Poslovni broj: 2 Us I-1397/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužiteljice B. P. iz G., OIB: …, koju zastupa opunomoćenik K. G., odvjetnik iz Ž., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Službe za državljanstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, kojeg zastupa R. P. M., službena osoba tuženika, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, 15. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/I-224-02/19-01/3709, URBROJ: 511-01-203-21-16 od 3. rujna 2021.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo.

Tužiteljica u tužbi navodi kako je tuženik svoju odluku utemeljio na službenim zabilješkama te se radi o zaključku koji je suprotan članku 32. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14., nastavno: Ustav RH). Ističe kako zakonito boravi u Republici Hrvatskoj na temelju odobrenog stalnog boravka, a s čime je upoznat i tuženik. Smatra da činjenica što prilikom provjere nije zatečena na licu mjesta u određeno vrijeme ne znači i da ne živi u svom domu te takvo tumačenje tuženika znači da bi svatko tko se ne zatekne na svom kućnom pragu u trenutku provjere bio odjavljen sa prebivališta. Ovakvim postupanjem je tužiteljici izvršena nepravda, obzirom da je iz priloženog ugovora o radu vidljivo kako je ista zaposlena u Udruzi sa sjedištem u Z., da je iz izvatka iz Matice vjenčanih vidljivo kako je vjenčana u G. dana 15. studenog 2003. s hrvatskim državljaninom A. P. te da je u tom braku rođeno dvoje djece A. i A., koji su osnovnu i srednju školu završili u Hrvatskoj, o čemu se dostavljaju potvrde škole, kao što je iz preslike osobnih iskaznica vidljivo da suprug i djeca tužiteljice žive i imaju prebivalište u G., što je slučaj i kod tužiteljice, obzirom da je isto vidljivo i potvrdama o visini dohotka i primitaka tužiteljice. Navodi i kako joj tijekom postupka nije omogućeno da točno sazna sadržaj službene zabilješke čime je dovedena u neravnopravan položaj pa joj je povrijeđeno zajamčeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava RH, a povodom navedenog poziva se i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012. Ukazuje i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-6483/2008 od 17. veljače 2011. o tome da su policijski obavijesni razgovori i saslušanje policajaca o sadržaju tih razgovora nezakoniti dokazi u smislu odredaba Zakona o kaznenom postupku pa predlaže sudu da tijekom upravnog spora zatraži od tuženika dostavu tih službenih zabilješki. Posebno naglašava kako od 1998. faktično živi u Republici Hrvatskoj, kada je započela izvanbračnu zajednicu sa sadašnjim suprugom, a od 2003. se nalazi u formalnoj bračnoj zajednici, tijekom koje je rodila i školovala djecu u Republici Hrvatskoj te je zaposlena u tvrtki sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, gdje plaća poreze pa su u njenom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11. i 110/15., nastavno: Zakon) za stjecanje hrvatskog državljanstva. Smatra i da je ovakvo postupanje protivno i članku 8. Konvencije o ljudskim pravima, o čemu se očitovao i Sud za ljudska prava u Strassbourgu u predmetu Hoti protiv Hrvatske broj: 633311/14 te predmetu Gashi protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007., zahtjev broj: 32457/05. Na kraju navodi kako je očigledno da više od 20 godina živi u Republici Hrvatskoj zajedno sa svojom obitelji, kao i da su članovi njene obitelji regulirali status boravka i hrvatsko državljanstvo pa je ovakvim postupanjem dovedena u nejednak i diskriminirajući položaj, protivno Ustavu RH i Konvenciji o ljudskim pravima i njezinom protokolu 12. Predlaže i da se osim uvida u materijalnu dokumentaciju koja je priložena uz tužbu, izvedu dokazi saslušanjem svjedoka J. J., T. T., M. D. i T. D. te dokaz saslušanjem tužiteljice i njenog supruga, kao i djece. Slijedom navedenog traži usvajanje tužbenog zahtjeva i poništavanje osporavane odluke tuženika, uz naknadu troškova upravnog spora.

Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi navodima tužiteljice te ponavlja navode iz osporavanog rješenja. Smatra da na strani tužiteljice ne postoje sve pretpostavke iz članka 10. Zakona, a koje moraju biti kumulativno ispunjene, za primitak u hrvatsko državljanstvo, budući je u provedenom postupku utvrđeno kako tužiteljica ne živi u Republici Hrvatskoj, a što je jedna od pretpostavki za primitak u hrvatsko državljanstvo iz članka 10. Zakona. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

Sud je u ovom sporu 8. veljače 2022. održao raspravu u nazočnosti zamjeničke opunomoćenice tužiteljice te je na takav način strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., nastavno: ZUS), pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Na istu raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik pa je rasprava na temelju odredbe članka 39. stavka 2. ZUS održana u njegovoj odsutnosti.

Tijekom rasprave zamjenička opunomoćenica tužiteljice je ostala kod tužbe i svih navoda iz iste kao i kod svih dokaznih prijedloga.

Na istoj raspravi sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka J. J., T. T., M. D. i T. D. te dokaz saslušanjem tužiteljice i njenog supruga, kao i njezine djece.

Naime, ovaj sud je stajališta kako je u provedenom postupku činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne odluke pa je stoga izvođenje daljnjih dokaza nepotrebno.

Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u spis i spis upravnog postupka te je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi da je tužiteljica podnijela zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju odredbe članka 10. Zakona. Prema navedenoj odredbi, stranac koji je u braku s hrvatskim državljaninom i kojem je odobren stalni boravak i živi na području Republike Hrvatske, može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo, iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1. - 4. ovoga Zakona.

Dakle, navedenom su odredbom propisani uvjeti koje stranac mora kumulativno ispunjavati da bi se usvojio njegov zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo: brak s hrvatskim državljaninom, odobren stalni boravak te življenje na području Republike Hrvatske.

U provedenom postupku tužiteljica je saslušana na zapisnik kod PGP V. dana 22. srpnja 2019., a kada je izjavila da od 1992. živi u Republici Hrvatskoj, međutim da svoj boravak nije regulirala, jer nije imala financijskih sredstava. Navela je i kako od 1994. živi sa svojim suprugom, ali da su tek 15. studenog 2003. sklopili brak te da od tada ima reguliran boravak u Republici Hrvatskoj. U braku je rođeno dvoje djece te ističe da ima namjeru življenja u Republici Hrvatskoj na adresi u G., a na kojoj adresi je suprug vlasnik kuće. Zaposlena je u Udruzi sa sjedištem u Z., gdje radi kao njegovateljica te odlazi povremeno u SR Njemačku njegovati starije i nemoćne osobe i to na način što po nekoliko tjedana ostaje u SR Njemačkoj, a zatim nekoliko tjedana provodi kod kuće, s tim da u SR Njemačkoj radi na raznim lokacijama te na taj način financijski skrbi o svojoj obitelji. U navedenoj udruzi započela je s radom 2016. godine, a do tada nikada nije bila u radnom odnosu pa zbog toga ne posjeduje radnu knjižicu.

Zatim je vidljivo kako je povodom zahtjeva tužiteljice izvršen operativni rad na terenu, o čemu je izrađena službena zabilješka od 27. veljače 2020., iz koje proizlazi kako tužiteljica tri puta godišnje boravi u SR Njemačkoj i to svaki puta u trajanju od oko tri mjeseca, gdje obavlja poslove skrbi i njegovanja starih i nemoćnih osoba. Ista nije zatečena na adresi G.

Iz zapisnika PU vukovarsko – srijemske, Službe upravnih poslova, državljanstva i statusnih pitanja stranaca broj: 511-15-06/3-1312/4-2020 od 16. veljače 2021. proizlazi kako je tužiteljica iskazala da sa svojim suprugom A. P. živi u obiteljskoj kući na adresi G., te je u tom braku rođeno dvoje djece sin A. i kći A. Djeca žive u SR Njemačkoj, kći ide u školu, a sin radi. Ona je zaposlena u Udruzi, unazad pet godina te radi u SR Njemačkoj na način da je tri mjeseca u inozemstvu, a tri tjedna je slobodna. Ističe da je prijavljena na mirovinsko i zdravstveno osiguranje u Republici Hrvatskoj.

Daljnjom terenskom provjerom, o čemu je izrađena službena zabilješka od 14. travnja 2021., tužiteljica ponovno nije zatečena na navedenoj adresi niti bilo tko od ukućana te je utvrđeno kako se tužiteljica nalazi u SR Njemačkoj, gdje se nalaze i njena djeca, dok se suprug također nalazi u inozemstvu. Provjerom u Nacionalni informacijski sustav upravljanja državnom granicom utvrđeno je da je tužiteljica napustila Republiku Hrvatsku preko aerodromskog graničnog prijelaza Z. P. Uzimajući u obzir prethodno utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je stajališta kako je tuženik u provedenom postupku pravilno utvrdio da tužiteljica ne ispunjava uvjete iz članka 10. Zakona. Navedena norma članka 10. Zakona ne razumijeva primjenu slobodne (diskrecijske) ocjene, već je posrijedi odredba striktne naravi kojom su propisane pretpostavke za primitak u hrvatsko državljanstvo.

Iz same izjave tužiteljice koju je dala tijekom upravnog postupku nesporno proizlazi da ista većinu vremena provodi u SR Njemačkoj, kao i da se u SR Njemačkoj nalaze njena djeca, a tužiteljica je pojasnila kako joj kći ide u školu, a sin radi. Zbog toga se ne mogu prihvatiti navodi tužbe o tome kako ista nesporno sa svojom obitelji živi u G., kada je tužiteljica sama istaknula da zajedno s obitelji boravi u SR Njemačkoj i to na način da minimalno tri mjeseca boravi u Njemačkoj, a zatim je slobodna nekoliko tjedana. Pri tome nisu relevantni dokazi uz tužbu o tome kada i gdje su djeca tužiteljice završila svoje školovanje te slijedom navedenog sud nije niti izvodio dokaze u vidu saslušanja predloženih svjedoka na okolnost gdje tužiteljica živi, kada je iz njene izjave na jasan i nedvosmislen način utvrđeno kako ista većinu svog vremena provodi u SR Njemačkoj. Navedeno činjenično stanje vidljivo je iz dokaza u spisu tuženika, a u kojem prileže prethodno citirane izjave tužiteljice te službene zabilješke u svezi operativnog rada na terenu pa proizlazi da tužiteljica svojim navodima i dokaznim prijedlozima nastoje demantirati svoje izjave tijekom upravnog postupka u svezi načina življenja odnosno pokušava dovesti u dvojbu činjenice koje su nesporno utvrđene kako temeljem njenih izjava, tako i na temelju materijalne dokumentacije u spisu.

Stoga tužiteljica nesporno ne ispunjava jednu od kumulativnih pretpostavki za primitak u hrvatsko državljanstvo.

Pritom nisu relevantni navodi tužiteljice kako je njen boravak u SR Njemačkoj uvjetovan poslovnim obavezama, budući isto ne predstavlja relevantan razlog zbog čega bi na strani tužiteljice postojala iznimka od neispunjenja kumulativnih uvjeta prethodno citirane odredbe.

Uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku i ovom sporu, koje tužiteljica svojim navodima nije dovela u sumnju, ovaj sud smatra da je rješenje tuženika donijeto na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog prava i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, budući da u slučaju tužiteljice nisu ispunjeni uvjeti za primitak u hrvatsko državljanstvo.

Na kraju, sud naglašava, kako u skladu sa stajalištem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj: Usž-2708/21-3 od 26. studenog 2021., nije našao povrede konvencijskih prava na koje tužiteljica upire, jer to što je ista odbijena sa zahtjevom za primitak u hrvatsko državljanstvo jer ne ispunjava zakonske uvjete za primitak u hrvatsko državljanstvo propisane naprijed citiranom odredbom Zakona, ne znači da tužiteljica ne može ostvarivati pravo na miran, privatni i obiteljski život (članak 8. Konvencije), budući da državljanstvo osobe nije uvjet za ostvarivanje tog prava. U odnosu na povredu odredbe članka 14. Konvencije i Protokola broj 12. uz Konvenciju tužiteljica samo tvrdi da je diskriminirana u svojim pravima, međutim razlog odbijanja njenog zahtjeva nije pripadnost određenom narodu odnosno nacionalnoj manjini, već činjenica da tužiteljica ne ispunjava zakonom propisane uvjete za primitak u hrvatsko državljanstvo.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

Kako tužiteljica nije uspjela u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

U Osijeku 15. veljače 2022.

Sudac

Berislav Babić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).