1

Poslovni broj: 27 Gž-1655/2022-2

 

Poslovni broj: 27 Gž-1655/2022-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E              

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F., OIB:... i tužiteljice A. H. F., OIB:... oboje iz M., zastupanih po punomoćniku K. L., odvjetniku iz V. protiv tuženice O. b. d. d. (pravni slijednik H. S. b. d.d.), S., OIB:..., zastupane po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O., radi ništetnosti ugovora o kreditu, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-301/2019-33 od 18. listopada 2022., na sjednici vijeća 7. ožujka 2024.

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

 

I. Žalba tuženice prihvaća se kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-301/2019-33 od 18. listopada 2022.:

 

- preinačuje pod točkom I. izreke i odbija kao neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 21. rujna 2005. broj: 87801/05 ovjerenog kod javne bilježnice u V. D. F.-K. pod brojem OU-4834/05 koji su s tuženicom kao kreditorom sklopili tužitelj M. F. kao korisnik kredita i tužiteljica A. H. F. kao sudužnik,

 

- ukida pod točkom II. izreke (odluci o trošku).

 

II. Predmet se vraća prvostupanjskom sudu na postupanje po eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu i na odlučivanje o pravu na naknadu troškova postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

 

''I. Utvrđuju se ništetnim Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 21.9.2005. godine broj: 87801/05 ovjerenom kod javnog bilježnika u V. D. F.-K. pod br. OU-4834/05 koji su s tuženom kao kreditorom sklopili tužitelj M. F., kao korisnik kredita i tužiteljica A. H. F., kao sudužnik.

 

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljima u roku od 15 dana solidarno plati trošak postupka u iznosu od 33.923,20 kuna / 4.502,38 eura1 sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućim od donošenja presude do isplate.''

 

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelji nisu odgovorili na žalbu.

 

4. Žalba tuženice je osnovana.

 

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim u cijelosti Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 87801/05 ovjerenog kod javnog bilježnika u V. D. F.-K. pod brojem OU-4834/05 koji su tužitelji kao korisnik kredita i sudužnik sklopili s tuženicom kao kreditorom (dalje: ugovor o kreditu) dana 21. rujna 2005., te eventualni kumulirani zahtjev radi utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u točkama 2., 3., 4. i 11/1. ugovora o kreditu.

 

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih činjenica:

 

- da su stranke 21. rujna 2005. sklopile ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva, kojim je tužiteljima odobren kredit u iznosu od 88.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz promjenjivu kamatu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,89 % godišnje, s rokom vraćanja u 300 mjesečnih anuiteta, s tim da prvi dospijeva 10. listopada 2005., a zadnji 10. rujna 2030.,

 

- da je 14. ožujka 2012. tuženica otkazala ugovor o kreditu, kao i da je na dan otkaza ugovora o kreditu obaveza tužitelja prema tuženici iznosila 572.146,01 kn (75.242,33 CHF), uvećano za troškove,

 

te analizom dokaza navedenih u točki 6. obrazloženja prvostupanjske presude provedenih radi utvrđivanja spornih činjenica da li je ugovor o kreditu zbog ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetan u cijelosti, odnosno, da li je došlo do zastare potraživanja tužitelja, iz kojih utvrđuje:

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, kao i da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita ugovarajući s njima valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

 

- da je sud u ovom konkretnom postupku vezan za pravna utvrđenja iz navedenih presuda temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022, dalje: ZZP/14) i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP),

 

- da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, a koje u smislu odredbe čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje u tekstu: ZOO) predstavljaju bitne sastojke ugovora o kreditu, čine u cijelosti ništetnim ugovor o kreditu,

 

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da su suprug i ona predmetni potrošački kredit podigli radi kupnje kuće, da oni uopće nisu bili u banci prilikom podizanja kredita, već im je vanjski suradnik S. b. (neka agencija) preporučila podizanje kredita u CHF jer da su ti krediti pozitivni zbog niske kamate, te da im ta agencija nije ništa objašnjavala u vezi promjenjive kamatne stope niti posljedice takvog kredita,

 

primjenom odredbi čl. 81. st. 1., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu), čl. 103. ZOO-a,

 

i pozivajući se na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (presudu GZZ-105/2002-2, Rev-907/2002 od 27. veljače 2003.) i Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-115/2020-3 od 17. rujna 2020., te pravna shvaćanja Suda Europske unije iznesena u predmetima C-118/2017 – Dunai t. 48, C-260/2018 – Dziubak t. 44, 54. i 55., C-186/2016 Andriciuc t. 41, C-7072017 i C-179/2017 Abanca Corporation Bancaria, t. 54. i 55., kao i pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesena primjerice u odluci U-III-380/2001 od 5. svibnja 2004.

 

utvrđuje u cijelosti ništetnim ugovor o kreditu, a posljedično tome i ništetnim sporazum o osiguranju novčane tražbine uknjižbom založnog prava na nekretnini tužitelja kao akcesornom pravnom poslu.

 

6.1. Prvostupanjski sud je prigovor tuženice da tužitelji nisu mogli podnijeti stupnjevitu tužbu ocijenio neosnovanim zaključivši da su tužitelji mogli konačni zahtjev postaviti tek nakon provedenog financijskog vještačenja, te je iz istih razloga dopustio i preinaku tužbe u odnosu na točku II. eventualnog kumuliranog zahtjeva smatrajući da bi to bilo svrsishodno za rješenje spora.

 

6.2. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok kod restitucije stečenog temeljem utvrđene ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2008. prema kojem zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je ponovno počela teći 13. lipnja 2014. tj. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj PŽ-7129/2013, dok je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ponovno počela teći 14. lipnja 2018., a kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10.

 

7. Tuženica u žalbi ističe da presuda ne sadrži sve elemente sukladno čl. 338. ZPP-a budući da se prvostupanjski sud propustio očitovati o bitnim navodima koje je tuženica isticala tijekom postupka, posljedično čemu presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni proturječni su i nejasni, čime je počinjena  bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navodi da je prvostupanjski sud sva utvrđenja utemeljio na parnici ''Potrošač'', u kojoj je utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, bez da je uopće utvrdio može li se bilo koje utvrđenje iz te parnice primijeniti u ovom konkretnom slučaju, a u ovoj parnici je izveo jedino dokaz saslušanjem tužiteljice čiji je iskaz upitne vjerodostojnosti. Ističe da je propušteno utvrditi da li tužitelji imaju status ''prosječnog potrošača'' u smislu ZZP-a i prakse Suda Europske unije. Ukazuje da presude iz parnice ''Potrošač'' niti u jednom dijelu ne utvrđuju da bi ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i s ugovorenom kamatom koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke bili u cijelosti ništetni, a što potvrđuje i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda o prigovoru zastare, tijeku zateznih kamata, dosuđenu zateznu kamatu primjenom čl. 1115. ZOO-a, te u vezi svega navedenog smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju povredu obrazlaže tuženica u svojoj žalbi, jer razlozi izneseni u pobijanoj presudu za utvrđenje da je ugovor o kreditu u cijelosti ništetan su nedostatni, proturječni i nejasni, obzirom da je prvostupanjski sud pobijanu presudu utemeljio na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača u kojem je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem načina promjene kamatne stope i valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz CHF, a istodobno izvodi pogrešan zaključak da je iz tih istih razloga ovaj konkretan ugovor o kreditu u cijelosti ništetan.

 

9. Iz stanja spisa proizlazi da predmetni ugovor o kreditu u čl. 2., 3. i 4., te čl. 11/1 (čije utvrđenje ništetnim tužitelji zahtijevaju eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom) sadrži sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorne kamatne stope i ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, te da je sklopljen u razdoblju obuhvaćenom odlukama sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa su se, stoga, i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi i tužitelji u tužbi pravilno pozvali na utvrđenja iz odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., jer prema odredbi čl. 118. ZZP/14, čl.138.a ZZP/03 i čl. 502.c ZPP-a pravna utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obvezuju sudove, odnosno navedene odluke imaju direktni učinak u individualnim parnicama, te je tim utvrđenjima vezan i prvostupanjski sud u ovoj parnici, zbog čega su u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani.

 

10. Međutim, vezano uz sporno pitanje da li je ugovor o kreditu zbog ugovorene promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutne klauzule ništetan u cijelosti, za odgovor na to pitanje mjerodavne su odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, kojom je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i čl. 324. st. 1. ZOO-a koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

 

11. Utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno nalazi se u poziciji kao da je isti sklopljen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. Ugovor o kreditu može opstati bez tih ništetnih odredbi, obzirom je utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošaču načelno omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi, a u ovom konkretnom slučaju tužitelji su postavili eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamate i valuta ispunjenja obveze.

 

12. Ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela održanoj 12. listopada 2021. donio zaključak prema kojem ništetnost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati prema odluci banke i u dijelu kojim je valuta obveze izražena u CHF ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu sukladno čl. 87. st. 2. ZZP/03 i čl. 105. ZOO/91 (koji je identičan čl. 324. st. 1. ZOO), a identično pravno stajalište o održavanju na snazi ugovora o kreditu koji u sebi sadržava odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., pri čemu valja istaknuti da je presuda ovog suda poslovni broj Gž-115/2020, na koju se pozivaju prvostupanjski sud i tužitelji, a u kojoj je izraženo pogrešno pravno shvaćanje o ništetnosti cijelog ugovora donesena prije prihvaćenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela ovog suda.

 

13. Iako se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi poziva na pravna shvaćanja Suda Europske unije u predmetima broj C-118/2017 i C-260/2018, pogrešno ih interpretira i tumači. Naime, Sud Europske unije u predmetima broj C-118/2017 i C-260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C-260/2018), ali iznosi shvaćanje da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2017). Također, održavanje ugovora na snazi unatoč tome što su pojedine odredbe tog ugovora utvrđene ništetnim ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 78/12.).

 

14. Obzirom je odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a i čl. 87. st. 2. ZZP/03 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe, te uzimajući u obzir da čl. 1021. ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što znači da je svrha ugovora o kreditu u konkretnom slučaju bila da tužitelji steknu novčana sredstva za kupnju kuće i da je tuženica ispunila ugovor na način da je tužiteljima stavila na raspolaganje ugovoreni novčani iznos, koji su tužitelji bili dužni vratiti u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećanu za ugovorenu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,89% godišnje, to održavanje na snazi ugovora bez ništetnih odredaba nije u protivnosti s citiranim odlukama Suda Europske unije niti s dosegom čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13.

 

15. Stoga, kada se u ovom konkretnom slučaju uklone ništetne odredbe, tužitelji se nalaze u činjeničnoj i pravnoj situaciji kao da tih odredaba nije bilo, odnosno imaju pravo na obeštećenje u okviru kojeg se obveza po Ugovoru o kreditu izračunava prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju valute obveze prilikom plasiranja kredita, slijedom čega je pogrešno prvostupanjski sud ocijenio da predmetni ugovor o kreditu ne može opstati bez tih ništetnih odredbi, obzirom da ugovor o kreditu i nadalje sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost.

 

16. O ostalim žalbenim navodima tuženice kojima osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda o prigovoru zastare, tijeku zateznih kamata, dosuđenoj zateznoj kamati primjenom čl. 1115. ZOO-a, ovaj sud se neće posebno očitovati obzirom su isti u potpunosti promašeni jer pobijanom prvostupanjskom presudom nije odlučeno o ikakvom kondemnatornom zahtjevu.

 

17. Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti žalbu tuženice te primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a preinačiti presudu pod točkom I. izreke i odbiti zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti u cijelosti ugovora o kreditu.

 

18. Obzirom su tužitelji postavili eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti, to je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje po tom zahtjevu. Prvostupanjski sud je dužan provođenjem predloženih dokaza odlučiti o osnovanosti tog zahtjeva i novu odluku obrazložiti na način da sadrži sve što propisuje čl. 338. st. 4. ZPP-a, da bi ovaj sud u eventualno novom žalbenom postupku bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost. Obzirom pravo na naknadu troškova postupka ovisi o ocjeni osnovanosti eventualno kumuliranog zahtjeva, to je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a ukinuta točka II. izreke presude i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na daljnje odlučivanje zajedno s odlukom o eventualno kumuliranom zahtjevu.

 

 

U Varaždinu, 7. ožujka 2024.