REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 553/2020-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. Š., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog R. Š. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 19. svibnja 2020. broj K-12/2019., u sjednici održanoj 15. veljače 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika M. F.

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog R. Š., preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se optuženom R. Š., na temelju članka 72. stavaka 1. i 3. KZ/11., izriče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju koje je dvije godine dulje od izrečene kazne zatvora te počinje teći od izvršnosti presude.

II. U ostalom dijelu, žalba optuženog R. Š. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu optuženi R. Š. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. KZ/11. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te je na temelju iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

2. Na temelju članka 72. KZ/11. optuženom R. Š. izrečena je sigurnosna mjera zabrane upravljanja vozilom B kategorije u trajanju od šest godina.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012., 143/2012.,

I Kž 553/2020-7 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017. i 126/2019. – dalje: ZKP/08.) optuženom R. Š. naloženo je plaćanje dijela troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. za troškove biološkog vještačenja, toksikološkog vještačenja, prometno tehničkog i sudsko medicinskih vještačenja te putnih troškova svjedoka u iznosu od 25.000,00 kuna, kao i iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u paušalnoj svoti od 2.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

4. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi R. Š. po branitelju odvjetniku M. F. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe, podredno da se ista ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženika i njegovog branitelja.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Postupajući prema zahtjevu branitelja i optuženika u žalbi, u smislu članka 475. stavka 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženi R. Š., njegov branitelj odvjetnik M. F. kao i državni odvjetnik. Sjednici je nazočio branitelj, odvjetnik M. F. dok uredno pozvani optuženik i državni odvjetnik nisu nazočili, pa je u odnosu na njih, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti

7. Spis je u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

8. Žalba optuženika dijelom je osnovana.

9. Optuženi R. Š. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio više vidova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i to onu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. tvrdeći da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude iznio proturječne razloge o odlučnim činjenicama, kao i iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. jer je, prema njegovom stavu, na temelju izvedenih dokaza donio pogrešne zaključke te time povrijedio optuženikovo pravo na pravično suđenje.

10. Međutim, protivno žalbi optuženika u pobijanoj presudi izloženi su jasni i nedvosmisleni razlozi o svim odlučnim činjenicama, prvenstveno u pogledu zaključka prvostupanjskog suda da je u osobnim vozilom u trenutku prometne nesreće upravljao upravo optuženi R. Š. Očito je da se optuženik ne slaže sa izloženim zaključcima suda prvog stupanja pa se zapravo radi o prigovorima činjenične naravi, a ne o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

11. Nadalje, nije u pravu žalitelj niti kada tvrdi da mu je donošenjem osuđujuće presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, razmatranjem presude i stanja spisa predmeta vidljivo je da je prvostupanjski sud prije donošenja zaključka o

I Kž 553/2020-7

kaznenoj odgovornosti optuženika s jednakom pažnjom ocjenjivao dokaze koji optuženiku idu u korist, kao i one koji ga terete. Stoga nije počinjena niti povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. na koju se optuženik poziva u žalbi.

12. Zbog svega navedenog, žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. ovaj sud drugog stupnja nije našao niti da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede odredbi kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

13. U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj i sada tvrdi da nije upravljao osobnim automobilom marke M. registarske oznake … kada je došlo do prometne nesreće, već da je to bio pokojni oštećenik M. Č. Pri tome pokušava dovesti u pitanje one dokaze iz kojih je prvostupanjski sud zaključio da je vozilom upravljao optuženik tvrdeći da njegova obrana istinita, a ne, kao što smatra prvostupanjski sud, neistinita i neuvjerljiva, usmjerena ka izbjegavanju kaznene odgovornosti.

13.1. Žalitelj tvrdi kako niti jedna od svjedokinja (A. P., V. K., N. Š. i J. J.) čije je iskaze sud prvog stupnja prihvatio kao vjerodostojne nije na nedvojbeni način ukazao da je upravo optuženik predmetnog dana sjeo na mjesto vozača osobnog automobila. Osim toga, zbog prostorne i vremenske udaljenosti između lokala za koje je prvostupanjski sud utvrdio da je zadnje mjesto na kojem su optuženik i oštećenik pili i mjesta nezgode, prema stavu žalitelja, nije isključeno da su njih dvojica tijekom vožnje stali i zamijenili mjesta.

13.2. Optuženik žalbom dovodi u pitanje i provedena vještačenja tvrdeći da niti jedno od njih (prometno, sudsko-medicinsko te biološko vještačenje) ne utvrđuje sa sigurnošću da je vozač osobnog vozila bio optuženik, pa u žalbi preocjenjuje objektivna utvrđenja koja proizlaze iz tih vještačenja. Tvrdi kako, suprotno stavu prvostupanjskog suda, činjenica da je na desnoj strani krovnog prozora, kao i desnoj strani vozačevog sjedala izuzet trag krvi koja pripada isključivo oštećeniku, ne upućuje da je oštećenik sjedio na suvozačkom mjestu. Naime, tijelom oštećenika (na kojem je nedvojbeno bilo krvi) se manipuliralo u unutrašnjosti vozila nakon nesreće pa nije isključeno da je njegova krv završila na mjestima koja se spominju u biološkom vještačenju naknadnom manipulacijom ili pak sa ruku ili odjeće osoba koje su pokušale izvući tijelo oštećenika iz auta. Osim toga, upućuje kako prvostupanjski sud nije s dostatnom pažnjom cijenio veličinu otvora krovnog prozora (u kojem je zatečeno tijelo oštećenika) tvrdeći da optuženik kroz taj prozor nije mogao ispasti, već da je on iz vozila ispao kroz suvozačka vrata što bi ponovno upućivalo na zaključak da je u vozilu bio na suvozačkom mjestu. Iznosi, nadalje, i svoje viđenje ozljeda koje su zadobili on i pokojni oštećenik tvrdeći da okolnost da je oštećenik zadobio prijelom baze lubanje govori u prilog zaključku da je upravo on udario glavom u tvrdu zapreku, odnosno u krovni prozor koji je glavom izbio i ostao zaglavljen u otvoru. Upućuje i na stupanj alkoholiziranosti oštećenog M. Č. (3,25 g/kg apsolutnog alkohola u krvi) zaključujući da takav stupanj alkoholiziranosti dovodi do neobjektivne procjene prometne situacije te poduzimanje radnji u vožnji koje su, u konkretnoj situaciji, i dovele do prometne nesreće. Zaključno, tvrdi kako je

I Kž 553/2020-7

prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza pogrešno zaključio da je optuženik vozio inkriminirane zgode te da je kriv za kazneno djelo izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu u kojoj je život izgubio oštećeni M. Č.

14. Međutim, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te je analizirajući provedene dokaze, a pri tome ispravno ocjenjujući i obranu optuženika, zaključio, što u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu je optužnicom i stavljeno na teret.

14.1. Naime, pravilnost takvog zaključka prvostupanjskog suda proizlazi iz vrlo iscrpne i detaljne analize izvedenih personalnih i materijalnih dokaza koje je prvostupanjski sud iznio u pobijanoj presudi, a ukupnost tih dokaza, unatoč prigovorima optuženika, na nedvojbeni način upućuje na zaključak da je upravo optuženik vozio osobni automobil marke M. registarske oznake … kada je došlo do prometne nesreće.

14.2. Ponajprije, ispravno je sud prvog stupanja obranu optuženog R. Š. ocijenio neprihvatljivom i usmjerenom ka izbjegavanju kaznene odgovornosti jer je u suprotnosti sa iskazima svjedoka čije je iskaze sud prihvatio kao istinite i vjerodostojne. Naime, nedvojbeno je da su optuženik i oštećenik već od prijepodneva predmetnog dana pili po različitim lokalima u okolici, te da su zalazili u one lokale gdje su ih djelatnice poznavale, pa su mogle i vjerodostojno svjedočiti u koje su vrijeme njih dvojica bili u pojedinom lokalu. Tako suprotno obrani optuženika da je zadnji lokal u kojem su popili piće bio lokal F. u R. oko 16,00 sati, iz iskaza svjedokinje A. P. (konobarice u jutarnjoj smjeni tog lokala) proizlazi da su njih dvojica u tom lokalu bili u jutarnjim satima, dok iz iskaza svjedokinje V. K. (konobarica u popodnevnoj smjeni) proizlazi da popodne ondje uopće nisu bili, iako je optuženik tvrdio da jesu. Iz iskaza svjedokinje J. J. (konobarice u lokalu N. u B.) proizlazi da su optuženi i pokojni oštećnik u lokalu N. bili u 16,05 sati, da joj je optuženik rekao da u 16,00 sati mora auto vratiti supruzi. Analizom prostorne i vremenske udaljenosti od tog mjesta do mjesta nesreće sud prvog stupnja je ispravno zaključio kako je to zadnje mjesto na kojem su bili prije nesreće. Iako je optuženik dijelom u pravu kako nitko od saslušanih svjedokinja nije vidio da vozi upravo on, okolnost da su svjedokinja N. Š. (iz lokala "C. r." u B.) i svjedokinja J. J. (iz lokala "N." u B.) vidjele optuženika kao ulazi na vozačku stranu, a oštećenika kako sjeda na mjesto suvozača, upućuju na zaključak da je predmetnim vozilom upravljao upravo optuženik.

14.3. Nadalje, nakon kritičke ocjene vještačkih nalaza, prvostupanjski je sud zaključio kako okolnosti utvrđene tim vještačenjima upućuju na zaključak da je optuženik upravljao predmetnim vozilom u vrijeme inkriminiranog događaja. Naime, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka prof. S. D., do prometne nesreće je došlo zbog nepropisnog pretjecanja kojeg je poduzeo vozač osobnog vozila registarske oznake … na dijelu ceste na kojem je pretjecanje zabranjeno punom središnjom linijom uslijed čega je došlo do udara prednjeg lijevog dijela tog vozila u prednji lijevi bočni dio osobnog vozila registarske oznake … , kojim je u tom trenutku iz suprotnog smjera pravilno svojom desnom stranom kolnika upravljao Z.

I Kž 553/2020-7

D., uslijed čega je vozač osobnog vozila registarske oznake … izgubio nadzor nad upravljačem i sletio u desni cestovni jarak tijekom čega se vozilo više puta kaotično prevrnulo. Upravo je to kaotično prevrtanje zbog kojeg je optuženi potpuno ispao iz vozila, a oštećenik djelomično kroz krovni prozor, onemogućilo prometnog vještaka da se decidirano izjasni tko je bio vozač predmetnog vozila. Međutim, ispravno je sud prvog stupanja o toj okolnosti zaključio iz provedenog biološkog vještačenja kojim je utvrđeno da tragovi (krv) koji su pronađeni u unutrašnjosti vozila i to na desnoj strani vozačkog sjedišta te na tapecirungu krova gdje je uočeno slijevanje traga prema suvozačkom sjedalu, pripadaju isključivo oštećeniku. Da je optuženik bio vozač u vrijeme nesreće, ispravno je prvostupanjski sud zaključio i iz nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještačenja dr. D. M. koji je vrlo detaljno analizirao okolnosti konkretnog slučaja, i to međudjelovanje kaotičnog gibanja vozila nakon slijetanja i ozljeda koje su nastale kod optuženika (vozača) i oštećenika (suvozača). Naime, osoba na mjestu vozača na pravcu polijetanja ima krovni prozor, kroz koji je optuženik i ispao iz vozila, pri čemu su dimenzije tog otvora to i omogućavale. Vozač, u pravilu, i inače ima bitno povoljnije izglede kod prometnih nesreća jer ukrućivanjem tijela i odupiranjem (rukama o obruč upravljača, leđima o naslon sjedala i nogama o podnicu) može umanjiti opseg svojih ozljeda u odnosu na osobu na mjestu suvozača, a u konkretnom slučaju očito je da su ozljede glave koje je zadobio optuženi R. Š. bile daleko manjeg opsega od onih koje je zadobio oštećenik koji je od tih ozljeda i preminuo. U konkretnom slučaju vještak je uzeo u obzir i alkoholiziranost sudionika koja je od utjecaja na mogućnost osobe da pokuša svojim aktivnim, instinktivnim postupanjem umanjiti ozljeđivanje. Oštećenik je konkretne zgode bio pod utjecajem od 3,25 g/kg apsolutnog alkohola u krvi te se nalazio u teško pijanom stanju, dok je optuženik ipak bio blaže alkoholiziran (najmanje 1,49 g/kg alkohola u krvi) što je omogućilo aktivniju reakciju na sudar i prevrtanje vozila.

15. Sve gore iznesene okolnosti i prema mišljenju ovog suda drugog stupanja nedvojbeno upućuju na zaključak da je upravo optuženik bio vozač predmetnog vozila.

16. Optuženik žalbom ne dovodi u pitanje stupanj vlastite alkoholiziranosti u vrijeme inkriminiranog događaja. Iz nalaza i mišljenja toksikološke vještakinje V. D. B. proizlazi da je kod optuženika analizom alkohola u krvi i mokraći utvrđeno da je imao koncentraciju apsolutnog alkohola u krvi od najmanje 1,49 g/kg, dakle da se nalazio u pripitom stanju. Vozačke sposobnosti kod takvih osoba su bitno smanjene do mjere da je takav vozač apsolutno nesposoban za sigurnu vožnju. Karakteristike vozača u takvom stanju je da ima smetnje vida, pažnje, koncentracije, a takva koncentracija alkohola utječe i na ponašanje takve osobe koje se očituje u poduzimanju neracionalnih radnji u prometu.

17. Očito je, stoga, da su sve optuženikove odluke i propusti u pogledu poduzimanja radnji na cesti, kojima je postupao i protivno Zakonu o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, br. 67/2008., 48/2010., 74/2011., 80/2013., 158/2013., 92/2014., 64/2015., 108/2017., 70/2019. i 42/2020; dalje u tekstu: ZOSPC), rezultat njegovih narušenih vozačkih sposobnosti uslijed pijanog stanja. Time je ne samo prekršio članka 199. stavka 2. ZOSPC-a već i odredbu članka 34. stavka 1. ZOSPC- a jer je započeo pretjecanje na punoj crti gdje je takva radnja zabranjena, time da je

I Kž 553/2020-7

zbog konfiguracije ceste bio vidljiv nailazak vozila iz suprotnog smjera pa da je odustao od pretjecanja, do sudara, a posljedično i do fatalnog ishoda, ne bi niti došlo. 17. Iako optuženik u žalbi navodi da podnosi žalbu i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nije vidljivo u kojem djelu je, po njegovoj ocjeni, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno odnosno koju odlučnu činjenicu je sud prvog stupnja propustio utvrditi i koje dokaze bi eventualno trebalo provesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, pa je očigledno da se u tom dijelu izjavljena žalba odnosi isključivo i jedino na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

18. Slijedom svega izloženoga nije osnovana žalba optuženika niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

19. Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim za kazneno djelo izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavaka 1. i 4. KZ/11. kojeg je optuženi R. Š. počinio na način kako mu je to i stavljeno na teret optužnicom.

20. Optuženik je podnio žalbu i zbog odluke o kazni, držeći da je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine prestroga, pozivajući se pri tome da je i oštećenik djelomično doprinio nastanku štete jer je i sam bio pod bitnim utjecajem alkohola.

20.1. Međutim, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, prvostupanjski sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio olakotne okolnosti u vidu njegove dosadašnje neosuđivanosti, činjenice da je i sam bio ozlijeđen, ali je olakotnim cijenio i sudoprinos oštećenika. Otegotnim je ispravno cijenio da je optuženik počinio više prekršaja iz ZOSPC-a koje su u neposrednoj uzročnoj vezi sa nesretnim događajem, ali i da je kao profesionalni vozač trebao imati pojačanu svijet o načinu ponašanja na cesti. Uzevši u obzir sve pravilno utvrđene okolnosti, prvostupanjski sud je optuženika opravdano osudio na kaznu zatvora u trajanju četiri godine. I po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, upravo ovakvom kaznom postignuta je svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., pa blaže kažnjavanje za koje se zalaže žalitelj nije opravdano.

21. Iako se optuženik u žalbi ne poziva na žalbenu osnovu odluke o sigurnosnoj mjeri, Vrhovni sud Republike Hrvatske je pobijanu presudu ispitao i u tom dijelu obzirom da, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanju podnesena u korist optuženika sadrži, između ostalog i žalbu u odnosu na sigurnosnu mjeru. Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, utvrdio da je žalba zbog odluke o sigurnosnoj mjeri osnovana.

21.1. Naime, prvostupanjski sud je optuženom R. Š. u pobijanoj presudi izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od šest godina čime je na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon iz članka 468. točka 5. ZKP/08. Prema članku 72. stavku 3. ZKP/08. sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom određuje se u trajanju od jedne do pet godina. U

I Kž 553/2020-7

okolnostima kada je počinitelj osuđen na kaznu zatvora, a što je ovdje slučaj, ista se izriče u trajanju koje je od jedne do pet godina dulje od izrečene kazne zatvora. Stoga je prvostupanjska presuda preinačena u odnosu na sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije na način da se ista izriče u trajanju koje je dvije godine dulje od izrečene kazne zatvora, a počinje teći od izvršnosti presude kako je i navedeno u točki I. ove drugostupanjske presude. Nastavno, iako se na temelju članka 72. stavka 1. ZKP/08. ova sigurnosna mjera u pravilu odnosi na sve kategorije motornih vozila, pa bi u konkretnom slučaju i u tom dijelu valjalo izmijeniti prvostupanjsku presudu (obzirom da na strani optuženika nisu utvrđene neke posebne okolnosti zbog kojih bi određena kategorija vozila bila izuzeta) ovaj sud drugog stupnja u tom dijelu nije intervenirao u prvostupanjsku presudu. Naime, kako državni odvjetnik nije podnio žalbu u odnosu na tako izrečenu sigurnosnu mjeru, sada preinačavanjem prvostupanjske presude izricanjem sigurnosne mjere koja bi se odnosila na zabranu upravljanja svih kategorija motornih vozila bio bi povrijeđen zakon na štetu optuženika.

22. Optuženik žalbom dovodi u pitanje plaćanje troškova koji su mu određeni prvostupanjskom presudom. Navodi kako je minimalnih prihoda, pa bi plaćanjem troškova koji su mu određeni bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje ali i uzdržavanje njegovog malodobnog djeteta.

22.1. U odnosu na navedeno za istaknuti je da je prvostupanjski sud, na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08., optuženiku pravilno naložio naknadu samo dijela troškova nastalih u povodu ovog kaznenog postupka koji se protiv njega vodi, utvrđujući ispravno visinu nastalih troškova. Pri tome se žalitelj upućuje na to da ne postoji zakonska zapreka da ga se naknadno, na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08., u cijelosti oslobodi obveze naknade troškova kaznenog postupka zbog lošeg imovinskog stanja ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje ili onih osoba koje je dužan uzdržavati.

23. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci na temelju članka 486. stavka 1.

ZKP/08. i članka 482. ZKP/08.

Zagreb, 15. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Damir Kos, v.r.