Poslovni broj: Usž-146/22-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća, te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice D. K. iz B., koju zastupa opunomoćenik J. T., odvjetnik u S., protiv tuženika Gradonačelnika Grada Benkovca, B., kojeg zastupa opunomoćenica P. D. Z., radi prestanka službe, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj:16 UsIrs-188/20-12 od 13. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 16 UsIrs-188/20-12 od 13. rujna 2021.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 16 UsIrs-188/20- 12 od 13. rujna 2021. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Gradonačelnika Grada Benkovca klasa: UP/I-112-01/20-01/38, urbroj: 2198/27-02- 20-13 od 9. studenog 2020. i rješenja pročelnice Ureda Gradonačelnika klasa: UP/I- 112-01/20-01/38, urbroj: 2198/27-03/20-10 od 17. rujna 2020.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Grada B., Ureda Gradonačelnika klasa: UP/I-112-01/20-01/38, urbroj: 2198/27-03/20-10 od 17. rujna 2020., kojim se utvrđuje da je tužiteljici, službenici Grada B., prestala služba po sili zakona 14. rujna 2020. (točka 1. izreke), te da joj pripada pravo na otpremninu u iznosu od 30.857,26 kn (točka 2. izreke). Žalba ne zadržava izvršenje rješenja (točka 3. izreke).

3. Rješenjem o ispravci greške od 7. listopada 2020. ispravljena je u točki 2. rješenja Grada B., Ureda Gradonačelnika klasa: UP/I-112-01/20-01/38, urbroj: 2198/27-03/20-10 od 17. rujna 2020. pogreška u računanju iznosa otpremnine na način da umjesto 30.857,26 kn sada stoji 41.994,11 kn, kao i u obrazloženju rješenja na način da se tekst obrazloženja na stranici 3. zamjenjuje tekstom "imenovana ima pravo na otpremninu u iznosu od 41.994,11 kn, a koji iznos je određen u iznosu jedne trećine prosječne mjesečne plaće za mjesec travanj (5.327,72 kn), svibanj (5.483,88 kn) i lipanj 2020. (5.620,88 kn) godine za svaku godinu radnog staža ostvarenog u Upravnim tijelima Grada Benkovca (23 godina)."

4. Protiv navedene presudu žalbu je podnijela tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 66. Zakona o upravnim sporovima. Smatra da je pobijana presuda neosnovana. Ističe da u bitnom prvostupanjski sud obrazlaže svoju presudu na način da je neprijeporno da joj je prestala služba po sili zakona te da je za isplatu otpremnine mjerodavan staž koji je ostvaren u upravnim tijelima Grada B. kojeg je ostvarila 23 godine, osam mjesec i sedamnaest dana, a ne evidencija zavoda o ukupnom radnom stažu. U pogledu prestanka službe je već i u žalbama na pobijana rješenja navodila da je riječ o radnom mjestu za koje nije kvalificirana pa stoga nije htjela preuzeti odgovornost za posao za koji nema nikakve kompetencije, a radi izbjegavanja ponavljanja nema potrebe ponovno navoditi već uputiti na žalbu o prestanku službe. Međutim, u pogledu radnog staža na kojeg upire prvostupanjski sud da ima 23 godine, osam mjeseci i sedamnaest dana ističe da je netočan. Naime, dostavila je jedini legitimni dokaz i to elektronički zapis zavoda gdje jasno stoji da ima radnog staža u upravnim tijelima 24 godine, jedan mjesec i osam dana. Smatra da u tom pogledu prvostupanjski sud nije ni utvrđivao činjenice iako je sastavni dio pobijanog rješenja i iznos otpremnine. Ističe i da je presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: UsI-43/21 poništeno rješenje tuženika o ispravku greške u rješenju, a koji se odnosio na iznos otpremnine. Ukazuje i na pogrešku tuženika kod označavanja klase i urudžbenog broja rješenja. Predlaže da se pobijana presuda poništi, kao i prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje tuženika te da joj se odredi naknada troškova upravnog spora na teret tuženika. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 3.125,00 kn i sudske pristojbe za tužbu, presudu i žalbu u iznosu od 1.500,00 kn.

5. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da je prvostupanjski sud u provedenom postupku točno i potpuno utvrdio relevantne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo na konkretan činjenični supstrat te kako pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede postupka. Ističe da je predmet konkretnog spora ocjena zakonitost rješenja kojim se tužiteljici utvrđuje prestanak službe po sili zakona s danom 14. rujna 2020. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje kako je tužiteljica prethodnim rješenjem od 25. svibnja 2020. stavljena na raspolaganje te nakon stavljanja na raspolaganje rješenjem o premještaju od 17. kolovoza 2020., koje je izvršno i pravomoćno, trajno premještena u trgovačko društvo B. d.o.o. B., kojeg je jedini osnivač Grad B., na radno mjesto referenta za stambenu upravu. Nesporno je da je tužiteljica premještaj odbila te se nije pojavila na radnom mjestu niti je svoj izostanak naknadno opravdala te joj je sukladno članku 115. stavak 1. točke 1. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi službe prestala po sili zakona. Navedeno ne spori ni tužiteljica. Sporan je u ovom predmetu radni staž tužiteljice u upravnim tijelima tuženika, posljedično i iznos otpremnine isplaćen tužiteljici koji se računa sukladno radnome stažu. Suprotno navodima tužiteljice ističe da joj nije isplaćen manji iznos otpremnine niti joj je obračunat manji radni staž. Naime, tuženik je tužiteljici obračunao radni staž u skladu s osobnim očevidnikom tužiteljice, sve u skladu s prvim rješenjem o rasporedu na radno mjesto tužiteljice, a sukladno kojem je tužiteljica započela s radom kod tuženika 1. siječnja 1997. Da je tome tako potvrđuje i činjenica kako je tužiteljici sukladno predmetnom rješenju utvrđena obveza polaganja državnog ispita u roku od godine dana. Sukladno tada važećim odredbama zakona službenik je morao u roku od godine dana od prijema u službu položiti državni ispit. Ističe da nema saznanja temeljem kojeg akta je tužiteljici pri HZMO evidentiran radni staž kod njega od 24. srpnja 1996. dok se tužiteljica tijekom postupka o ovom pitanju nije dalje niti očitovala. Međutim, za pretpostaviti je kako je isti evidentiran od dana donošenja rješenja o prijemu u službu što se svakako ne može računati kao dan početka rada, odnosno računanja radnog staža. Stoga prvostupanjski upravni sud pravilno navodi kako je u konkretnom predmetu mjerodavan radni staž tužiteljice u upravnim tijelima tuženika od 23 godine, a ne evidencije HZMO-a koja se uostalom i vodi temeljem akata tuženika. Stoga je tužiteljici pravilno isplaćena i otpremnina sukladno članku 45. stavak 2. Pravilnika o radu Grada Benkovca. Netočno su navodi tužiteljice kako je rješenje tuženika o ispravci greške u rješenju poništeno presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: UsI-43/21. Naime, predmetna presuda nije pravomoćna jer je uložio žalbu. Ostale navode tužiteljice smatra irelevantnim za predmetni spor. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS), u dijelu kojim je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

8. Ovaj sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.

9. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski upravni sud u dokaznom postupku izvršio uvid u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem su donesena pobijana rješenja i onu uloženu tijekom upravnog spora, te nakon održanog ročišta, čime se smatra da je strankama u smislu odredbe članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Iz podataka spisa predmeta i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je rješenjem Ureda gradonačelnika Grada B., klasa: UP/I-112-01/20-01/38, urbroj: 2198/27-03-20-3 od 25. svibnja 2020. tužiteljica, službenica Grada B., sa 23 godine, 4 mjeseca i 24 dana neprekidnog radnog staža u upravnim tijelima Grada B., neraspoređeni službenik u Uredu gradonačelnika, stavljena na raspolaganje danom izvršnosti rješenja, zbog nepostojanja odgovarajućeg slobodnog radnog mjesta za koje ispunjava stručne i druge uvjete te je sukladno odredbi članka 106. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj 86/08., 61/11. i 4/18.) utvrđen rok raspolaganja u trajanju od tri mjeseca. Navedeno je rješenje postalo izvršno 14. srpnja 2020.

11. Prema odredbi članka 108. navedenog Zakona propisano je da se za vrijeme trajanja raspolaganja službenika može trajno premjestiti na radno mjesto u okviru njegove stručne spreme, na radno mjesto u ustanovi ili drugoj pravnoj osobi čiji je vlasnik ili osnivač lokalna jedinica, ako mjesto rada nije udaljeno više od 50 kilometara od mjesta stanovanja službenika.

12. Tako je u konkretnom slučaju tužiteljica za vrijeme trajanja raspolaganja rješenjem klasa: UP/I-112-01/20-01/38, urbroj: 2198/27-03/20-9 od 17. kolovoza 2020., koje je postalo pravomoćno 12. rujna 2020., trajno premještena iz Ureda gradonačelnika Grada B. u trgovačko društvo B. d.o.o. B. u Odjel tehničko proizvodnih poslova, Odsjek za stambenu upravu i održavanje, na neodređeno vrijeme, u okviru njezine stručne spreme na radno mjesto referenta za stambenu upravu s danom 14. rujna 2020. Navedenim je rješenjem određeno da ukoliko tužiteljica odbije premještaj prestaje joj služba po sili zakona dana 14. rujna 2020. Kako tužiteljica nije stupila na rad na novo radno mjesto niti je opravdala svoj izostanak, ocjenjeno je, a to tužiteljica niti ne osporava, da je odbila navedeni premještaj pa joj je pozivom na odredbu članka 5. stavak 2. i članka 111. stavak 1. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi utvrđen prestanak službe po sili zakona s danom 14. rujna 2020. Naime, prema odredbi članka 111. navedenog Zakona propisano je da se o prestanku službe donosi rješenje u roku od 8 dana od dana nastupa okolnosti koje su razlog za prestanak službe.

13. Slijedom navedenog pravilan je zaključak prvostupanjskog upravnog suda da su se ispunili uvjeti za primjenu odredbe članka 115. stavka 1. točke l) Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi prema kojoj službeniku prestaje služba po sili zakona, između ostalog, ako se po premještaju neopravdano ne javi na dužnost u zakonskom roku – danom kojim se morao javiti na dužnost.

14.

Prema odredbi članka 126. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14., 127/17. i 98/19.) radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem (stavak 1.). Otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod toga poslodavca (stavak 2.). Ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno drukčije, ukupan iznos otpremnine iz stavka 2. ovoga članka ne može biti veći od šest prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu (stavak 3.).

15. Člankom 45. stavkom 2. Pravilnika o radu Grada Benkovca (Službeni glasnik Grada Benkovca broj 3/2015) određeno je da radniku kojem služba prestaje istekom roka u kojem je bio stavljen na raspolaganje ima pravo na otpremninu u visini jedne trećine njegove prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u zadnja tri mjeseca prije stavljanja na raspolaganje za svaku godinu radnog staža ostvarenog u upravnim tijelima Grada B. i njegovim pravnim prednicima.

16.

S obzirom na navedeno tužiteljici je priznato i pravo na otpremninu te prvostupanjski upravni sud pravilno ocjenjuje da je mjerodavan radni staž ostvaren u upravnim tijelima Grada B., a kojeg je tužiteljica ostvarila u trajanju od 23 godine, 8 mjeseci i 17 dana, a ne evidencija zavoda. Naime, prema podacima spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica kod tuženika započela s radom prvim donesenim rješenjem o rasporedu 1. siječnja 1997. Dakle, tužiteljici je obračunat radni staž u skladu s podacima iz njenog osobnog očevidnika, a tuženik ističe da nema saznanja temeljem kojeg akta je pri HZMO-u tužiteljici evidentiran kod njega radni staž od 24. srpnja 1996., o čemu se niti tužiteljica nije posebno očitovala tijekom postupka.

17. No, u odnosu na visinu otpremnine je rješenjem Ureda gradonačelnika od 7. listopada 2020. ispravljena pogreška u računanju iznosa otpremnine u točki 2. rješenja o prestanku službe na način da se umjesto iznosa od 30.857,26 kn određuje iznos otpremnine od 41.994,11 kn, koji je prema navodima tuženika u odgovoru na tužbu tužiteljici i isplaćen. Naime, s obzirom da je tužiteljica stavljena na raspolaganje danom izvršnosti rješenja, odnosno 14. srpnja 2020. obračun prosječne mjesečne plaće tužiteljice je obračun plaće koji joj je isplaćen u zadnja tri mjeseca prije stavljanja na raspolaganje, odnosno bruto plaća za mjesec travanj u iznosu od 5.327,72 kn, za mjesec svibanj u iznosu od 5.483,88 kn i mjesec lipanj u iznosu od 5.620,88 kn pa je prosječna mjesečna plaća tužiteljice utvrđena u iznosu od 5.471,49 kn, a jedna trećina prosječne mjesečne plaće iznosi 1.835,83 kn odnosno otpremnina je utvrđena u visini jedne trećine prosječne mjesečne plaće u ukupnom iznosu od 41.994,11 kn. Iako je presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: UsI-43/21, koju tužiteljica dostavlja, poništeno navedeno rješenje tuženika o ispravku greške, prema navodima tuženika u odgovoru na tužbu proizlazi da ta presuda nije pravomoćna jer je uložena žalba 22. rujna 2021.

18. Stoga ovaj sud utvrđuje da se pobijana presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede postupka pa ne postoje razlozi radi kojih se presuda pobija.

19. Kako slijedom navedenoga proizlazi da tužiteljica u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari ovaj sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

20. U odnosu na žalbene navode o pogrešnom označavanju klase i urudžbenog broja rješenja tuženika ukazuje se da tuženik sukladno odredbi članka 104. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09. i 110/21.) u svako doba može rješenjem ispraviti eventualne pogreške u rješenju koje je donijelo.

21. Zato je temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbijena žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

22. Kako je žalba tužiteljice odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda tužiteljici na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka pa je zahtjev za naknadu tih troškova odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 16. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Boris Marković, v.r.