalnost i neovisnost u odnosu na način organiziranja i reguliranja svojih međusobnih odnosa, to ne znači da je ta njihova samostalnost i neovisnost apsolutna, jer suprotno tome postoje i prava članova u odnosu na ostale članove kao i samu udrugu kao organizaciju, a koje osobe također imaju i moraju imati mogućnost pravne zaštite takvih svojih prava.

7. Stoga je, po stavu ovog suda, pogrešno prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 16. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19. – dalje ZPP), u svezi članka 42. ZU, jer je, polazeći od pogrešno pravnog stava da je pravo na samostalnost i autonomiju udruga apsolutno, te da svojim statutom odnosno drugim aktom mogu propisati stjecanje i gubitak pojedinih prava, pa tako i prava članstva u udruzi, bez mogućnosti provjere valjanosti i pravilnosti postupka i zaštite prava svojih članova pred neovisnim tijelom, pogrešno zaključio da se takva zaštita prava pojedinih članova udruge ne može ostvarivati pred sudom, a čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 1., u svezi članka 16., sve u svezi članka 381. ZPP, a koja je utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

8. Prvostupanjski sud se u pobijanom rješenju poziva na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog sud Republike Hrvatske iz 2013. prema kojem zaštita i provjera postupka brisanja člana udruge ne spada u sudsku nadležnost, no treba reći da prema presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Lovrić protiv Hrvatske (broj zahtjeva 38458/15), kao i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1610/2017-2 od 14. veljače 2018., u kojoj se Vrhovni sud Republike Hrvatske upravo poziva i na naprijed citiranu odluku Europskog suda za ljudska prava, to pravno shvaćanje iz 2013. promijenjeno tako da sud treba, uzimajući u obzir da pravo građana na pristup sudu, kao niti pravo udruge na organizacijsku autonomiju, nisu apsolutne, u sudskom postupku ocijeniti koje od ta dva prava su povrijeđena u konkretnom slučaju, odnosno da li je u konkretnom slučaju povredom statuta ili drugih akata udruge, povrijeđeno i pravo člana udruge čija se zaštita traži (u tom pravcu i pravno shvaćanje ovog suda sa sjednice Građanskog odjela od 14. veljače 2022. pod brojem 6 Su-17/2022-4).

9. Stoga, prema stavu ovog suda član udruge u kojemu je njegovo članstvo prestalo odlukom udruge ima pravo sudskim putem tražiti utvrđenje da je takva odluka protivna statutu udruge, kao i zaštitu svojih prava u takvom slučaju sukladno odredbi članka 42. stavak 3. ZU.

10. Slijedom svega navedenog trebalo je, temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP, žalbu tužitelja J. K. uvažiti, pobijano rješenje prvostupanjskog suda ukinuti i predmet vratiti istom sudu na nastavak postupka.

U Zadru 16. veljače 2022.

Sudac

Željko Đerđ, v.r.